Piše: Dean Pelić
U kolumni: NJEGOVA STRANA PRIČE
Koga ti lažeš Dean?! Zar stvarno misliš da će netko povjerovati da bi dečko poput tebe bio s curom koja nije prelijepa, koja nije mršava, koja nije bogata, koja nije poznata. Mažeš oči glupačicama. – čitam jednu od poruka pristiglih u moj inbox. Nasmijem se. Opet. Naime, nije ovo prvi put da sam dobio takvo što. Nije ni posljednji, vjerojatno. Nije ni bitno, uostalom. Ne poznaješ me. Sasvim dovoljan razlog da se ne moram pravdati. Tebi, nikad. Sebi, ponekad. Nasmijem se, jer dalje od istine nisi mogla biti.
Nedavno sam, jednoj od, kako je časopisi nazivaju, najljepših žena svijeta, rekao ne. Odlučio sam ne javljati joj se. Ne zvati je. Ne slušati ju. Prestati komunicirati. Dala si je oduška pa me izvrijeđala nekoliko puta, prije nego što mi je poklopila slušalicu. Šta ti misliš tko si? Znaš li ti tko sam ja? Doviđenja, rekla je. Ja nisam odgovorio. Kada jednom odustanem, ne vraćam se. Ona je bila ta koja je nakon nekoliko dana opet rekla bok. Nisam odgovorio. – Ti nisi normalan. Znaš ti šta bi neki dali da mogu biti s njom? – rekao mi je frend, aludirajući da sam puko. Glup si, Dean. Vjerojatno jesam. Poprilično sam siguran, da nekada jesam. Još sam više siguran u to da me ne zanima. Ne zanima me što bi taj netko kada bi mogao. Ne zanima me što bi drugi. Ni tko taj netko je. Nikada me i nije zanimalo. Ne zanima me ni ako si najljepša na svijetu. Najviše sam siguran, da nikada ni neće.
Jednom davno imao sam svoj tip cure: smeđa kosa do ramena, smeđe oči, visoka, vitka. Bang. Svi su znali: takve Dean voli. – Znala sam da će ti se ona svidjeti. Totalno je tvoj tip cure – rekla je Silvija kada sam je zamolio da me spoji s njenom frendicom. Svi su znali. Ja nisam proturječio. Istina, nije bilo teško pogoditi. Svi smo mi imali tip osobe koja nam se sviđa. I to je bilo u redu. No, gotovo uvijek taj smo tip određivali isključivo i jedino po izgledu. I to je bilo u redu. S obzirom na te godine. Past tense. Imali. Danas me takvi stvari nasmijavaju. Danas ne generaliziram više. Danas više nemam svoj tip. Barem ne onakav kakav sam imao nekada. Ne onakav baziran na površnosti. Vanjštini. Isključivo na fizičkom izgledu. Isključivo na lijepom licu, dobrom tijelu i boji kose. Nekada bi me to privuklo. Samo i jedino to. Danas me to zainteresira. Navuče da to lijepo upoznam bolje. Jedino i samo to.
A lijepo se uz mene vezalo stalno. Posao kojim se bavim uvijek je nekako smatran "lijepim", iako je upravo to lijepo uvijek bilo diskutabilno. Meni, barem. Okružen si lijepim curama gotovo svakodnevno. S brdo lijepih cura. I u početku ti je to zanimljivo. U početku ti laska. U početku si zadivljen. A onda ti to sve postane smiješno, jer počinješ razumjeti da je to sve samo prividno. Vanjština koja se glasom mijenja. Vanjština koja razgovorom dobiva neku drugu dimenziju. Vanjština koja i ostaje samo vanjština. Koja bi ti još uvijek bila zanimljiva da si ono što nisi. Balavac koji pada na lijepe oči i slini za dobrim sisama. Balavac koji još uvijek nije shvatio da lijepo lice možeš samo gledati. Balavac koji će tek shvatiti da je prerastao igre kojima se njegovi vršnjaci još uvijek igraju. I da to još uvijek traje. Kod nekih još i uvijek.
Ne čudi me da je zato teško shvatiti da ima i drugačijih. Da postoje oni koji ne vide prvo plave oči, plavu kosu, pune usne, velike sise, prćastu guzu i vitke noge. Da postoje oni koji to primijete, ali ne opterećuju se time, jer im to nije sve. Jer im to nije dovoljno. Jer znaju da ih to može jedino uzbuditi. Fizički. To je ionako najlakše. To svaka može. Takve najlakše impresioniraju. One lake. Muškarce.
Ne i mene. Ne više. Ne danas. Ne već odavno, da budem iskren. Daj mi intelektualno. Daj mi karakterno. Daj mi originalno. Daj mi domišljato. Ja nisam lak. Ja neću lagano. Daj mi da se zaljubim u tebe. Ne u tvoje tijelo. Daj mi da se zaljubim u tvoj um. U tvoje želje i strahove. U ono što najviše želiš i ono čega se najviše bojiš. U tvoje snove i ciljeve. U ono o čemu sanjaš, a bojiš se da ne izgubiš. Daj da se svađamo, jer ne mislimo isto dok istim pravcem hodamo. Da se mrzimo, jer se toliko jebeno volimo i ne možemo jedno bez drugog stajati. Kamo li postojati. A ne da se mrzimo, jer volimo druge. Daj da ne mogu prestati misliti o tome o čemu ti razmišljaš. Da me tvoje riječi proganjaju cijeli dan. Da jedva čekam noć da legnem kraj tebe. Ne zato da spavamo zajedno, nego samo da zaspim kraj tebe. Daj da nam bude komplicirano, iako želimo jednostavno.
Meni ništa ne znači tvoja dugačka kosa, nova kratka suknja ili skupe cipele. Meni ništa ne govore tvoji ludi izlasci, ni koga poznaješ te znaš li nekog tko zna nekog. Ne zanima me ni tko je tvoj otac i sjedi li na mjestu direktora, voze li ga drugi ili on vozi druge. Ne zanima me tvoja ljepota i svi ostali koji istu lajkaju dok te zovu "draga". Meni ništa ne predstavlja broj tvojih kartica i brojevi na istim. Brojevi koje pokazuje vaga, brojevi koje pokazuje metar. Imaš li viška ili manjka. Kila. Novaca, također. Gledaju li te s visine ili ti se dive. 160 ili 180. Svejedno mi je. Možeš biti svima najljepša, meni ćeš uvijek biti ista. I takva ćeš ostati.
Knjige koje čitaš kada si već lagano pospana, pjesme koje slušaš kada si tužna, filmovi koje gledaš, zbog kojih ti se svi smiju... One male, nebitne stvari koje radiš kada nitko ne gleda, a koje su jako bitne. Meni. Tvoje plave oči meni neće pomoći kada se ne osjećam dobro. Ne mogu mi skuhati čaj ni paziti na mene. S tvojim dobrim tijelom ne mogu razgovarati kada mi bude dosta svega, kada padnem i ne da mi se više dalje. Ono mi ne može dati podršku. Ne onakvu kakva meni treba. Tvoje velike grudi neće me moći nasmijati kada me raspizde na poslu po sto i prvi put. Koga lažem, vjerojatno hoće. Ali, privremeno. A privremeno nije nešto što želim za sebe. Pa čak ni povremeno.
Zaljubljujem se u pamet. U jebeni karakter. U drugačije razmišljanje toliko slično mojem. Zaljubljujem se onda kada ne znaš što bi rekla ali me ipak ostaviš bez teksta. Zaljubljujem se onda kada nisi dobra u kuhanju, ali ipak izvučeš fenomenalnu večeru da poželim još. Zaljubljujem se u tvoju energiju, u ono što osjetim u trenutku kada sjedimo i šutimo. Ne jer moramo, nego zato jer želimo. Zato jer nam je odlično. Čak i u tišini. Zaljubljujem se onoga trenutka kada bi najrađe sjela i plakala, ali ipak stisneš zube, jer znaš da od plakanja nema koristi. Onoga trenutka kada sve vodi k tome da ćemo se posvađati, ali ti nekako uspiješ stati i razmisliti. Ne, kako ćeš to riješiti u svoju korist. Nego kako ćemo mi to riješiti. U našu korist. Zaljubljujem se onoga trenutka kada mi prilaze lijepe cure. Brdo lijepih cura. A kada mene za to nije briga, jer znam da ja imam najljepšu. Meni. Ne, njima. Ne, nekom. Ne, na svijetu. Meni.
Ali, to sam samo ja. Ja i dalje lažem.Tebi. Barem ti tako misliš. Ali, to sam samo ja. A, ja nisam jedini. Još nas je takvih. Ipak, teško ćeš nas naći. Teško dolazimo do izražaja upravo zbog onih drugih. Onih u prvom redu. Onih zbog kojih misliš da nema drugačijih. Onih lakih. Radi kojih i ti postaješ laka. Onih koji te vide, a ne čuju. Onih koji te i ne slušaju. Pa moraš biti vidljiva. Pa radiš sve kako bi bila vidljiva. Pa kupuješ sve kako bi postala uočljiva. A ne znaš da si sasvim dovoljna. Nekom negdje daleko iza prvog reda. Tamo u sjeni. Gdje ti nije ni palo na pamet pogledati. Prije nego li si zaključila da svi traže isto. Tamo nekome tko te želi upoznati, a ne samo gledati. Čuti, a ne samo vidjeti. Voljeti, a ne samo lajkati.
Meni.
Dean Pelić
deanpelic.com
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
