Komentari

Petar Pralas: HDZ je relativni pobjednik, SDP nije ispunio očekivanja s obzirom na angažman predsjednika Milanovića

Grude.com - klik u svijet — Wed, 17 Apr 2024 21:26:00 GMT

Predsjednik Hrvatskog studentskog politološkog foruma Petar Pralas za Herc.info komentirao je izlazne ankete i prve rezultate izbora za Sabor RH.

Komentar prenosimo u cijelosti:

Dana 17. Travnja 2024 u Republici Hrvatskoj su održani parlamentarni izbori. Zabilježena je izrazito visoka izlaznost, više od 50%.
Po izlaznoj anketi HDZ je osvojio 65 mandata, SDP 41, DP 14, Možemo 3, MOST 9, IDS 4 i FOKUS 3 mandat. Po izlaznoj anketi nitko nije osvojio većinu, ali je HDZ relativni pobjednik.

Predsjednik HDZ-a Andrej Plenković je prije izbora očekivao lakšu pobjedu, ali sa 67 mandata su najizgledniji pobjednici izbora.

SDP također nije ispunio očekivanja s obzirom na angažman predsjednika RH Zorana Milanovića. MOST sa osvojenih 9 mandata će biti ključni igrač u sastavljanju vlade. Najveće iznenađenje po izlaznim anketama je bila stranka MOŽEMO s 11 mandata ,ali prvi službeni rezultati s obrađenih 25% listića su pokazali da stranka MOŽEMO ima dosta manje mandata, samo 3, a naglasili su da ni pod koju cijenu ne žele surađivati s HDZ-om. Za kraj ću naglasiti da je velika izlaznost mnoge iznenadila te s tim dokazala postojanost širokog pluralizma u društvu. Uz to ću dodati da i ponavljanje izbora ne treba isključiti.

Zanimljiva je noć ispred nas - poručio je mladi intelektualac i politolog!

Herc.info

Željan Šimunović: USKRS! Kamen koji odbaciše graditelji poštaše kamen zaglavni

Grude.com - klik u svijet — Sun, 31 Mar 2024 00:01:00 GMT

USKRS

Željan Šimunović/Grude.com

U praznom i otvorenom grobu samo je platno u koje je bilo umotano Isusovo tijelo. Džudije su svjedoci uskrsnuća od straha su popadali u nesvijest. Žene koje su htjele dati pomast zatekle su ovaj prizor, a i učenici koji su dotrčali uvjerili su se da je Isus Krist uskrsnuo od mrtvih. Mučeničkom smrću otkupio je naše grije i pobijedio smrt, živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen. Kamen koji odbaciše graditelji poštaše kamen zaglavni. Kršćani se pozivaju na radosno slavljenje Gospodina i djela njegovih. Ovaj nadnaravni događaj je stvarni najveći blagdan u povijesti čovječanstva i kršćanstva i moguć je samo onom koji ima nadnaravnu Božju moć.

Zato u našim obiteljima vlada svečano uskrsno slavlje i ozračje. Kako se čeljad ustaju za prvo jutarnje jelo uzimaju komadić blagoslovljenog jajeta ili patišpanje da se ''pričeste''. Od ovog Blagoslova ništa nije smjelo baciti ili pasti na zemlju već se sve moralo pojesti. Tog dana narod masovno hrli na svetu misu. U staro vrijeme k misi nisu išli samo oni koji, zbog sveopćeg siromaštva, nisu imali što svečano obući ili bolesni i nemoćni. Kod crkve zvona svečano zvone, ori se ganga, sviraju diple i dvojnice. Radosno se čestita svoj rodbini, prijateljima, znanim i neznanim. Po svršetku mise narod još dugo ostaje kod crkve u ugodnom razgovoru i veselom druženju. Djeca obično formiraju svoja vesela društva i zabavljaju se tucanjem jaja. Običaj je da jedno drži jaje a drugo sa svojim udari. Jaje koje se pri tom razbije mora se dati onomu čije je jaje tvrđe. Tako su se djeca veselila osvojenim jajima, a poraženi bi kontrolirali jeli u pobjednika jaje pravo ili je možda drveno.

U tako veselom ozračju čeljad se vraća kući gdje ih čeka svečani objed. Toga dana stopanjice su se posebno trudile da pripreme najbolji objed kako i dolikuje ovoj svetkovini. Nađe se tu svega blaga Božjeg od pršuta koji se običnim danom zvao „jazuk“, pa do pečenog mesa i krumpira ispod sača. Sve se ovo zalijeva rujnim vinom i malo češće nego inače nazdravlja. Blaguje se „na tanane“, pa to traje duže nego svakodnevni objed. Na početku i na kraju objeda obavezno se molitvom zahvaljuje dragom Bogu na darovima koje ćemo blagovati odnosno koje smo blagovali i koje je blagoslovio po Kristu Gospodinu našem.

Uskrsni ponedjeljak se isto slavio kao svetac i na taj dan bi se slavlje nastavljalo, a naredna nedjelja se zvala Mali Uskrs i u narodu se slavio.

Uskrs bi, pored rečenog, možda mogli promotriti kroz prirodu koja je isto djelo Njegovo. Promotrimo biljke koje u jesen polako „umiru“ da bi u proljeće „uskrsle“ i ponovo oživjele. Promotrimo kako pred Uskrs sve buja i cvijećem se kiti. Zar vas to ne podsjeća na Njegovo djelo uskrsnuća? Čije to djelo može biti? Ljudsko svakako nije, a kako bi i bilo kad čovjek, uz sve znanje ovoga svijeta, ne može napraviti nešto slično. Ko će ko Bog? –poznata je uzrečica u Hercegovini.

ZA KRAJ

U ne tako davno vrijeme takvi su bili tradicijski običaji naših starijih. Doduše kod nas se malo više slavio Božić, nego Uskrs. Možda je to bilo tako zbog proljetnih radova u polju pa su ljudi bili umorniji nego na Božić kada je zima, kad su se krmenja poklala, ispekla rakija, vino ogorčalo, vagnuo duhan i sav glavni posao posvršavao.

Tako je bilo, a koliko su se ti običaji promijenili u današnje vrijeme? Svjedoci smo da su se promijenili i da se sve više zanemaruju vrijednosti tajni našega spasenja, a sve više pažnje se pridaje običnom poganskom, nekršćanskom folkloru: „uskrsnim“ pilićima, zečevima i sl. Zar smo se stvarno toliko pogubili u pameti, pa smo prigrlili tuđe pogansko-germanske protestantske običaje? Postoji li još i u koga onaj limeni kalup u kojem su naše majke i bake pekle onaj kolač u obliku janjeta koje je krasilo uskršnji stol? Ne nema ga i niko ga se ne sjeća, a još do nedavno u prodavaonicama se moglo kupiti kolač mali bijeli jaganjac.

Slavni Ciceron bi rekao: „O tempora, o mores!“ (O vremena, o običaji!) ili po naški „Drugo vrime drugi običaji“. Nažalost novo vrijeme donosi nam i neke nove običaje slavljenja Uskrsa bez Isusa, bez duhovnog pročišćenja i istinskog slavlja i veselja.

U sotoninoj ponudi je svako zlo koje je u suprotnosti Božjim nauku: neograničeni tjelesni užici, medicinski potpomognuta smrt, ubijanje nerođenih, sodomanija i sl. One koji prihvaćaju darove sotone naši stariji nisu čak ni zvali imenom, nego bi rekli „tamo oni“. U današnje vrijeme sve je više „tamo nji′“ jer se sve više osoba odriče svog roda i poroda, svoje vjere, nacije i svog zavičajnog podrijetla. Takvi ne znaju jesu li muško ili žensko, ne poznaju i ne prakticiraju svete sakramente, ne drže do tradicionalnih vrijednosti narodnih običaja, niti do poznatih i priznatih životnih pravila. „Tamo oni“ su prepoznatljivi samo po identitetskim znakovima ukradenim od kršćana. Kršćanskom crvenom bojom života boje svoje zvijezde i crvene karanfile dijele oni koji su svojim nedjelima pokazali koliko im „znači“ ljudski život. Dugine boje, koje je Bog stavio na nebo kao znak saveza sa Noom, ukrali su i stavili na svoje zastave najgori antikristi i sodomisti. „Tamo oni“ se kite tuđim perjem jer nemaju svojih prepoznatljivih znakova identiteta.

Zato osudimo ovu pojavu i odbacimo ono što nam antikrist nudi u ovo „moderno“ vrijeme. Našem katoličkom puku ove neodređene individue nikada nisu bile moralni uzor, niti je prihvaćao njihove „vrijednosti“. Naše vrijednosti su u našem vjerskom, nacionalnom, kulturnom, tradicionalnom, običajnom i inom identitetu. Dakle, ako ne želite biti „neodređena individua“, čuvajte svoj identitet, njegujte svoju tradiciju i ne zaboravite naše običaje, te poruku koju oni nose.

Sretan Uskrs!

U Grudama, 08. prosinca 2023. Godine Gospodnje

Željan Šimunović/Grude.com

Željan Šimunović: VELIKA SUBOTA! Zemlja se prestrašila i zašutjela...

Grude.com - klik u svijet — Sat, 30 Mar 2024 08:48:00 GMT

Pučki pisac Željan Šimunović uljepšao nam je uskrsne blagdane svojim tekstovima. Danas objavljujemo pretposljednji iz serije, a vezan je za ovaj dan mira, za Veliku subotu.

VELIKA SUBOTA

Željan Šimunović/Grude.com

Uskrsna subota je dan šutnje i ponizne skrušene molitve na spomen Isusu koji je taj dan počivao u grobu. Grobna tišina vlada i u kršćanskim obiteljima, jer je njihov Spasitelj umro i pokopan. Razlog za tišinu je jednostavan Isus Krist je mrtav i vjernici (živa crkva) tuguju. Na grobni ulaz navaljena je velika stijena. Licemjerni farizeji po svaku cijenu hoće dokazati da poslije smrti On neće uskrsnuti kako je tvrdio. Zato na njegov grob postaviše straže bojeći se da Njegovo tijelo ne odnesu učenici i proglase da je uskrsnuo. Učenici se u strahu skrivaju još od Posljednje večere kad im je rekao: “Noćas ćete me svi napustiti, jer pisano je: „Udarit ću na pastira i ovce će se razbježati“. Ovo je otprilike opis biblijske velikosubotnje stvarnosti.

“Što je ovo danas? Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost, jer Kralj spava. Zemlja se prestrašila i zašutjela, jer je Bog u tijelu usnuo i probudio pomrle od početka svijeta.” Ovo je citat je iz “Drevne homilije”. Mi vjernici skrušeno molimo Apostolsko vjerovanje: „….koji je raspet, umro i pokopan, sišao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih …” Subota je dakle dan kada je umrli i pokopani Isus Krist sišao nad pakao u prebivalište mrtvih. Djeca su zanovijetala i propitivala starije „što je Isus salazijo nad paka i kako će sać kad je mrtav“? Objašnjenje je otprilike bilo „Mi samo znamo da je iša da izbavi duše oni koji su u čistilištu, ali o tom pitajte pratra on će van bolje znat kazat“.

Veliku subotu još možemo nazvati i dan iščekivanja ili noć bdijenja i čekanja velikog obrata uskrsnuća. Predvečerje dok svjetlo dana prelazi u tamu noći vjernički puk odlazi u crkvu na vazmeno bdijenje. I u crkvi simbolični čin Gospodinove odsutnosti. Oltar ostaje simbolično nepokriven, misa se ne slavi niti se pričešćuje. Sami obred bdijenja počinje kad padne mrak. Vazmeno bdijenje sastoji se od četiri obreda: službe Svjetla, liturgije Božje riječi, Krsne službe i Euharistijske službe.

Tijek službe Svjetla ili lucenarija

Na početku prvog djela bdijenja neki vjernici su u mračnoj neosvijetljenoj crkvi, a većina je sa svećenikom i ministrantima ispred crkve. Svećenik pali vatru od unaprijed pripremljenih drva. U prošlosti je svećenik potpaljivao vatru trudom i kresivom. Trud se spravljao od gljive Judinog uha (gubine) koja raste na odumirućem drveću. Kresivo se sastojalo od ognjila kremena (kamena kvarca). Opet simbolika u svjetlucajućim iskrama koje frcaju i padaju na gubinu. Iskre svjetlo Božje pali grješnu Sodomu. Žar gubine pali vatru simbol Božje objave i grma koji gori, a dogorjeti ne može. U starom zavjetu vatra se često pojavljuje kao simbol Božije nazočnosti i prethodi značajnim događajima koji će odrediti budućnost čovječanstva. Tako Bog kroz svjetlo vatre na kušnju stavlja Abrahama i s njim sklapa savez, objavljuje Mojsiju da je došlo vrijeme da povede i izbavi narod iz Egipatskog ropstva, Sodomu i Gomoru uništava u paklu vatre itd.

Ovim činom započinje služba svjetla ili lucenarij. Svećenik blagoslivlja vatru i u vatri pali luč odnosno već pripremljenu uskrsnu svijeću. Uskrsna svijeća na sebi ima ucrtan križ i simboličnu oznaku A i Ω „Ja sam početak i svršetak….“, te upisanu tekuću godinu Gospodnju. Upaljena svijeća u procesiji se unosi u župnu crkvu, koja je u mraku, da Božije svjetlo odagna tamu. Ulazeći u crkvu svećenik tri puta izgovara „Svjetlo Kristovo“, a vjernici odgovaraju „Bogu hvala“. Tek nakon unosa uskrsne svijeće u crkvu i ministranti pale svoje svijeće i pale se sva svijetla.

Nakon postavljanja svijeće, na svijećnjak, svećenik uzima kadionicu (u narodu kandilo) i kadi oltar, svijeću, svete knjige i vjernike. U svjetlu ulomaka iz svetog pisma može se reći da je prvotna namjena paljenja tamjana da simbolizira uzdizanje naših molitava k Bogu. Dim tamjana prikuplja grijehe vjernika, a miris čisti obredni prostor i duše vjernika, te uklanjanja zle sile i njihove utjecaje. Zato u našem narodu postoji izreka „Biži ko vrag od tamjana“. Svjetlo, dim i vatra pripadaju istoj cjelini i uspostavljaju mističnu simbiozu egzorcizma i molitvene komunikacije s Bogom. Za vrijeme ovog obreda ne izgovaraju se nikakve riječi molitve, pa vjernici često ne znaju važnost i simboliku kađenja. Na ovaj nedostatak, u pastoralu, teško je dati laički odgovor i objašnjenje, a i nije tema ovog teksta. S kađenjem završava prvi dio obreda bdijenja.

Služba riječi

Drugi dio bdijenja je Služba riječi. Crkva je odredila da, u ovom obredu, službena molitva bude čitanje biblijski tekstova osobito psalama (himana). Tako vjernici slušaju riječ Božju i kroz psalme hvale i slave Gospodina, razmatraju djela koja je Bog od početka činio. U nekim od ovih psalama poziva se na kajanje za svoje grijehe, u drugima na slavljenje Boga ili pak proriče dolazak Spasitelja svijeta. Svetopisamska čitanja završavaju svečanom pjesmom Slava Bogu na visini.

Krsna služba

Krsna služba započinje blagoslovom vode kojem prethode Litanije svih svetih. Nakon toga posvećenom vodom svećenik će krstiti novorođenčad i obraćenike (katekumene). Primanjem ovog sakramenta krštenici se oslobađaju (odriču) istočnog i drugih grijeha nakon čega slijedi ispovijed vjere. Ako nema kandidata za krštenje, tada svećenik škropi sve prisutne vjernike u znak obnove krsnih obećanja.

Euharistija

Euharistijska služba u Vazmenom bdijenju vrhunac je Kristove prisutnosti u ovoj noći jer smo ga doživjeli prisutnog u simbolu uskrsne svijeće, preko prisutnosti u riječi te u krštenju.

Tri dana pred Uskrs nisu zvonila crkvena zvona, a umjesto njih čegrtaljke su označavale kad počinju obredi. Počinje slavljenje Uskrsne ponoćne mise i oglašavaju se crkvena zvona i orgulje u crkvama koje su ih imale. U našem narodu ova misa je nazvana „ponoćka“ iako se često slavi prije ponoći. Za vrijeme ove mise prvi put se, nakon korizme izgovara „Aleluja“.

Na svršetku mise obavlja se blagoslov jela. Običaj je da žene i djevojke na Subotnje bdijenje sa sobom ponesu korpicu u kojoj se nalazi jelo za blagoslov. Prije se na blagoslov nosila samo obojena jaja, a od prije pedesetak godina i „patišpanja“, te u današnje vrijeme nerijetko šunka pečena u kruhu. U današnje vrijeme riječ patišpanja je „out“ i dobila je „moderno“ ime „kuglof“. Košarice, odnosno „korpice“ kako su ih nazivali naši stariji, bile su prekrivene bijelim vezenim krpicama. Tek na početku blagoslova otkrivao bi se njihov sadržaj.

Sa blagoslovom jela završava subotnje bdijenje, a svršetak svakako mora biti prije zore.

U našem narodu je ovaj dan još nazivan i Bijela subota što je povezano i sa crkvenom tradicijom. Na taj dan kod svih svećenika liturgijska odjeća je bijela. Ovime se hoće reći da Uskrsu prethodi potpuna čistoća srca, misli i djela. U davnoj prošlosti bjelina je bila boja starosti, kraja, smrti i žalovanja. Crvenilo je bilo znak mladosti i života. Iz tog razloga na bijeloj uskrsnoj zastavi koju Isus uzdiže po izlasku iz groba oslikan je crveni križ kao znak života. U našem narodu običaj je bio da se na taj dan jedu samo mlijeko i mliječni proizvodi.

Na taj dan bilo je potrebno pripremiti jelo za sutrašnji blagdan i obojati uskršnja jaja. Jaja bi se obično bojala kuhanjem u goljupini od kapule, a u novije vrijeme i raznim umjetnim bojama i kupovnim sličicama. Jaje se oduvijek smatralo zametkom novog života. Rimljani su imali običaj reći „ab ovo“ od jajeta ili u slobodnom prijevodu „sve počinje od jajeta“. Dakle tradiciju ukrašavanja uskršnjih jaja simbolično bi smo mogli povezati sa početkom novoga života što ga je Isus svojim životom, mučeničkom smrću i uskrsnućem omogućio.

Željan Šimunović/Grude.com

Željan Šimunović: VELIKI PETAK! Kuda Isus sveton nogon staje, Od krvi se trag poznaje...

Grude.com - klik u svijet — Fri, 29 Mar 2024 08:13:00 GMT

Veliki petak - jedan od najvećih dana u povijesti čovječanstva! Pučki pisac Željan Šimunović donosi nam kako se Veliki petak slavio nekad, molitvu odnosno pobožnu recitaciju grudskog puka iz onih vremena, promišljanje...

VELIKI PETAK

Piše: Željan Šimunović - Grude.com

Veliki petak je sam vrhunac korizmenog posta i za to se, u staro vrijeme, žežinjalo cijeli dan. Žežinjanje (strogi post) je podrazumijevalo samo jedenje suhog kruha i uzimanje vode. Danas se na taj dan jede riba ili bakalar za ručak, pa često puta ručak zna biti svečaniji od običnih dana. Svi bi popili po čašu crnog vina kao uspomenu na prolivenu Isusovu krv. Vjerovalo se da se taj dan vino pretvara u krv, pa bi stariji popili i koju čašicu više. Mise se ne slave već od Velikog četvrtka, ali svi koji su mogli išli bi na put križa gdje se kantala (pjevala) muka Isusova. Za vrijeme puta križa i klanjanja ljubio bi se križ koji je tada bio prekriven. Po povratku iz crkve obitelji bi zajednički recitirale neke pobožne pjesmice koje su se neznatno razlikovale od sela do sela. U Grudama je ta pobožna recitacija glasila otprilike ovako:

Kad Isusa osudiše,

na rame mu križ staviše,

od drveta vrlo tvrda,

da ga nosi na vr´ brda.

Kuda Isus sveton nogon staje,

Od krvi se trag poznaje.

Svuda krvca teče š njega,

za spasenje svita svega.

Za njin mila majka stupa,

suzama se ona kupa.

"Stani, stani moj sine primili,

da ti vidin obraz bili."

Utješiti majku želi,

obazri se Isus, pa joj veli.

"Ne plač mila majko moja

Jer me boli žalos′ tvoja.

Ne plač, Majko, radi toga,

to je volja Oca moga,

jer ne more drugo biti,

moran duše izbaviti.

Na križu ću raspet biti,

tebe, Majko, ostaviti.

Džudije se tu zgledaše,

sina s majkom rastaviše.

Na vr´ brda vode njega

di krvnici raspeše ga.

Crna zemlja puca cvili,

kad se Isus s dušon dili.

Suce žarko pomrčalo,

za Isusom zaplakalo

Isuse naš mili

Grišniku se meni smili,

kad s′ ovoga svita pođen,

da u nebo sritno dođen,

da se uvik mogu

klanjat s tobon dragon Bogu.

Amen!

Obiteljsko okupljanje podrazumijevalo je da netko od ukućana prepričava tijek Otkupiteljeve muke ostali bi to proživljavali i pobožno slušali. Ilustracije radi pokušati ćemo štiocima prenijeti bar dio spomenute priče:

„Moj brate, kad se On dragovoljno prida u Žudijske ruke kud su Njega sve vodali i kako su ga mučili. Najprija su Ga odveli nekakvin njijovin vlastima, nekakvom Ani, koji Ga je ispitiva i za svašta ga optuživa. Isus je samo šutijo i porid toga što su Mu i šamar tuten dali. Ivan i Gospa su iz dvora čuli kako se ovi unutra iživljavaju, ali nisu mogli ništa jerbo su na dvoru bile straže. Jadna mater je samo gorko cvilila i suze lila pogotovu kad su ga pleskali i kad su ga svezana i izmučena jopet otolen oćerali prid nekakvog Kaifa.

Tute je Isus jopet šutijo i porid toga što su opet nanj svašta nasmrdili ko biva da buni narod protivu vlasti, da govori da poriz ne triba plaćat, da govori da je kralj Židovski. Samo je jednom odgovorijo kad su ga pitali jeli On sin Božiji? Šta će ti bit? Kad je On reka „Dobro jesi reka i sam, Ja Sin Božji pravi jesam“ oni Kajif od ida iskida svoje aljine i viče da Ga triba razapet jer je to bogohuljenje i neoprostiv grij. One džudije što su se tu skupile samo viču da ga triba propet′. Otolen ga opet jamilo, pa ga ćeraju Pilatu. Usput se ne zna šta mu nije radilo bilo, pljuvalo, ćuškalo, rugalo mu se i svašta. Pilat bijaše nekakav rimski glavešina u Jeruzalemu i moga je radit šta oće i kako oće, ali nije ga tijo sudit, nego ga opet posla nekakvom džudijskom sucu Irudu. Moj brte, kad je ga se Irud tuten doveza, te, ako si sin Boži ajde sad od vode napravi vino, ajde sad napravi čudo, ajde sad ovo ono. Isus jopet šutijo. Najpotlin mu obukli nekakvu luđačku alju, pa ga, da Bog prosti, ko plašilo ponovo ga poslali Pilatu.

Navalijo oni narod na Pilata da ga sad mora osudit. Unda ti Pilat, da ugodi onoj svitini, zapovidi da ga ljuto izbičuju. Kud su ga god bičevali tu mu je koža pucala i krv sve po zemlji tekla. I to in ne bi dosta, nego smotaše trnovu krunu i nabiše mu na glavu. Sve su mu se rugali da je sad pravi kralj kad ima krunu. Nako izmučena i krvava Pilat ga pokaza onoj svitini nebili se smilovali i rekli da je dosta. Jok! Oni samo viču propni ga, propni ga! Vidi Pilat nema kud, pa i′ jopet pita bili volili da pusti Njega kojeme on nije naša nikakve krivnje ili Barabu koji je veliki zlikovac i ubojica? Oni svi u glas pušći Barabu! Pušći Barabu!

On in vika da ne mere prolit krv nevina čovika, ali džaba. Oni farizeji viču da Njegovu krv primaju nase i na svoju dicu i samo navaljuju da se propne. Unda Pilat popušća i govori kad ne mere bit po njegovon neka bude po vašen samo ja oću bit čist od njegove krvi i prid svima opra ruke. Ko bisne zviri, odman tu, nanj navališe oni rimski vojnici i natovariše mu križ da ga nosi na Kalvariju di će ga raspet. Usput su ga udarali i svakakve pogrde govorili. Tu ti je putom On triput pada pod križon jebo je bijo skroz oslabijo od pusti′ udaraca i muka koje su mu zadavali. Kad više nije moga nosit križ dali ga nekom Šimunu Sirencu da ga on nosi…………………“

I tako bi se prepričala cijela priča o muci Isusovoj i ono kako mu je Veronika dala svoj rubac da obriše krvavo lice i kako je usput sreo majku i žene koje su plakale i kako im je On rekao da ne plaču za Njim, nego da plaču za svojim sinovima koji su ga na smrt dali i to kako su ga velikim čavlima prikovali na križ i sve što se događalo dok Isus nije ispustio dušu i umro. Posebno se naglašavalo to kako su toga dana na Kalvariji sa Isusom bili razapeti i dva razbojnika. Kako je onaj što je Isusu bio sa lijeve strane govorio da on nije Bog jer da je spasio bi i sebe i njih. Onda opet kako ga je onaj sa desne strane prekoravao i pitao ga zar se on ni Boga ne boji i kako je Isus na pravdi razapet, a oni su to zaslužili. Kako je onda oni desni rekao: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.” A on će mu: “Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!”. Prepričavanje muke nastavilo se sve dok se u detalje ne bi opisala Isusova smrt, skidanje sa križa i pokop. Posebno bi se opisivali detalji oko zadavanja rana i davanja žući za piće. Naglasak je bio i na Majčinoj boli i tuzi koja je ovo sve gledala iz neposredne blizine. Kada bi se govorilo o samom pokopu onda je se obavezno naglasilo da su mu na grob navalili ogromni kamen kojeg ne bi mogao pomaknuti niti jedan čovjek.

Iako ove prispodobe muke Isusove, u najmanju ruku, nije umjesno, a možda je i grješno, uspoređivati sa politikom ipak bi se tu dale naći nekakve poveznice. Znamo da su svi ovi događaji bili prije prorečeni i pisani, ali zapitajmo se kako bi se proročanstvo ispunilo da se ondašnji političari farizeji i svećenici nisu pobojali gubitka privilegija vlasti i političke moći? Zapitajmo se kako je došlo do toga da se isti ti Židovi u svojoj državi obraćaju stranom vladaru (visokom predstavniku) i od njega zahtijevaju da sudi njihovu sunarodnjaku? Postavlja se pitanje kako je to moguće da taj isti narod, prije samo nekoliko dana, Isusa oduševljeno dočekao i blagoslivljao vičući „Hosana“, a danas opet viču „Raspni ga! Raspni ga!“? Može li se ova manipulacija s narodnim masama usporediti sa današnjim vremenom?

Opet i ova zadnja prispodoba sa dva razbojnika itekako se može dovesti u svezu današnje političke ljevice i desnice.

No politiku na stranu. Radije ćemo još po štogod o Velikom petku. Dakle, na ovaj veliki dan nije se radilo o zemlji jer u zemlji počiva tijelo Kristovo. Ovo pravilo imalo je izuzetak na način da je poslije podne bilo dozvoljeno ići kopati kod nekog starijeg i nemoćnog, udovice koja nema odrasle muške čeljadi odnosno u neke sirotinje. To se čak smatralo dobrim kršćanskim dijelom. Taj dan nisu se pokopavali ni mrtvi i nisu se prakticirali vidljivi znakovi svetih sakramenta osim bolesničkog pomazanja.

Uz ovo će biti još potrebno kazati nešto o današnjem poimanju Kristove muke kod naše mladeži iako ni to, kao ni politika nije tema ovog teksta. Naime žalosna je činjenica da današnja mladež muku Isusovu shvaća više kao holivudski spektakl, umjesto da se potrude i razmotre biblijska događanja i izvuku pouku. Umjesto da ponizno molimo mi, preko raznih medija informiranja, neprestano slušamo o tomu koliki je broj turista, koliki je broj noćenja i koliki je ostvareni novčani dobitak. Razni anketari građanima postavljaju pitanja o tome koliko misle potrošiti, kuda idu za predstojeće blagdane itd. Sve je na tržištu, pa i naš odnos prema vjeri. Eto riječ Uskrs se zamjenjuje sa riječi predstojeći blagdani koji su po prazničnoj inerciji rezervirani za šoping, zabavna druženja, putovanja i dokolicu. Isus je u drugom planu i sredstvo za podebljanje osobnih ili proračunskih novčanika. Zar ta i takva agresivna promidžba nije ispiranje zdravog mozga i progon naše vjere na jedan vješt i lukav način? Zar vas ovo ne podsjeća na onaj događaj kada je za vrijeme progona kršćana sv. Petar bježao iz Rima? Sjetite se da je na svom putu sreo Isusa i pitao ga: „Quo vadis, Domine“? (Kamo ideš, Gospodine?), a Isus mu odgovorio: „Eo Romam iterum crucifigi (Idem u Rim da me ponovo razapnu). Jesmo li mi novi Petar? Postavlja se pitanje što se to događa s nama kršćanima, pa da smo dopustili da nam dušu više ozari radost šopinga ili zarade, nego radost otkupljenja naših grijeha i pobjede vječne smrti? Naši stari bi rekli „Ostupi sotono od kršćene duše“. Stoga oduprimo se ovoj napasti, odrecimo se sotone i svih djela njegovih i svega sjaja njegova. Vratimo se tradicionalnoj proslavi Uskrsa i našim dobrim starim običajima.

Željan Šimunović - Grude.com

Željan Šimunović: VELIKI ČETVRTAK - Dušo grišna, u viri budi kripna...

Grude.com - klik u svijet — Thu, 28 Mar 2024 09:03:00 GMT

Blagdanski je dan, Veliki četvrtak. Pučki pisac Željan Šimunović, čije tekstove priprave za Uskrs upijamo, za Grude.com je napisao sve o ovom svetom danu.

VELIKI ČETVRTAK

Piše: Željan Šimunović/Grude.com

Veliki četvrtak je dan na koji je počela Isusova muka. Naši stari su taj dan počinjali na način da su se prekrstili tri puta i uz to izgovarali:

''Dušo grišna,

u viri budi kripna!

Kad pođeš s ovog svita,

Na oni svit dugin pten i tisnin klancin,

Sritnit će te duv nečisti i pitat

Jesi' duša moja ili Božija?

Ti ćeš reći:

Nisan duša tvoja neg Božija

Kad san bila na nom svitu,

Ja san rekla na blagdanak,

Na Veliki četvrtak,

Sto amena, sto znamena,

sto se puta prikrstila.

U jme Oca i Sina i Duva svetoga Amen!''

Toga dana objedovalo se soparno (posno) zelje, jer se vjerovalo da je na posljednjoj večeri Isus s učenicima večerao gorko zelje. Isto tako to zelje se smatralo blagoslovljenim i svaki ukućanin morao ga je objedovati. Zato se ovaj dan još nazivao ''zeljavi četvrtak''. Za potrebe tog objeda žene su nastojale unaprijed pripremiti nekoliko vrsta zelja. Posebno se cijenilo divlje zelje koje bi iskusne žene pronalazile parale po oranicama. Nama djeci sve ovo je bilo zapetljano i nejasno. Nikako, od starijih, nismo mogli saznati jeli jeo zelje ili jaganjca? E baš zanovetljivo, ali šta ti je vajde pitati matere kad i ona ne zna.

Poslije objeda među čeljadi bi počinjala priča i razmatranje ovog biblijskog događaja. Pripovjedač bi sa velikom ozbiljnošću opisivao događaj kad je Isus svojim učenicima rekao da će ga jedan od njih izdati. Pri tom bi loše govorio o izdajici Judi koji je za 30 srebrnjaka prodao dušu i na kraju, kad je shvatio što je učinio, izvršio samoubojstvo. Posebno se naglašavalo to da je Juda i kao izdajnik mogao spasiti svoju dušu „jer je Bog milostiv i prašća i najveći grij, ako se čovik iskreno pokaje“. Međutim Juda je izabrao da na najgori način okonča svoj ovozemaljski život i zato je „otiša u paka“. Obavezan dio priče je bio i sam čin ustanovljenja euharistije pri čemu bi se prepričalo kako je Isus lomio kruh i pio vino iz kaleža i kako je apostolima rekao da i svi oni od toga jedu i iz tog kaleža piju jer se on sam u tom utjelovio.

Ukućani bi skrušeno slušali i o tomu kako se Isus na Maslinskoj gori „molijo i krvavim znojen znojijo dok su njegovi učenici pospali. Moš ti mislit kao je to kad su oni brez brige pozaspali, a On in maloprija reka da se bliži čas? Ma zaspali i Petar i ona dvojica šta i′ je Isus povejo sa sobom unda kad se odmaka malo nastranu da se more s mirom molit. Unda i′ Isus dvaput brudijo, ali oni jopet pospu. Unda se Isus povratijo svojin učenicima i sve i′ probudijo i reka in da dolazi čas kad će ga pridat u žudijske ruke. Uton ti bani Juda i s njim Žudije i Isus in se dragovoljno prida. I unda ti se svi učenici razbižaše samo se Petar lati mača i onome jednom Žudiji osiče uvo. Isus zaustavi Petra i reče mu Nemoj Petre ko se mača laća od mača gine. Slegnu se Isus i jami ono uvo i prisloni ga onom Džudiji i ono prireste koda ništa nije bilo. Jopet je napravijo čudo, ali su ga oni i porid toga ujtili, svezali i odveli. Eto vidite On in za večeron reka da će se svi razbižat kad Njega uvate i tako je i bilo. Kad in je On to govorijo nije in bilo pravo, a posebno Petru. Unda jope Petar govori da ga on ne bi izda ni za živu glavu, a Isus mu govori i ti Petre ćeš me tri puta zatajiti prija nego se svane i propivaju pivci. Kokad je tako i bilo“. I tako bi priča potrajala do kasnih večernjih sati.

Na Veliki četvrtak svaki kršćanin bio je obavezan izmoliti barem jednu Isusovu krunicu i vjerovanje. Dosta ljudi, posebno žena, izmolilo bi po 33 Isusove krunice, u spomen na trideset tri godine Isusova ovozemaljskog života. Od Velikog četvrtka do Uskrsa ne govori se misa i crkvena zvona ne zvone.

Željan Šimunović/Grude.com

Ivana Petrović: Bože mi oprosti, Milanovićev potez podsjeća na 91. i Borisava Jovića

Grude.com - klik u svijet — Fri, 15 Mar 2024 22:05:00 GMT

Trebao je objaviti datum izbora i zašutjeti, to je zadaća predsjednika Republike. Međutim, Zoran Milanović, politički kameleon koji je obnašao sve funkcije i uvijek se prilagođavao puku kako bi ga taj isti puk birao ponovno, a za kojeg su s Indexa rekli da slabo pamti, sada ide na sve ili ništa.

Ivana Petrović, najbolja komentatorica političkih zbivanja u Hrvata, s knedlom u grlu govorila je o ovom potezu bez presedana, u vremenima dok se svijet trese zbog raznih ratova i katastrofa koje pogađaju čovječanstvo.

Petrović je Milanovićeve najave usporedila s najavama Borisava Jovića, velikosrpskog ideologa koji je Miloševiću bio desna ruka u ratu s Hrvatskom! - Predsjednik spominje neku Vladu nacionalnog spasa u 2024. godine. Mene ovo, Bože mi oprosti, podsjeća na 91. godinu kad je Borisav Jović podnio ostavku na mjesto krnjeg Predsjedništva kako bi izazvao vojni udar, da ne dođe Stipe Mesić. Kažem, Bože mi oprosti. A ovo, predsjednik kandidat na listi, kandidat za premijera, pa će biti i predsjednik. Ja sam to čula samo od Mislava Kolakušića i od nikoga više. Stvarno, ako izlazimo doista na Međunarodni dan cirkusa, zaslužuje li Hrvatska ovakav cirkus? - zapitala se Ivana Petrović, prenosi Herc.info.

Željan Šimunović: Korizmeni i uskrsni običaji! ''Od pjesme se nekoć moglo čuti jedino Gospin plač...''

Grude.com - klik u svijet — Tue, 05 Mar 2024 22:48:00 GMT

Autor tekstova je naš pučki pisac Željan Šimunović. S obzirom da su Božićni običaji objavljivani u dijelovima imali tisuće čitanja i reakcija, ne sumnjamo kako će vas i novi tekstovi koje je pripremio obradovati u ovom lijepom vremenu, a one najljepše sačuvali smo za Cvjetnu nedjelju, Veliki tjedan i dane Uskrsa.

U prvom tekstu počet ćemo onim što je prošlo, te onim što je aktualno poput Puta križa, ispovijedi, pričešćivanja, pjevanja Gospina plača... a sve to nas dovodi do najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa.

KORIZMENI I USKRSNI OBIČAJI

Za Grude.com: Željan Šimunović

KORIZMA

Pepelnica je početak korizmenog vremena koje traje četrdeset dana (ne računajući nedjelje) prije Uskrsa. Korizma je u stvari vrijeme duhovne priprave za slavljenje Uskrsa vrijeme koje je nekoć u kršćanskom životu hercegovačkih katolika bilo posebno pobožno vrijeme u godini. To je vrijeme molitve, velike duhovne obnove i milosrdnih dijela kada bi se u potpunosti trebalo posvetiti Gospodinu i odricati loših navika, čistiti od grijeha, ispovijedati se i pričešćivati. To su dani kada bi se prisjećali Kristova četrdesetodnevnog posta i boravka u pustinji. Kako bi se bar donekle poistovjetili sa Njegovom žrtvom vjernici su, za pokoru, prakticirali strogi post (žežinjanje) ili nemrs, te pojedinačno odricanje od onoga što nam je drago. U narodu je poznata izreka: Nema mrsa do Uskrsa“. U novije vrijeme sve više se prakticira odricane pijenja kave, pušenja, uzimanja alkoholnih pića i sl. Odricanje od ovih tjelesnih užitaka nekako izgleda kao prekomotna žrtva jer ćete teško sresti nekoga tko se odrekao mobitela, gledanja televizije ili se pak žrtvovao i zavjetovao moliti krunicu svaki dan ili kontati Gospin plač.

Prije se postilo ''radi pokore za svoje grije i spasenja duše''. Korizmeni post počinjao je na Čistu srijedu, kad bi se čitav dan proveo samo o kruhu i vodi. Nekoć su se mnogi „natjecali“ tko će više postiti o kruhu i vodi (žežinjati). Osobito starija čeljad, koja su imala manje posla, svaki dan molili bi i po više Isusovih krunica. Kroz čitavo Korizmeno vrijeme nisu se održavale ženidbe ni udaje, a nije se moglo čuti pjevanje, niti je bilo kakvog veselja i smijeha. Od pjesme se moglo čuti jedino Gospin plač, iz molitvenika fra. Anđela Nuića, koji poziva ''I nevjeste i djevojke, Plačne pjesme sad pjevajte''. Sve do iza drugog svjetskog rata ova pjesma bila je javna. Kada su ''osloboditelji'' preuzeli vlast ova pjesma se prenijela u unutrašnjost kuća, ali nikada nije potpuno utihnula.

Za vrijeme sijela, nakon pjevanja Gospina plača, stariji bi prepričavali muku Isusovu i razne dogodovštine iz Biblije. Ova sijela su bila svojevrsni „kviz“ poznavanja nauka katoličke vjere. Odrasli bi provjeravali znanje mladeži o raznim vjerskim istinama (deset Božjih zapovjedi, pet crkvenih zapovjedi, zapovjedi od naravi, zapovjedi od ljubavi, glavne istine katoličke vjere, sedam smrtnih grijeha, osam blaženstava, sedam darova Duha svetoga, pet stvari prije ispovjedi, tri prije pričesti, sedam sv. sakramenata, vjerovanje, Gospin pozdrav itd.), te bi na temelju datih odgovora pohvalili ili kritizirali znanje ispitanika. Razumije se da jedno sijelo nije moglo obuhvatit sve ove oblasti, pa bi se to nadoknađivalo sljedeći put.

Posebno se pazilo da svatko tko može petkom ode u crkvu na Put križa. Put križa vjernici su veoma ozbiljno shvaćali u smislu razmatranja muke Isusove od trenutka osude na smrt do polaganja u grob. Svako se nastojao odazvati Njegovom pozivu „pođi za mnom jer ja sam put, istina i život“. Svatko je nastojao biti dionikom muke Isusove i kroz 14 postaja pratiti Isusa na njegovu križnom putu „kako bi i on pratio nas na putu naših životnih križeva“. Djeca bi posebno emotivno shvaćala prikaz muke, pa su kasnije starijima postavljala stotine pitanja posebno o zlim ljudima koji su ga onako mučili i razapeli. Stariji su objašnjavali da su to Žudije, a kad bi mlađi pitali tko su Žudije odgovor je većinom bio Židovi. Nezgoda je bila u tomu što je u ljudskoj naravi dano da se stvara mržnja prema nečasnim radnjama i ljudima. Djeci je dugo trebalo objašnjavati da je Bog htio da bude tako, da je Bog milostiv i prašta i najvećim grešnicima itd.

Svi vjernici su se posebno pripremali za svetu ispovijed, koja je bila u ranim jutarnjim satima. Prije ispovjedi, zbog Pričesti, dvadeset-četiri sata nije se smjelo ništa jesti niti piti išta osim vode. U novije vrijeme ovaj period je skraćen na jedan sat s tim da je dozvoljena Pričest iako se nisi ispovjedio, ako nemaš teških grijeha. Stariji vjernici nisu dobro primili ovu crkvenu odluku „jer je svaki čovjek grješan i duša se od grijeha može očistiti samo ispovjedi i iskrenim pokajanjem i tek kao takav si dostojan primiti tijelo Kristovo“.

Za Grude.com: Željan Šimunović

Vakula - 'Ožujak - luđak'

Grude.com - klik u svijet — Sat, 02 Mar 2024 12:51:00 GMT

Meteorolog HRT-a Zoran Vakula kaže da je, prema preliminarnim prognozama, srednja mjesečna temperatura zraka u veljači ove godine rekordno visoka. Svi su dani u mjesecu gotovo u svim mjestima bili nešto topliji od prosječnih.

Odstupanja od prosječnih vrijednosti iz razdoblja 1991. - 2020. godina su uglavnom od 4 do 6 °C na Jadranu, te od 6 °C do čak 8 °C u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Također je zabilježeno i manje oborine u odnosu na prosjek. Iznimka su sjeverni Jadran i Gorski kotar, gdje je u veljači bilo i za oko 80% više oborine od prosjeka.

Ovakvo je vrijeme u veljači dovelo do toga da je srednje sezonska temperatura zraka visoka kao rijetko kada, ponegdje i kao nikad u povijesti službenih meteoroloških mjerenja. Vakula za HRT ističe da će vjerojatno vrlo uskoro klimatolozi DHMZ-a potvrditi da je zima bila rekordno topla u, primjerice, Osijeku, Gospiću, Rijeci i Dubrovniku, te ponegdje druga najtoplija iza zime 2013./2014., primjerice na meteorološkoj postaji Split Marjan ili zime 2006./2007. u zagrebačkom Maksimiru.

Zanimljivo je i da je ova zima bila prva s pozitivnom srednjom temperaturom zraka na Zavižanu.

Kada je riječ o ožujku, Vakula smatra da je jako velika vjerojatnost još jednog barem malo toplijeg mjeseca od prosjeka, no unatoč tome, moguća su povremena hladnija razdoblja.

Ožujak je poznat po promjenjivosti, odakle i potiče pučka izreka ‘Ožujak - luđak‘, kaže Vakula.

Kada je riječ o proljeću i ljetu, moguće su lokalno značajnije oborine na mjesečnom nivou u proljeće, no na ljeto je veća vjerojatnost za sušu.

Ipak, Vakula ističe da nema sigurnih prognoza i da je najbolje pratiti vremenske prognoze 7 do 10 dana unaprijed, jer u dugoročnim izračunima postoji velika vjerojatnost da će srednja sezonska temperatura zraka biti barem malo veća od prosječne iz posljednjeg klimatološkog niza od 1991. do 2020. godine.

Niall Ferguson: Prijete tri katastrofe

Grude.com - klik u svijet — Fri, 23 Feb 2024 15:25:00 GMT

Poznati britansko-američki povjesničar Niall Ferguson sa Sveučilišta Harvard, dao je intervju za švicarski list Neue Zürcher Zeitung na njemačkom jeziku, u kojem je komentirao aktualne svjetske teme - od SAD-a koji se nalazi pred izborom Joe Biden ili Donald Trump i posljedicama tog odabira, preko situacije u Ukrajini i ulozi Rusije u svjetskim previranjima pa sve do pitanja Tajvana.

Govoreći o izboru između Bidena i Trumpa na izborima u studenome i pitanju tko je bolji za SAD i Zapad, Ferguson kaže kako su američki birači pred teškom odlukom - odaberu li Bidena, mogli bi sačuvati republiku, ali će gotovo sigurno izgubiti carstvo, a gotovo jednako su veliki ulozi i u slučaju pobjede Trumpa.

"Još jedan Bidenov mandat zapečatit će pad Amerike kao supersile i kraj ‘Pax Americane‘. S druge strane, ako glasači izaberu Donalda Trumpa, koji je jasno dao do znanja da prezire američki Ustav, riskiraju da se oproste od republike. S druge strane, možda i uspiju sačuvati imperij jer neprijatelje Amerike puno više plaši Donald Trump nego Joe Biden", rekao je Ferguson.

Kako kaže, SAD je vrlo stabilna demokracija, koja bi sigurno mogla preživjeti drugi Trumpov mandat. Povijesno gledano, većina republika nije trajala tako dugo kao SAD i u tom smislu SAD stoje iznenađujuće dobro, no ponovni izbor čovjeka (Trumpa, op.a.) koji eksplicitno krši i poništava ustavne norme, mogao bi biti fatalan korak.

Upitan koje su tri najkatastrofalnije odluke koje bi Trump mogao donijeti ako ponovno postane predsjednik, Ferguson na prvo mjesto stavlja napuštanje NATO saveza. Dok je Trump bio predsjednik, navodi, jasno je dao do znanja da na saveznike gleda kao na ‘vjetropire‘ koji samo uzimaju od Sjedinjenih Država, a ne daju ništa zauzvrat.

‘Ukrajina s Trumpom je izgubljena‘

"U prvom mandatu bio je prizemljen od strane generala koje je postavio, poput Jima Mattisa i H. R. McMastera, koji su ga nekako nagovorili da se pozitivno izjašnjava o NATO-u. No, to ne bi bio slučaj u drugom Trumpovom mandatu jer takvi ljudi više ne bi bili u vladi".

Kao drugo, ističe kako je siguran da bi Ukrajina s Trumpom u Bijeloj kući bila izgubljena, što bi po njemu bila katastrofa. "Možda je to već tako jer su sredstva blokirana zbog protivljenja u Zastupničkom domu. Po meni bi bila katastrofa da Ukrajina izgubi rat protiv Rusije. To bi dovelo do potpuno nove sigurnosne situacije u Europi i natjeralo sve europske zemlje da značajno povećaju svoje obrambene proračune, za što politički nisu dobro pozicionirane".

Ipak, kao najozbiljniji problem novog Trumpovog mandata ističe pitanje Tajvana. Ferguson upozorava da Trump možda za to uopće ne mari. "Ako čitate memoare (bivšeg Trumpovog savjetnika) Johna Boltona, Trump je u biti ravnodušan prema Tajvanu. Dakle, jedna je mogućnost da bi Trump rekao Kini: ‘Možete učiniti Tajvanu ono što ste učinili Hong Kongu. Baš me briga. Razgovarajmo o tarifama‘. Ali ako pogledate retoriku u kampanji, on kritizira Bidena jer je bio mek prema Kini. Tako da bi Trumpova administracija zapravo mogla zauzeti restriktivniji pristup. Tada bismo se mogli naći u sukobu na koji sam odavno upozoravao".

Za scenarij pobjede Trumpa mora se pripremiti i ostatak svijeta. U tom pogledu, ističe Ferguson, Europa se mora ozbiljno pozabaviti strateškom autonomijom, na čemu je prije nekog vremena počeo inzistirati francuski predsjednik Emmanuel Macron, no što je daleko od realizacije - Japan je, kako navodi, bliži strateškoj autonomiji nego europske članice NATO-a.

‘Tajvan je idući‘

"Vrijeme je da zemlje Europe, velike i male, ozbiljno shvate vlastitu obranu jer više ne mogu pretpostaviti da će uvijek postojati američki jamac njihove nacionalne sigurnosti. U Indo-Pacifiku, Japan, Južna Koreja i ostali moraju donijeti odluku hoće li prihvatiti kinesku dominaciju i pripremiti se za nju. Pokušat će uvjeriti Sjedinjene Države da zadrže svoju dominaciju u regiji. Mnogo će stoga ovisiti o stavu Trumpa i njegovog tima za nacionalnu sigurnost".

Kada je u pitanju Bliski istok, Ferguson smatra da Izrael mora pokušati iskorijeniti Hamas, ali napominje da je Iran najveći problem. "Gotovo svi loši glumci zapravo su iranski posrednici. Obuzdavanje Irana mnogo je važnije od obuzdavanja Izraela. Mislim da je Izrael već ozbiljno ograničen od strane Sjedinjenih Država".

Kada je u pitanju palestinsko pitanje, smatra kako je svima u regiji jasno da do dvodržavnog rješenja neće doći. "Palestinske vlasti su oksimoron. One nemaju ovlasti i mislim da im se ovlasti ne mogu dati. Povijest nas uči da druge opcije osim internacionalizacije gotovo da i nema. I mislim da Ujedinjeni narodi moraju preuzeti odgovornost za Gazu. Ništa drugo mi se ne čini mogućim. Proći će mnogo godina dok se o palestinskoj samoupravi bude moglo ozbiljno razgovarati. Izrael ne može kontrolirati Gazu preko svoje vojske. Zato preporučujem da se vratimo starim modelima - internacionaliziramo vrlo sporna područja i postavimo zadatak Ujedinjenim narodima da osiguraju red".

Kao osoba koja je predvidjela sukobe u Ukrajini i Gazi, upitan što predviđa za 2024. godinu, odgovara da je, po njemu, Tajvan najvjerojatnije iduća točka sukoba.

‘Namjere Rusije i Kine uvijek su zlonamjerne‘

Na konstataciju autora intervjua kako se svijet nalazi u novom ‘Hladnom ratu‘ i kako bi Zapad mogao odnijeti pobjedu, Ferguson ističe da bi u prvom redu mladim zapadnjacima trebalo objasniti kako izgleda poraz.

"Mladi s obje strane Atlantika vrlo su zadovoljni slobodom. Čini se da ih to baš i ne zanima. To je zato što zapravo ne mogu zamisliti kako bi bilo ne imati slobodu. Volio bih kad bismo mogli bolje objasniti kako bi izgledao svijet kojim bi dominirala kineska komunistička partija. Kako bi bilo da su svi naši pozivi i e-mailovi i svaka transakcija pod nadzorom visoko ideološkog režima".

Također, kako navodi, treba podsjetiti zapadne čelnike na jednu od lekcija klasične povijesti i vječnu istinu o moći - jedna od njih sastoji se u poznatoj izreci "Ako želiš mir, pripremi se za rat".

Treće je lekcija koju je, kako kaže, nedavno preminuli Henry Kissinger, bivši američki ministar vanjskih poslova, tumačio još 70-ih godina, a po Fergusonu vrijedi i danas, a to je strategija detanta.

"To znači da se ne pretvaramo da Kina i Rusija postaju dobri momci. Prepoznajemo ih kao neprijatelje što i jesu. A svjesni smo da su njihove namjere gotovo uvijek zlonamjerne. No, pokušavamo ih angažirati na način da kupimo vrijeme, a to je vrijeme koje nam najviše treba. Bit će potrebno najmanje deset godina prije nego što se Europa bude mogla vjerodostojnije braniti. Sjedinjenim Državama trebat će deset godina da moderniziraju svoje sve više zastarjele vojne sposobnosti. Trebat će deset godina da se Tajvan uspije obraniti od kineske agresije. Treba nam vremena", zaključuje Ferguson.

Laki je malo nervozan! Turudić se riješio Rimac, Mamića, Perkovića, Mustača... da nije red i na njihovog intimusa

Grude.com - klik u svijet — Sun, 04 Feb 2024 22:22:00 GMT

Laki je malo nervozan! Tim riječima bi se moglo opisati stanje Zorana Milanovića koji je upregao čitav paraobavještajni aparat da diskreditira budućeg šefa DORH-a Ivana Turudića. Turudić je poslao u njemački, doživotni zatvor Milanovićeve intimuse Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, međutim Milanović zna da hrvatski narod brzo zaboravlja, isto kao što zaboravio da je Milanović bio rigidni komunist dok je bio premijer Hrvatske za koju je govorio da je slučajna država. U prijevodu, zaboravio je narod i Perkovića i Mustača. Također, i ti "prijatelji" kako ih nazivaju, Josipa Rimac i Zdravko Mamić, pali su dok je Ivan Turudić šefovao Sudom u Zagrebu! Srušio je i Ivu Sanadera kad je bio najmoćniji, ne u Hrvatskoj nego široko, široko... Pa što onda toliko zabrinjava Milanovića da saziva izvanrednu konferenciju? Ne znamo, ali nadamo se da ćemo saznati uskoro, možda kad novi šef DORH-a otvori fajlova gdje ima i Milanovića...

Objavljene nove poruke

Jutarnji list objavio je nove poruke, koje je Rimac razmjenjivala 2017. sa Splićankom Mirjanom Čagalj, današnjom potpredsjednicom Hrvatske gospodarske komore, ali i 2018. sa Snježanom Bajan, tadašnjom zamjenicom Općinskog državnog odvjetnika u Šibeniku. I ove poruke vezane su uz Turudića.

Prema porukama koje je objavio Jutarnji, vidi se da su Rimac i Čagalj razgovarale o sastanku na koji je Rimac išla s Turudićem.

"Ja ću u utorak u zg na kavu s Turudićem i nazad u sridu na Jahorinu", piše Rimac, a Čagalj odgovara: ".... oho... šta s njim? Ana marija? ..."Ili zdravko"?. "AMR", odgovara joj kratko Rimac.

AMR iz poruke Josipe Rimac inicijali su bivše predstojnice Ureda za područja od posebne državne skrbi Anne Marije Radić, visoke državne službenice optužene da je dodjelom triju stanova obitelji Rimac umjesto jednoga koji im je po zakonu pripadao - zloupotrijebila položaj. U vrijeme kad su Rimac i Čagalj izmjenjivale poruke, protiv Radić je trebalo krenuti suđenje pred Županijskim sudom u Zagrebu, kojemu je Turudić predsjednik.

Suđenje je na kraju završilo u tri mjeseca. 1. lipnja 2017. izrečena joj je kazna od godinu dana zatvora, koju joj je sud zamijenio radom za opće dobro, te povrat 548.000 kuna, za koliko je pogodujući Rimčevima oštetila državu. U ožujku 2021. Vrhovni sud je postrožio presudu Anni Mariji Radić i pravomoćno ju osudio na godinu dana zatvora i povrat novca.
Neugodne poruke od Snježane Bajan o Turudiću

Rimac je u srpnju 2018. godine primila niz neugodnih poruka od Snježane Bajan koje, kako piše Jutarnji, otkrivaju da ona želi napredovati na Županijsko državno odvjetništvo i očekuje pomoć Josipe Rimac. Ljutita je što je kninska sutkinja Ana Jeleč Pecirep uspjela napredovati na Županijski sud u Zagrebu, dok njoj napredovanje ne uspijeva.

U porukama joj piše o Turudiću.

"Kad se ovako srčano bori za tvoju novokomponiranu prijateljicu kako to nije u prvom stupnju dao sucu koji će na pravdi boga donit oslobađajuću presudu za AMR... Više te cijenio i Srndać i Cvitan od njega milion puta... jako se potrudio, da su dali oslobađajuću moji se ne bi ni zalili...", piše Bajan i nastavlja: "dopustila si sebi da te on drži za budalu... to je i tvoj najveći problem."

Rimac joj kratko odgovara: "Ja tebe odj*****????? A baš ti HVALA."

Nakon što je Anu Jeleč Pecirep DSV imenovao za kaznenu sutkinju Županijskog suda u Zagrebu, Rimac je slala poruku Turudiću: "Kako si primija ovu iz Knina na županijski sud?" Turudić na to ne odgovara.

Unatoč progonu Perića i Palića, Željko Majić izišao je kao biskup i kao pobjednik

Grude.com - klik u svijet — Mon, 15 Jan 2024 22:33:00 GMT

Što se dogodi unutar ordinarijata ostaje unutar ordinarijata, barem je to tako bilo desetljećima no u ordinarijatu se već dugo ne šuti. Godine samovolje i tiranije Ratka Perića, a što je prihvatio i njegov nasljednik Petar Palić mnogima su dozlogrdile premda javno neće istupiti i reći što ih tišti, odnosno ne smiju jer lako mogu postati "samo" svećenici, iako je to barem u Hercegovini sveta dužnost, kad se vidi što ti "samo" svećenici sve rade i za koliko vjernika brinu u današnje vrijeme, a ostala ih je tek šačica.

No Bog ne ostavlja svoje. I tako je uvijek bilo.

Možda je tako i s velečasnim Željkom Majićem, Drinovčaninom, Gruđaninom, koji će za mjesec i pol dana i službeno preuzeti službu banjolučkog biskupa.

Majić je vjerojatno najveća žrtva novog biskupa Petra Palića, a sve je počelo još u vremenu Ratka Perića, dok se birao njegov nasljednik.

Velečasni Majić vjerojatno nikad neće ispričati zašto je odbio biskupsku službu u Hercegovini, odnosno nije prihvatio prijedlog Ratka Perića no tada za njega počinju problemi. Postoje dvije verzije priče, a obje definitivno nisu bile po volji Periću. Sugovornik portala Grude.com blizak ordinarijatu ispričao nam je sve što je znao o spomenutom slučaju. Prema prvoj verziji, Majić je odbio službu jer nije htio rješavati Hercegovački slučaj, barem ne na način na koji ga Perić i njegova ostavština rješavaju. - To gaženje fratara Majiću se nikad nije sviđalo iako je slovio kao Ratkov prvi čovjek. Na kraju krajeva, on je iz kraja gdje su fratri udarili snažan pečat, on dobro zna što kompletan onaj dio Bekije, i te Grude, znače franjevcima, a osobito koliko njima franjevci znače. I iz kuće je ponio riječi da ne bude sudac u Hercegovačkom slučaju. On je podržavao Ratka Perića, a kad je želio izići iz svega toga više nije bilo ni lako. Pokušao je djelovati kao umjerena struja, svjestan koliko je loše ono što ordinarijat u Mostaru radi - priča nam sugovornik.

Prema drugoj verziji, Majić je planirao okončati Hercegovački slučaj i rat biskupskog ordinarijata protiv Međugorja ako postane biskup. - Tu ideju Ratko Perić je prozreo ili je vjerojatno imao doušnika koji mu je ispričao što je posrijedi, jer Majić je namjeravao povesti razgovore o ovim pitanjima i naći trajno rješenje koje bi zadovoljilo sve aktere Hercegovačkog slučaja kao i fenomen Međugorja. Jedan franjevac već je imao pripremljen prijedlog po kojem bi se vodili razgovori i na kraju bi se, kako Čule poetski reče jednom na sastanku s fratrima, svi izljubili na Brigu, a u ovom slučaju na grudskom brigu kod najljepše crkve. Nažalost, Majić nije postao biskup, već je postao dijelom odbačen kao i taj franjevac koji je uvijek tražio rješenja, ali takvi danas ne prolaze - priča nam.

Uskoro nakon što je Majić kao biskup otpisan, Ratko Perić pronalazi onog tko će izvršavati njegove želje. Biskup u Hercegovini postaje Petar Palić, a velečasnom Majiću postaje sve gore. U 2021. godini kreće potpuni progon. Majić je u srpnju te godine i službeno razriješen službe generalnog vikara i moderatora Biskupijske kurije. - Mnogi su tada naivno mislili da Palić dovodi nove kadrove kako bi osvježio biskupiju i napravio korak ka pomirenju. On je u suštini srušio onog koji je planirao pomiriti zaraćene strane - priča nam sugovornik. Ističe da je Majić stoički podnio sve udarce i poniženja. - On je omiljen svećenik, što god o njemu netko pričao pa i dok je bio Ratkova desna ruka znao je razgovarati i bratski se izgrliti i s fratrima s kojima je morao biti na vi zbog Perića. Koliko je u tome bilo iskrenosti ne ulazim, međutim mislim da je Majić ponio iz kuće onu hercegovačku mudrost i čvrsto odlučio poslušati svoju majku da ne bude sudac u Hercegovačkom slučaju jer svjestan je i on na koji način je sve odrađeno, a bogobojaznosti u njemu ima itekako tako da on nikad ne bi mogao biti biskup po volji Ratka Perića. Perić je tražio nekog sličnog sebi tko će nastaviti progone i još ih podmuklije produbiti - tvrdi sugovornik. Perić je našao svog nasljednika, a Majića je dočekala Banja Luka.

- Da su ga mogli maknuti na kraj svijeta u ordinarijatu u Mostaru to bi i učinili, međutim velečasni Majić ima snažna poznanstva, a ne zaboravimo i da je on bliski rođak supruge hrvatskog premijera Andreja Plenkovića. Koliko je priželjkivao Banjolučku biskupiju ne znam, ali znam da će ono malo stado imati dobrog biskupa koji će se više brinuti o vjernicima, a manje o politici što je Komarica radio. Komarica je kao biskup bio klasični političar, odlikovan 9. januara Ordenom časti RS-a od strane Milorada Dodika, to kod Majića, vjerujem, nećete vidjeti. A osobno mu želim sreću i zaželio sam mu je. On je unatoč progonima biskupa Perića i Palića izišao kao pobjednik iz ove priče iako ne znamo što ga čeka u Banjoj Luci, osobito u ovim turbulentnim vremenima - ispričao nam je sugovornik.

Fra Bernard Marić, fra Ljudevit Lasta i Franz Beckenbauer

Grude.com - klik u svijet — Wed, 10 Jan 2024 22:19:00 GMT

Autor: Željko Andrijanić za Herc.info

Nogomet u mnogočemu pokreće svijet pa i danas kad je nekako predimenzioniran u financijskom smislu uvijek iznjedri neku ljepotu zbog koje ga se isplati pogledati. Bliži se kraju i igračka era Modrića, Messija i Ronalda, a opet što ih više umirovljujemo oni izgledaju sve mlađe i poletnije na terenu.

Prekjučer je pak otišao jedan od najvećih svih vremena. Franz Beckenbauer se otisnuo u vječnost u 78. godini života. Rođen je 11. rujna, datuma koji će nakon napada u Ameriku zvučati zlokobno u povijesti, i to one 1945. godine kad je jedna Njemačka kapitulirala, a iz pepela se počela dizati nova Zapadna Njemačka.

Beckenbauer je bio nogometna ikona nadimka Kaiser (Car), predvodnik najjačeg Bayerna u povijesti (četiri prvenstva i četiri europska pokala od 1969. do 1974.), Njemačke koja je 1972. pokorila Europu, a 1974. i svijet, a o kakvom se nogometnom umjetniku radilo potvrđuje činjenica da je u 37. godini uzeo prvenstvo Njemačke s HSV-om i vjerojatno da je htio mogao osvojiti još pokoju titulu, no odlučio se umiroviti od nogometa, postati trener i zauvijek biti legenda kako zbog nogometnih tako i zbog trenerskih rezultata nakon igračke karijere.

No ova priča za bosanskohercegovačke i hrvatske prostore puno je sočnija, nastala je po kazivanjima fratara i prisjećanju autora ovog teksta, a ako u njoj i ima neka pogreška neka je franjevački velikani isprave gore.

U ono vrijeme u Grudama je na župi bio fra Bernard Marić. Godina je 1974. Vremena su teška, a fra Bernard u tome vremenu bijaše progonjen kako od komunističkih vlasti tako i od biskupskih, hercegovačkih vlasti u Ordinarijatu u Mostaru gdje je dobar dio glavešina bio produžena ruka komunističkih vlasti. Međutim, iako im fra Bernard kao stožerni stup i vjere i domoljublja nije bio po volji, upravo zbog toga su ga i poštivali. Bio je nesalomljiv u svojim stavovima, a i kad su ga ostavili sama, on je nekako uz svog Gospodina vrijeme kratio molitvom, dubokim propovijedima i humorom.

A ova priča je nadasve humoristična.

Netom završeno Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. godine, prvak postala Njemačka, preciznije Zapadna Njemačka. Fra Bernard sjedi ispred stare župne kuće, onu koju danas fra Stanko Pavlović pretvara u velebni muzej koji će ostati za buduće naraštaje Gruda i Hercegovine, i čita novine. Fra Bernard je u tim vremenima bio poznat kao jedan od najnačitanijih svećenika britkog uma koji je uvijek imao prve informacije i odgovor na svako pitanje, pa je vlasti u biskupskom ordinarijatu i boljela glava pošto njegovu istinu, odnosno život po Gospodinovim pravilima, nisu mogle slomiti njihove podvale.

A zbog svega toga i tadašnje svećenstvo se kod njega dolazilo i informirati. I dođe jedan dan kod njega mladi svećenik fra Ljudevit Lasta koji ga je poznavao i od njega učio, a koji će kasnije postati franjevačka legenda. Tada Lasti bijaše tek 27 godina, a nekoliko mjeseci ranije postao je svećenik. Fra Lasta je bio mudar i duhovit... ali pokazat će se, nije imao pojma o nogometu, a to pade na plodno tlo kod velikog fra Bernarda.

Na naslovnici tadašnjeg tiska bijaše velika fotografija Franza Beckenbauera i ostalih njemačkih nogometnih legendi koji su osvojili Svjetsko prvenstvo u velikom finalu u Munchenu.

- Tko je to? - upitao je fra Lasta izdaleka gledajući novine i čovjeka koji drži neki pehar, pa je stvarno mogao pomisliti da svećenik drži neki sveti predmet u rukama. Fra Bernard ga promotri ispod oka i odluči se "malo" našaliti.

- Novi franjevački general - ko s nokta će fra Bernard.

- Kako mu je ime? - upita fra Lasta.

- Franz Beckenbauer - odvrati grudski župnik.

Fra Lasta ga znakovito pogleda.

- A ima li još išta?

- Spominje se da će biti izabran i novi provincijal - reče fra Bernard.

- Moguće, a tko će biti?

- Gerd Müller - odvrati fra Bernard, a tada je provincija imala problema zbog Hercegovačkog slučaja jer su se svi držali kao braća spremna poginuti za Krista pa i nisu mogli birati provincijala, onda je logično bilo da će biti nametnut izvana.

- Aha, sve Nijemci znači - reče fra Lasta i brže bolje se pozdravi s fra Bernardom.

Priča, odnosno taj pitki fra Bernardov humor vjerojatno bi ostao unutar grudskih zidina da fra Lasta nije krenuo u daljnju distribuciju vijesti. Fra Bernard je pak mislio da je ovaj shvatio šalu, a ne da nema pojma o tome što se povijesno važno dogodilo prethodnog dana i da je Njemačka dominantno osvojila svjetski naslov. Fra Lasta je pak zaključio da ima dobru informaciju jer ju je čuo od fra Bernarda, a i spomenuta imena su nekako zvučala veliko, svećenički.

Prvo je fra Lasta otišao na Humac gdje je obavijestio svećenike o novom generalu Franzu Beckenbaueru i provincijalu Gerdu Mülleru.

Priča kaže da su ga svećenici samo promotrili, kogod se nasmijao uvjereni da se šali. Kad je došao u Mostar stvar je već bila ozbiljnija. Kogod je mislio i da nije sav svoj. Onda ga jedan fratar povuče na stranu i objasni mu tko su Beckenbauer i Müller, a fra Lasta, tada mlad i zelen svjestan da je naišao na Beckenbauera, ali u pravom, fratarskom obliku, u obliku fra Bernarda, zacrvenio, što od neugodnosti što od ljutnje jer je nasjeo.

- Jedno vrijeme nije sa mnom pričao, pa se ohladio i bratski mi oprostio - prisjetit će se fra Bernard u budućnosti, kad je dosta godina prošlo od te dogodovštine.

Moderna vremena donose sve manje ovakvih priča, a i sve manje legendi poput fra Bernarda i fra Laste koje je dovoljno kao takve spomenuti i svi će znati o kome se govori.

Danas, vjerojatno, na nekom proplanku u Raju fra Bernard priča Kaiser Franzu i Gerdu Mülleru kako im je u šali dao crkvenu titulu, a kako je fra Lasta to prihvatio kao dobar dan.

Neka im je vječna slava i hvala.

Autor: Željko Andrijanić za Herc.info

Željan Šimunović: Božićni običaji (5. završni dio)

Grude.com - klik u svijet — Wed, 27 Dec 2023 16:51:00 GMT

Ostao nam je još peti završni dio. Međutim to, vjerujemo, nije kraj dobrog štiva kojim će nas Željan Šimunović darivati. Neka mu poticaj bude broj čitanja jer ste u velikom broju čitali našeg pučkog pisca iz mjesta Pocrte u župi i općini Grude.

Željan Šimunović/Grude.com

SVETI STIPAN I IVAN

Drugi dan Božića je Sveti Stipan kad se izjutra uz pozdrav ''valjen Isus'' nadoda ''na dobro vam doša Sveti Stipan''. ili ''Ivan'' na Ivanjdan. Svi odgovaraju ''i s tobom Bog da zajedno''. K misi se nosi voće i rakija. Iza mise časti se, piva, a zna se zabaciti i kamena s ramena. Djevojke bi bacale jabuke momcima, a oni bi im uzvraćali. Pored ostalih pjesama, na Stipanjdan, posebno bi se isticala ganga ''Punica je dočekala zeta, svarila mu nogu od pileta''. Novi zetovi bi išli u punica, gdje bi ih dočekala grotulja i dobar ručak. Grotulja se sastojala od suhi smokava, oraha, badema, rogača i sl. od kojih bi se napravila velika ogrlica. Ponekad je znala biti ukrašena trakicama šarenog papira. Punica bi zetu prebacila grotulju oko vrata, a zet je darivao punicu košuljkom[1] ili meculetom[2].

MLADENCI

Mladenci se slave u spomen na dan kada je Herod dao poubijati svu djecu do dvije godine kako bi tako bio ubijen i mali Isus. Na ovaj dan običaj je simboličnog šibanja djece kako bi se podsjetilo na bol ubijene nevine dječice. Ovaj obred uglavnom je obavljala majka djeteta, a pri tom bi stalno ponavljala ''Resti u dužinu, u širinu, u dužinu, u širinu………. Slušaj, uči, ne svađaj se sa starijim, ne odgovaraj starijim…''. Naravno da bi djeca bila zbunjena, ali bi im stariji naknadno objasnili smisao ovog postupka i darivali ih nekim sitnim darom. Nakon toga djeca su se blagoslivljala na misama.

NOVA GODINA

U stara vremena nije se slavila Nova godina, nego se to zvalo „Mali Božić“ ili „Mlado Lito“. Niko nije čekao ponoć da nastupi nova godina, nego se u zahvalu za primljena dobročinstva tijekom prolazeće godine Bogu molilo, te se od Boga tražilo da i u narednog godini bude naša snaga i da nas jača u slabosti. Na samu Novu godinu ponavljalo bi se sve kao na Božić. Razlikovao se samo pozdrav u tom što se govorilo ''na dobro vam doša Božić i mlado lito''.

ZA KRAJ

Nažalost ovi tradicionalni običaji nisu se održali, ali imaju i danas mjesto u svetkovanju Božića. Pod utjecajem zapadnih materijalističkih vrijednosti, koje mladi s oduševljenjem prihvaćaju, izgubili su duhovne vrijednosti. Ta prilagodba, novom vremenu, donijela nam je potrošačko božićevanje, koje zaboravlja na čovjekoljublje i istinsku radost. Božićevanje nam se svelo na to da smo za Božić ''dobili nešto in", nešto novo, nešto lipo i skupo, nešto "pravo", ali što vrijedi kad nas to u srcu ne veseli? Što vrijedi dar koji nije out kad nam taj dar u out stavlja obiteljsko zajedništvo? Kako se tomu oduprijeti? Možda netko zna kako Božićne običaje ispravno „modernizirati“, ali u skladu sa njihovim starim duhovnim i folklornim vrijednostima.

[1] Košuljak – tradicionalna ženska košulja

[2] Meculet – Ženska marama

Željan Šimunović: Božićni običaji (2. dio)

Grude.com - klik u svijet — Sat, 09 Dec 2023 13:42:00 GMT

Pučki pisac Željan Šimunović u vremenu priprave za Božić pripremio je zapise o božićnim običajima. Donosimo drugi dio teksta o vremenu kad se Božić slavilo skromnije, a svečanije i veselije, kojim želimo potaknuti i na povratak iskonu, Božiću kakav se slavio nekad.

BOŽIĆNI OBIČAJI

Za Grude.com: Željan Šimunović

U obiteljskom ozračju i zajedništvu obavljala se posebna nutarnja i vanjska priprava za nadolazeći Božić. Nastojalo se ponaosob i zajednički više moliti i ne griješiti. Obavezno je bilo ispovjediti se i pričestiti „kako bi čiste duše i bez grija dočekali Božić“. U te dane zajednička molitva bi se razlikovala od svakodnevne jer bi did ponekad dozvoljavao da zajedničku molitvu predvodi poneko dijete koje on smatra darovitijim i sposobnijim od ostale djece u kući. Odabranom djetetu ostala djeca, obično su, bila zavidna i kad bi ovo u molitvi pogriješilo potajno bi se podsmjehivala uz obavezno šiljkanje[1] na što bi se did nakašlja i mrko ih pogledao. Djeca bi se isti čas smirila i skrušeno nastavila moliti.

Kad molitva svrši uz večeru bi stariji razglabali „di je dite pogrišilo i kako je tribalo reć' ovo a reklo je drukčije“[2]. Predvodnik molitve upijao bi svaku njihovu riječ kako bi drugi put ispravio pogreške, a ostaloj djeci je bilo drago da je ''pametni'' pogriješio i potajno su se nadali da će oni drugi put biti izabrani.

Da bi duhovna priprava za Božićno veselje bila što bolja nastojalo se što više postit (ne mrsiti se) ponekad i žežinjati[3]. Uzdržavalo se i od veselja, pa se već početkom došašća pristajalo s uobičajenom gangom i putnjičkim pivanjem. To vrijeme smatralo se pogodnim za obnavljanje kršćanskog nauka kad bi se obično čitao molitvenik (fra. Anđela Nuića) ili Biblija ako je 'ko ima' u kući. Dobro je bilo ako je molitvenik tiskan velikim masnim slovima, pa stariji iz njega mogu čitati i usput provjeravati dječje znanje kršćanskog nauka. Dijete pobjednik ovog svojevrsnog kviza bilo je nagrađeno pohvalama, a ostalim je preporučeno da se više potrude.

Manje važna, ali ipak važna, bila je i vanjska priprava za koju su bili su zaduženi svi ukućani uključujući i malu djecu. Valjalo je obiliti[4] kuću što je ''razumljivo'' bio ženski posa'. Muška dužnost je da, na nekoliko dana prije, zatope živi klak[5] kako bi bio spreman za krečenje. Prije krečenja stopanjica[6] i ostala ženska čeljad moraju temeljito očistiti stojnu kuću. Valjalo je većinu stvari iz kuće iznijeti na dvor[7]. Iznose se sinija[8], stoci, naćve[9], sanduci, tava, bukara, čanjak[10], drvene kašike, burilo[11], stap[12], bronzin[13], kota[14] za mliko, rutaši[15] i ostali ogrnjači[16] (gunjevi i biljci), lampa ili petruljača[17], bocuni za petrulje i zeljtan[18], te još neke sitnice što je ko imao. U koga je bila lisa[19] iznad ognjišta valjalo je očistiti od čađe. Obično se jami kakav matrak[20] pa se s njim dobro promatraka[21]. Ako si imao tavan valjalo ga je grabovom metlom dobro omesti od čađe i paučine. Valjalo je omesti i lug iz kuta iza ognjišta, omesti sopu[22], penđžere[23], očisti dolap[24] i na kraju, poslije krečenja, kuću dobro izmesti i malo vodom oribati. Na dvoru se svi sudi, kašike i sinija operu u vriloj vodi i lukšiji, te isperu u čistoj vodi. Lijepo se opere i uglanjca[25] cilindar i očisti lampa ili lućerda (petruljača ), ostruže tava i bukara te opere u lukšiji[26]. Rutaši i ostali ogrnjači se malo promatrakaju kakvom brstinon[27] pazeći da se ne udara jako kako se ne bi raskinuli. Strožak[28] se dobro protrese i lepuška se po njem lijepo rasporedi. Poslije krečenja sve se stvari vrate unutra.

Prije nego se počne krečit pošalje se neko dijete u selo kod susjeda koji ima četku da je upita i donese. Ručno napravljena četka za krečenje bila je od krmetije dlake, a u nekog je bila i kupovna. Žene bi obilile stojnu kuću iznutra, ali i izdvora (izvana) oko prozora i vrata kako bi ljepše izgledala.

Muški bi uvečer razgovarali o tomu što treba pribavit' za Božić i što je, u svezi toga, najbolje i najpametnije učinit'. Obično bi zaključili da treba kupit' desetak deka prave kave, bocun petrulja, politar ulja, pirmiča (riže), kremena šećera, rogača, suvi' smokava i sl. Ako u kući nije bilo ovaca muški bi se postarali da negdje nabave bravče[29] i to na vrijeme kako bi se moglo malo pojati do Badnjeg dana. Oni bi očistili bunjište[30], utovarili đubre u vreće koje bi žene odnijele na barču[31] gdje bi zajedno usadili luk i žbun. Ako se koja podzida bila oborila valjalo je podzidati. Muški bi u Andrijanića, Vrdoljakovom, Bogutovom ili Primorčevom dućanu (kasnije u zadružnom domu) nabavili bilila[32] za opanke, a žene su morale obiliti misne opanke svoj čeljadi. Stare opanke morale su podpričati[33] Ovi opanci zvali su se pričke ili ako su u baš lošem stanju pričaline. Do Božića žene su morale okrpiti i oprati robu od svi' ukućana. Zbog sveopćeg siromaštva i neimaštine u stara vremena na svenosnim klašnjavim[34] hlačama i košuljama ponekad se dala vidjeti zakrpa na zakrpi, dok je misno ruho uglavnom bilo cijelo. Pranje robe bio je poseban obred. Obično bi žene robu na pranje u velikom drvenom škavu[35] nosile na najbliži izvor. Pri tom bi se gledale dogovorit' sa konama (susjedama) da zajedno peru kako bi usput mogle koju probesidit'. Robu bi zatopile u vodu i vadile u škav, te je posipale lukšijom (u novije vrijeme domaćim sapunom) i praknjačom[36] po njoj lupale na posebnoj dasci. Robu su opet ispirale u tekućoj vodi. Sa bijelom misnom robom moralo se posebno pažljivo postupat i nakon pranja potpopit u modričalo[37] kako bi izgledala što svečanije. Djeca koja nisu morala ići u čobaniju bila su zadužena da po vas cijeli Boži dan po strani kupe drva kako bi nakupili dovoljno za blagdane. Ponekad bi skupa sa ženama išli u drva, pa bi žene ona deblja uprtile u brime a djeca bi šumicu za otpirivanje[38] nosila u naručju. Djeca su još morala dobro iskidat' pojatu[39] i namirivati 'ajvan.

Na svetkovinu Bezgrešnog začeća stopanjica bi u jednu čanju[40] zalegla pšenice, tako da do Božića dovoljno naraste. Na Božić bi se u tu čanju stavljale tri blagoslovljene svijeće. U ovom običaju bilo je simbolike plodnosti i rodnosti kako kućne čeljadi tako i nadolazeće godine.

U takom ozračju došao bi i Badnji dan.

[1] Šiljkanje – zadirkivanje, gurkanje

[2] Gdje je dijete pogriješili i kako je trebalo reći ovo, a reklo je drugačije.

[3] Žežinjanje – post o samom kruhu i vodi.

[4] Obiliti – okrečiti, oličiti

[5] Klak – kreč, vapno

[6] Stopanjica – glavna domaćica i kuharica, neformalna voditeljica kućnih poslova.

[7] Dvor - vani

[8] Sinija – turski naziv za niski okrugli stol.

[9] Naćve – četvrtasta drvena posuda namjenjena za kuhanje kruha.

[10] Čanjak – okrugla konusna posuda iz koje se zajednički objedovalo.

[11] Burilo – Zatvorena drvena posuda za nošenje i čuvanje vode.

[12] Stap – drvena naprava koja je služila za mesti mlijeko, odnosno za pravljenje masla.

[13] Bronzin – glinena ili gusana posuda za kuhanje.

[14] Kota – bakarna posuda za kuhanje mlijeka.

[15] Rutaš – prostirka otkana od starih krpa.

[16] Ogrnjač – ogrtač.

[17] Petruljača – primitivna petrolejska lampa.

[18] Zejtin srp. - ulje

[19] Lisa – tavanica pletena od jasenova pruća

[20] Matrak – deblje drveno pomagalo

[21] Promatrakatki - promlatiti

[22] Sopa – zidani oblik klupe za sjedenje kod ognjišta koji je ponekad znao služiti i kao ležaj za starije čeljade. Ovakav oblik sjedeljki nalazio se također i ispred svih starih kuća.

[23] Pendžera tur. – slijepi prozorčić (udubljenje) u zidu koje je služilo za odlaganje raznoraznih vrijednih stvarčica.

[24] Dolap – primitivni vid kredenca ili vitrine.

[25] Uglanjcati - ulaštiti

[26] Lukšija - lug

[27] Brstina – drveni prut.

[28] Strožak – primitivni madrac napravljen od vreća i ispunjen kuruzovom komušinom (lepuškom).

[29] Bravče .- jednogodišnje janje.

[30] Bunjište – primitivna kompostana.

[31] Barča - vrt

[32] Bililo – jedna vrst bojila za kožu.

[33] Podpričati – zakrpati đonove.

[34] Klašnje – hlače od grube kozje kostrijeti.

[35] Škav – škaf, drvena posuda namijenjena isključivo pranju.

[36] Praknjača – drveno pomagalo za udaranje po robi.

[37] Modričalo – posebna plava zrnca koja robi daju plavkasti ton.

[38] Piriti - potpaljivati

[39] Iskidat pojatu - očistiti štalu.

[40][40] Čanja – činija, drvena posudica umanjenica čanjka.

Povezana vijest: Željan Šimunović: Božićni običaji (1. dio)

Čestitke Drinovčaninu, Gruđaninu, novom banjolučkom biskupu! Biskupe Željko, predano radi za Hrvate RS-a i sjeti se riječi svoje mudre majke

Grude.com - klik u svijet — Fri, 08 Dec 2023 12:52:00 GMT

...te imenovala novog banjolučkog biskupa poštovanog don Željka Majića, svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije“, izvijestila je Katolička tiskovna agencija.

U isto vrijeme vijest o imenovanju objavio je Tiskovni ured Svete Stolice.

Don Željko Majić rođen je u Drinovcima, u općini Grude, 28. ožujka 1963. Filozofsko-teološki studij završio je u Sarajevu, a za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaredio ga je 29. lipnja 1988. u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve biskup Pavao Žanić.

Obavljao je niz važnih funkciji u biskupiji i bio jedan od prvih suradnika Ratka Perića, čovjeka koji je jedan od najzaslužnijih za eskalaciju Hercegovačkog slučaja i nereda u Crkvi u Hercegovini, kojeg hercegovački biskupi njeguju s koljena na koljeno.

Majić se mudrije odnosio prema slučaju, odnosno iako nije simpatizirao franjevce, nikad se nije zalijetio niti ih udarao drvljem i kamenjem kao dobar dio prvih Ratkovih, a danas Petrovih ljudi. Vjerojatno su na to utjecale i riječi njegove dobre majke koja ga je mudro savjetovala o Hercegovačkom slučaju, a na što je zasigurno utjecala činjenica da je prvi biskup u Hercegovini bio fra Paškal Buconjić čije ime piše zlatnim slovima u povijesti Hrvata.

Dolaskom Petra Palića na čelo biskupije u Hercegovini, Majić je dobrim dijelom gurnut po strani, međutim iako daleko od Hercegovine, ova funkcija zasigurno je kruna njegovog svećeničkog rada.

Don Željko, Drinovčaninu, Gruđaninu, čestitke! I sjeti se uvijek riječi svoje dobre majke i nikad nemoj suditi krivo, osobito što si dobro upućen u ono u što hercegovački biskup nije ili ne želi biti upućen, a to je ta stoljetna bitka naroda grudskog za fratre. Tu se ne radi o nikakvoj mržnji, već o težnji jednog naroda da bude zauvijek s onima koji su ih hrabrili i na putu Gospodnjem čuvali i u najtežim vremenima i u današnjim izazovnim vremenima. Budi onaj ponosni, čvrsti kamen zaglavni i uvijek uz Hrvate RS-a, onu šačicu vjernika koja sa svojim Kristom čeka neke bolje dane!

Grude.com

Zatvoreno Sarajevo: Advent u Sarajevu ukinut nakon prijetnji i uvreda 'građana'

Grude.com - klik u svijet — Sun, 03 Dec 2023 11:42:00 GMT

Prema napisu portala Nedjelja u vlasništvu Vrhbosanske nadbiskupije, sredinom studenoga na Instagramu se pojavio novi profil s oznakom Advent Sarajevo na kojemu se počelo najavljivati da će se ova kršćanska tradicija iz središnje Europe prenijeti te održati u glavnome gradu zemlje, što je, očito, jedne obradovalo, a druge pak iziritiralo. Naime, tada je najavljeno kako će se manifestacija, koju su nazvali "događaj za budućnost", održati na platou preko puta Vijećnice.

Božićna kugla

Očito se radilo o inicijativi nastaloj pod okriljem Winter Festa u Sarajevu, manifestacije koja traje više desetljeća i koja je ovim potezom napravila veliki iskorak. Naime, posve se podudaraju lokacija i vrijeme događaja od 23. prosinca ove godine do 3. siječnja sljedeće godine u središtu grada koji, pak, sada ima posve drugi naziv i koji, dapače, slijedi raniju tradiciju. No, u državi u kojoj prevladavaju podjele, mržnja i stalno poticanje straha od drugih i drukčijih sve je dobilo posve drugi epilog. Ovaj su događaj, inače, počeli realizirati kompanija SOS Media i Grad Sarajevo. No, nakon kratkog vremena stvari su počele izmicati nadzoru nakon što su se na ovoj društvenoj mreži s logom događaja počeli redati uvredljivi te čak i prijeteći komentari. Nakon toga uslijedile su dvije modifikacije, odnosno svojevrsne "evolucije" službenoga loga. Na prvome su, uz prepoznatljive simbole Sarajeva, mjesto našle i sarajevska katedrala, džamija, ali i zgrade Unitic odnosno popularni Momo i Uzeir te sarajevska žičara. Na prvoj intervenciji nestala je katedrala kao da se doslovno netko šalio s prepoznavanjem razlika nedostajućih prizora na prvoj odnosnoj drugoj fotografiji. No, očito nije u tome bio problem, nego što je na donjem dijelu loga koji je napravljen kao staklena kugla bilo ispisano Advent Sarajevo. U međuvremenu se tom promjenom bez katedrale pohvalio i jedan ekstremistički političar iz Federacije BiH te je izbrisao Advent, a ostavio tek napis Sarajevo. Otišao je i korak dalje navodeći da ovaj događaj treba zvati "Hadvent". Fra Franjo Ninić, franjevac iz Tuzle, također je primijetio korekcije te na svome profilu na Facebooku dao sebi svojstven komentar. - "Advent u Sarajevu", u međuvremenu prekršten u "Sarajevo Winter Fest", kao i svi drugi tzv. adventski produkti "tržišne religije" općenito na Zapadu, imaju veze s kršćanskim došašćem ili Božićem taman toliko koliko Coca-Cola ima veze s izraelskim terorom nad palestinskim civilima i djecom. Percepcija simbola i njihovih učinaka na društveni život i komunikaciju među ljudima u BiH je očajna. U jeziku na društvenim mrežama to je osobito vidljivo. Užas odasvud! - napisao je fra Franjo Ninić.

Izbacili i džamiju

Novinari portala Nedjelja nisu dobili odgovore u Gradskoj upravi oko ovih promjena, a u međuvremenu se na društvenim mrežama Winter Festa pojavila i videoanimacija Vučka koji se igra snježnom kuglom podno planina prekrivenih snijegom. Sve to pratio je i prikladan tekst kako će se od 23. prosinca do 3. siječnja svi družiti na platou prekoputa Vijećnice na prvom Adventu u Sarajevu: - Tijekom 12 dana moći ćete uživati uz hladne i tople napitke te kušati razna jela koja će za vas pripremati naši izlagači. Za dobro ozračje pripremili smo bogati glazbeni program, a za najmlađe posjetitelje predstave i kreativne radionice. Čekamo vas kod Vijećnice.

Nakon toga pojavio se i treći logo s natpisom Winter Festa Sarajevo s kojega je nestao natpis Advent Sarajevo, ali su njegovi autori ovaj put izbacili i džamiju s minaretom, no ostao je Sebilj te Gradska vijećnica uz prizore vatrometa koji nalikuju palmama nadvijenim nad grad. Ovim potezom organizatora, ali i vlasti u Sarajevu dodatno su potaknute sumnje u otvorenost ovoga grada, odnosno, prije svega, njegove epitete europskoga Jeruzalema. Vrlo često se od hrvatske i srpske politike mogu čuti komentari da se Sarajevo pretvara u grad jednoga naroda. I ovim potezom dali su povod za takve tvrdnje.

Večernji list

Željan Šimunović: Božićni običaji (1. dio)

Grude.com - klik u svijet — Fri, 01 Dec 2023 09:03:00 GMT

Tijekom cijelog mjeseca nastojat ćemo uz "more informacija" koje donosimo i prenosimo, posebno isticati duh Božića, duh najradosnijeg blagdana. I počet ćemo božićnim običajima koje je pripremio naš, kako ga volimo nazivati, pučki pisac Željan Šimunović. Ovo je samo prvi dio Šimunovićevih zapisa o božićnim običajima, pa ćemo vas kroz više tekstova potaknuti na prisjećanje na ona dobra, stara vremena kad se Božić slavilo skromnije, a svečanije i veselije, ali želimo potaknuti i na povratak iskonu, Božiću kakav se slavio nekad.

BOŽIĆNI OBIČAJI

Za Grude.com: Željan Šimunović

PROSLOV

Kad kažemo Bog to je nešto samo po sebi neopisivo veliko čiju veličinu i moć ne može zamisliti nijedno ljudsko biće. Ono što je toliko veliko i moćno, a uz to još i tajanstveno, u običnim ljudima izaziva strahopoštovanje i nije im baš privlačno. Takva je ljudska pamet, ako nije imala prilike da upozna našeg kršćanskog Boga. Kada se kroz nauk sretneš s Njim i upoznaš kao da se slijepcu odjedanput otvore vidici cijelog svijeta ili kao da se mozak napuni svim ovozemaljskim mudrostima. Otkriješ da Bog i nije tako tajanstven. Ta dao nam je oči da gledamo i uši da slušamo. Kad nam je već dao i mozak samo smo ga trebali bar malo koristiti. I taman kad ti se oči otvore i mozak proradi svojom ovozemaljskom pameti počneš ponovo mudrovati. Nu, kad je ljudima dao ovoliko znanje koliko li je tek Njegovo znanje i pamet?? Jednostavno je to: Toliko veliko da On zna da je nama običnim ljudima to nezamislivo, pa nam je Sebe odlučio pokazati u obliku čovjeka od krvi i mesa. E velika ti naša ljudska pamet spram Njegovom. Eto kolika nam je kad je, da nas ne prestraši, veliki Bog Otac odlučio poslati svoga sina u obliku malog nevinog djetešca. I rodi se to malo dijete. Majka mu dade ime Isus Krist, a izraelski narod prozva ga Emanuel (heb. Immanu,el – Bog s nama). I pokaza Bog da je u svojoj veličini mali, da je u svojoj moći nemoćno ubogo malo dijete, da je u svojoj tajanstvenosti dostupan. Postade Bog malo dijete da nas ne prestraši. Postade veliki Bog blago, dobro i drago dijete koje nas privlači. Malog Boga i dan na koji se On rodi moj narod od milja nazva Božić. Hrvatski narod iz mog kraja, ravnajući se po onoj latinskoj ime je znak („nomen est omen“), prigrli Emanuela ili ti Boga koji je među nama, te svake godine na svoj način proslavlja njegov rođendan.

Da bi za današnje, a i buduće, generacije sačuvali i povratili iz zaborava bar dio tih običaja proslave Božića ovdje ću pokušati prikazati neke od njih. O tim običajima, iz bliže prošlost, i načinu slavlja pripovijedati ću kako ja to pamtim i na način kako su zborili[1] naši stari.

VRIJEME PRIPREME I ISČEKIVANJE BOŽIĆA

Ne bijaše to tako davno kada moj kršćanski narod Hercegovine ne poznavaše riječ „advent“. Isto tako, u to vrijeme nije poznavao ni „adventski vijenac“, nije poznavao ni blještavilo svjetlećih ukrasa na božićnom drvcu, niti su djeca dobivala dar od sv. Nikole. Bijahu tada neki drugi običaji nekako bliskiji iščekivanju Onoga koji tek treba doći, a manje bliski „vjeri“ ovozemaljskih trgovačkih vrijednosti. Vrijeme od Svete Kate do Božića u narodu se zvalo „došašće“[2]

Već prve nedjelje došašća, po obiteljskom ozračju, počelo se osjećati da dolazi Božić. Zajedničke molitve postaju nekako glasnije i razgovjetnije, a ukućani nekako blaži prema članovima obitelji. Poslije večere čeljad zadovoljno razgovara i zahvaljuje Bogu što nam je dao da smo eto i ove godine ubrali dobru ljetinu i u kući ima svega blaga. Eto brate čeljad nam zdrava i živa, marva[3] nam nije krepavala, ambari puni žita, bačve pune vina, ispekla se rakija, zaklalo krmka[4], a što je najvažnije nikom nismo dužni. U tom svođenju računa did[5] bi obično naglasio: „E moj sinko!! Ko je dužan i na Božić je tužan. Vala dragom Bogu što dobro prođosmo na vagi, pa podmirismo pridujam i dug u zadrugi.“[6].

U dobrom raspoloženju i ozračju dođe i treća nedjelja došašća koja se zove Materice. Ovo je, pored Očića (naredne nedjelje došašća), najdraži dječji tjedan u godini. Kako i ne bi kad se na taj dan odrasli postanu mala djeca po uzoru na svemogućeg Boga koji je eto na Božić postao mali. Običaj je bio da na taj dan dođe do zamjene uloga i ulogu odraslih preuzmu djeca. Glumeći djecu roditelji, te udate žene i oženjeni ljudi na ove dane, dozvoljavaju svoj djeci da ih ka bajagi zavežu užetom, te mole djecu za oprost svega lošeg što su im kroz godinu učinili. Djeca ozbiljno shvaćaju ulogu odraslih i nabrajaju „grijehe“:, „Te stalno ste nas grdili i prigovarali, te niste nam dali da skačemo[7], te bili[8] ste nas, te gonili[9] ste nas da priviše[10] radimo i zato se morate iskupiti“. Kako bi okajali i otkupili svoje „grijehe“, stariji bez ljutnje i skrušeno daruju djecu sitnim poklonima (pokojim orahom, bademom, rogačem, kockom šećera, a ponekad i sitnim novčićem) na veliku radost djece. Djeca bi ove darove po stotinu puta razgledavala i pregledavala, brojila, te nastojala što bolje sakriti jer ih valja sačuvati do Božića i tek onda pojesti i u njima uživat. Obično bi sve skupa dali didu jer njemu najviše vjeruju, a on će ih i najbolje čuvati. Zbog tih sitni dječjih „ucjena“ ovi blagdani su se zvali ''cina''. Od tada su stariji svakog dana morali odgovarati na dječja pitanja koliko još ima do Božića. Djeca su potajno promišljala kako još nije dugo do dana kad će biti svega blaga: oraha, suhih smokava, rogača, badema, kocke šećera, a može biti da umjesto „divke“[11] dobiju i pravu kavu. Ko zna možda baba iz sanduka izvadi onu naranču ili jabuku što ih je namijenila ponijeti u svojih kad pođe u rod. „More bit, more bit“ govorila bi djeca, a iz njih je zračila ona nutarnja radost. „Uostalom, ako baba i ne dadne naranču, biti će onog lipšeg išaranog kruva i preškovine[12] i neće se meso dilit ko obično“.

[1] Zboriti - pripovjedati

[2] Došašće – po Onomu koji dolazi

[3] Marva – domaće životinje

[4] Krmak - svinja

[5] Did - djed

[6] Hvala dragom Bogu što dobro prođosmo na otkupu duhana, pa podmirismo predujam i dug u zadruzi.

[7] Skakati – igrati se

[8] Biti - tući

[9] Goniti - tjerati

[10] Priviše - previše

[11] Divka – sirotinjska zamjena za pravu kavu od prženog ječma

[12] Preškovina – friško meso

Mario Galić: Rat u Ukrajini bliži se kraju!

Grude.com - klik u svijet — Wed, 29 Nov 2023 23:26:00 GMT

Rat u Ukrajini bliži se kraju. Prvi razlog namjera je Putina da proglasi pobjedu prije predsjedničkih izbora u ožujku iduće godine. Pritom će naravno prešutjeti da je agresija pokrenuta s ciljem deukranizacije i denacifikacije cijele Ukrajine. S druge strane isticat će se da je na početku agresije Ukrajina bila na sjevernim granicama Krima, a sada je granica na Dnjepru.

Iako je Putin agresiju na Ukrajinu između ostalog iskoristio i da bi potpuno zatro i zadnje tragove demokracije, predstojeći izbori mogli bi mu biti popriličan problem. Prije svega zbog rastućeg nezadovoljstva stotine tisuća očeva, majki, žena i članova obitelji svih mobilizirani te onih koji su poginuli ili ostali teški invalidi. Regionalni čelnici uz pomoći tajnih službi i policije za sada uspješno suzbijaju sve pokušaje većih prosvjeda. Pomažu im odredbe kaznenog zakona koje omogućavaju da svako kritiziranje agresije na Ukrajinu i djelovanja političkog vrha bude kažnjeno do pet godina zatvora.

Međutim, izbori bi mogli biti prilika svim nezadovoljnicima da iskažu svoje protivljenje. Prema Net Freedoms, ruske vlasti su tijekom 2022. blokirale ili uklonile više od 610 tisuća web stranica, što je najveći godišnji ukupni broj u 15 godina. Povrh toga, 779 osoba suočeno je s kaznenim prijavama zbog online komentara i objava, što je također rekord. Te su se brojke tijekom 2023. godine značajno povećale.

Razina nezadovoljstva je ogromna i mogla bi „proključati” u svakom trenutku. Samo se čeka povod.

Stoga Putin želi proglasiti kraj rata i pobjedu po mogućnosti što prije te najaviti povratak svih mobiliziranih. Idealno vrijeme za to bilo bi uoči pravoslavnog Božića. Prije toga ruska vojska bi trebala izvojevati zadnju veliku pobjedu. Zbog toga ne čude masovni ruski napadi na Avdijivku koja nema nikakav vojni značaj, ali zato ima itekako simboličan. Avdijivka je jedan od najvećih simbola ukrajinskog otpora. Iako se nalazi niti sedam kilometara zračne udaljenosti od Donjecka, uspjela se obraniti 2014. i 2022. godine. Zbog te simbolike stotine ruskih vojnika svaki dan stradavaju na njenim prilazima.

Putin je itekako voljan barem privremeno (do proljeća) okončati ratna djelovanja u Ukrajini, sa ili bez sporazuma o primirju. No Zelenski baš i nije. Iako će ga okolnosti uskoro natjerati na to. Prije svega republikanci u Zastupničkom domu Kongresa koji jasno poručuju da Kijev više ne može računati na razinu pomoći koju je dobivao do sada. Bez američke pomoći u oružju, streljivu i novcu ukrajinska obrana mogla bi vrlo brzo posustati. Jer europski saveznici ne mogu ispuniti niti ranije preuzete obveze, a kamoli nadoknaditi sve manju američku pomoć. Stoga ne čudi da se u zapadnim medijima sve češće pojavljuju informacije da Zapad pritišće Kijev kako bi pristao na mirovne pregovore s Moskvom.

Usprkos tome, Zelenski ne pokazuje da je spreman za bilo kakve pregovore. Dapače, najavljuje nove ofenzive. Mašta o novoj proljetnoj ofenzivi 2024. iako nikome nije jasno s kojim oružjem i streljivom. Zelenski ima jako važan osobni razlog zbog kojeg ne želi primirje - predsjedničke izbore koji bi se trebali održati u ožujku 2024., a na koje se Zelenskom baš i ne ide. A najbolji argument za odgađanje izbora mu je da ne mogu biti regularni u ratno vrijeme.

Zelenski se, sasvim opravdano, boji da će izbore izgubiti. Najviše ga je strah da bi mu protukandidat mogao biti trenutni glavni zapovjednik ukrajinske vojske, general Valerij Zalužni. Za sada je sigurno da će protukandidat Zelenskom biti njegov bivši savjetnik Aleksej Arestovič. Međutim, Arestovič je najavio formiranje stranke ZA (Zalužni-Arestovič) te namjeru da mjesto protukandidata Zelenskom prepusti generalu Zalužnom.

Stoga nije čudno da je general Zalužni u zapadnim medijima govorio o neuspjehu ukrajinske ofenzive. Zalužni može mirno kritizirati neuspjeh ofenzive jer ga je Zelenski (iz ponajviše političkih razloga) zaobišao te planiranje i provođenje ofenzive povjerio generalu Oleksandru Sirskom. Sirski se proslavio prvo obranom Kijeva, a potom i oslobađanjem Harkivske oblasti. Doduše, ovaj drugi ukrajinski vojni uspjeh ponajviše je bio posljedica nesposobnosti ruskih zapovjednika.

Uspjeh proljetne ofenzive trebao je još više povećati ugled Sirskog na uštrb Zalužnog, pa je pokrenuta kampanja pojavljivanja u zapadnim medijima. Neki od tih medija čak su ga proglasili najuspješnijim generalom 21. stoljeća.

No nije sve išlo po planu. Velika proljetno/ljetna ofenziva koja je trebala stići do obala Azovskog mora neslavno je propala, a ugled generala Sirskog se ozbiljno srozao. I još gore, Zelenski ne može optuživati generala Zalužnog za propast ofenzive kad ga je iz nje isključio.

Odnos između predsjednika i glavnog zapovjednika dodatno se pogoršao kad je novi ministar obrane Rustem Umerov mimo generala Zalužnog smijenio zapovjednika snaga za specijalne operacije, generala Viktora Karenka. Njegovu smjenu ukrajinska javnost je doživjela kao dio političkog obračuna koji ima cilj da se Zalužnom onemogući stvaranje pouzdanog tima pomoću kojeg bi mogao utjecati na vojno-političke procese u zemlji.
Tu je i vrlo sumnjiva pogibija bojnika Genadija Čestjakova koji je bio osobni pomoćnik Zalužnog.

Iako za sada ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba novinarima izjavljuje kako ne osjeća pritisak sa Zapada da Kijev pokrene mirovne pregovore s Moskvom, već samo spominjanje te mogućnosti priznanje je da takvi pritisci postoje. I još će više jačati, piše u autorskom tekstu za Index.hr Mario Galić.

Palićevi najbliži 'briljiraju': Jedan istjerao dijete s poteškoćama u razvoju s mise, drugi brane Ratkov rat protiv Međugorja

Grude.com - klik u svijet — Tue, 21 Nov 2023 21:12:00 GMT

Bi li postojalo H od Hercegovine ili Hrvatske na ovim prostorima i bi li Kruno Rendulić spominjao prepune crkve vjernika u Hercegovini?

Ovih dana, donovi, ili popovi kako ih se naziva u narodu, a za što su krivi biskupi koji su ih zadojili mržnjom prema franjevcima, čast izuzecima kojih ima i koji ne mogu doći do izražaja jer su ih negativci potisnuli, ponovno briljiraju.

Počet ćemo s incidentom s naše strane, a za Biskupski ordinarijat je to nešto sasvim normalno, a zove se: Međugorski paradoksi.

Tako je naime Crkva na kamenu nazvala tekst u kojem analizira knjigu don Ivana Turudića "Biskup Perić i međugorski fenomen".

Odakle potreba više braniti postupke Ratka Perića, ako je on već bivši biskup, ne znamo, ali očito treba prati savjest, kako Ratko pod stare dane tako i oni koji ga slijepo slijede sve ove godine.

U tekstu je udrobljeno svašta od strane Bodrožića, Vidića, Raguža i naravno da se još jednom spomenulo to da Hercegovina ima "slučajeva", "fenomena", ima, kako pišu, dubia i paradoksa vezanih upravo uz Međugorje.

Pišu i klevetaju naveliko da je to mučno čitati, a tko ima dobar želudac, na mrežnom izdanju Crkve na kamenu, kojoj je šef biskup Petar Palić, može pronaći tekst.

Ukratko, gospodi iz Ordinarijata koja ovo podržava, kratka poruka: Vidioci su kao djeca išli na vještačenje. I to u Jugoslaviji koja da je našla išta sporno u njihovom iskazu proširila bi to na sva zvona samo da sebe očuva. Međutim, ništa sporno kod te djece nisu mogli pronaći, a testirali su ih na razne načine. Iz Ordinarijata, koliko znamo, nitko nije išao na nikakva vještačenja niti provjere, međutim od ljudi bliskih ovoj instituciji šalje se i majke čak i na testiranje na droge.

A to je nova priča objavljena na portalu Hercegovina.info.

U Gabeli, kod Ordinarijatu mrske Čapljine, župnik je don Vinko Puljić, imenjak i prezimenjak poznatijeg kardinala, a koji nema veze s njim.

Mama Matea i njezin dvogodišnji sin s poteškoćama u razvoju došli su na svetu misu. Koliko god šokantno zvučalo mamu i njenog sina istjerao je s mise za njene pokojne roditelje. - Dijete s posebnim potrebama izbacio je iz crkve samo zbog toga što se dijete vrtilo u krug i slalo poljupce ljudima. Svećenik već dugo traži od mene da ne dovodim dijete u crkvu, ni na misu pokojnim roditeljima kojima je bila misa u subotu, a jedva da ih je spomenuo, a nas izbacio iz crkve, ljudi izašli za mnom da nas vrate, govoreći kako je to naša crkva, a ne njegova - priča Matea koja se javila u Biskupski ordinarijat.

Kancelar je za Hercegovina.info kazao kako je biskup Palić u pastoralnom poohodu u Posuškom dekanatu pa će se nakon završetka pohoda upoznati detaljno s događajem. Inače, puno je važnije ispitivati stanje u zdravoj župi, nego se baviti problemima. Naviklo se od Ordinarijata.

Hercegovina.info zatim je nazvala don Vinka Puljića. Prvo je rekao da dijete nije s posebnim potrebama, kako to bogohulno zvuči, jer je majka kasnije poslala i dokaze o zdravstvenom stanju djeteta. - Prvo dijete nije sa posebnim potrebama. Moja je jedina njegova rečenica upućena njoj bila: "Gospođo, molim vas, uzmite svoje dijete u naručje. Druga stvar, dijete je na sv. misi koju sam imao za Vukovar se valjalo po crkvi i vrištalo, a ja sam samo rekao, Mama, molim vas, uzmite svoje dijete u naručje i ništa više, a to mogu potvrditi i Župno pastoralno vijeće koji su bili na misi. To su članovi Župe koji vode život u župi. Samo sam rekao mama uzmite svoje dijete u naručje. Ako drukčije napišete bit će gadno - zaprijetio je novinarima portala Hercegovina.info don Vinko.

Zatim je upitao novinare portala Hercegovina.info je li možda mama djeteta, Matea, narkoman. Majka je poslala dokaze kako njezin dvogodišnjak ima više dijagnoza. ADHD, sumnju na autizam, kasni mu psiho i grafomotorika, za vršnjacima u razvoju kasni oko godinu dana, te zbog toga idu redovito na terapije. Da bi do kraja poentirala, majka se testirala i na drogu, te proslijedila test kojeg Hercegovina.info također donosi na svojim stranicama. Matea je negativna na drogu.

Dijete je, kaže mama Matea, u ustima držalo dudu i nije vrištalo. nda se svećenik počeo tresti na oltaru i vikati "Bože daj mi strpljenja, ali požuri". Ja sam se prepala kad sam to čula i vidjela i uzela sam dijete koje je počelo plakati i izašla sam iz crkve. Nakon toga, navodi da joj je župnik počeo slati i poruke preko platforme Whatsapp u kojima prijeti tužbom za klevetu.

Ponavljamo opet, djeca iz Međugorja su išla na vještačenje, evo i Matea se testirala na drogu. Je li vrijeme i da neki drugi slično naprave?

Grude.com

Što piše u palestinskim udžbenicima: Od pet Izraelaca ubiješ troje, koliko ih je ostalo za ubiti?

Grude.com - klik u svijet — Sun, 29 Oct 2023 11:01:00 GMT

Propaganda, od Jutarnjeg lista do Klixa i sličnih s ekstremističkim novinarima, ovih dana prikazuje Izraelce kao bijesne pse koji ubijaju palestinsku djecu.

Međutim, znamo da istina nije uvijek onakva kakvu donosi Jurica Pavičić iz Jutarnjeg i njemu slični, a to je izvrsno objasnio u svojoj kolumni za Večernjak Neven Sesardić.

Sjetimo se kad su Palestinci iz terorističke organizacije Hamas, koja je pobijedila na izborima u Palestini, prije tri tjedna ubili 260 mladih Židova, te mnoge oteli, silovali su žene i ubijali bebe, te su sve snimali mobitelima. Pohod tih psihopata u Gazi, čast izuzecima, dočekan je velikim slavljem.

Golda Meir je davno rekla da su u Gazi bili pronađeni udžbenici za djecu od 7 godina u kojima su bili matematički zadaci tipa: "Imate pet Izraelaca. Ubijete troje. Koliko je ostalo Izraelaca koje treba ubiti?" Slično je i danas. Nedavni masakr slavili su i nastavnici u palestinskim školama koje su pod patronatom Ujedinjenih naroda te ih financiraju SAD i EU.

- Što se tiče Gaze, Izrael je bio prinuđen zaštititi svoje stanovništvo koje je odatle desetljećima izloženo terorističim napadima. Nakon masakra mnogi su se složili da Izrael ima pravo na samoobranu od Hamasa. Problem je, naravno, to što se Hamas skriva među civilima i što će mnogi od njih izgubiti život u izraelskim napadima na Gazu. S druge strane, najvažniji zadatak vlade Izreaela je da štiti živote i sigurnost svojih građana. Ona im u postojećoj situaciji teško može reći da odustaje od bilo kakve vojne akcije zato što bi uništenje Hamasa zahtijevalo previše kolateralnih civilnih žrtava pa neka se stoga oni sužive s visokom vjerojatnošću sličnih ili još gorih masakra u bliskoj budućnosti. Međutim, to je upravo ono što se često od izraelskog vodstva de facto zahtijeva: naime, da odustane od jedinog načina koji mu stoji na raspolaganju da zaštiti svoje građane (tj. ulaska u Gazu i vojnog obračuna s Hamasom) - piše Sesardić.

I na kraju, tko šalje podatke o ubijenima u Gazi, o 3500 civila koji su stradali? Ministarstvo zdravstva u Gazi, dijela vlade Hamasa! Isti taj izvor je prije nekoliko dana bio skandalozno kompromitiran u vezi s pogrešnom informacijom o navodnom izraelskom bombardiranju bolnice u Gazi.

Šta li joj je više?! Benjamina Karić izvrijeđala Gruđanina, a mislila Imoćanina ili po običaju nije ništa mislila

Grude.com - klik u svijet — Mon, 23 Oct 2023 21:50:00 GMT

Dovoljno se podsjetiti kad je umjesto Božića, katolicima čestitala "sretan kalendar", da se vidi o kako se umnoj "liderki" radi.

I opet je Benjamina promašila cijeli nogomet. Došla je na propalestinski skup u Sarajevu, da ugrabi koji pljesak od ispranih mozgova koji kao da nemaju svojih problema nego se svađaju između Palestine i Izraela.

I odmah je Benjamina zbog govora doživjela kritike. Izrael ju je upitao zašto nije osudila terorističke napade Hamasa i činjenicu da Hamas koristi Palestince kao živi štit od Izraelaca. A onda slijedi ono najbolje. Zvonimir Milas iz Imotskog je na Twitteru ustvrdio da pristaše terorističke organizacije Hamas u Sarajevu uživaju podršku sarajevske gradonačelnice Benjamine Karić.

Možda čovjek nije ništa slagao jer Benjamina pojma nema koga uopće podržava, no onda se ona uključuje u priču i šalje žestok odgovor, i to ni više ni manje nego Zvonku Milasu, državnom tajniku Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, po ocu Gruđaninu, po rođenju Vukovarcu.

Tko zna, možda je Benjamini tlak digla ta kombinacija Gruda i Vukovara (veže ih isti datum 18. 11. 1991.) u Zvonku pa ga je odlučila napasti, iako ni Zvonimir nije mala maca, sin je pokojnog Ivana Milasa, jednog od najbližih suradnjima predsjednika Franje Tuđmana.

Da mi ne filozofiramo, pročitajte što je o Benjamini Karić rekao Almedin Šišić, poznati novinar.

- Dakle ona lujka, mrtva-hladna, napiše čitav akt protestne ponjave hrvatskom državnom sekretaru Zvonku Milasu na tvit koji je pisao Zvonimir Milas, potpuno nebitni tviteraški lik (a onda kasnije tu svoju bruku edituje) zato što je šupljeg mozga, što je bolesna populistkinja koja se odsudno bori za SDfA bošnjačko glasačko tijelo pa onda i vjeruje takvim medijima bespogovorno. Kao npr. Seji Numanoviću i politički tačka ba koji je zavalio ko zadnju budalu objavivši, navodno prvi, netačnu vijest (a kasnije i Slobodna Bosna i još neki mediji iz tog spektra). Ne znam da li bi plakao ili bi umiro od šege, ali sam i dalje u stanju šoka i zbog činjenice da nikom ništa za skandal za koji bi u iole uređenoj pravnoj državi takva osoba/zvaničnik istog trena postala bivša - napisao je Šišić.

Je li ovo uhljeb godine u BiH? Ima 35 godina, ujaka koji mu namješta poslove, putuje gdje hoće...

Grude.com - klik u svijet — Tue, 17 Oct 2023 12:20:00 GMT

Vico Zeljković je predsjednik Nogometnog saveza BiH. Inače, jednostavnije bi bilo napisati da je nećak lidera RS-a Milorada Dodika, koji s tek 35 godina vedri i oblači bosanskohercegovačkim nogometom.

Čime je Vico zaslužio da bude predsjednik Nogometnog saveza BiH? Teško je to reći. Dodik ga je uhljebio, kao što uhljebljuje i ostale članove svoje obitelji, bez ikakvih posljedica.

U biografiji Vici piše da se bavio i privatnim biznisom. Evo guglajući malo, lik je imao diskoteku. Ima niz nekretnina po BiH, Hrvatskoj, puno njegovih rabota je pod istragom...

Prethodno je Dodik dao apsolutnu moć Vicinom tati Spasoji i gledajući prihode tvrtki obitelji Zeljković, radi se o milijunima maraka, a svi su poslovi praktički povezani s politikom.

I takav Vico je predsjednik Nogometnog saveza BiH koji smatra da je Portugal poluvrijeme dobio s 0:5 jer im je dosuđen penal u 5. minuti.

Dobro, ako završiš visokoškolsku ustanovu Banja Luka College, ne očekuje se da odišeš prevelikom pameću, ali opet nije red reći da te Portugal 'uništio' zbog penala. Čak se nije morao vaditi ni na neiskusnog, kao izbornika, Savu Miloševića kojeg je on doveo jer nije ovako loše uigrana reprezentacija Savino djelo, već splet svega.

E sad je li Vico Zeljković uhljeb godine? Prisiljen je, zbog Dodika i njegovih poslova, biti na čelu Saveza države koju ne voli, ali plaća je dobra, ne radi u hladnom, putuje, priča koliko Dodiku odgovara, a ovaj mu zauzvrat daje i nekretnine... moguće da je uhljeb godine.

Ali, Bošnjacima i Hrvatima koji vole nogomet nije preporučljivo da ga tjeraju s funkcije jer će biti okarakterizirani kao radikalni islamisti ili ustaše, pa zato je bolje ništa ne komentirati već se pozvati na neke međunarodne institucije jer domaće zasigurno neće odraditi svoj posao...

Joe Šimunić: Ne mogu se ljutiti na Boga

Grude.com - klik u svijet — Tue, 10 Oct 2023 18:48:00 GMT

Bivši hrvatski nogometni reprezentativac Josip Šimunić "svjedočio" je na prvom crkvenom susretu Duhovno-duhovitih večeri na zagrebačkom Svetom Duhu. Progovorio je o obiteljskoj tragediji koja se dogodila prije pet godina.

"U životu mi se prije pet godina dogodila tragedija. Supruga i ja smo izgubili... Možda je to pogrešno rečeno... Naša kći je dobila gripu i za tri dana preminula. Preminula je na Uskrs. Zašto? Kako? Postavljaš si pitanja, ali to je tako. Tko je kriv? Nitko nije kriv, tako je trebalo biti. A ja vam ovdje svjedočim večeras, da nije bilo dragog Boga i molitve, da nije bilo krunice, prijatelja i obitelji oko nas da nas drže da ne padnemo, ne znam što bi bilo...", rekao je.

"Danas mogu ovdje stati pred vas i svima reći: Bez dragoga Boga, bez Isusa Krista, bez vjere, bez ljubavi, nema apsolutno ništa, nema tu sreće. Koliko god je meni sad bilo teško to izgovoriti, ali to je tako. Svi moramo svakog dana pronaći snagu ispitati samog sebe, kako možemo biti bolji, kako se možemo popraviti", nastavio je.

"Imam utjehu"

"Ja se ne mogu ljutiti na dragog Boga. Dragi Bog mi je dao kćer, dragi Bog ju je uzeo. Ja sam mu zahvalan što mi daje snagu da vam mogu danas pričati o njoj", zatim je još dodao.

"Meni je osobno jedino, jedino pomoglo kada sam gotovo godinu dana svaku večer molio krunicu i kroz moljenje krunice dobio snagu za ići dalje. Nitko na ovom svijetu neće vratiti moju kćer, ali imam utjehu. Sad je do mene, jednog dana kad preminem, da sam zaslužio otići gore kod nje i biti kod nje. To mi je još jedna dodatna motivacija", zaključio je, prenosi Index.

Luciana Šimunić, trogodišnja kći Josipa Šimunića i njegove supruge Christine Marie, preminula je 2018. u zagrebačkoj Klinici za infektivne bolesti Fran Mihaljević.

Iva Crnjac: O jednoj vječnoj ljubavi s kruvom i šećerom...

Grude.com - klik u svijet — Sat, 30 Sep 2023 22:38:00 GMT

Iva Crnjac mlada je spisateljica iz Širokog Brijega čije priče privlače pozornost. Ove godine je za emotivnu ratnu priču "Krug" nagrađena od strane Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, a za portal Herc.info napisala je priču o jednoj ljubavi, u onim, dobrim, starim vremenima...

Upeklo ti je tog dana Sunce, a mene moji poslali pustit krave na pašu. Taman proliće bilo, sve dobro pozelenilo, a nekakvo najvruće Sunce s nebesa grijalo. I uprtila se ja s Šaruljom, Milavom i Zekuljom u polje. Pustit ću i malo da pasu, a ja ću sist u ladovinu i gledat ih. Drago meni bilo vidit ću malo svoju Milku, ta i nju će poslat da krave pusti.

Sila ja na ledinu, kad eto bržen i Milke, i nju njezini poslali. Besidile mi, pojile ono užine što su nan naši spremili, pa malo teferičile. Kad siti se ja, Milka mi se bržen udaje, neće mi imat ko društva pravit ko ona. Na toj ledini bio samo još jedan momak, Stipe Marinkov, al' nismo ti se nešto mi s njim mogle. Dodušen, nije nan nikad ružne riči reka, a mi bi ga se vazda pasale. Kad mi o vuku, vuk na vrata, iđe Stipe i krave za njin. A meni neki šejtan bi, pa reko ajde Stipe vamonare malo, odmori dušon. Ja sve kontala neće tit, kad zaputi se on k nami i dropi s nami. Pogleda mene Milka nako priko oka, šta mi bi. Prvo bi malo nezgodno, pa smo se svi pustili u priču, Stipe nan čak da malo kruva i šećera što je ponijo sa sobon da se i mi malo zasladimo. Sidili smo vazdan, dok nije vakat bio za potrat krave kući. Oprostili se i svako svojin puten, a ja do kuće dumala šta mi bi pa tako momka na pravdi Boga nisan volila.

I tako, skoro svaki dan, Milka, Stipe i ja čuvali krave, besidili, pričali o svačemu, a Milka i ja tek skontale da je Stipe pravo kršan momak. Brezveze ga se pasale dugo vrimena. Domalo se Milka udala, otišla svojin poslon, a samo Stipe i ja ostali svaki dan. Jedan dan bi on meni ponijo domaćeg soka od drinjina, drugi dan ja njemu malo mladog sira i kruva, i tako uvik. Lipo nan bilo i bez Milke, okrenila bi se u grobu da me sad čuje, ja joj vazda govorila da nan nije bilo lipo brez nje.
Jedan dan doša Stipe, nekakav sav pokisa, nikakva avaza od života iz njega.
"Moja Danice, oće da me žene..."
A meni neko ko da je šamar plesnio. Nisan ni ja znala što mi je zasmetalo tako nabrzinu.

"Lipa je ona cura, dobra, al'..."
"Ma šta al'?" upita ja.
"Ima jedna koja mi je srcu bliža i prišnija."
Ja sve duman ko li je ta sritnica, da nije ona Matija Stojanova, vazda je ona u nj blenila, ko tele u šarena vrata. U tom svom dumanju, ja ni ne upita momka ko je ta. Kad on na me:
"Koda me neš ni upitat koja je?"
"E moj Stipe, nije ti moj posa sve znat, a koja je da je, ta će najsritnija na svitu bit!"
Nismo ni progovorili poslen, nešto brezveze o kravan, pa svako kući.
Meni krivo bilo, sinko moj, a nisan mu tila do znanja dat. Sutra ja u polje, nema ga. Prikosutra opet, nema ga. Kontala da nisan štogod krivo napravila. Kad ide Stipe treći dan ko s muštulukon.
"Neću se ženit."
Ja stala, ne znan kud ću sa sobon, pa upita što.

"Volin ja stari momak ostat, ako me ova što je ja oću ne tidne, neću se ni ženit, tako san im i kaza, pa mi oni kazali sritno ti, neće li te ta tit..."
Ja odman na prvu nekakva veselija, neće se ženit njome, a šta ako ga ta druga tidne, opet ja ostado brez njega.
"Šta je, bona Danice?"
Već se on zasekira što san se snuždila odjednom.
Pa mi se primaka, uzeo moju ruku u svoju, ja se okreni vidit imal' koga da nas ne bi slučajno vidio, pa me on pogleda lipim, smeđin očima.
I gleda je on mene tako minut dva, a ja se nisan smila pomaknit. Ne dala majka isusova, pa da kogod naiđe i ugleda nas vake. Onda Stipe progovori.
"Jadna ne bila, što se manita praviš, kad znadeš da si ti ta sretnica?"
Ja bez riči ostala. Moj Stipe, šta ću znat... Družili smo se mi svaki dan, ta ne bi da san ja znala da bi on mene tija.
"Ti bi mene ženija?" ja jedva kroz zube izusti.
"Pa eto ako bi ti tila, ja ne bi ima ništa protiv."
I zagrli on mene tu, a u taj vakat je i to vrlo bilo nevinčanin.

Došla ja kući, nikad sritnija. A mojin drago bilo, majka rekla da je odman znala, čin san ja svako malo o njemu pričala. Uputila se ja i do Milke, pa da i njoj kažen. Njoj još draže bilo, kaže i ona je odman znala. Kad su svi znali, ne znan što mi nisu umili kazat...

I tako smo, kroz život Stipe i ja zajedno nastavili. Nismo se nikad ni svađali, a svakin danon se sve više i više volili. Bili smo najsritniji par u selu, brez problema to mogu kazat. Volili smo se i poštovali. Ništa nan nije valilo, a i Bog nas je blagoslovio s sedmero lipe dice i još više unučadi.
A od svega, najdraže nan je po stare dane bilo opet podilit malo kruva sa šećeron, ko u lipa vrimena iz naše mladosti.

Iva Crnjac/Herc.info

Hadžović: Dodik je nečovjek! To sam napisao nakon što je bijeg Srba iz RH slavio u Prijedoru gdje su njegovi pobili Bošnjake

Grude.com - klik u svijet — Mon, 14 Aug 2023 13:21:00 GMT

Piše: Danijal Hadžović/Avaz.ba

I nema bolje riječi koja bolje opisuje njegovo neuračunljivo ponašanje, političke poteze i izjave osim – nečovjek. Dodik je odavno probio svako moralno dno i pogazio svaku zehru ljudskosti.

Dodikov odgovor na svako moguće pitanje koje se tiče međuetničkih i međuentitetskih odnosa u BiH čini se da je – uradit ću baš ono što će najviše uvrijediti i razljutiti ovu drugu stvari. Što monstruoznije, to bolje.

Upravo tako je i ovaj put postupio kada su njegovi ministri u Vijeću ministara BiH Nenad Nešić i Staša Košarac (kojeg je supruga optuživala za nasilje) odbili glasati za odluku da se u Bosni i Hercegovini proglasi Dan žalosti zbog stravičnog ubojstva tri osobe u krvavom pohodu nabildanog pomahnitalog monstruma.

Čak ni nevini ljudski životi, ni tragedija koja je morala potresti svakog čovjeka sa zrnom empatije, nisu Dodiku dovoljan razlog da se ne bavi politički igrarijama i provokacijama.

I dok je svojim ministrima dao instrukciju da odbiju proglasiti Dan žalosti na teritoriju čitave BiH (jer blokirat ćemo sve što podrazumijeva cjelovitost države), on je proglašen na teritoriji RS i pritom je Dodik zajedljivo, cinično, pozvao Nermina Nikšića da isto učini i u Federaciji BiH.

I uistinu, skandalozna je, nedopustiva, neodgovorna i jadna činjenica da vlasti u većem entitetu ni nakon četiri dana nisu proglasile Dan žalosti, niti je itko otišao u Gradačac niti se nitko previše uzbuđivao zbog masakra u Gradačcu. Protagonisti trojke imali su ovih dana, preča posla – šepuriti se po crvenom tepihu Sarajevo film festivala i veselo se ceriti u kamere.

A Dodiku zaista i nije teško s takvim političkim diletantima nasuprot sebe igrati se s državom i ponižavati Bosnu i Hercegovinu i njene građane na svakom koraku.

ZAVRŠEN MLADIFEST: Snažna poruka zajedništva, kako za Crkvu tako i za Hrvate

Grude.com - klik u svijet — Mon, 31 Jul 2023 09:08:00 GMT

PIŠE: Darko Pavičić/Večernji list

Ovogodišnji Festival mladih u Međugorju, 34. po redu, a koji je najvećim dijelom organizacijski pao na pleća novoga međugorskog župnika fra Zvonimira Pavičića, koji je lanjskog ljeta preuzeo župu sv. Jakova u Međugorju, poslao je više snažnih poruka za današnje vrijeme, kako za Crkvu tako i za društvo, piše Večernji list BiH.

Jedna od tih poruka mogla se iščitati već u najavi samoga Mladifesta, tj. kada je na konferenciji za medije najavljeno da će misna slavlja predvoditi apostolski nuncij u BiH mons. Francis Assisi Chullikatt, koji je otvorio Mladifest, zatim sljedećega dana provincijal Hercegovačke franjevačke provincije mons. Jozo Grbeš, trećega dana međugorski župnik fra Zvonimir Pavičić te u nedjelju mostarsko-duvanjski biskup i upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić.

Naime, slika je to mjesne Crkve u BiH, koja se okupila za međugorskim oltarom u osobama, odnosno u službama apostolskog nuncija kao najodgovornije osobe u BiH iz vatikanske perspektive, provincijala kao najodgovornijeg iz franjevačkih redova, župnika kao najodgovornije osobe za župu te mjesnog biskupa kao najodgovornijeg za cijelu Mostarsko-duvanjsku biskupiju. Dakako, ne smije se izgubiti iz vida ni odgovorna osoba "iz sjene" ovogodišnjeg Mladifesta, a to je apostolski vizitator mons. Aldo Cavalli, koji je na početku Mladifesta pročitao pismo pape Franje i tako simbolički i stvarno dao do znanja tko upravlja Međugorjem u ovome trenutku. No, zajedništvo mjesne Crkve, koje se moglo vidjeti na ovaj način na Mladifestu, od iznimnog je značaja za vjerski život, kako u Hercegovini i Međugorju tako i u cijeloj BiH.

Ohrabrujuća je to poruka koja nadilazi stare prijepore i nesporazume koji su bili u mjesnoj Crkvi ne samo oko Međugorja nego i na crkvenim relacijama (dijecezanski kler - fratri) i stoga se s optimizmom može gledati na budućnost da će stari prijepori biti uspješno prevladani. Dakako, zahvaljujući upravo ovim nabrojenim osobama i njihovu osobnom stavu i trudu, a koje su se dan za danom našle u zajedništvu za međugorskim oltarom.

Također, organizator ovogodišnjeg Mladifesta kao da namjerno nije htio zvati "svećenike - zvijezde" da drže jutarnje kateheze, nego ih je povjerio javnosti manje poznatim imenima.

No jednako kvalitetnim i zanimljivima bez obzira na to što im imena nisu razvikana poput onih nekih popularnih "duhovnih estradnjaka". No, kako bi se dobilo na atraktivnosti i kako bi ipak zasjala jedna zvijezda, na Mladifestu je svjedočio izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić, čiji je nastup bio prava duhovno-domoljubna obnova. U svega pola sata Dalić je izrekao najvažnije teme današnjeg hrvatskog društva, a to su vjera, domoljublje, obitelj, roditelji, odnos prema radu, vjera u uspjeh, poštenje, upornost i poniznost. Svjedočeći o tome svojim životnim primjerom, on je ohrabrivao mlade da ne pokleknu pred životnim izazovima u svijetu koji nije sklon ovim vrijednostima, nego upravo suprotno, da vjeruju dragome Bogu (kako ga je isključivo oslovljavao) da je uvijek s njima, pa čak i onda kada malo odlutaju s pravoga puta jer će ih vratiti na zacrtanu stazu, do željena cilja.

Dalić je, zapravo, bio središnja osoba ovogodišnjeg Festivala mladih jer je izgovorio ono što u Hrvatskoj nitko nema hrabrosti izgovoriti, a to su autentične vrijednosti hrvatskoga naroda, koje se rastaču iz godine u godinu. S jedne strane pod utjecajem nasljednika komunističkog mentaliteta, a s druge trendovskim uvođenjem liberalnog relativizma, kojemu je cilj redefinirati ključne društvene pojmove i odnose, a napose one koje je nabrojio hrvatski izbornik.

Ovogodišnji Mladifest tako je, uza sve ono što sam po sebi jest ova tri i pol desetljeća (duhovna obnova, sakramenti, pjesma i ples), Hrvatskoj i Hrvatima poslao snažnu poruku zajedništva. Od one na crkvenoj razini do one na društvenoj, pa, ako hoćete, i političkoj. I stoga organizatorima, na čelu s novim župnikom fra Zvonimirom Pavičićem, treba čestitati na uspješnom pothvatu. Za koji su se, budimo iskreni, mnogi pribojavali da bi mogao doći u sjenu Svjetskog susreta mladih u Portugalu, koji počinje danas. Te je zbog njega i Mladifest bio tjedan dana ranije nego inače. No, unatoč tome, uspio je poslati snažnu poruku koja je ohrabrila mnoga srca i neće se tek tako moći prešutjeti.

Ivana Marić: Tko u Sebijinu slučaju laže?

Grude.com - klik u svijet — Fri, 21 Jul 2023 16:32:00 GMT

Politička analitičarka Ivana Marić se osvrnula na odluku Tužiteljstva SŽ da ne provodi istragu u predmetu provjere vjerodostojnosti indeksa direktorice KCUS-a Sebije Izetbegović, a posebno na dio gdje Tužiteljstvo navodi da su potpisi u njenom indexu autentični.

-Dakle, potpisi profesora u Sebijinom indexu su autentični, a na fakultetu u Zagrebu nema nikakvog pisanog traga da je ona te ispite položila. Pitanje je što to sad znači. Da li su profesori stavili svoj potpis u index iako nije polagala te ispite kod njih? Da li su to samovoljno uradili ili po nečijoj molbi? Ili je netko na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a zatim i na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, sakrio sve dokaze o njenim položenim ispitima, kao i njenu diplomu – pita Marić.

Dalje nastavlja pitati da li je netko potplatio sve profesore da zaborave da je, u to doba, snaha predsjednika susjedne države zahvaćene ratom, kod njih polagala ispit.

-I na sve to su se dodatno osigurali tako što su svim studentima iz njene generacije zabranili da svjedoče da je ona s njima bila na ispitima ili su im svima u piće sipali nešto za amneziju? Ne znam što bi moglo biti? Hoće li tužiteljstvo u Hrvatskoj i BiH istražiti tko tu laže i zašto – zaključila je.

Iva Crnjac nagrađena za ratnu priču Krug, donosimo je u cijelosti

Grude.com - klik u svijet — Sun, 25 Jun 2023 12:00:00 GMT

Mentorica mladoj autorici bila je profesorica Mara Kožul.
Uz suglasnost autorice Ive Crnjac, portal Grude.com u cijelosti donosi njenu priču za koju je dobila treću nagradu Ministarstva branitelja RH.

Krug

Iva Crnjac

Čujem korake kako prilaze. Zvuk vojničke čizme odzvanja na jesenjem lišću. Više ne čujem ni grmljavinu, a ni sitnu kišu koja rominja i pada kroz krošnje drveća.
-Nekada je ta sitna kišica bila dobrodošla za izležavanja jer se nije moglo kopati i pribirati zemlju u vrtlima pripremajući je za duvan. Moglo se i sanjariti bez stra da će se izgubiti vrime uzalud.

Strah u čovjeku pojača njegova osjetila, a strah koji traje mjesecima postaje svakodnevica pa čovjeku ne bude teško prihvatiti svoju sudbinu. Koraci postaju sve glasniji.
-Nisan siguran je li neko naš ili je njiov.

Ostao sam sam, u grmu, bez oružja, pokušavajući umiriti disanje. Većina moje postrojbe nije više među živima, a ostatak je raspoređen polukružno po prostoru visoravni Krug, sjeveroistočno od Livna, u podnožju planine Cincar. Planina se nalazi između Kupreškog, Glamočkog, Livanjskog i Duvanjskog polja. Ne znam jesu li živi, jesu li ranjeni, sam Bog zna gdje su. Zazivam Boga za njih moleći se da su dobro. Svaki zvuk pucnjave je bolan, bojim se da sam ostao bez još jednog prijatelja, suborca...

Koraci su sve bliži, osjećam nečiji pogled na sebi.
-Ivane, jes to ti? – poznat glas upita.
-E lipi moj Ivane, nada sam se da ću te srist, ko da mi je sam Bog s nebesa reka da si blizu – reče on tiho.
-Tu san – kratko mu odgovorih, a on sjede kraj mene. I u mraku sam vidio njegovu vojnu uniformu umrljanu krvlju, znajući da nije on taj koji je ranjen. Priča tiho, ujednačenim ritmom, a u glasu mu prepoznajem tugu, nemogućnost mijenjanja situacije. Znam, mrtvi su. Još naših je mrtvo, poginuše za svoju domovinu, njene zime i njena ljeta, planinske vrhove i naše modro more.
Sutradan nastavismo put, oprezni kakvi smo morali biti. U sami sumrak ugledasmo kuću pored puta. Moj prijatelj pokuca, a vrata nam otvori dječak, jedva od dvanaestak godina.

- Kako je, domaćine? Smimo li ući malo danit dušon? – upitam dječaka, a on nam polako odškrinu vrata. Posjeo nas za stol i izvadio komadiće starog kruha i vode. Nismo se mogli ni sjetiti kad smo zadnji put jeli.

- Da di su tvoji, ta nisi sam? – pitao je moj prijatelj dječaka.

- Čeljadi moja, neman vam ja više nikoga. Eno neki dan dođoše oni njiovi i otraše mi ćaću iz kuče, izmučiše ga i ubiše. Od njega nam ništa ne osta. Ostali mater i ja sami. Mislijo ja, ne more biti veće zlo. Kad eto jučer vratiše se, uzeli moju mater, psovali joj njezinu hrvatsku mater, skinuli križ s njenog vrata, i nju odveli iza kuće, zlostavljali je i ubili. Čitavo vrime je Boga zazivala da me spasi. Mene su ostavili živa da se patin, a ja bi volija da su i mene ubili.

Zaplakasmo za dječakom. Probudi se tako u čovjeku osjećaj bespomoćnosti. Vratili bi mu njegove najdraže, ali znamo da ne možemo. Od djeteta su siroče napravili da nisu ni trepnuli. Gotovo smo mogli vidjeti zlo koje hoda našom zemljom i osjetiti za što je sve sposobno. Žudio sam za mirom i prestankom krvoprolića moleći se da nijedno dijete ne mora proživjeti sudbinu ovog tužnog dječaka, dok smo se udaljavali prema obroncima planine.
Noć je obavila predjel oko nas, zaklon iza kojeg smo se sklupčali pogledavajući samo ponekad, gotovo uplašeno, u zvjezdano nebo. Uljuljkani gotovo u san osjetili smo neki neobičan zvuk, ugledali sjenke koje su se blago micale na mjesečini.

- Oću li skončat ovde na Krugu pod Cincarom?
- To su diviji konji – prošapta moj prijatelj. Čuja san za livanjske divije konje.
Nazirao sam te njihove nagete glave, prelijepe sanjive oči koje kao da su pitale što se to događa s ljudima.

Iva Crnjac

Fra Vale poručio hercegovačkim gazdama: ''Šta će ti tri stana u Makarskoj...naš narod ovdje treba spašavati''

Grude.com - klik u svijet — Wed, 14 Jun 2023 15:42:00 GMT

Čuvajmo svoj narod. Nemoj ljubiti novac. Vi koji možete, vi koji imate, evanđelje vam dira u pare, ne ja. Učinite sve… Pogledajte samo – četveročlana obitelj: otac, majka i dvoje djece da pojedu za ručak po sedvič od 3 KM je li to 12 KM? Večeru isto toliko, je li to 24 marke puta 30 dana, samo da po dva sendviča dnevno pojedu je li to 720 KM? Gdje je doručak, gdje je škola, gdje je sprovod, vjenčanje, drva, struja, telefon i da ne brojim… Borite se za svoj narod. Imaš dva puta: da siđeš u prošlost ili da odeš u povijest. I što imam iza tebe reći? Nije se dugo patio; to je sve najljepše što mogu reći o tebi kad umreš. A mogao si spasiti svoj narod.

Šta će ti tri stana u Makarskoj, šta će ti kuće po Zagrebu?! Naš narod ovdje treba spašavati i mi se bojimo to reći. Evanđelje koje ne dira u tvoje novce nema veze s tobom iako se ovdje pričešćuješ. Mi smo dužni spasiti svoj puk, svi koji možemo. Vidi koliki ti je prihod, koliki je rashod, koliko treba staviti za unaprijeđenje naših firmi, za proširenje radnih mjesta. Stavi koliko treba meni osobno za život i onda raspodijeli radniku svakome njegovo, da se mi veselimo i da imamo zdravu i veselu starost.

E, ovo ti je u Mateju, sve drugo su priče koje ja ne podnosim. E, zato braćo jer vas ljubim. Ima li većeg dara od onog kada se netko među nama tobom ponosi… ”da mi nije bilo njega”!, kazao je, između ostalog, popularni fra Vale koji je na kraju svoje homilije nagrađen aplauzom okupljenih vjernika.

FOTO/VIDEO: Maria Vision Medjugorje

VIDEO: OVO JE ODGOVOR NADBISKUPA UZINIĆA KOJEG ĆE HERCEGOVINA DUGO PAMTITI, A CRKVA ANALIZIRATI, iako bi ga mnogi rado zataškali

Grude.com - klik u svijet — Sun, 11 Jun 2023 22:25:00 GMT

Jer Uzinić progovara o temama koje će mnogi prešutjeti. Neki će u Hercegovini reći da je preliberalan u nekim stvarima, međutim, njima za informaciju, on je policiji i sudu dostavljao informacije o "nemoralnim" radnjama u crkvi, konkretno i o pedofiliji, pa da je tako preliberalan kao što oni pričaju, vjerojatno bi mnoge stvari prešutio. Njega ovih dana neki koji nisu postali svećenici optužuju da im je on onemogućio da to postanu, međutim, njegov krimen je jedino što nije dopuštao da svatko postane svećenik, iako i sam priznaje da je prema nekima bio blag. Jesu li u Hercegovini, ti koji nisu liberali nego se izjašnjavaju kao konzervativci ili su bezlični pa se ne izjašnjavaju, napravili išta slično Uziniću, a nije da kod nas nije bilo anomalija? Naravno da nisu, već se puno toga guralo pod tepih. Možda je lakše ne govoriti o teškim temama jer tko bi riskirao biskupsku palicu ili palicu franjevačkog provincijala, lakše je govoriti, lagati se, da je sve u redu, a sa strane "ubijati" izranjena tijela hercegovačkih svećenika, gaziti i po mrtvima ako će to donijeti rezultat.

Hercegovački svećenici, biskupe, provincijalu, franjevci, petrovci, fratri, popovi... razmislite malo o riječima nadbiskupa Uzinića. On se ne plaši za svoju fotelju, a i sam je danas u emisiji rekao, da je opet spreman biti i župnik i kapelan i običan svećenik ili ništa od toga, ako Gospodin tako odluči. Zapitajte se, osobito vi na pozicijama, jeste li spremni izići iz raznih rukovođenja ovozemaljskim dobrima, a posvetiti se isključivo Gospodinu i svom narodu, bez skrivenih interesa... jeste li spremni biti prognani zbog istine, za Krista, poput fra Joze Zovke i drugih koji više nisu među živima?

Jergović o Ibrahimoviću: Nema nikoga od koga nije on bio bolji, nikoga s kime bi se nadmetao, nego sam stoji na sredini pustoga igrališta

Grude.com - klik u svijet — Sat, 10 Jun 2023 13:26:00 GMT

Piše: Miljenko Jergović/24sata.hr

Fizički i dalje moćan, snažniji i okretniji od većine dvostruko mlađih suigrača i suparnika, ovaj ahasver, pobunjenik i osamljenik u svome talentu, danas sasvim odgovara introspektivnom opisu jednoga njegovog dalekog rođaka po zemlji: “Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.” Pritom, Zlatanu su skoro i četrdeset i dvije, i nema u toj igri, jedinoj metafizici njegova života, ničega više što bi ga privlačilo. Nema nikoga od koga nije on bio bolji, nikoga s kime bi se nadmetao, nego sam stoji na sredini pustoga igrališta, i nisu mu toliko opterećenje te njegove godine u tijelu i nogama, u kostima i u mišićima, nego mu je opterećenje višak sjećanja. Sve čega bi se mogao sjetiti u igri, Zlatan Ibrahimović je ostvario. Sve mu se već dogodilo. On je, kažu statističari, jedan od samo dvojice igrača koji su davali golove u svakoj od devedeset minuta utakmice. Drugi je Cristiano Ronaldo.

Pritom, Zlatan je svih godina karijere govorio jezikom kojim više nitko ne govori, a razumiju ga tek malobrojni. Pa bi tako rekao: “Ne kupujem ženi poklone. Već ima Zlatana.” I još bi rekao: “Svjetsko prvenstvo bez mene je bezveze za gledanje.” A nakon što je neko vrijeme nogomet igrao u Americi, Zlatan bi rekao: “Došao sam, vidio i osvojio. Hvala navijačima LA Galaxyja koji su učinili da se opet osjećam živo. Htjeli ste Zlatana i dobili ste ga. Nema na čemu. Sad se vratite gledanju baseballa.” One posljednje večeri, dok je držao oproštajni govor, a navijači protivničke Verone su mu zviždali, rekao je: “Nastavite zviždati. Ovo što me vidite vam je najveći trenutak u godini.” Zadržavao je suze, i tu, ipak, nije ostao na visini. Da jest, rekao bi da im je ovo najveći trenutak u životu. I nipošto ne bi pogriješio.

Jezik koji je govorio Zlatan Ibrahimović, i koji su - premda ne do kraja - napisane obje njegove memoarske knjige, kojim više nitko ne govori, a razumiju ga tek malobrojni, uglavnom oni koji su izvan svoga jezika rasuti po svim kontinentima svijeta, i konzervirane čuvaju sve njegove riječi, geste i stilove, nije, kao što bi netko krivo pomislio, ispunjen neprimjerenim hvalisanjem. Nije Zlatan budala tipa Elona Muska, nije on ni besmrtni tragičar poput Muhameda Alija, koji bi se hvalio time što je jači od drugih i veći od vremena u kojem živi. Zlatan je mangup s igrališta DTV Partizan, u nekoj od bosanskih i jugoslavenskih provincija sedamdesetih i ranih osamdesetih godina. On je najbolji u raji, onaj o kojem će se pričati priče, i koji će za života preći u legendu, koja će, ta legenda, biti temelj nekoga lokalnog, varoškog, kasabskog, kvartovskog identiteta. On je gubitnički genij, upravo zato što je njegova mjera lokalna. Kao djeca smo u gradovima naših grubih djetinjstava upoznali mnoge nalik Zlatanu, mnoge koji su poslužili kao uzor njegova jezika i stila, i ostalo nam je da se, u trenucima najvećih životnih uzbuđenja i dostignuća, zauvijek s njima uspoređujemo. Nisu moja mjera Knausgaard ni Coppola, moja je mjera jedan Bato, koji je za okladu iz tri šuta pogađao stativu, prečku i drugu stativu, a kad bi pričao kako je džepario po talijanskim kolodvorima, slušao bih ga, i ne znam za čim sam više žalio, što u životu neću biti Johan Cruijff, ili što neću biti džeparoš po Italiji.

Zlatan je od starijih naučio tako govoriti, od bosanskih emigranata po Malmöu, od oca grubijana i narodnog pjevača, od majke Dalmatinke i čistačice, i od njezina društva. U tom svijetu koji je iz Jugoslavije otišao davno prije rata, još se uvijek govorilo Batinim jezikom. I sve su legende bile lokalne, a svi geniji bili su gubitnički. Za njih je, i za mene, Zlatan Ibrahimović Nadu Topčagić doveo u San Remo. Dok je silazio na pozornicu, pratio ga je njezin glas i taj vječni, zadimljeni, mamurni kafanski evergrin “Jutro je”. Talijani, vjerojatno, nisu pojma imali što se to događa. Ženski glas kao iz pakla, mračniji od najmračnijih balkanluka koje bi mogao ponuditi genij Emira Kusturice, kao da su se usred lajpciške katedrale za izvođenja fuge Johana Sebastiana Bacha iz dubine lađe začule vuvuzele. Za Talijane je, a još mnogo više za neki naš ovdašnji svijet, to bio poraz jedne glazbene povijesti i jedne velike popkulturne civilizacije dvadesetog stoljeća. Ali za svu balkansku bijedu okupljenu oko zahoda na svim europskim glavnim kolodvorima, bio je to trenutak velike pobjede. I za mene, naravno, premda Nadu Topčagić ne volim ni čuti ni vidjeti, a pjesma “Jutro je” može me podsjetiti samo na nevolje pripadanja i podrijetla, na nevolje zavičaja koji se od nas odmetnuo i ostavio nas same na svijetu. Zlatan se, međutim, zalizane kose i u džiberskom bijelom sakou, s crnim platnenim cvijetom u zapučku, pobjedonosno osmjehivao, jer mu je uspjelo nešto što rijetkima od nas uspijeva, da lokalnim učini cijeli svijet, da planet svede na bosansku kasabu i da na trenutak, tek jednom u životu, sve sjajne pozornice ovoga svijeta, milanske skale i njujorške metropolitene, zamijeni pozornicama oko zahoda svih europskih glavnih kolodvora.

Da nije postao to što jest, da nije postao jedan od autentičnijih velikana u povijesti nogometne igre, Zlatan Ibrahimović ležao bi vjerojatno po švedskim zatvorima. Kao adolescent krao je po gradu bicikle. Ali ne toliko da bi na njima zaradio. Opijao se adrenalinskim šokovima sitnih razbojništava. Pamti kako je ukrao jedan vojni bicikl: ehej, ukrao je bicikl Švedske armije! Samo usput je trenirao nogomet. Kad mu je bilo petnaest, htio je postati doker, lučki radnik, lik kao iz romana Jacka Londona. Ne, nije Zlatan čitao Londona, ali to je bio njegov život, i to je bila njegova imaginacija. Trener, vjerojatno užasnut, mentalitetom, porivima i osjećajima tog gastarbajterskog djeteta, uspio ga je nagovoriti da ostane pri nogometu. Nama, kojima se Zlatanova priča prikazuje kao jedna od velikih popkulturnih legendi naših života, a pogotovu nama koji u toj legendi nalazimo nešto što je tako duboko upisano u naše izgubljene zavičaje i u naša nikad prerasla djetinjstva, sretna je okolnost što Zlatan nije postao doker i karijerni razbojnik, ali valja znati da bi i tad on bio isto ovo što je danas. Samo što vijesti o njemu ne bi stizale do nas.

Otpočetka bilo je tako važno da Zlatan Ibrahimović slučajno ne zaigra za Bosnu i Hercegovinu, ili za Hrvatsku. Da je to učinio, ne bi ništa bilo od njegove legende. Da je to učinio, na gubitku bi bili svi koji razumiju njegov jezik. Uostalom, nije Zlatan ni Bošnjak, ni Hrvat. Zlatan je, kao što je to više puta isticao, Šveđanin. A tu njegovu švedskost doživjet ćemo kao svoju vlastitu, dok bi Zlatanovo bošnjaštvo i hrvatstvo doživjeli kao laž. Da bi čovjek bio ono što jest, mora biti vrlo pažljiv prema onome što nije. A Zlatan Ibrahimović, koliko god bio amblematska figura našega svijeta, ni na koji način nije njegov nacionalni ili reprezentacijski predstavnik. Zlatan u dresu Luke Modrića? Zlatan u dresu Edina Džeke? Ne daj, dragi Bože, jer to bi bio potpuni poraz, to bi bio pristanak na laž o sretnim završecima jedne gubitničke priče. Utješno je u ovakvom svijetu svim svojima biti stranac. Zlatan je nama stranac, premda smo mi Zlatanu domaći.

Zlatan govori: “Ono što John Carew radi s loptom, ja mogu s narančom”. Carew danas je glumac u lošim filmovima, nekad dobar norveški igrač, koji se pokušavao narugati Zlatanu. I doista, u toj igri za raju, u sakrivanju lopte, u zabijanju golova kakve svijet nikada više neće vidjeti, u škaricama s trideset i pet metara razdaljine, u čudu zbog samoga čuda, sa Zlatanom neusporedivi ostaju svi velikani iz povijesti ove igre. Pjesma kaže: “Ko igra za raju i zanemaruje taktiku/ završi’će karijeru u nižerazrednom Vratniku”. Hoće, ako nije Zlatan! Ovaj tekst posvećujem Mirku Kovaču, kojemu sam ga, u mislima, otpočetka do kraja i izgovorio.

Piše: Miljenko Jergović/24sata.hr

Svjedočanstvo najtraženije hrvatske manekenke: Kako sam spasila dušu i u Cenacolu susrela Isusa

Grude.com - klik u svijet — Mon, 05 Jun 2023 11:58:00 GMT

Moglo bi se reći da je imala sve: snimala je reklame za najveće svjetske brendove, živjela u Münchenu, Milanu, Ateni, Sydneyu, Miamiju, New Yorku… Putovala je po cijelom svijetu, nosila najskuplje modne marke i družila se s brojnim slavnim osobama. Njezino lijepo lice smiješilo se s billboarda i reklamnih panoa u najvećim svjetskim metropolama. Činilo se kao da živi svoje snove, poput zvijezde filma o djevojčici iz neke postkomunističke zemlje koja je ostvarila zavidnu karijeru na Zapadu. Pa sada živi ono o čemu ostali mogu samo sanjati. Međutim, Iva se odjednom povukla te nestala s naslovnica i celebrity rubrika. Godinama se pričalo kako se „zatvorila“ u Cenacolo i tamo doživjela „misterioznu promjenu“. Iva Brčić stoga sada javno progovara o svojem obraćenju. Svoju životnu priču do sada je dijelila s krizmanicima, mladima, članovima raznih molitvenih i obiteljskih zajednica u Crkvi. Međutim, napokon je osjetila kako je sazrjelo vrijeme za novi korak: javno posvjedočiti o tome kako ju je Isus, premda obasjanu svjetlima reflektora, izvukao iz tame.

Spona koja je nedostajala

Iva svoje svjedočanstvo uvijek započinje činjenicom da je odrastala kao dijete razvedenih roditelja što je, kako kaže, njezinom dječjem srcu nanijelo prve rane. Rođena je 1977. godine u Zagrebu. Njezini roditelji su živjeli u civilnom braku i razveli su se u njezinoj petoj godini. „Kao djevojčica sam se često pitala zašto nije uspio njihov brak. Sada mi je sve jasno i više ih ne osuđujem. Oni nisu poznavali Gospodina, nisu živjeli sakramentalno, nisu se znali ljubiti ni opraštati jedan drugome. Nisu znali ono što ja danas znam. Između sebe nisu imali Gospodina i ta im je spona silno nedostajala“, započinje svoju priču. Kao dijete razvedenih roditelja često se selila pa je živjela u raznim zagrebačkim kvartovima: Folnegovićevom naselju, Sloboštini, Pešćenici i Novom Čiču. U školi je često bila predmet zadirkivanja jer je bila dijete razvedenih roditelja, što onda, za razliku od danas, nije bilo toliko uobičajeno. „To mi je jako smetalo. Jako je važno imati prijatelja, nekoga svoga… Danas sam okružena s mnogo ljudi koji me vole i žele mi dobro, s mnogo pravih prijatelja, a u djetinjstvu sam se često osjećala usamljena. Premda su me roditelji, bake i djedovi voljeli, duboko u sebi osjećala sam se neprihvaćenom. Nisam osjećala njihovu ljubav pa sam bila istovremeno tužna i ljuta“, priznaje. Tu je ljubav pronašla u suvremenom plesu. U osmom razredu je samoinicijativno primila sve sakramente jer je htjela biti kao i ostali razredni prijatelji.

Susret sa modnim scoutom

Savjesna djevojčica i odlična učenica počela je pokazivati bunt. U višim razredima osnovne škole počela je bježati iz škole kako bi „ispala faca“, odnosno svidjela se drugima. „Znala sam da to nije dobro, da se protivi nekom nutarnjem glasu, mojoj savjesti, ali ja sam samo htjela imati prijatelje“, kaže. Onda se dogodilo da je početkom devedesetih prilično samozatajnu djevojku, koja se odijevala u traperice i jednostavne majice, na plaži u Crikvenici primijetio modni scout. Muškarac je pristupio Ivinoj majci i predložio da se njezina lijepa kći krene baviti modelingom. „To me uopće nije zanimalo. Međutim, čovjek je ponavljao kako će mi taj posao omogućiti odlazak iz Hrvatske, u kojoj je tada započinjao rat, ali i dobre prihode. Pozvao me je na casting u Zagreb. Sve to mi je bilo potpuno strano jer se tada nisam bavila svojom vanjštinom. Nisam se promatrala u ogledalu ni bila svjesna da sam nešto posebno lijepa…“, priznaje. Majka ju je ohrabrila da se odazove na casting u zagrebačkom hotelu International. Bio je to prestižni casting tri modne agencije (Ricardo Gay iz Milana, Ford iz Pariza…). U dvorani su se okupile brojne „sređene“ manekenke, a Iva se na castingu pojavila u jednostavnim trapericama, s kosom na razdjeljak i bez „booka“. Pred žirijem se pravdala kako ne zna što ovdje radi i da se ona samo želi baviti suvremenim plesom. Uskoro su uslijedili pozivi iz brojnih najvećih svjetskih modnih agencija. „Doslovno sam mogla birati. Zvali su me iz Pariza, Tokija, Milana, Münchena… Ja sam se odlučila za München. Tako sam već u drugom razredu srednje škole započela uspješnu karijeru modela i počela zarađivati ozbiljan novac“, kaže. Međutim, priznaje kako se sa svijetom glamura susrela još ranije, kada je kao plesačica u bendu Sanje Doležal sudjelovala na prvoj hrvatskoj Dori. Tamo se zaljubila u jednog glazbenika, starijeg od sebe, i zbog njega probala marihuanu. „To je bila klasična priča… Ponudio mi je joint i ja sam popustila kako pred njim ne bih ispala strašljiva klinka. Koliko se sjećam, to je bilo prvi puta da sam zbog nekoga drugoga napravila nešto mimo svoje savjesti i volje. Trava mi se uopće nije svidjela. Još i danas se sjećam onog ružnog osjećaja koji me pratio na putu prema kući. Dakle, imala sam svijest da sam učinila nešto loše, ali sam se silno htjela drugima svidjeti. Tako je sve započelo. Jer, kada jednom kreneš, onda više nema povratka…“, tvrdi.

Opasni horizonti

Sljedećih sedam godina bavila se modelingom i postala jedna od najuspješnijih hrvatskih manekenki. Prvih nekoliko mjeseci je na snimanja putovala iz Zagreba, a kada su se ona zaredala, Iva se morala ispisati se iz zahtjevne XVI. gimnazije i preseliti se u inozemstvo. Najprije je živjela u Münchenu, a zatim u Ateni, Milanu, Sydneyu, New Yorku, i Miamiju. „Honorari su bili odlični. Za jedno snimanje sam mogla zaraditi mjesečnu plaću svojih roditelja. Primanja su kasnije postala još znatno bolja. Kako je moj životni standard rastao, počela sam se okruživati s ljudima koji u meni nisu vidjeli djevojku željnu ljubavi, nego izvor novca…“, kaže. Još je u Zagrebu, odnosno prije odlaska iz Hrvatske, počela eksperimentirati s raznim supstancama. Vjerovala je da će u inozemstvu prekinuti s lošim navikama, ali vani su joj se, kako kaže, otvorili još „opasniji horizonti“. „Svi su mislili kako živim fantastično, jer sam puno zarađivala i putovala, bila okružena uspješnim i lijepim ljudima, sama sebi ugađala, izlazila na mondena mjesta te skupocjenim poklonima kupovala prijateljstva i naklonost. Drugima sam dijelila skupe darove, kupovala avionske karte za Ibizu i Ameriku. Odjednom sam se našla okružena mnoštvom ljudi. Zavaravala sam se kako sam uspjela ostvariti svoj san: napokon imam prijatelje! To mi je bilo važnije od svih naslovnica i jumbo plakata s mojim licem“, kaže. Iva je, tako, u samo nekoliko godina potpuno promijenila životni standard. Djevojka s Folke iz traperica i klompi uskočila je u skupocjene štikle.

Priznaje da je s vremenom postala opterećena svojom vanjštinom i na sebi vidjela samo lijepo lice. U tom je razdoblju bila uvjerena kako nikada neće roditi jer „trudnoća izobličava tijelo“, nego će „posvojiti neko siroto dijete iz Afrike“. Svakodnevno se vagala i opsesivno brojala kalorije. Kaže kako je znala danima gladovati, doslovno bi dan preživjela na tanjuru juhe i jednoj jabuci. „Nisam imala anoreksiju ili bulimiju, ali sam svakako imala nekakav poremećaj prehrane. Primjerice, u Americi bi gladovala danima, a onda bi se vratila kući, u Zagreb, gdje bi se onako izgladnjela natrpavala hranom. Osim toga, nastojeći zadržati besprijekornu liniju i definiciju mišića, dva puta dnevno je vježbala u teretani, naravno uz prisutnost privatnog trenera. Svoj je život podredila isključivo izgledu. Snimala je modne kataloge i kampanje za vrhunske svjetske brendove, kao što su Gap, S Oliver, Niveu, Reebok, Marco Polo, Triumph, Schwartzkopf, Redken, Everlast, Target…

Njezini su dani bili iznimno stresni. Ponekad se morala buditi u četiri sata ujutro kako bi stigla na let za drugi grad/državu, gdje je imala dogovoreno snimanje, a onda bi se istu večer vraćala kući. S vremenom je postala razmažena, sama sebi neprepoznatljiva. Djevojka koja se donedavno nije zamarala materijalnim i živjela skromno, odjednom se pretvorila u pomalo razmaženu bogatašicu. Primjerice, prljavu odjeću nikada nije prala nego bi je ostavljala beskućnicima, a sebi bi počastila novom. Imala je na raspolaganju i privatnog šofera koji ju je vozio na castinge. Živjela je u izobilju, uživajući u izlascima, skupocjenim darovima, ali i supstancama. „U tom svijetu su vrijednosti izokrenute. Najvažniji su novac, slava i vanjština. Svi se ‘šaketaju’ i podmeću jedni drugima kako bi postali uspješniji. U takvom okruženju sam htjela ili ne htjela polako postajala poput drugih. Važna mi je bila šminka, konstantno naslikavanje, kupovina dijamanata, brendirane robe i skupocjenih torbi“, kaže. Tek bi se ponekad, kada bi ulovila trenutak mira, upitala koji je smisao svega toga. „Ja samo zarađujem, kupujem, trošim i bacam. Postoji li neki smisao? Zašto uopće živim? Postoji li neki Bog? U toj potrazi za smislom, odnosno za duhovnošću, Iva je naletjela na jednu budisticu, djevojku koja je „drukčije pričala, drukčije se ponašala i bila nekako posebna“. Njih dvije su se počele družiti i dijeliti iskustva. Iva se toliko oduševila njezinim pričama o odvojenosti od materije da se ubrzo, kako kaže, proglasila budisticom.

Mašina za štancanje novaca

Iva je 1999. godine bila na vrhuncu karijere. Još uvijek je živjela u Miamiju, snimala velike modne kampanje i agenciji prihodila ogromne svote novca. Onda je doživjela moždani udar. Te se večeri vratila s noćnog izlaska, a već sljedećeg jutra trebala je putovati privatnim avionom na snimanje u Kolumbiju. Iva je otvorila voćnu salatu, sjela na kauč i krenula jesti, ali odjednom se srušila se na pod. Njezin cimer je začuo snažan udarac, uletio je u Ivinu sobu, podigao s poda te, ne znajući da je djevojka doživjela moždani udar, smjestio je na krevet. Probudila se nakon 32 sata. Shvatila je da ne može pokrenuti desnu ruku, a ni u ogledalu se više nije mogla prepoznati. „Ništa mi nije bilo jasno. Tko je ta žena? Gdje se nalazim? Kakav je ovo ocean ispred mene? Bila sam potpuno izgubljena…“ Ubrzo je završila u bolnici gdje su je liječnici upozorili da mora promijeniti životne navike jer joj se inače „ne piše dobro“. Priznaje kako se tada, u 22. godini života, dobrano prepala za svoj život. Znala je da se mora promijeniti. „Agencija me razočarala reakcijom na moje stanje. Jedino im je bilo važno da nastavim raditi i donositi novac. Govorili su mi kako klijenti nikako ne smiju primijetiti da sam ozlijeđena. Nije ih bilo briga za mene. Za njih sam bila samo lijepo lice… Mašina koja štanca novac“, objašnjava.

Još je kratko vrijeme nastavila raditi. Međutim, njezino srce je postajalo sve nemirnije. Sve je više razmišljala da treba promijeniti život. Približio se Božić 1999. godine. Iva ga je proslavila u Miamiju, daleko od svoje obitelji. Na Badnje večer joj je pozvonio susjed, inače praktični vjernik i pristojan dečko, te ju je pozvao na ponoćku. Iva mu je odbrusila: „Zar si ti zaboravio da sam ja budistica?“ Dečko se blago nasmijao i ponovio poziv. Uvjerio ju je kako misa traje samo sat vremena i da će joj ostati dovoljno vremena za provod. „Ne mogu vam ni opisati koliko sam mu zahvalna što me pozvao na svetu misu. Na misi su me dotakle svećenikove riječi o Ljubavi koja dolazi, Ljubavi koja se rodila za nas. Počela sam plakati jer sam osjetila nešto novo, nešto što do sada nikada nisam osjetila…“, objašnjava. U sebi je osjetila čežnju da se spasi i pobjegne od svijeta u kojem se našla. Iva je danas sigurna kako je tada, na samu Badnju večer, taj maleni Isus, djetešce u jaslicama, ušlo u njezino srce i počelo voditi njezin život.

“Idem se spasiti”

Tjedan dana kasnije svijet je ušao u novi milenij. Iva je na dočeku nove godine 2000. godine ugostila prijatelje iz Hrvatske. Društvo se provelo. Iva se nakon toga se spakirala, otkazala stan u Miamiju i prvim avionom pobjegla u Hrvatsku. U Zagrebu se nakon nekoliko dana javila profesoru Sakomanu, priznala mu da je ovisnica i završila na bolničkom liječenju. „Nisam bila ovisna samo o supstancama, nego i o vanjštini, o svom izgledu i novcu… U Americi sam imala sve što sam mogla poželjeti, ali nisam imala ništa. Ništa od toga me nije moglo zadovoljiti i usrećiti. Bila sam depresivna“, kaže. U bolnicu Sestara Milosrdnica ušla je početkom veljače 2000. godine. Na odjelu nije bilo slobodnog kreveta, pa joj je jedan dečko (zove se Slaven Skazlić i uskoro će biti zaređen za svećenika u zajednici Cenacolo) ustupio svoj krevet, a on se preselio na madrac. Iva se odjednom našla među „običnim i normalnim“ ljudima, potpuno drukčijima od onih na koje je navikla, ljudima s istim problemima. Na svetkovinu Gospe Lurdske odjel su posjetile časne sestre koje su ovisnicima pričale o Božjoj ljubavi. Kako je Božja ljubav neizmjerna te kako smo svi stvoreni da budemo slobodni i sretni. Bog nas ljubi takve kakvi jesmo. „Te su riječi u meni pokrenule lavinu suza. Ja nikada nisam bila slobodna. Uvijek sam se trudila svidjeti drugima, a nikada nisam bila ono što jesam. Svi me vole zbog mojih novaca. Tko sam uopće ja? Ja samo želim biti sretna…“ Njezine suze je primijetila jedna mlada časna sestra koja je Ivu zagrlila i poklonila joj krunicu. Iva se prisjeća kako je toga dana osjetila želju za molitvom pa je Slavena zamolila da joj na papirić napiše osnovne katoličke molitve.

Nakon nekoliko dana uslijedila je kriza. Iva se počela propitkivati je li možda pogriješila kada je napustila unosan posao i zatvorila se u bolnicu. U vrtlogu teških misli pomislila je kako bi najpametnije rješenje bilo oduzeti si život. „Bože, ako ti postojiš, ako si zaista sama ljubav, hajde napravi nešto!“ rekla je. U tom je trenutku netko pokucao na vrata bolesničke sobe. Bila je to ona mlada časna sestra. Ponovno ju je zagrlila i poručila: „Prolazila sam ovim hodnicima i osjetila snažan poticaj u srcu da ti kažem kako će te Bog spasiti. Samo Mu vjeruj“. To je bio njezin prvi susret sa živim Bogom. Čuo je njezine molitve i pokazao joj da nije sama na svijetu. Nakon toga je krenuo put izlječenja njezina tijela, ali i srca. U bolnici je ostala mjesec dana. Nakon toga se, uz svesrdnu podršku roditelja, počela pripremati za ulazak u zajednicu Cenacolo u Italiji. „Moram priznati da mi se početku uopće nije svidjela ta ideja. Znala sam da je najstroža zajednica, u kojoj nema TV-a i radija, ne smije se pušiti te se neprestano radi i moli. Ne zaboravimo i to da sam tada još uvijek bila kao neka budistica…“, kaže. Iva je devet vikenda s roditeljima redovito odlazila na kolokvije (pripreme za ulazak u Cenacolo) u Međugorje. Onda je jednom prilikom, boraveći u Međugorju, uzela razglednicu u ruke i agenciji u Americi poslala pismo. „Nemojte više računati na mene. Više se neću vratiti. Idem se spasiti.“

Ora et labora

U zajednicu Cenacolo Iva Brčić konačno je ušla 1. lipnja 2000. godine. Preselila je u talijansko mjesto Spinetta, u kuću gdje je živjela s još jedanaest djevojaka. U početku je imala ozbiljnih problema s privikavanjem na novi život. „Stvarno je bilo jako teško… Morate razumjeti da sam se nedugo prije toga vratila iz New Yorka, gdje sam na snimanjima nosila dijamantne Tifanny ogrlice, a onda sam odjednom prešla u drugu krajnost. Naime, u zajednici se živi s nekoliko najosnovnijih komada odjeće: par majica i hlača, malo donjeg rublja… Imala sam još četkicu za zube, a šampon i kremu za lice dijelila sam s drugim sestrama. Međutim, s vremenom me je počeo oduševljavati život sa esencijalnim, ta jednostavnost, odnosno sloboda koju ona donosi“, priznaje. U Cenacolu se živi prema starom redovničkom principu „ora et labora“ (radi i moli). Djevojke se bude u šest sati ujutro, u pola sedam se okupljaju na molitvi krunice, svetoj misi ili dnevnim čitanjima. Nakon toga je doručak, a posao počinje u osam sati ujutro. Radi se u paru jer svaka djevojka pri ulasku u zajednicu dobiva svojeg anđela čuvara, djevojku koja dulje boravi u zajednici. Djevojke rade u vrtu, u kokošinjcu, glačaju, peru rublje, čiste i metu okućnicu, bave se izradom rukotvorina od kojih žive. „Sestre su me najprije oduševile svojom dobroćudnošću, milosrđem i jednostavnošću. Živjele su potpuno drukčije od onog lažnog, umjetnog i plastičnog svijeta na koji sam do tada bila navikla“, kaže.

U Cenacolu je često razmišljala o svetom Pavlu, obraćeniku koji je morao pasti kako bi se podigao i krenuo za Gospodinom. „Bio mi je poticajan jer je kao grešan čovjek postao apostol naroda.“ Međutim, koliko god se vrlo lako mogla poistovjetiti s bivšim grešnikom, priznaje da joj je ipak bilo teško prihvatiti vjeru, Boga, Isusa, Duha Svetoga i Gospu. Njezin duhovnik, padre Francesco Peyron, neprestano joj je ponavljao da ne odustaje, neka traga, bude uporna, redovito moli i odlazi na klanjanja. I sve će doći na svoje. Iva se na njegov poticaj noću počela redovito sudjelovati na klanjanju pred Presvetim. U početku je samo sjedila i nijemo promatrala, a kasnije je dotaknuta Božjim prisustvom proplakala. Zatim je počela moliti. Gospodinu se obraćala tek s nekoliko riječi, poput nesigurnog djeteta koje ne zna kako izreći što ga muči. Riječi su s vremenom postajale rečenice. Kratki vapaji su se pretvorili u konkretne molitve. „U toj kapeli sam svoje srce otvorila Gospodinu i počela mu se povjeravati. Govorila sam mu istinu, kako se zaista osjećam, što me ljuti, kako mi je ponekad teško, da ne mogu izdržati, ali da unatoč svemu tome želim biti dijete Božje. Pred Presvetim sam prošla sve najbolnije trenutke svojeg života, od začeća, rođenja, rastave roditelja, modelinga…“, priča. Sjedila je u kapelici, promatrala Presveti Oltarski Sakrament i plakala shvativši da je Gospodin uvijek bio uz nju. Zaštitio ju je kada je kao beba preživjela težak porod, sačuvao je neozlijeđenom kada je pala s drveta, spasio joj život u teškoj prometnoj nesreći i iscijelio je nakon moždanog udara. „U Cenacolu sam shvatila da me moj Isus nikada nije napuštao. Cijelo vrijeme me je držao za ruku, čuo je moje vapaje, iščupao me iz grijeha i doveo do Cenacola“, svjedoči.

Vježbanje srca

U talijanskoj kući Iva je provela tri godine, a onda i devet mjeseci u Lurdu. Kaže da su plodovi boravka u Cenacolu nebrojeni. Tamo je naučila praštati: prvenstveno sebi za sve njezine krive odabire i loše odluke, ali i roditeljima i svima koji su je povrijedili. „Moje obraćenje je započelo na onoj misi u Americi, a nastavilo se u Međugorju i u Cenacolu. U zajednici je krenuo moj put s Gospodinom. Drugi najvažniji dar Cenacola jest spoznaja da je ljubav najvažnija. Bez ljubavi je sve uzaludno… Prije sam vježbala bicepse i kvadricepse, a u Cenacolu sam dugo vremena vježbala svoje srce, vježbala sam ljubav. U Cenacolo sam ušla malog, ranjenog i zatvorenog srca, a izašla sam svjesna silne i spasonosne snage ljubavi. Nema većeg dara od ljubavi! Samo želim ljubiti i živjeti za druge“ kaže.

U četiri godine Cenacola, napokon je prestala promatrati sebe isključivo kroz vanjštinu. Priznaje nam da je u početku koristila svaku situaciju, bilo to pred kupaonskim ogledalom ili prozorskim staklom, kako bi se promatrala. Čak su se ostale djevojke znale tome nasmijati. Iva se prisjeća prvog šišanja u zajednici, kada ju je frizerka ošišala doslovno „na kahlicu“, koje je, kako kaže, „jedva preživjela“. U kapelici je Isusu često ponavljala kako nije zadovoljna sa sobom i da „si više nije lijepa“. Duhovnik ju je upitao zbog čega želi biti lijepa. Hoće li zaista da je ljudi pamte po njezinoj ljepoti? Što želi da ljudi jednom, kada je više ne bude, govore o Ivi? Da je bila lijepa? „Tada sam zaplakala. Shvatila sam da iza sebe želim ostaviti nešto drugo: da se priča kako sam bila dobra žena, osoba, prijateljica…“ Iva je krenula uranjati u svoje dubine, u ono što je očima skriveno. „Počela sam raditi na sebi. Analizirala sam svoje postupke i molila Gospodina da me mijenja. U svemu mi je bila uzor majka Marija“, kaže. Objašnjava nam kako je u Cenacolu prisutna marijanska duhovnost, mole se tri krunice u danu i puno se govori o Mariji, o toj novoj Evi, mladoj ženi koja je pokazala silno pouzdanje u Boga, povjerovala je Duhu Svetom, potpuno se podredila Božjoj volji, sve je prihvaćala. Iva se htjela približiti tom idealu, novoj Evi, ženi savršene vjere. Zbog toga je često molila, klanjala se i vapila Gospodinu da je mijenja. Premda je duhovno napredovala, sestre u zajednicu znale su joj reći kako je još uvijek previše opterećena svojom vanjštinom. Tijekom boravka u Lurdu molila je Gospu da joj pomogne u tom, kako ga je nazvala, „mrtvljenju vanjštine“. Iz straha da će ostati nepromijenjena previše je doslovno shvatila duhovnikove riječi o nevažnosti vanjštine. Smatrala je da se uopće ne bi smjela uređivati. Nakon nekoliko godina molitve i rada na sebi spoznala je kako ipak treba prihvatiti svoju ljepotu kao Božji dar, ali tu vanjštinu nikako ne smije, kao nekada, stavljati u prvi plan. „Čovjek je duhovno, intelektualno, ali i tjelesno biće. Ta tri aspekta moraju biti u skladu. Istovremeno se dogodilo da nas je sestra Elvira potaknula da u svoj dnevni ritam uvedemo gimnastiku, a u slobodno vrijeme i trčanje. Tako sam naposljetku shvatila da čovjek ne smije jedan aspekt zapostaviti, a drugi razvijati. Sve mora biti u ravnoteži“, objašnjava. Danas smatra kako i svojom vanjštinom, decentno i uredno odjevena, može pokazati i kako je lijepo biti majka četvero djece.

Poziv na majčinstvo

Međutim, prije nego što se udala i ostvarila kao majka, Iva je razmišljala o posvećenom životu, da kao misionarka pomaže djeci s ulice o kojoj se Zajednica Cenacolo brine. Stoga je napisala pismo sestri Elviri, osnivačici zajednice, u kojem joj je izrazila želju svoga srca. Nakon toga je dosta dugo čekala poziv u misije, ali do njega nikada nije došlo. Zajednica ju je poslala u školu molitve te se pripremala za ulazak u novicijat. „Međutim, shvatila sam da neprestano razmišljam o majčinstvu… Sjećam se kako sam u našem vrtu ugledala dvije spojene rajčice, jednu veliku i jednu malu, odmah sam pomislila na majku i dijete. Ta pomisao me je ispunila neopisivom srećom“, objašnjava. Na jednom klanjanju je čak zaplakala promatrajući mladu trudnicu. Priznaje nam kako ju je rastužila pomisao da kao redovnica nikada neće biti majka, roditi i dojiti bebu. Svoju tugu je podijelila s duhovnikom. Svećenik joj je poručio da Bog želi njezinu puninu te da može ljubiti i živjeti za Isusa i kao majka. „Trebalo je proći nekoliko godina kako bih shvatila da me Gospodin poziva na majčinstvo te da ona djevojka, koja nekada prije nije htjela ostati trudna kako ne bi ugrozila svoje tijelo, počne čeznuti za djecom“, kaže.

Budućeg supruga upoznala je u zajednici Cenacolo. Dugo je molila za marljivog i pobožnog supruga. „Mladena sam upoznala na jednom susretu… Istog trenutka sam shvatila kako je vrijedan jer jer imao kvrgave ruke od teškog rada. Osim toga, nosio je izlizane traperice, a to je bio dokaz da puno vremena provodi na koljenima u molitvi“, objašnjava. Mladen se razlikovao od svih mladića koje je do tada susrela. Nije ju promatrao kao bivšu manekenku. Štoviše, u kontaktu s Ivom ponašao se poprilično sramežljivo. „Bio je drugačiji i nije čudo da sam kasnije dugo razmišljala o njemu“, kaže. Nakon tri godine boravka u Zajednici, Iva je došla u Zagreb posjetiti roditelje i tada se ponovno susrela s Mladenom koji je već bio izašao iz Zajednice. “Nas dvoje svakoga dana molili krunicu i odlazili na mise te smo cijeloga mojeg boravka u Zagrebu neprestano razgovarali o svim mogućim temama“, prisjeća se. Zajednica je nakon nekoliko dana Ivu poslala na devet mjeseci u Lurd kako bi potvrdila svoj redovnički poziv, za koji ona, kako nam priznaje, još uvijek nije bila sigurna. „Molila sam Gospodina da mi kaže što mi je činiti. Ubrzo sam osjetila da doista nisam stvorena za redovnicu, nego za sakrament braka… Premda oko sebe nisam imala primjere dobrih brakova, jer moji roditelji nisu živjeli s Bogom, u zajednici sam ozdravila i shvatila da želim biti u braku. Želim čitavog života voljeti jednu osobu. Gospu sam zamolila da mi pomogne s Mladenom jer sam osjetila da ga je Bog stavio na moj put, ali još nisam znala zašto…“, priča. Nakon devetomjesečnog boravka u Lurdu, Iva je sestri Elviri napisala novo pismo u kojem joj je objasnila kako je napokon sigurna da želi brak. Sestra Elvira je blagoslovila Ivinu i Mladenovu vezu, pa je djevojka izašla iz Zajednice i zbog Mladena se vratila u Zagreb. Njihovi su susreti u početku bili prijateljski, zajedno su molili i odlazili na svete mise, a onda su se vrlo brzo zaručili. Vjenčali su se na blagdan svetog Maksimilijana Kolbea, 14. kolovoza 2004. godine.

Naši su grobovi ostali prazni

Bračni život su započeli skromno, odnosno bez ikakve materijalne sigurnosti, ali oslonjeni na Božju providnost, onu „providenzu“ koju su u Cenacolu živjeli. „Novac od mojeg modelinga se davno rastopio, nismo imali stalne poslove, nego smo se morali pošteno potruditi kako bi stvorili dom… Srećom, u Cenacolu smo naučili da za sve trebamo zasuknuti rukave i pomučiti se. Nismo se plašili posla i vjerovali smo kako će Gospodin blagosloviti naš trud…“, objašnjava. Od prvog dana braka bili su otvoreni za život pa im je Bog vrlo brzo poslao sina Luku, a uskoro i drugog sina Brunu. Za treće dijete su molili u Međugorju: „Molimo te za djevojčicu i obećajemo ti da ćemo je nazvati po tebi, Marijo…“ Točno devet mjeseci kasnije rodila se Miriam, a četiri godine kasnije rodilo se i njihovo najmlađe dijete David. „Čudesno je to kako je Bog odgovorio na svaku moju čežnju. Ušao je u moj život, promijenio moje vrijednosti, presložio prioritete, stvorio nove navike i želje. Nekada davno sam se iz sebičnih poriva grozila trudnoće, a sada sam majka četvero djece. Gospodin me u Cenacolu toliko snažno promijenio, vratio me na tvorničke postavke, kao da je ponovno dozvao onu malu Ivu, djevojčicu koju je život kasnije pokvario. Toliko me je promijenio da sam se, bez obzira na iskustva s brojnim naslovnicama modnih časopisa, kada sam bila stilizirana i našminkana, najljepšom osjećala kao trudnica“, priznaje.

Nakon izlaska iz Cenacola, Iva je kratko vrijeme radila u autoindustriji, nakon toga kao pomoćnik u nastavi djeci s teškoćama. U posljednje vrijeme se u potpunosti posvetila odgoju svoje djece, a u slobodno vrijeme izrađuje unikatne krunice i nakit, po „recepturi“ koju je naučila još u Cenacolu.

Svoj život dijeli na dva dijela: onaj predmilenijumski, kada je imala slavu i bogatstvo, te onaj nakon toga, možemo ga nazvati postmilenijumskim, kada je u Cenacolu susrela Isusa. Taj susret ju je istinski promijenio, obogatio i unio smisao u njezin život. „Prije dvadeset i tri godine nisam mogla zamisliti da će moj život krenuti u ovom smjeru. Nisam se mogla zamisliti u braku. Ponekad bih možda pomislila kako bi bilo zgodno posvojiti, ali nikako ne roditi dijete. Osim toga, nisam mogla zamisliti da ću biti okružena brojnim istinskim prijateljima“, kaže. Bračni par Brčić je godinama na zagrebačkom Svetom Duhu vodio susrete bivših članova zajednice Cenacolo, tzv. eksovaca, a nakon toga su pokrenuli obiteljsku zajednicu u župi sv. Luke Evanđelista u zagrebačkom naselju Travno. Iva je prije nekoliko godina ušla u karizmatsku zajednicu „Nanovo rođeni“. „Ljudi mi često govore da smo Mladen i ja drukčiji, da nekako ‘svijetlimo’. Mi smo oboje korjenito promijenjeni ljudi jer smo u Cenacolu susreli živoga Boga, doživjeli smo nešto posebno, bili smo na izvoru života, osjetili smo pravu Ljubav. Ljubav koju sada želimo dijeliti s drugima, možda i kroz ovo svjedočanstvo, u susretima bližnjima, ali i onima koje nam Gospodin treba staviti na put. Pozvani smo da svjedočimo ono što smo doživjeli u susretu s Isusom. Zahvaljujući Njemu naši su grobovi ostali prazni“, završava Iva Brčić.

Ovaj tekst je originalno objavljen u Glasniku Srca Isusova i Marijina.
Preuzeto s Bitno.net

Novo čudo po zagovoru velikog fra Slavka Barbarića

Grude.com - klik u svijet — Wed, 31 May 2023 21:45:00 GMT

Na adresu portala medjugorje-info.com pristiglo je još jedno čudesno svjedočanstvo o uslišanoj molitvi.

Njegov grob danas posjećuje mnoštvo hodočasnika koji njegovom zagovoru preporučaju svoje poteškoće i upravo ovdje na posljednjem zemaljskom počivalištu najpoznatijeg međugorskog fratra Slavka Barbarića dogodilo se još jedno čudo. Donosimo vam svjedočanstvo Ruže iz Zagreba i njenog supruga.

Zovem se Ruža Jeleč i živim u Remetincu u Zagrebu. Ovim putem želim podijeliti svoje svjedočanstvo s vama. Po zagovoru pokojnog fra Slavka Barbarića doživjela sam čudo da je moj suprug oslobođen alkoholizma i do sad nije popio ni kap alkohola već četvrtu godinu. Prije četiri godine bila sam na hodočašću Kraljici mira u Međugorju sa voditeljem Dragecom iz molitvene zajednice Bezgrešnog Začeća -Trešnjevka. Dragec nas je prvi dan hodočašća odveo na grob fra Slavka Barbarića koji je bio njegov dobar prijatelj za svog života. Sjećam se da nam je rekao da zamolimo fra Slavka za čudo da nam On izmoli kod Kraljice Mira to čudo. Ja sam zatvorila oči i zamolila ga ovako: 'Fra Slavko, ti si Hercegovac i znaš kakav je moj muž Bosanac, grub je i pije. Ti znaš kako je meni s njim. Molim te zamoli Gospu da ga oslobodi od alkoholizma i da ne bude u stanju nikada više popiti ni kap.

Nakon hodočašća vratili smo se u Zagreb a Dragec nam je, sjećam se, putem napomenuo kako će nam fra Slavko dati što smo ga tražili jer ga je on to zamolio. Nakon povratka iz Međugorja te nedjelju, u utorak ujutro u 10 sati moj muž je posvjedočio nečem nadnaravnom. Na velikom drvetu obližnje lipe kraj zgrade u kojoj živimo vidio je ples sunca kroz krošnju i bijeli veliki križ u suncu. Vidio je i Gospu svu u u bijelom kako širi ruke. Ta se pojava izmjenjivala u treperavom bijelom jarkom svjetlu a zlatno svjetlo koje je isijavalo iz Gospe došlo je do prozora i ušlo kroz staklo u stan. Suprug je stajao kraj prozora jer je u duhu bio pozvan vidjeti što to "blica" kroz staklo. U tom trenutku kad je odmaknuo zavjesu da vidi zlatno svjetlo iz bijele pojave koja je ličila na Gospu ,bio je uronjen u to zlatno svjetlo blaženog izraza lica.

U jednom je trenutku dok je snimao s mobitelom ovaj neobičan događaj rekao je: "Pogledajte ljudi kako se sunce igra sa mnom na današnji dan 24.studenog". Znam da je rekao datum preminuća pokojnog fra Slavka Barbarića a tog dana kad je gledao tu nebesku pojavu nije bio uopće studeni nego je bio listopad. Kad mi je to pokazao na mobitelu odmah sam znala da je posrijedi čudo izmoljeno po fra Slavku Barbariću jer moj suprug pio još samo do korizme sljedeće godine i odlučio postiti od pića te više nikad nije popio ni kap alkohola od tad. Sad živi zdrav život i dobar je suprug. To je moje svjedočanstvo za koje sam osjećala potrebu da posvjedočim u zahvalu Gospi i fra Slavku za tu milost i čudo dobiveno od njih.

Ruža Jeleč iz Zagreba/medjugorje-info.com

Milas: Samo je u Rimu mogla proći Kutlešina disertacija 'Hercegovačkog slučaja' upitne kvalitete, iz vremena kad je on bio Perićev megafon

Grude.com - klik u svijet — Tue, 09 May 2023 13:12:00 GMT

Piše: Dalibor Milas/Express/Točkazarez

Jer biti “čovjek pape Franje” u kontekstu Crkve u Hrvatskoj i ne bi trebalo predstavljati nekakvu uvredu. Ali opet sam se na trenutak zamislio i pomislio da sam novog (i još uvijek nekompromitiranog) nadbiskupa hrvatske metropole obilježio i prije nego što je progovorio. Onda sam pogledao njegov intervju za Hrvatsku katoličku mrežu i shvatio da nisam bio daleko od istine.

Riječ je o prilično uravnoteženom i programskom razgovoru. U razgovoru se moglo primijetiti da nadbiskup pomno bira svoje riječi, ali i da se na pitanja unaprijed pripremao. Iako ga je katolička voditeljica pogledavala kao utjelovljenog Isusa i cijelo vrijeme tetošila na trenutke čak i strahujući da ga možda određenim pitanjem nije povrijedila, Kutleša je ovim naručenim razgovorom potvrdio da će mu odnos s (pravim) medijima predstavljati jedan od najvećih izazova njegova mandata na Kaptolu. Svaki (službeni) stav novog zagrebačkog nadbiskupa Kutleše je na liniji rimske kurije i pape Franje. Kao da u pojedinim trenucima slušamo vatikanskog nuncija s hercegovačkim naglaskom.

Unatoč tome što je očito riječ o unaprijed dogovorenom i pomno isplaniranom intervjuu, u kojem će Kutleša nastojati razjasniti sve nedoumice koje su posljednjih mjeseci provocirale javnost, kao što su primjerice njegov odnos prema Međugorju i činjenica da je na čelo Zagreba opet došao „stranac“, Kutleša je dobio prolaznu ocjenu. U medijima se proteklih mjeseci doista potencirao njegov navodno negativni stav prema Međugorju te kako bi se Kutleša kao zagrebački nadbiskup trebao „drugačije postaviti prema Međugorju“. Potrebno je njegov stav o Međugorju promatrati u karijerističkom smislu. Kada je Kutleša bio mlađahni svećenik u Mostaru, onda se trebalo dokazati pred već tada prilično beskompromisnim (i sad već umirovljenim) biskupom Perićem. Tko se god na bilo koji način suprotstavio Periću, mogao je zaboraviti na crkvenu karijeru. Kutleša je bio nešto mudriji od svojih kolega te mu je ona famozna knjiga o Međugorju kao prijevari bila ulaznica u krug ljudi od najvećeg povjerenja temperamentnog biskupa Perića. Kutleša je kasnije i doktorirao u Rimu na tzv. Hercegovačkom slučaju i njegovoj poveznici s tzv. Međugorskim fenomenom. Riječ je o disertaciji upitne kvalitete koja je vjerojatno samo u Rimu mogla proći kao nekakav znanstveni rad. No Kutleša kao zagrebački nadbiskup (i Franjin igrač) u nedavnom intervjuu jasno naglašava da je u kontekstu Međugorja ovdje riječ ne samo o dvije različite biskupije nego i o dvije različite države. Iz njegovih se riječi lako može zaključiti da se sada nalazi na liniji Vatikana i da mu iz ove perspektive nikad ne bi palo na um biti megafon hostilnog Ratka Perića. Simptomatično je bilo i da se o slučajevima pedofilije i Sinodalnog puta izrazio vatikanski korektno.

Najproblematičniji istup u ovom inače jako opreznom intervjuu je glorificiranje Kuharićevog izraza „Crkva u Hrvata“. Sintagma „Crkva u Hrvata“, koja, pored Katoličke crkve u Hrvatskoj, obuhvaća i Katoličku crkvu u Bosni i Hercegovini, kao i Katoličku crkvu u „hrvatskoj dijaspori“. Ovim se pojmom pokušalo pod zajednički nazivnik svesti sve katolike (i Hrvate) u ondašnjim jugoslavenskim republikama. Koristiti sintagmu „Crkva u Hrvata“ nakon raspada Jugoslavije problematično je i sadržava ekskluzivniji prizvuk, jer već se u samom nazivu nalazi isključivost prema onima koji su katolici a nisu Hrvati. U skladu s tim radilo bi se i o „hrvatskoj vjeri“. Rektor KS-a u Zagrebu Željko Tanjić, po vokaciji inače fundamentalni teolog, ukazuje na pogubnost ovog termina te u jednom svom ranijem članku upozorava da izraz „Crkva u Hrvata“ nikako ne odgovara teološkoj, eklezijalnoj i novoj društveno-političkoj situaciji.

Važno je naglasiti da katolicizam na području zapadnog Balkana funkcionira kao marker hrvatskog nacionalnog identiteta. U određenim krugovima još uvijek vlada stav da je katolicizam na zapadnom Balkanu zapravo „religija na granici“. Hrvatski katolicizam je stoga stoljećima bio definiran kao „predziđe kršćanstva“ te zamišljen u stanju neprestane opasnosti, što ga je učinilo izrazito defenzivnim i opreznim. Hrvati su, u skladu s tim, bili uvjereni da imaju posebnu povijesnu misiju i da su kao narod odabrani od Boga, što se u svakodnevici teško može osjetiti.

Kada pokušamo sažeti dojmove nakon prvog Kutlešinog javnog istupa, onda je doista teško ne zapitati se što je to ovdje zapravo svježe, zdravije i drugačije od svega onoga što smo s Kaptola gledali i slušali posljednjih dvadesetak godina?

Piše: Dalibor Milas/Express/Točkazarez

Josip Ćorluka, nenametljivi mladić, tihi obiteljski čovjek, veliki vjernik

Grude.com - klik u svijet — Fri, 21 Apr 2023 15:32:00 GMT

Ovo finale igra se 17. svibnja, a zapravo će to biti gradski derbi Zrinjskog i Veleža, jako zanimljiva utakmica u ostatku sezone. Na spomenutoj utakmici u Čitluku desni bek Zrinjskog Josip Ćorluka zabilježio je 100. nastup u dresu s lentom. Opet je Ćorluka bio jedan od najboljih igrača u momčadi, zabilježio je asistenciju, imao i ključna dodavanja prilikom nekih drugih pogodaka. Ćorluka je, po našem sudu, najbolji desni bek u ligi. Sjajno igra u oba smjera. Ipak, njegova statistika u napadu je takva da je ovaj nogometaš, kao desni bek, praktički uspješniji od najvećeg broja krilnih nogometaša u bh. ligi. Ćorluka je ove sezone zabio 2 gola, zabilježio 8 asistencija na domaćoj sceni. U prvenstvu je na 23 utakmice zabio gol te podijelio 6 asistencija, u Kupu na trima nastupima ima gol i 3 asistencije. Ovaj nogometaš ima sjajnu suradnju s Nemanjom Bilbijom, vodećim strijelcem lige. Njih dvojica su i najubojitiji tandem lige. Tandem bek - napadač velika je rijetkost u modernom nogometu, ali Ćorluka i Bilbija to u praksi jesu. Nogometašima Zrinjskog zbog stila igre nekad bude teško pokazati koliko su fizički dominantni, posebno protiv slabijih ekipa u ligi.

Većina momčadi u ligi protiv Zrinjskog igra varijante bunkera. U tim slučajevima igrači Zrinjskog nekada nemaju prostor za sakupljanje impresivnih brojki u trčanju na skraćenom prostoru za igru.

Ipak, to nije slučaj s Ćorlukom. Upravo zbog toga što je fizički i trkački impresivan, ostatku njegove momčadi lakše je igrati s igračem koji pruža takvu podršku u oba smjera. Ima iznimnu moć ponavljanja. Osim što je to golim okom vidljivo, to još bolje otkrivaju GPS podaci. Gotovo svaku utakmicu trči više od 11 kilometara, a što je važnije, nerijetko ima više od 1000 metara visokog intenziteta trčanja (preko 20 km/h), od čega je 300 metara u punom sprintu (iznad 25 km/h). To je statistika trčanja koju imaju igrači grupne faze Lige prvaka na Ćorlukinoj poziciji. Ćoruka sigurno nije najbolji bh. igrač na svojoj poziciji, ali je svakako vrijedan igrač koji bi morao imati bolji tretman kako izbornika tako i medija. Nepravedno je zapostavljen kada se vode razgovori o reprezentaciji. Ćorlukin je "problem" vjerojatno i to što je riječ o, prije svega, nenametljivom mladiću, tihom obiteljskom čovjeku, velikom vjerniku. Takvi u današnje vrijeme, nažalost, rijetko dobiju zasluženu pozornost.

Matej Damjanović/Večernji list

Fra Jozo Zovko: Ovo je vrijeme kada pobjeđuje molitva

Grude.com - klik u svijet — Fri, 07 Apr 2023 13:55:00 GMT

Danas nema svete mise, već su obredi Velikog petka. Zvona s crkava neće se oglašavati. Sve je u znaku blažene tišine, piše Večernji list BiH. Večeras je na televiziji film "Pasija" redatelja Mela Gibsona, koji prikazuje posljednjih 12 sati Isusova života. Glavni glumac u filmu je Jim Caviezel. Kad je 2004. igrao glavnu ulogu, imao je 33 godine, kao i Isus Krist kada je razapet na križ. Glumca je udario grom tijekom snimanja filma. Pravo je čudo što je preživio. Siguran je Caviezel i da filma "Pasija" ne bi bilo bez Međugorja, što je svojedobno i ispričao. Njegov veliki prijatelj je i fra Jozo Zovko s kojim smo razgovarali uoči blagdana Uskrsa.

Blagoslov vjernicima

Fra Jozo Zovko nedavno je proslavio 82. rođendan. Pitamo ga za zdravlje i zadovoljni smo onim što čujemo. - Dobro je, hvala Bogu - odgovara na prvu. Podsjećamo ga da na današnji dan Večernji list BiH obilježavaju i fotografije sa seta filma "Pasija" i onda se osvrćemo na njegovo prijateljstvo s Jimom Caviezelom, jednim od najpoznatijih glumaca. - Jim upravo snima film "Uskrsnuće", a u Hrvatsku dolazi u svibnju, gdje ima nastup. Do mene neće doći na Badiju, nego će mladima i svima koji budu nazočili govoriti u Zagrebu, a mi se čujemo telefonski - otkriva nam fra Jozo. Kaže nam kako uskoro počinju i seminari.

- Trenutačno sam u Zagrebu pa idem na Badiju. Počinju seminari. Imat ću ih 10 i s vjernicima provesti dane u šutnji, postu i molitvi. Na seminare dolaze vjernici iz cijeloga svijeta, a najviše iz Latinske Amerike jer je vladala pandemija COVID-19 pa nisu mogli doći. Sad su pale zabrane i ljudi su oduševljeno krenuli u Međugorje i k meni ovdje, a kazao sam im i da možemo početi sa seminarima - priča za Večernji list fra Jozo. Kažemo mu i s kolikom se radošću o njemu govori u BiH, kao, uostalom, u cijelome svijetu jer fra Jozo Zovko jedan je od najpoznatijih franjevaca i karizmatika ikad.

Radosno nam uzvraća čestitkama i lijepim željama u povodu Uskrsa. - Ja bih ovom prigodom pozdravio sve i zaželio svima veliki mir, uskrsni mir i onu uskrsnu radost koju samo Isus daje onima koji ga ljube i koji mu se otvore. Gospa nas je pripremala 42 godine da možemo gledati ovu nevolju, a da ostanemo pri sebi, da ugradimo u ovaj svijet ono što mu nedostaje, a baš to je taj mir Božji. Ljudi se utječu i pribjegavaju oružju i oružjem misle zaustaviti prodor nasilja, mržnje, oholosti, sebičnosti. Ovo je vrijeme kada pobjeđuje molitva. Kad pobjeđuje Isus s onima koji ga ljube, koji mu se otvore. Svom dragom cijelom hrvatskom narodu zaista želim čestitati Uskrs, da to ne bude korak u prazno, nego korak Isusu koji čeka kraj groba, praznoga, da nam kaže: - Ja sam, ne bojte se. Govori Tomi: - Pogledaj mi ruke, ne budi nevjeran, nego vjeran. I Toma je plačući rekao: - Ti si moj Bog i moj Gospodin. Dragi moji, Isus nosi biljege iz kojih teku vjera, ljubav, mir. Molimo uskrslog Gospodina da ga svako srce susretne, napose oni koji su se umorili bez njega, oni koji su na povratku Ocu. Dragi Isuse, blagoslovi naš narod i daruj nam sretan i blagoslovljen Uskrs, blagoslovi naše bolesnike, blagoslovi našu mladež, blagoslovi naše roditelje, trebaš nam Gospodine i mir nam podari. Amen - zaključio je fra Jozo Zovko za Večernji list još jednom svima čestitavši Uskrs.

Pomažu fra Jozo, vlč. Sudac...

A što se tiče spomenutog filma "Uskrsnuće", Jim Caviezel je svojedobno rekao da će to biti najveći film svih vremena. Film u kojem se Mel Gibson ponovno pojavljuje kao redatelj, a Caviezel kao glavni glumac fokusirat će se na 24 sata Isusove muke te događaje koji su se odvijali u tri dana između razapinjanja i samog uskrsnuća. - Iznimno je jak doživljaj moći glumiti u filmu "Pasija", koji je postao film za sva vremena. Smatrao sam kako je to završeno.

Najednom sam nazvao Mela Gibsona i pitao ga hoće li nakon "Pasije" snimati film o uskrsnuću Isusa Krista. Ako se film radi, mora biti jasno da ga ja ne mogu snimati bez Krista. Srećom, on dobro zna što mogu glumeći ulogu Isusa. Za takav film potrebno je mnogo, mnogo moliti. Nikada ne bih mogao snimati "Muku Kristovu" da nije bilo Međugorja. Ne bi bilo filma, ne bi bilo moje uloge Isusa u tom filmu bez Međugorja. Uloga Isusa koju sam glumio jest Isus. U Međugorju sam se za nju pripremao moleći krunicu. Nikada nisam molio krunicu prije Međugorja. Ne mogu ništa učiniti, ne mogu glumiti ulogu Isusa bez Duha Svetoga. Ne mogu igrati ulogu Isusa, a da mi Njegova Majka ne pokaže put. Ne mogu to učinit bez neba i svetaca koji mi pomažu. Sveti Franjo i padre Pio; fra Jozo i vlč. Sudac. Svi veliki sveci, svi posvećeni na Zemlji… - kazao je, među ostalim, glumac koji će svoje nadahnuće za nastavak snimanja pronaći i u ovim, svetim danima.

Večernji list

Ivana Marić: Presuda Fadilu Novaliću i ostalima vraća vjeru u pravosuđe

Grude.com - klik u svijet — Wed, 05 Apr 2023 14:52:00 GMT

- Presuda je jako zanimljiva i mislim da je jako dobra, jer su građani u potpunosti izgubili povjerenje u pravosuđe nakon svih presuda koje su bile i u slučaju "Memić", "Asim Sarajlić" i mnoge druge. Ovo na neki način vraća vjeru u pravosuđe i pokazuje da postoji mogućnost da će osuditi neke političare za malo značajnije slučajeve korupcije.

Iako ova presuda nije pravomoćna, dobra je za podizanje morala građana i još jednom da pokaže da SDA ne može držati ovakvog premijera FBiH - rekla je Marić.

Dodala je da je sramota da građani imaju premijera koji je četiri godine u nekom tehničkom mandatu, a sada je osuđen na kaznu od četiri godine i to za teško djelo.

ŠTO AKO PALIĆ STVARNO ODE? Hercegovina bez biskupa ili možda dvije biskupije za rješavanje 'slučaja' i 'fenomena'

Grude.com - klik u svijet — Wed, 05 Apr 2023 00:06:00 GMT

Ovih dana objavljena je vijest da biskup Petar Palić napušta Hercegovačku biskupiju, odnosno Mostarsko - duvanjsku i Trebinjsko - mrkansku, da budemo precizni. Vijest je objavljena pod upitnikom. Službene potvrde još nema, a u Crkvi u Hercegovini, sve je moguće. Činjenica je da je Petar Palić uzeo vruć krumpir i da se nedugo nakon preuzimanja funkcije žalio na situaciju kakva ga je dočekala u Biskupskom ordinarijatu.

Budimo realni, moć Ratka Perića bila je izuzetno jaka, a da bi riješio Hercegovački slučaj i Međugorski fenomen, ili barem relaksirao situaciju, u Hercegovinu je morao doći biskup s karakterom i gardom pobjednika, koji će i Ratku Periću objasniti da njegov diktatorski stil nije primjeren Crkvi, ne oslikava Kristovu crkvu. Ne kažemo da biskup Petar Palić nije (bio) dobro rješenje, međutim njegova politika (bila) je linija manjeg otpora, odnosno ne zamjeriti se Ratku Periću i njegovim popovima, a s franjevcima, pogotovo onima koji su na čelnim funkcijama Provincije može kako hoće jer se oni, uglavnom, ne zamjeraju nikome. Primjerice, prošli provincijal tražio je oprost od Ratka Perića pa se 90 posto svećenika u Hercegovini pitalo, kakav to on oprost traži i je li on nešto veliko sagriješio, pa preko leđa drugih pere neki svoj grijeh.

Premda je Palić pokrenuo i promjene u župama u kojima su petrovci, one su uglavnom bile kozmetičke prirode, a i on je bliže sebi držao one koji podržavaju rat protiv kažnjenih fratara i Međugorja, a one koji bi da se konačno ovo riješi držao je daleko od sebe.

Petar Palić u početku je pogriješio što se snažno oslonio na Ratka Perića i njegovu ostavštinu i tako u njegovim rukama ostavio stvarnu moć upravljanja Crkvom u Hercegovini, a sebe samo na papiru postavio na tu funkciju. Na kraju krajeva, samo da je surađivao s Bogom i narodom, sve bi nedaće lakše podnosio jer narod je u kažnjenim fratrima prepoznao istinske mučenike, one koji su bili spremni dati život za raspetog Krista, a u onima u Ordinarijatu, pa i u vodstvu Hercegovačke provincije, uglavnom je vidio one velike svećenike koji su prije 1990 godina lažno optužili i razapeli Krista.

Što će se dalje događati, nije poznato. Možda ne bi bilo loše da Crkva u Hercegovini pokuša funkcionirati bez biskupa na papiru, jer ako je Hercegovačka franjevačka provincija mogla funkcionirati bez vodstva desetljećima, a sve zato što nije htjela prihvatiti otmicu župa na temelju laži znane kao Romanis Pontificibus, onda i Biskupija neće propasti jer nema svog vodećeg čovjeka. Tko zna, možda bi konačno tada prodisala jer očito biskupi koje se nameće Hercegovini nisu u stanju sagledati realnu sliku.

Ili da se provede plan Vatikana iz dvije tisućitih da se Hercegovina podijeli na dvije biskupije, da se nepravedne kazne ukinu, pa da konačno vjernici, franjevci i petrovci, ma gdje god bili, krenu zajedno u bolje sutra. Jer hrvatskog naroda ionako nestaje, a ova podjela je itekako doprinijela tom nestanku. I nije slučaj samo u Hercegovini. Znamo mi što se događa i u ostalim dijelovima BiH i Hrvatske, međutim u Hercegovini se probleme nije baš moglo gurati pod tepih, kako se to čini negdje drugdje. No što kada ispod tepiha postane pretijesno. U Hercegovini problemi postoje, rješavat će ih se nekako, ali što će se drugdje događati?

Petru Paliću želimo samo najbolje, što god on odlučio i neka ga prati Božja milost. Vjerovali smo da će upravo on riješiti Hercegovački slučaj, s fratrima se pojaviti na oltaru u crkvi svete Kate, svrgnuti laž i nepravdu zvanu Romanis Pontificibus, poništiti kazne ispisane u Ordinarijatu u Mostaru i poslane u Vatikan, a koje papa Ivan Pavao II nikad neće vidjeti niti potpisati. Danas su na tim kaznama dva potpisa, a nijedan nije Papin!

Međutim, zasad, je stvarnost drukčija.

Božja providnost će djelovati, a kad On donosi odluku, ona je uvijek najbolja za sve.

Grude.com

Petar Palić gost Opće skupštine Njemačkog sinodalnog puta (za kojeg je papa Franjo rekao da je beskoristan, štetan i ideološki zatrovan)

Grude.com - klik u svijet — Wed, 29 Mar 2023 23:29:00 GMT

Kad bi biskup posjećivao sve župe u Hercegovini i čuo glas vjernika teško bi se našao na Sinodalnom putu u Njemačkoj.

Inače, peta opća skupština Sinodalnog puta u Njemačkoj, koja je raspravljala od 9. do 11. ožujka 2023., kako piše Fratellanza.net, izglasala je nekoliko dokumenata, među kojima su dokument o mogućnosti propovijedanja laika, kvalificiranih žena i muškaraca, dokument kojim se poziva Papu da razmotri pitanje obveze celibata za svećenike te tekst o slavlju blagoslova homoseksualnih parova, a govorilo se i o posvećivanju pažnje interseksualnim i transseksualnim osobama, o boljoj zaštititi odraslih žena od zlostavljanja, o strožem postupanju prema zlostavljačima itd.

Prema pisanju Fratellanze, biskup i predsjednik Njemačke biskupske konferencije Georg Bätzing osvrnuo se i na međunarodne goste i promatrače na 5. općoj sinodskoj skupštini, a među kojima je bio i Petar Palić. Inače, upravo je taj biskup Georg Bätzing zamjerio Papi kritike "Sinodalnog puta u Njemačkoj" za kojeg je papa Franjo rekao da je beskoristan, štetan i ideološki zatrovan. Bätzing je replicirao istaknuvši da je Papin "način vođenja Crkve putem intervjua krajnje upitan". Zašto je Petar Palić nazočio jednom takvom događaju i slušao Bätzinga koji kritizira Papu i Njemačku vodi nekim svojim putem vjerojatno zna samo Petar Palić, ali je nevjerojatna šutnja vjerskih dužnosnika u BiH. Primjerice, da je kažnjeni fra Jozo Zovko otišao s otoka na koji je prognan i došao u Međugorje iz kojeg je otjeran na njega bi se sasulo drvlje i kamenje, Vatikan bi odmah bio obaviješten, međutim kada hercegovački biskup ode na Sinodalni put u Njemačkoj, a koji se totalno kosi s Vatikanom, zavlada "omerta". Jasno je da su hercegovački biskupi izgubili kredibilitet davno i da se njihova moć ogleda jedino u papirima kojima mašu i bez kojih ih nitko ne bi doživljavao, međutim ovakva šutnja u konzervativnijoj Hercegovini je po mnogo čemu simptomatična.

Također, pitanje je i kako na ovaj postupak gleda Ratko Perić, biskup u miru, a kojeg se smatralo izrazito konzervativnim i koji je zbog manjih prekršaja znao kritizirati ostale biskupe.

Prenosimo tekst: Petar Palić gost pete opće skupštine Sinodalnog puta u Frankfurtu (fratellanza.net)

Pozornost prema Sinodalnom putu „nije smanjena, ona raste“, istaknuo je biskup Georg Bätzing, predsjednik Njemačke biskupske konferencije, na konferenciji za novinare u Frankfurtu. Osvrnuo se i na međunarodne goste i promatrače na 5. općoj sinodskoj skupštini, koja je također naišla na veliko zanimanje predstavnika medija, izvjestio je tada Vatican News.

Synodaler Weg je objavio i izjave nekoliko međunarodnih gostiju opće skupštine Sinodalnog puta u Njemačkoj, koja je raspravljala od 9. do 11. ožujka te izglasala nekoliko dokumenata.

Među gostima je bio i biskup Petar Palić iz BiH koji je odgovorio na par pitanja, a što je objavljeno u više videozapisa. O prvim dojmovima (video) biskup Palić je rekao: „Mislim da je ovo jedno drugo iskustvo za nas, iako nam je i sinodalni proces na razini cijele Crkve pomogao da se malo otvorimo i malo uključimo vjernike laike u cjelokupan život Crkve“.

U videu kojeg je 11. ožujka objavila Njemačka biskupska konferencija, u opisu stoji „Na Sinodalnom putu raspravlja se o mnogim temama. U videu gosti iz cijelog svijeta govore koliko su im teme važne“. Tu mostarsko-duvanjski biskup kaže (video): „Za koga to radimo, tko je ova skupina koja se za ovo zanima, da tako kažem, kojoj su ova pitanja zanimljiva? I naravno, kada se ovdje sve vidi, postoji još nekoliko drugih pitanja na koja, za sada, ne mogu sam sebi osobno naravno (osmijeh) odgovoriti u ovim raspravama. Ali, također, razumijem da je društvena situacija, naravno također i sekularizacija i sve to i ti problemi koje Crkva u Njemačkoj ima, ono na što mora odgovoriti“.

U videu objavljenom 14. ožujka jedno od pitanja je bilo „Što će ponijeti kući iz Frankfurta?“ (video). Biskup Palić je odgovorio: „Otvorenu raspravu o pitanjima koja nas tište ili o pitanjima koja su još otvorena. I naravno ovaj zajednički hod, zajednički put, i naravno da i laici imaju određenu odgovornost za Crkvu. Naravno da treba dobro argumentirati i dobro odgovoriti koliko smo i u kojem smislu odgovorni za Crkvu“.

Nakon završetka Sinodalnog puta – koji je raspravljao o četiri glavne teme: spolni moral, način života svećenika, moć i dioba vlasti te uloga žena u Crkvi – razmatranje reformi u Katoličkoj crkvi nastavit će se u „Sinodskom odboru“ („Synodaler Ausschuss“). O tome je u subotu odlučila opća sinodalna skupština Sinodalnog puta, koja je u Frankfurtu za to tijelo izabrala dodatnih 20 članova.

Sinodski odbor broji ukupno 74 člana. Njih 27 su njemački dijecezanski biskupi, a 27 je iz krovne katoličke laičke organizacije ZdK, među kojima je i teologinja dr. sc. Valentina Sudić, rođena u Slavonskom Brodu. Prema statutu, trebalo je većinom glasova izabrati dodatnih 20 osoba. Među izabranim članovima je i pomoćni biskup iz Essena Ludger Schepers. Od izabranih, dvanaest je muškaraca, sedam žena i jedan nebinarni član.

Peta opća skupština Sinodalnog puta u Njemačkoj, koja je raspravljala od 9. do 11. ožujka 2023., izglasala je nekoliko dokumenata, među kojima su dokument o mogućnosti propovijedanja laika, kvalificiranih žena i muškaraca, dokument kojim se poziva Papu da razmotri pitanje obveze celibata za svećenike te tekst o slavlju blagoslova homoseksualnih parova, a govorilo se i o posvećivanju pažnje interseksualnim i transseksualnim osobama, o boljoj zaštititi odraslih žena od zlostavljanja, o strožem postupanju prema zlostavljačima itd.

U tekstu preambule njemački se Sinodalni put svrstava u doprinos svjetskoj Sinodi 2021.-2024. na koju je papa Franjo pozvao sve katolike. Razmatranje reformi u Katoličkoj crkvi u Njemačkoj nastavit će se u Sinodskom odboru (synodaler weg; dbk; fratellanza.net)

FRA ANTE MARIĆ: Istina je za stol sjela

Grude.com - klik u svijet — Tue, 21 Mar 2023 11:40:00 GMT

Taj dan, 7. veljače. Od 1945., kad je zločin počinjen, do ove, 2023. godine Gospodnje prošlo je sedamdeset i osam godina.

Narod pamti

No, Istina je uvijek ostala sjediti za stolom. Šutjela je i riječi progovarala nije, ali je ostala ono što jest. Istina. A sjedila je za stolom Franjevačkog samostana Gospina uznesenja na nebo u Širokom Brijegu. Sjedila je za stolom Hercegovačke franjevačke provincije. Sjedila je za stolom tolikih ucviljenih obitelji. Sjedila je Istina u svojoj Hercegovini i samo šutjela. Njoj je taj dan sedmoga veljače tisuću devet stotina četrdeset i pete ostao u duši, u sjećanju. Ostao je njenom memorijom.

I titraju pred očima slike. Istinite slike koje su se u dušu urezale. Fratri Širokog Brijega, njih dvanaestorica u samostanu tog jutra, 7. veljače, otvaraju svoja vrata i primaju partizane. I čim su partizani ušli u samostan, fratre su u zbornicu stjerali, svukli iz sobe starog i bolesnog fra Marka Barbarića, osamdesetogodišnjaka na smrtnoj postelji. Fratri su bili svjesni da su to smrtni časi. Jedan drugome daje odrješenje, moli za oprost. Molitva se nebesima diže. I odvode ih jednog po jednog u vrt, pred strme stube ratnog skloništa. Ubijaju ih u potiljak iz revolvera.

Padaju pogođeni u otvor ratnog skloništa. U habitima su na kojima se šire krvave mrlje. I ubiše jednog po jednog:

fra Marka Barbarića Lesku (1), fra Stanka Kraljevića (2), fra Ivu Sliškovića (3), fra Krstu Kraljevića (4), fra Arkanđela Nuića (5), fra Dobroslava Šimovića (6), fra Tadiju Kožula (7), fra Borislava Pandžića (8), fra Žarka Leventića (9), fra Viktora Kosira (10), fra Stjepana Majića (11) i fra Ludovika Radoša (12).

Tijela su im polili benzinom i zapalili. Potom su sklonište zatrpali i nikome nisu dali da mu priđe. Sve te godine. A Istina samo sjedi za stolom Samostana na Širokom Brijegu i Hercegovine i Provincije i tolikih ucviljenih kuća. Zna Istina i za druge ubijene hercegovačke fratre. Da su još prije tog 7. veljače tamo u svibnju 1942. na Kupresu mučili i ubili fra Stjepana Naletilića (13), župnika Kongore, i brata njegova rođenog Marjana i Matišu Penavića, brijača sa Širokog Brijega.

Pa onda fra Križu Galića (14), pobožnog i dobrog fratra u miru, starca, u Međugorju u župnom uredu na 30. listopada 1944. Dana 28. siječnja 1945. s Humca odvode fra Maksimilijana Jurčića (15), pomoćnog meštra novaka i duhovnog pomoćnika, i ubijaju ga u Vrgorcu. I tijelo mu je nađeno. I ukopano u širokobriješkoj bazilici.

A čekao je fra Makso na Belića gumnu šezdeset i četiri godine. U ljut ukopan. Strtih kostiju i probijene lubanje. S krunicom svojom u naručju. S Istinom se Boga molio. Pa 1. su veljače 1945. godine župnika Čapljine fra Petra Sesara (16) ubili, a za grob mu se do danas ne zna.

A harni se Mostarski Gradac te veljače 1945. pod debelim snježnim ogrtačem smrzavao. Partizanske su horde u župnom uredu uhitile i na putu prema Gosutši bezdušno dan prije pokolja na Širokom Brijegu ubile fra Krešimira Pandžića (17), fra Leopolda Augustina Zupca (18), fra Rolanda Zlopašu (19), fra Zvonka Grubišića (20), fra Rudu Jurića (21) i fra Kornelija Sušca (22). Na padini im tijela u snijeg krvav ukopali. Puk im mjesto mučeništva do danas priznaje i štuje. I u Gradnićima su i u Čitluku ubili fra Filipa Gašpara (23), fra Ćirila Ivankovića (24) i Jaku Križića (25). Kosti im u Padodvoru u Čitluku u miru počivaju. A Istina sjedi za stolom i sve zna.

U hidrocentralu su se podno Brijega uz plahu rječicu Lišticu sklonili da bi se od topovskih granatiranja samostana zaštitili fra Andrija Jelčić (26), fra Bonifacije Majić (27), fra Radoslav Vukšić (28), fra Fabijan Paponja (29), fra Leonardo Rupčić (30), fra Miljenko Ivanković (31), fra Melhior Prlić (32), fra Fabijan Kordić (33). Dana su se 8. veljače do crkve na Brijeg popeli i sve im je bilo jasno. I njih su partizani uhitili i odveli u smjeru Splita. Tek su u Zagvozdu kosti fra Melhiorove pronađene i identificirane. Ostalima je, kao i fra Mariofilu Sivriću (34), koji je s njima bio, grob nepoznat. Poznato je samo da su ih partizani ubili. I sjedi Istina za stolom i pamti sve.

Fratre iz Veljaka i Ljubuškog ubili su na različitim mjestima. Fra Julijana Kožula (35) i fra Zdenka Zupca (36) u Zagvozdu. I tijela su im identificirana i pokopani su u Širokom Brijegu. Fra Martina Soptu (37) i fra Slobodana Lončara (38) na Tomića Njivi u Ljubuškom.

I njihova su tijela identificirana i pokopana u Širokom Brijegu. Za grob se fra Paške Martinca (39), pobožnog i svetoga fratra, do danas ne zna. Zna se samo da su ga partizani ubili.

Iz Izbična su 11. veljače 1945. od oltara odveli fra Marka Dragićevića (40), fra Nevinka Mandića (41) i fra Bonu Andačića (42). Partizani su provalili u crkvu s oružjem, prekinuli svetu misu i odveli ove fratre. Narod je nijemo gledao i Bogu se molio. Istina sve zna. Mi im za grobove ne znamo.

A u Mostar kad su u Samostan sv. Petra i Pavla ušli, opet su fratre, kao i u Širokom Brijegu, u dnevni boravak – zbornicu sve zatvorili. Tu mučili i psovali. Te između njih uzeli oca provincijala fra Lea Petrovića (43), gvardijana fra Grgu Vasilja (44), starce i fratre u miru fra Bernardina Smoljana (45), fra Rafu Prusinu (46), fra Jozu Bencuna (47) te župnika iz Ploča fra Kažimira Bebeka (48) i profesora hrvatskog jezika s Franjevačke klasične gimnazije u Širokom Brijegu fra Nenada Venancija Pehara (49). Odveli su ih i nikad se više nisu vratili. A bila je Čista srijeda, 14. veljače 1945. Istina zna sve. Da su ih mučili, ponižavali, ubili i u rijeku Neretvu ubacili. Mi im za grobove ne znamo. Istina sjedi za stolom i sluša šumove hirovite Neretve. A Neretva moru istinu kazuje.

Ponosna Istina

I sve im to po Hercegovini nije bilo dosta. Dana 20. svibnja svraćaju partizani u župni ured u Kočerin i ubijaju fra Valentina Zovku (50) i fra Andriju Topića (51). O tome daske iz kreveta i plahta fra Andrijina krvlju svjedoče. A majka je fra Andrijina i sestra fra Valina Šima sve to gledala i za život njihov molila. I nikad imena krvnika nije rekla.

U Zagrebu su partizani ubili fra Radoslava Glavaša (52). Kad i gdje mu je grob, do danas ne znamo. A Istina sjedi za stolom i sve zna. Kod Krapine su, u Lepoj Bukvi u Maceljskim šumama, s desecima tisuća drugih ubijeni fra Metod Puljić (53), fra Darinko Mikulić (54), fra Julijan Petrović (55). A na Križnom putu su ubijeni i zauvijek nestali hercegovački franjevci fra Bono Jelavić (56), fra Bruno Adamčik (57), fra Anđelko Nuić (58), fra Branko Šušak (59), fra Jenko Vasilj (60), fra Emil Stipić (61), fra Dane Čolak (62), fra Tihomir Zubac (63), fra Lujo Milićević (64), fra Svetislav Markotić (65), fra Ante Majić (66). To je Istina. I ona sjedi za stolom. I kazivat će sve što zna. U svoje vrijeme.

U tom sedmom danu veljače u Širokom Brijegu, kad hrast pred crkvom tek naslućuje proljeće i kad vjetrovi s Čvrsnice i Čabulje briju krošnje brijeških borova i čempresa, Istina sjedi dostojanstvenija nego ikad. Ponosna na svoju djecu. I sretna da su do konca ustrajali. I to bijaše njihov spas. Crkva izbraja obljetnice. Svakim svojim kamenom. I s Istinom stamena i čvrsta stoji.

Stoji pred crkvom hrast koji je također sve vidio. I Istina uvijek na njih kao na svjedoke računa. Narod će opet doći skloništu u samostanski vrt u Širokom Brijegu. Sklopiti ruke i moliti. Stajat će u crkvi pred fratarskim grobovima i znati da ih ni polovina ukopana nije.

Da su im grobovi, kao i njihovim vjernicima do danas nepoznati. Usput su uz Križne puteve posijani. Sve o tome zna samo Istina. Istina sjedi za stolom Samostana u Širokom Brijegu, za stolom Hercegovačke franjevačke provincije, za stolom Hercegovine i pozorno u život gleda.

Biskup Radoš dobio svoj 'Hercegovački slučaj' u župi Sveti Martin na Muri

Grude.com - klik u svijet — Mon, 20 Mar 2023 14:41:00 GMT

Vjerojatno je tako lakše, jer ako progoniš Gruđane, Mostarce, Širokobriježane, Čapljince... establišment te podržava. Samo ne smiješ tražiti ili, ne dao Bog, donijeti neko rješenje za dobrobit svih aktera Hercegovačkog slučaja i Međugorskog fenomena.

Mnogi su, upravo zato što nisu mogli ići zajedno s establišmentom koji progoni svećenike ili čeka njihovu mučeničku smrt, odbili užarenu stolicu u Hercegovini.

Varaždinski biskup vlč Bože Radoš je, iako to crkvena vodstva službeno nisu potvrdila, među prvima odbio čelnu poziciju biskupije u Hercegovini, a kad se vidjelo da nitko od domaćih ne želi biti podupiratelj progona, otmice i laži, onda se krenulo tražiti biskupe izvana. Znamo kako je završilo.

Međutim, Bože Radoš je, što smo i spomenuli, prihvatio funkciju u Varaždinu.

Mislio je sve će biti jednostavnije, nema tu zadrtih Hercegovaca kojima je dragi Bog na prvome mjestu, a onda ovozemaljske službe, ali ispostavilo se da tvrdih oraha ima svugdje.

Morao je razmišljati i o tome da je Hercegovac, a takvima se teško prašta gdje god u Hrvatsku došli. Tako su ga nedavno "napali" vjernici jer je, prema mišljenju nekih, u propovijedi kritizirao molitvu krunice na Trgu bana Jelačića, a kakva je haranga pokrenuta, i sam velečasni Bože kasnije se pravdao kako nije mislio na molitelje, nego na propovijed koja je bila aktualna tog dana pa je izvlačenje ispalo stvarno nemušto. I taman kad se situacija oko tog slučaja smirila, evo novog slučaja oko kojeg se tolika prašina podigla da je biskup morao intervenirati pismom vjernicima. U pitanju je župa Sveti Martin na Muri.

Naime, više od 150 kuća ostalo je bez blagoslova ove godine jer su se vjernici pobunili protiv novog župnika Mladena Gorupića. Prema njihovim riječima, on je u vremenu teške financijske situacije krenuo u projekt uređenja župne kuće vrijednog 130 tisuća eura. Međutim, Medjimurski.hr tvrdi da razlog nije financijske prirode, nego se taj dio župljana pobunio protiv premještanja prečasnog Ivana Hercega, ranijeg župnika.

U cijelu situaciju upetljale su se i "seoske priče", a kad to krene o svećenicima onda se više ne zna ni tko pije ni tko plaća.

Biskup Radoš, pošto je odbio gasiti vatru u Hercegovini, ili ne činiti ništa već biti Ratkov poslušnik, sada mora gasiti vatru u Svetom Martinu na Muri pa je ovih dana uputio opširno pismo vjernicima.

Čak je i pozvao da se ne uzima novac za projekt od župljana, već, biskupija ima novca pa će oni, izgleda, to riješiti. – U svakom slučaju volio bih da tu stvar dovršimo zajedno, da se više nikomu ne zamjera i nikoga od vjernika dodatno ne opterećuje i poziva na materijalno sudjelovanje , a sve kako bi zajednica pronašla svoj mir. Time bi smo tu stvar priveli kraju i nakon materijalne obnove zajedno se posvetili u potpunosti onom bitnijem a to su pastoralna i evangelizacijska briga o duhovnom rastu župne zajednice – zamolio je biskup Radoš.

Iako su biskupski ordinarijati prepuni novca, i u ovom slučaju pokušat će proći neokrznuto pa se već Općina Sveti Martin na Muri isprsila da se završi župni dvor, a da se mještane smekša kada je u pitanju novi župnik.

Don Ivan Štironja i odnos prema Grudama: Na vrijeme je postao svjestan što hercegovački biskupi rade. Morao je otići da bi uspio

Grude.com - klik u svijet — Wed, 01 Feb 2023 10:45:00 GMT

Velika je čast ukazana hercegovačkom svećeniku, nakon što je prije dvije godine imenovan za biskupa u Kotoru, u Crnoj Gori.

Monsinjor Štironja je krenuo iz župe Prenj, kao jedno od desetero djece u obitelji, a sama ta činjenica naučila ga je poniznom i skromnom životu.

Kasnije se, odlučivši postati svećenik, obrazovao na brojnim studijima i prošao misijsku djelatnost u Tanzaniji (1988. 1992.), a nakon toga je djelovao u Hamiltonu u župi Oakville u Kanadi (1993. - 1996.) gdje se pokazao kao jako vrijedan, te se obraćao hrvatskim vjernicima na radiju Torontu.

Njegova biografija je puno bogatija, nego držat ćemo se sadržaja važnog za ovu temu.

Zašto monsinjor Štironja nije mogao biti biskup u Hercegovini, ali zato svugdje drugdje je? Pa vjerojatno zato što nije Ratko Perić niti njegova slika i prilika.

Koliko je drukčiji od ostalih podanika bivšeg, a i sadašnjeg biskupa Petra Palića, potvrđuje činjenica da je ili sam monsinjor ili pak njegov biograf maknuo iz svoje biografije sramotnu instalaciju koju mu je nametnuo Ratko Perić, a radi se o funkciji tzv. župnog upravitelja u Grudama. Jučer na vjerskim portalima koji su prenijeli vijest, a i svjetovnima o tome nema ni riječi.

Sumnjamo da se netko prevario pa tu informaciju slučajno izostavio jer bila bi baš prevelika slučajnost da se samo Grude izostave iz biografije.

Vraćamo se na početne riječi, monsinjor Štironja je mudar svećenik. I tada kada mu je Ratko Perić priuštio sramotu, odmah je bio svjestan da otmica župa nije kršćanski potez, a pogotovo u kontekstu vremena u kojem se Grude željelo oteti franjevcima na temelju lažnog dokumenta Romanis Pontificibus. Tko iole razmišlja, a don Štironja razmišlja, zna da se na temelju laži ne može nešto prisvajati, jer famozni RP dekret utemeljen je na laži, dogovoru koji nikad nije postignut. Priča kaže da je jedan od tzv. župnih upravitelja Gruda Ratku Periću svojedobno rekao: "Biskupe, ovo ne može proći. Ti ljudi odani su franjevcima. Ne znam koji je naš cilj, ali trebali bismo živjeti u miru i vrata Gruda će nam uvijek biti otvorena. Na kraju krajeva, to je naša župa. Što nas briga tko će u njoj služiti, samo neka vlada red i neka nas tu dočekuju s radošću, a ne ovako!"

Neki tvrde da su to upravo Štironjine riječi upućene Periću, neki ih pripisuju nekome od ostalih tzv. upravitelja, međutim tko god to bio, većina ih isto razmišlja, a ovaj se usudio to reći Periću, a usudi li se to itko od današnjih instaliranih reći Paliću, ili je strahovlada veća nego u Perićevo vrijeme, o tom po tom.

Don Ivan Štironja je iz biografije maknuo jednu tamnu mrlju jer njemu ne priliči da bude ikakav instalirani kadar i da izvršava nečije prljave radnje. Na kraju krajeva kako povijesti objasniti da su u vrijeme njegovog upravljanja, crkvu izgradila trojica fratara. U povijesnim knjigama bilo bi zbunjujuće i sramotno čitati o takvom upravljanju i zato je don Ivan pametno postupio.

Zato i nije imenovan hercegovačkim biskupom jer za tu funkciju ipak treba gaziti sve pred sobom, a don Štironja tako nije mogao. Zato je i otišao u mirnije okruženje, kao i brojni drugi kojima je dozlogrdila ova sramota servirana iz Ordinarijata u Mostaru.

Don Ivane, sretno i da s ljubavlju i razumijevanjem, a prije svega s Gospodinom u srcu, rješavate slučajeve Poreča, Pule... jer ni tamo ne teku med i mlijeko.

Grude.com

PAPA BENEDIKT I HERCEGOVAČKI SLUČAJ! PRAVEDNIK ZGROŽEN POTEZIMA HERCEGOVAČKIH BISKUPA

Grude.com - klik u svijet — Sat, 31 Dec 2022 11:17:00 GMT

Hercegovački slučaj, ta sramotna priča utemeljena na lažima biskupije i podvali Vatikanu kako su se franjevci, petrovci i narod dogovorili oko župa koje je biskupija sa snažnim angažmanom jugoslavenskih službi željela staviti pod svoju kontrolu i lažnim svjedočenjima izbaciti fratre koji su tu dali nemjerljiv doprinos, i danas je aktualan. Iako bi ljudi koji se prave Amerikanci, poput hercegovačkog provincijala fra Joze Grbeša, rekli da je taj slučaj završen, on je aktualniji više nego ikad. Jer da je on završen ne bi tisuće vjernika hrlile na svete mise u mučeničke župe, a isto tako oni koji su oteli njihove župe prespavali bi tu barem na jednu noć, a ne bježali strahujući od Božje odmazde jer se nemilosrdno gazi Njegova riječ.

Papa Benedikt XVI s nekim svećenicima mučenicima bio je u dobrim odnosima, nekima je i predavao, s nekima razgovarao.

Kada je došao na čelo Katoličke crkve donekle je bio upoznat s Hercegovačkim slučajem, međutim kakva je to zmija otrovnica najbolje je shvatio kada mu je 2006. došlo pismo iz Hercegovačke biskupije. Ratko Perić je tražio da se kažnjene svećenike svede na laički status. Papa ne samo da je odbio takvu mogućnost već je bio i zgrožen na koji način se sijeku glave onima koji su uz Krista u Hercegovini. Papina odbijenica, iz poznatih razloga Ratku Periću i njemu sličnima, nikad nije objavljena. Tada je postao i svjestan na koji je način prevaren Ivan Pavao II u čijoj eri su svećenici kažnjeni, a zanimljivo je da na nijednoj u Hercegovačkoj biskupiji napisanoj kazni, nema potpisa nijednog Pape.

Nažalost, snaga Benedikta XVI je polako kopnila i slučaj nikad nije uspio dovesti do kraja. Papi Franji danas se također servira priča iz Hercegovačke biskupije, a njegova odluka ili odluka njegovog nasljednika bit će onakva kakvu potpiše Petar Palić, aktualni biskup.

Je li njemu interes da prestanu nepravde, laži i otmice, na to pitanje nemamo odgovor. Međutim, znamo da Hercegovina može biti zahvalna svom Benediktu XVI, svecu našeg vremena. Vrijeme će pokazati koliko je velik bio.

Grude.com

Povezane vijesti: ZBOGOM VELIKI ČOVJEČE! PREMINUO JE PAPA BENEDIKT XVI

Čak 4 hrvatska svećenika preminula u nepunih tjedan dana: Ovo otvara brojna pitanja

Grude.com - klik u svijet — Sun, 25 Dec 2022 23:58:00 GMT

Velečasni Antun preminuo je pričešćujući vjernike, velečasni Slavko je iznenada preminuo u župnom domu u Buku, a djelovao je i kao dušebrižnik, kod fra Željka bolest je stigla iznenada kao i kod don Ljube.

O svima njima njihovi župljani imaju samo riječi hvale, revno su obavljali svoju službu, a njihove smrti mnoge su iznenadile.

Ovakvi događaji ponovno otvaraju pitanja o težini svećeničkog poziva u današnje vrijeme i koliko biskupi brinu za svoje pastire. A čini se kako im je u ovom trenutku bitnije ono materijalno.

Ovih dana jedan od svećenika objavio je na svom Facebook profilu da je dobio financijske smjernice koliko će odsad naplaćivati sprovod, koliko vjenčanje, koliko krštenje... koliko ide župi, a koliko biskupiji. Razlog je uvođenje eura u Hrvatskoj i biskupije daju nove smjernice.

S obzirom da čitamo sve intervjue, pa i božićne poruke uvaženih i manje uvaženih biskupa nigdje nismo vidjeli da je ijedan od njih ovih dana zabrinut za svećenike koji imaju i previše posla u današnje vrijeme, a o mnogočemu daju svoja mišljenja, pa i neka koja je pomalo teško razumijeti.

Od Hercegovačke biskupije vjernici odavno ne očekuju neko razumijevanje jer je ustaljena praksa da Hercegovina od dolaska Čule nema vjerskog poglavara koji će brinuti za vjernike, a ne brinu ni za svećenike koje su spremni, a i progone ih do smrti, ako su izabrali poslušnost Bogu umjesto biskupima. Međutim, iznenađuje od biskupija u Hrvatskoj da se više računa ne povede o umornim svećenicima, a još više o svećenicima koji trpe i pate jer oni su Bogu posvećeni ljudi koji ne nose samo svoj križ, nego i svih svojih župljana koji s njima dijele svoju bol, kako bi Bog posredovao u obnovi njihovih duša.

Stoga, red je se zapitati što se događa i razmisliti malo o poteškoćama s kojima se svećenici suočavaju. I nije samo na biskupima da o tome razmisle i progovore, nego je i na vjernicima da imaju više razumijevanja. Primjerice, ako se netko pričestio na misi ponoćki, i nema previše logike da isto to čini na božićnoj svetoj misi, ili da se ispovijeda u posljednji tren, tik pred Božić. Ili pak, u Hercegovini je ovih dana zabilježen slučaj da je svećenik s oltara zamolio one koji su se ispovijedili prije tjedan dana da to ne čine već da puste one koji se nikako nisu ispovijedili da to učine.

Svi moramo imati više razumijevanja, počevši od biskupa koji moraju shvatiti da su unatoč titulama oni u ovom trenutku puno dalje od dragog Boga negoli svećenik u župi sa samo pedeset vjernika.

Grude.com

Željko Andrijanić: Božićna priča fra Bože Ćorića

Grude.com - klik u svijet — Sat, 24 Dec 2022 13:55:00 GMT

- Bože moj, lijepog mog mjesta, a što će od njega ostati. Nestaju ljudi, nestaju prezimena grudska - povika s kamenog zida, ispred Kamene ljepotice, crkve svete Kate u Grudama, odakle Bog najbolje čuje vapaj svog naroda. Fra Bogdan Ćubela je otišao iz župe. Fra Božidaru je u ispomoć došao fra Gracijan Raspudić.

Boljela ga je bol njegovog naroda. Prije nekoliko dana pokopao je čovjeka od 40 godina koji je bolovao od tifusa, a kako stvari stoje ovih će dana i njegovog sina od 20 godina. Mnoge grudske obitelji imaju i po nekoliko bolesnika.

- Bože moj, nemam kad ni pisati, a volim to raditi. Umiru mi župljani, a godine smrti još nisu završile, vidim po svemu. Ne tražim da mi olakšaš križ. Moj je i ponosno ga nosim, samo te molim da mi daš snage da ga mogu nositi - molio se Gospodinu zagledan u daljinu. Pogledom je tražio Biokovo, pa se spuštao prema Imotskom, vraćao preko Gorice, zaustavio pogleda u Pocrtama, Pešiji... onda se osvrnuo na Ružiće, pogledao prema Dragićini, zatim što dalje i dalje, a hladan vjetar pričao je svoju, božićnu priču u Hercegovini.

"Nad nama pletu neke čudne niti, Hrvat je opet tako teško biti...", u glavi je čuo Matoševe stihove.

U posljednjem izvješću napisao je da u Grudama nema nevjernika. To je ono što ga je radovalo.

- Bože moj, pa ostat će kogod valjda - hrabrio se riječima.

Netko mu je išao ususret.

- Nešto pratre i za tebe za Božić. Taman je došla nova roba u trgovinu braće Andrijanić, mislimo mi na svog pratra - reče župljanin Ivan i čestita mu Božić.

Fra Božidar ga zagrli i iskrenog mu srca zahvali.

- Šta će ovo bit moj pratre?

- Dragi Bog zna, a ja znam da on svoj narod neće ostavit - kao s nokta će fra Bože, a Badnji dan pred Božić 1942. vraćao ga je u prošlost, na ono što je fra Gabro pisao, na dokument kojeg su stari Gruđani potpisali 1857. godine da daju zemlju fratrima i nastavljaju s fratrima koji ih pratiše još od drevne Imote.

- Puno je ovuda vojske prošlo kroz stoljeća, puno je bilo i juda i kajina, ali narod nikad nije pao i uvijeke je ostao dosljedan! Bilo je teških proljeća i stoljeća, bit će ih još težih, ali hrvatski, katolički puk je opstao - zaključi fra Božidar.

- Moj pratre, tebe ne muče ovi ratovi? - nasmija se župljanin koji ga je pohodio.

- U povjerenju ću ti reć šta mene muči, a napisat ću u izvješću da se zna. Žene puno nariču na sprovodima, valjalo bi malo odvadit. Mise za pokojnika se pokupe prije negoli ga se iznese iz kuće. Kako je počelo, morat ću ga ja nakon obreda ubacivat u zemlju - nasmija se fra Bože.

- Pratre, to ću ja prenijet župljanima. Ne sekiraj se.

- I ja ću moj Ivane - nasmija se fra Bože.

I mrak se pomalo bližio. Bekijsko polje kao da je vraćalo one duše koje je Gospodin uzeo k sebi. Kao da je sam Krist sišao na ovu grudu, prvi put spomenutu 1575. godine, a staru otkad je svijeta. Fra Bože se ohrabrio.

- Mogu nam tijelo pogubiti Ivane, a dušu neće nikada. Progonili su ovaj kraj i njihovi i naši, od njihovih znamo šta misle, a ovo što nam rade naši, to boli. Ali neka. Bog sve providi i okrene na dobro. Nama su Njegovi putovi nekad neshvatljivi, a opet na kraju vidimo da je u pravu - govorio je fra Bože.

Umor više nije osjećao iako ni sam ne zna koliko je tog prosinca bolesnika ispovijedio, pomazao, ispratio na posljednji počinak. Bog mu je dao snagu i rekao da će sve biti u redu.

- Fra Bože, unosit ćemo badnjak - viknu s praga stare župne kuće fra Gracijan Raspudić.

- Ivane, idi i pozdravi sve u Andrijanićima - reče fra Bože.

- Bog te blagoslovio pratre, šta tribadne tu smo - reče Ivan i krenu prema kući.

U statistici, zapisa fra Bože, sva grudska prezimena: Andrijanići, Brnadići, Čale, Bušići, Ćorluke, Evići, Ivankovići, Knezovići, Logare, Marići, Mikulići, Miloši, Radoši, Spajići, Šimići, Šimunovići, Pešorde, Tolići, Vranješi, Vrlići, Zadre, Zorići, Zovke i Zucići. Zatim dragićka: Bandići, Biloši, Bošnjaci, Dedići, Kature, Leke, Mikulići, Palci, Šimići i Zadre.

- Bože moj, otkako je rat nema voća osim vinove loze. A opet se radujemo i radovat će se ovaj ponosni puk još puno desetljeća, stoljeća - reče fra Bože i započe na glas krunicu ispred crkve svete Kate u Grudama, Kamene ljepotice koju započe fra Gabro, a u mirnodopskom vremenu završit će je trojica velikih fratara. Fra Božidar Ćorić je u prosincu 1943. iscrpljen i umoran prestao pisati. Gledao je svog fra Tihomira Zupca, grudskog mučenika kojem je ovo bila prva i jedina župa, kapelana koji zauvijek nestaje u koloni smrti, na Bleiburgu.

Fra Božidar je nakon Gruda i zbog djelovanja u Grudama dvije godine proveo u komunističkim zatvorima, pretrpio je brojne patnje. Preminuo je pred Božić 1964. godine u Mostaru.

Teška su vremena bila. A za Hercegovinu nikad nije bilo lakih vremena. I opet ju je Bog sačuvao!

Piše: Željko Andrijanić

Božićna priča Ive Crnjac

Grude.com - klik u svijet — Fri, 16 Dec 2022 10:48:00 GMT

Nit' san ikad zna. Tvom didu je sad osamdeset i peta, a i dalje ne viruje da namisto malog Isusa, toga dida i njegove poklone, narod pod bor stavlja. Umisto da lipo božićkuju, oni čekaju da on kakav poklon donese, taman ko da oće, nego svakom ditetu mater il' ćaća pod bor poklon gurnu, pa kažu donijo onaj jer si dobar bio. Kad tamo ono najpoganije dite iz čitava sela najviše pod boron ima. Lipo didovo, u naše ti vrime nije bilo takvi kindžurija, sevab je bio kakav đemper dobit, da ne trčeš vazda u istom. Al' eto, ne valja Boga žalostit, ta znan ja kako je mome ćaći bilo, sa sedan godina ga otpremiše gore u Slavoniju, pa je gore mora božićkovat, tio ne tio. Nije on, lipo moje, ima šta ni za pojist ovdi, pa dobri fra Didak, pokoj mu duši, otpremi ga gore i spasi ga od jada što je hara ovdan.

Priča bi meni moj ćaća uvik kako mu je teško bez njegove matere bilo, ostavit kuću, selo, ajvan. Zna je da je i materi teško samoj brez njega, a i ćaća mu pogini u onom tužnon ratu. Pa su ti njega, sinko moj, poslali gore da priživi. Nije ti u njemu života bilo brez njegove Ercegovine, krivio bi ti se on gorikare svaku večer, plaka za materon i za kućon, a nit matere nit kuće. Bija ti je on malešan, al' je dobro zna da nije džaba u Slavoniju poslat. Ta više mu bilo ža matere negoli njega samog. Ništa osim njega nije ni imala. Imali su nji dvoje štogod ajvana, kravu smakniše, bržen i one dvi ovce, grijota je i živinu izgladnjivat, samo in eto ostade ćuko, nek' ima ko kuću čuvat kad bi oni kmisi otišli. Oni su ti imali nji dvoje, i dosta in to i bilo, samo da su imali štogod za pojist, ni to ne bi udilo. Sinko moj, kako se njegova mater obradovala kad je čula da će dicu od gladi spašavat, znala je da će jednog jedinog njezina sinčića dobri fra Didak spasit. Beli je tužna bila, više je zafaljivala Bogu što će joj dite priživit.

Kruničala je ona svaku večer za svoje dite, za dobro njegovo. A i on je za nju molijo, ta tako ga je ona i naučila, kad ne znaš šta ćeš, sidi i čenaše jami, prosvitlit će te Bog. I molio je i plaka on dugo vrimena, pomaga ovin što su ga jamili, sitio bi se i za nji dikoji očenaš izmolit, ta jamili su ga koda je njiovo dite. Al' džaba sve lipote slavonske, nije to njegov kamen ercegovački i gotovo. Božićkova ti je on tako sa njima, sve dok nije doša muštuluk da more nazad u svoj rodni kraj. Nije ti se taj mislija, uprtio se i nazad kući. Eee, lipo didovo... Moj ćaća, a tvoj pradid je doša kući. Samo eto što, samo kuća bi na mistu. Nije zateka ni mater ni ćuku prid njon. Uša je u kuću, a kuća prazna. Nije bilo mirisa nevena ni cmilja ni lavande. Vratija se on kući, al' kuća prazna. Prid Božić je vazdan bila puna. Izaša je odma iz nje, poša puten iza kuće, plaka je čitavin puten do greblja, tamo se prikrstija i jamija čenaše u ruke. Sitija se materine priče o tome kako Bog prosvitljuje.

Zato, lipo didovo, dobro zapamti ovo što ću ti sad kazat:
"Od ćaće san naučija da čovik ne smi bit nezafalan, da triba Bogu zafaljivat na tome šta si svaki Božić sa svojon familijon dočeka, da neš imat većeg poklona od svoje familije. Mom ćaći je Božić ko taki bija najbitniji. Nikakav drugi nije postoja. Tako san i ja radija, i tako govorin, ko i ćaća ti, a ako Bog da, i ti ćeš tako svojin unucima i dici ispripovidat. Sritan ti Božić, najlipše didovo, i nemoj zaboravit priče od svog dida, a pamtit one brezvezne od onog dida božićnjaka."

(Iva Crnjac, prosinac, 2022)

Božićna čarolija Martine Leventić

Grude.com - klik u svijet — Mon, 12 Dec 2022 14:11:00 GMT

Piše: Martina Leventić

Svaki događaj u našem životu, svaka rečenica nas promjeni na neki način, poslije nekih stvari nismo isti i ne razmišljamo isto.

Ja sam 2019 godine odlučila da želim početi socijalnu godinu u osnvnoj školi. Tokom te cijele godine sam shvatila, da sam bila više slijepa od jednog slijepca. Ovaj svijet, zapravo naša generacija nas je naučila da svaki naš pokret moramo podjelit sa društvenim mrežama, da moramo voziti skupa auta i nositi skupu garderobu da bi nas neko primjetio ili da budemo bolji od drugih koji možda to nemaju, a zapravo nam ništa od toga u životu nije potrebno niti nas može učiniti zapravo istinski sretnim i zadovoljnim.

Kroz moju socijalnu godinu sam doživjela mnogo situacija nakon kojih ja nisam više bila ista osoba. Situacija poput, da djeca dolaze sa ozlijedama u školu, bez hrane, na minus stupnjevima bez jakne. Djeca koja su napustila svoju domovinu, sve šta im je srcu drago. Napustili svoje prijatelje i obitelj zbog rata i došli u jedan njima nepoznat svijet, frustrirani i puni straha.

Voljela bi potaknuti svakoga da se prisjeti koliko mu je zapravo dobro, pa čak ponekad previše dobro. A svega šta je previše, to samo izgubi svoj smisao i svoju vjerijednost. Previše novca, previše natrpanih obaveza, previše hrane, previše odjeće u ormaru, previše briga i informacija..

Skupi sat nam ne može pokloniti više vremena u životu ni vratit neke uspomene, jedno skupo i brzo auto nam neće pokazati pravi put u životu, skupa garderobe nas neće bolje ugrijati. Previše svega, a čemu to sve. Čemu vila kada spavamo na kraju dana na madracima, čemu toliko toga oko nas kada smo u duši prazni.

Jedan meni jako drag Fratar, je napisao jedan citat koji me je potaknuo.
„Kad čovjek očisti svrhu vidi da mu malo treba i da su male stvari dovoljne. Vidimo koliko možemo živjeti jednostavniji, manje opterećen život, jer ionako sve najvažnije ne može se platiti novcem. Tada nam se otvore oči srca da možemo bolje primijetiti i naše bližnje koji su u potrebi. „

I još jedan stih kojeg se prisjetim jako često koji kaže, stvoreni smo za mnogo više. Taj stih i mnogo doživljenih situacija u toj 2019 godini me prisjete na moje djetinstvo. Na jedno djetinstvo, puno pažnje, ljubavi i podrške u svakom trenutku. Moja najveća želja je moju zahvalnost pokazati dijelima. Možda neću moći vratiti svojim roditeljima svu tu podršku i ljubav koju su oni meni pružili, ali mogu kada mi se god pruži prilika jednom čovjeku ili djetetu donijeti radost, iskoristit tu priliku. Jer naše malo, nekome znači puno, a mi ljudi imamo toliko sreće u životu pa imamo i svega previše.

Dragi moji, ne možemo biti savršeni ali svako od nas može svakim novim danom biti bolji čovjek nego jučer.

Dodajmo da je Martina mlada djevojka koja živi u Njemačkoj, ali je uvijek mislima i ''jednom nogom'' u Hercegovini.

Ovih dana učinila je jedno plemenito djelo darovavši jednoj obitelji svoju sobu.

Bravo Martina!

Dalić je uspio, Hrvatskoj unatoč. O toj pobjedi treba znati samo dvije riječi

Grude.com - klik u svijet — Sat, 10 Dec 2022 08:54:00 GMT

Od 1998. godine reprezentacija na velikom turniru još nije odigrala nokaut utakmicu bez drame produžetaka ili penala, a u sinoćnji trijumf stala je svaka od njih: svaki promašeni penal i svaki zicer koji su zapucali, Rakitićeva lopta u prsa Casillasu i neobjašnjivo povlačenje u krilo Pletikosi protiv Australije, a tek ono Pletino ispucavanje prema Semihu Senturku i preuranjeno slavlje u Beču: sve je to naplatila Dalićeva Hrvatska.

Nije se poklopilo i nije stvar sreće ili nesreće, već težak proces pretvaranja iskustva bolnih poraza u pobjede: one nogometne i životne, osobne i pobjede za narod. To je razlika između onoga kako je Luka Modrić pucao penal protiv Turske 2008. i onog koji je zabio protiv Danske 2018. godine, nakon što je promašio prvi. Ulog je bio puno veći i osobniji od rezultata nogometne utakmice, a Modrić ga opet nije izveo dobro. Ovaj put, ušlo je. I nije bilo pitanje sreće.

Naravno da se sjetio sinoć tog detalja, dok je usred slavlja tješio slomljenog Neymara, i da je upravo s tim riječima došao kasnije do hrvatskih novinara koji su gledali kako skup zvijezda teških preko milijardu eura pada pod pritiskom iskustva, kvalitete i zajedništva Dalićeve i Modrićeve ekipe. Ona vrijedi na papiru triput manje, pa kako joj onda uspijeva dvaput u nizu doći do polufinala Svjetskog prvenstva i vraćati se protiv favorita za naslov nakon gola u 105. minuti? Koja je tajna nevjerojatnog, čudesnog uspjeha hrvatskih nogometaša i Modrićeve generacije koji su Hrvatsku odveli u svjetski vrh i tamo zadržali?

U čemu su Hrvati još tako dobri, u čemu smo to, godinama već, svjetski vrh?

U državi bez sustava, koja od osamostaljenja nije bila u stanju donijeti upotrebljiv, pošten i sveobuhvatan zakon o sportu, u zemlji koja je desetljećima asistirala u rasturanju hrvatske reprezentacije i njezinom pretvaranju u samoposlugu i poligon privatnog bogaćenja, reprezentacija koja godinama ni kod kuće ni u gostima nije mogla igrati pred publikom zbog straha od nereda, i momčad koju su sabotirali svastikama i podobnim stručnjacima koji su se kalili na klupi nacionalne selekcije - sve ih je uspjela pobijediti.

Reprezentacija Hrvatske uspjela je Hrvatskoj unatoč. I zato će danas brojne stručne analize o Daliću i Hrvatskoj ostati nedorečene. Zato će bez teksta ostati i oni koji misle da u sudaru protiv Brazila Dalić nije imao što izgubiti. Da je izbornik Hrvatske tako razmišljao, da je odlučio otići onda kad je to bilo najkomotnije i dok je bio na vrhunsku moći, Hrvatska sinoć ne bio opet izašla na ulice i slavila.

Ne bi bilo dočeka ni analiza i o Hrvatskoj danas ne bi pisao opet cijeli svijet, samo da je Dalić razmišljao onako kako sugeriraju drugi. Neovisan stručnjak - to su dvije riječi ključne riječi koje treba uklesati u temelj svake analize ovog podviga Hrvatske. I to je primjer iz kojeg Hrvatska dalje mora učiti.

Ne iznenađuju me kritike onih sad već manje od četiri milijuna hrvatskih izbornika, koji će nakon nule protiv Maroka prosipati kako Dalić nema pojma, a njegova Hrvatska igra na krilima sreće. Nitko Hrvata ne može podcijeniti kao što on može podcijeniti sebe, nitko ne može tako umanjiti naše uspjehe i obezvrijediti naše znanje, u tome su Hrvati branitelji naslova.

No iznenađuje me ipak koliko je je kratka naša kolektivna memorija - zar je jedna nogometna nacija s toliko 'stručnjaka' odjednom zaboravila sve one posrtaje, jednosmjerne utakmice i sva bolna ispadanja Hrvatske, zar smo mi oduvijek svjetski vrh i baš nikad nismo strahovali da nam klupski nogomet juri u amaterizam, a najbolja generacija Hrvatske na čelu s Modrićem u potpunu propast, pripremajući se za utakmice reprezentacije u osječkoj sudnici - pa iako krcata kvalitetom, ali bez igre, izbornika, navijača i vjere da će bilo što od toga ikad više biti drugačije. Tako je izgledala Modrićeva Hrvatska kad ju je na aerodromu prije ključne utakmice generacije, na užarenom terenu u Kijevu, preuzeo Zlatko Dalić.

Tiho je desetak godina ranije, taj Livnjak otišao iz hrvatskog nogometa gdje je kratko radio, kao trener Varaždina, Belupa i Rijeke, ali i to je bilo dovoljno dugo da se Dalić odluči na duži i teži put, u pustinji, daleko od Hrvatske. Poziv je došao u najdelikatnijem trenutku za hrvatski nogomet, kad su se od reprezentacije odmicali svi i dok je još malo tko u nju još vjerovao. Dalića je prvi nazvao Robert Markulin, dugogodišnji operativac HNS-a i Slaven Belupa i Hrvatska je tako dobila svog prvog neovisnog izbornika u povijesti, prvog koji nije bio produžena ruka raznih lobija i koji je pred nositeljima igre Reala, Barcelone i Juventusa mogao čista obraza reći - došao sam sam, a otići ću onda kada to ja budem htio.

- Kod mene će svi imati isti tretman. Nema zabrana, a nema ni bojkota. Ovo je reprezentacija Hrvatske i reprezentacija svih nas.

I mnogi su jako dobro znali snagu tih riječi, znali su i kako je došao i tko ga je zvao, ali nisu mu to nikad smjeli javno honorirati, pa su se pravili da zapravo nije bilo važno. A bilo je od presudne važnosti za Hrvatsku, zemlju u kojoj znanje nije dovoljno. Prvo treba pobijediti one koji ništa ne znaju, na tome padaju i najsposobniji.

Padali su i tako igrači Hrvatske, koji su u svom poslu bili najbolji na svijetu, a na okupljanju reprezentacije pretvarali su se u luzere koji odjednom ne razumiju izbornika, njegovu taktiku' ni osnovne zadaće. Koliko ih je samo Modrić s tim šalabahterom morao smijeniti pred kamerama nakon utakmice... Dalić mu je odmah dao do znanja da to više neće raditi. Ponudio je njegovoj ekipi povjerenje i slobodu u igri, a fokus kritika i očekivanja nacije, uvijek gladne heroja kojima će se klanjati i koje će kasnije razapinjati, prebacio je na sebe.

Postato je njihov najveći zaštitnik, kritike, uvrede i podcjenjivanja pretvorio je u njihov motiv, a od epskih poraza u Beču, Poljskoj i Francuskoj temelj za buduće pobjede. Sinoć je s Hrvatskom upisao najveću u povijesti: protivnik nikad nije bio teži, ulog nikad veći, a reprezentacija Hrvatske nikad nije odigrala zreliju predstavu. Dalić je pogodio sve: izmjenama s klupe prelomio je susret, dobio je ono što je tražio s Marijom Pašalićem u prvoj postavi, preživio je još jedne penale i stvorio turnirsku momčad, koja zna igrati na rezultat i pobijediti kad ne igra najbolje. U teškim trenucima, kad je primao šest komada u Ligi nacija ili kad je ispao s Eura od Španjolske s etiketom gubitnika, Dalić je iz inata odlučio ostati. Mislila sam da je to katastrofalan potez, takve bitke ne vode se u reprezentaciji, a klupa Hrvatske ne smije služiti za osobna dokazivanja.

I ja sam ga podcijenila, iako sve znam: i koliko mu je stalo, i koliko je tvrdoglav i koji su njegovi motivi. S ujedinjenom reprezentacijom ujedinila se i cijela zemlja, a Dalić je tu moć iskoristio puno šire od nogometnog terena. Bio je predvodnik akcije povratka reprezentacije u Split, pred nekoliko milijardi gledatelja prije finala u Rusiji govorio je kako u njemu igra momčad koja kod kuće još nema pošteni stadion. Zlobnici su tada govorili da se više bavi politikom nego nogometom, nazivali ga manekenom koji snima reklame i koji je u Rusiji imao sreće. Rugali su mu se jer promovira poniznost i igra na zajedništvo, a to su crte modernog lidera danas. Likovali su kad je primio šest komada u Ligi nacija i nazvao to natjecanje nebitnim. No Dalić je priznao grešku i odveo Hrvatsku na Final Four.

Potvrdio je da nije bezgrešan i da ga uopće ne zanima takav mit, već je spreman preuzeti odgovornost, priznati grešku pa je lišen ega i taštine popraviti: jednu po jednu, skalp po skalp, korak po korak, utakmicu po utakmicu. Takvog izbornika na terenu slijedi cijela momčad, jer on je jedan od njih, ne kasta iznad. I to će mu višestruko vratiti, kao Modrić onim šprintom u 109. minuti, s 37 na leđima. A to još nije kraj.

Dea Redžić/Večernji list

I dalje postoji scenarij 'savršene oluje', evo što nas otprilike čeka u 2023. godini

Grude.com - klik u svijet — Sun, 04 Dec 2022 20:53:00 GMT

Tijekom godine su započela tri makroekonomska problema, koji će obilježiti i sljedeću godinu.

To su rat u Ukrajini, inflacija i borba protiv nje i gospodarsko usporavanje Kine. Svaki od njih ima nekoliko utjecaja i svi su oni međusobno povezani. Prognoze svjetskog ekonomskog rasta su od početka 2022. drastično smanjene za skoro sve države na svijetu, a u nekima su se već pojavili signali da je kriza na vratima. Kako je godina prolazila, konsenzus oko toga da će 2023. biti krizna je postajao sve veći.

MMF je u svom izvješću iz listopada ove godine prognozirao da će svjetski BDP 2022. rasti za 3.2 posto, što je puno manje od prognoze od godinu dana ranije, kada je prognoziran rast BDP-a od 4.9 posto. To je treći najmanji rast u više od dva desetljeća, a rast je bio manji samo 2009. (financijska kriza) i 2020. (pandemija).

Za ovu godinu je MMF relativno optimističan i predviđa pad BDP-a u samo sedam država na svijetu (zanemare li se pacifičke otočne države); Ukrajini, Libiji, Šri Lanci, Bjelorusiji, Rusiji, Haitiju i Sudanu. Projekcije za 2023. su nešto pesimističnije, ali s obzirom na globalne šokove koji su nastali ili nastavljeni u 2022., za očekivati je da će se brzo sve prognoze revidirati na niže.

Najveći problem - rast cijena

Većina razvijenog svijeta desetljećima nije imala visok opći rast cijena u gospodarstvu, pa je visoka inflacija bila šok. Toliko je nevjerojatno zvučala ideja o visokoj inflaciji u SAD-u i Zapadnoj Europi da su i središnje banke cijelu drugu polovicu 2021. uvjeravale ekonomiste da će se početi smanjivati prije kraja godine, da je prolazna.

Ali opći rast cijena nije bio prolazan, pa su središnje banke SAD-a i EU (FED i ESB) kasnile s politikama kojima bi se borilo protiv inflacije. Početkom 2022. su prekinute politike kvantitativnog popuštanja, kolokvijalno poznate kao "tiskanje novca", i počelo je podizanje referentnih kamatnih stopa. Ideja iza tih politika je da se gospodarstvo "ohladi", smanjivanje investicija i potrošnje da bi se tako zaustavio rast cijena.

Središnje banke su tijekom financijske krize 2008. spustile referentne kamatne stope na gotovo 0 posto, čime se pokušalo stimulirati gospodarstvo. Ali to nije bilo dovoljno, pa se uvode politike tzv. kvantitativnog popuštanja, što je bio povijesni novitet (bar u tim razmjerima).

To je ono što se popularno naziva "tisanje novca": središnje banke kupuju državne obveznice, korporativne obveznice i druge financijske instrumente, efektivno upumpavajući svježi novac u gospodarstvo.

Ali te operacije su bile puno manje nego za vrijeme pandemije 2020., kada se tako pokušavalo održati na životu gospodarstvo koje je zbog protupandemijskih mjera većim dijelom prisilno zaustavljeno.

S tim se prestaje tek sredinom travnja 2022., kada se inflacija već rasplamsala u SAD-u i EU, ali i veliko broju ostalih zemalja svijeta (Kanada, Meksiko, Brazil, Indija, Rusija...). Već sredinom godine rast cijena probija višedesetljetne rekorde.

Borba protiv inflacije uzrokuje krizu

Restriktivne monetarne politike središnjih banaka, zaustavljanje kvantitativnog popuštanja i podizanje referentnih kamatnih stopa će dovesti do recesije. To im je i namjena, da "hlađenjem" gospodarstva dovedu do smanjenja investicija i potrošnje, a time do prestanka rasta cijena.

U SAD-u, čija je središnja banka FED ranije počela s borbom protiv rasta cijena od Europske središnje banke (ECB), inflacija je već počela padati. U listopadu je iznosila 7.7 posto u odnosu na isti mjesec prošle godine, što je pad za pola postotnog boda u odnosu na rujan. U eurozoni je također počela padati, s 10.6 posto u listopadu na 10 posto u studenom.

Ako se pad nastavi, izbjeći će se stagflacija, tj. situacija visokog rasta cijena uz nizak ili negativan ekonomski rast. SAD i Europa se nisu nalazili u takvoj situaciji još od 70-ih godina prošlog stoljeća. Vjerojatnost izbjegavanja recesije je vrlo mala, ali to je ipak puno bolje od stagflacije, iz koje je izlaz jako bolan.

Recesija je gotovo sigurna

Ako se inflacija u 2023. smanji i time izbjegne stagflacija, recesiju će biti teško izbjeći. Sami alati kojima se bori protiv inflacije, a time i stagflacije, djeluju prorecesijski. Rast referentnih kamatnih stopa znači da je trošak zaduživanja veći za državu, kompanije i građane, a to dovodi do pada investicija i potrošnje. Manje investicija znači manje radnih mjesta.

Tržište rada u SAD-u i EU je još uvijek iznenađujuće jako, a stope nezaposlenosti niske. Istodobno pokazuje znakove pregrijavanja, jako puno radnika se nakon dvije pandemijske godine nije vratilo na tržište rada, a realne plaće padaju pod utjecajem visoke inflacije.

Slične makroekonomske okolnosti u prošlosti pokazuju kako visoka inflacija smanjuje realne plaće, a smanjivanje inflacije vraća pozitivan realni rast plaća, ali uz rast nezaposlenosti. Može se očekivati da će se upravo tako odvijati situacija u 2023.; nakon visoke inflacije, niske nezaposlenosti i pada realnih plaća u 2022., sljedeće godine će se smanjiti inflacija, vratiti rast realnih plaća, ali i rasti stopa nezaposlenosti.

Rat u Ukrajini dodaje novu nesigurnost

Iako ga se krivi za rast cijena i visoku stopu inflacije, rat u Ukrajini je samo intenzivirao proces koji je započet još u travnju 2021. Dugoročni podaci jednostavno ne podupiru tezu da je inflacija dominantno rezultat rata.

Nekoliko je razloga za to; inflacija u EU je počela rasti sredinom 2021. (u SAD-u mjesec-dva mjesec ranije), cijena barela sirove nafte je prešla pretpandemijske razine još krajem 2021., a indeks svjetskih cijena hrane jasno pokazuje da cijene rastu još od 2020. a od travnja 2022. čak padaju.

To ne znači da rat u Ukrajini nije imao utjecaj na rast cijena i općenito pogoršavanje svjetske ekonomske situacije, samo da nije glavni čimbenik. Posebno to vrijedi za EU, koja je desetljećima gradila svoju energetsku ovisnost o Rusiji, za što sada plaća cijenu.

Terminske cijene prirodnog plina na burzi u Nizozemskoj, glavnoj u Europi, trenutno iznose oko 140 eura po MWh za isporuke u siječnju i veljači 2023., dok su u ljetnim mjesecima iznosile od 200 do 345 eura po MWh. Skladišta u EU su dobro popunjena, a prognozira se i relativno topla zima.

Trenutne cijene su ipak nekoliko puta veće nego u vrijeme prije pandemije i rata u Ukrajini, što je dovelo do velikog rasta cijena električne energije diljem članica EU. Visoka cijena električne energije će kućanstva prisiliti na slabije grijanje, što će rezultirati većim brojem umrlih od posljedica zime nego što je to bilo uobičajeno prethodnih godina.

Rat ima ozbiljne ekonomske posljedice za EU, s višim cijenama energije, slabijim potrošačkim povjerenjem, rastom troškova proizvodnih inputa i poremećajem dobavnih pravaca. Ukrajina se od nezakonite ruske aneksije Krima 2014. ekonomski povezala s EU, posebno nakon potpisivanja ugovora o slobodnoj trgovini 2016. Rat je poremetio gospodarstvo te zemlje, koje je isporučivalo neke bitne komponente za industriju EU, primjerice automobilsku.

Europljanima će pasti standard...

Ali čak i da se rat ubrzo prekine, odnos EU prema energentima iz Rusije je nepovratno poremećen. Nakon godina gašenja nuklearnih elektrana, što je samo povećalo ovisnost o Rusiji i povećalo smrtnost od onečišćenja zraka na kontinentu, počinje preporod takvog načina dobivanja energije. Nuklearna energija se od 2022. smatra "zelenom", a sve je jasnije da energetska budućnost EU ovisi o njoj.

Opcije za zamjenu ruske nafte i plina postoje, ali su skuplje. Zbog toga se očekuje da ni 2023. neće po pitanju energenata biti puno bolja za EU, a pred sezonu jesen/zima će se pojaviti isti problem kao i ove, visoke cijene električne energije. Zemlje EU imaju fiskalne mogućnosti da ublaže udar na najranjivije skupine u društvu, ali s obzirom na to da su kamate na dug narasle zbog borbe protiv inflacije podizanjem referentnih kamatnih stopa, to će biti skupo.

Također treba paziti da se ne pretjera u fiskalnim davanjima, jer bi se to kosilo s borbom protiv inflacije. Mnoge zemlje koje se suočavaju s rastom cijena hrane i energije uvode cjenovne kontrole, ali takve politike treba izbjegavati jer neće riješiti temeljni problem, dok će stvoriti neravnoteže na tržištu i poremetiti cjenovni mehanizam. Svaka cjenovna kontrola samo povećava potražnju dok smanjuje ili eliminira cjenovni poticaj rasta ponude, što rezultira nestašicama.

...a Afrikanci će doslovno gladovati

Siromašne zemlje Afrike, koja ovise o uvozu hrane, već su teško pogođene ratom u Ukrajini. Razlog za to je što Rusija i Ukrajina uglavnom izvoze pšenicu u siromašne zemlje Afrike i Azije. Zbog rasta cijena žitarica, koje su velik dio prehrane u mnogim siromašnim zemljama, rast neuhranjenosti i rizik od gladi su se već dogodili, a nastavit će se i u 2023.

Unatoč skoro potpunom otpisu dugova država Afrike početkom prije dva desetljeća, razina javnog duga je opet jako visoka s obzirom na razinu ekonomskog razvoja tih zemalja. Prosječno stanovništvo u njima troši 40 posto svog prihoda na hranu, negdje i više od 50 posto, pa rast cijena hrane ima katastrofalne posljedice na njihov standard. Razvijenim zemljama će pasti standard u 2023., ali Afrika će gladovati.

Usporavanje Kine će imati reperkusije za cijeli svijet

Kina je zadivljujuće ekonomski napredovala od 80-ih, kada je većina stanovništva bila jednu prirodnu katastrofu udaljena od gladi. To joj je omogućilo da postane druga najveća ekonomija na svijetu, jedna od geopolitičkih sila i neformalna tvornica svijeta.

Ali taj impresivan gospodarski rast je usporio zadnjih godina, a godine dvocifrenog godišnjeg rasta BDP-a su prošlost (zadnja takva godina je 2010.). MMF procjenjuje da će rast BDP-a u 2022. biti 3.2 posto, najmanje od 1976. izuzme li se pandemijska 2020. Za 2023. se predviđa rast od 4.4 posto, najmanje od 1991. izuzmu li se pandemijska 2020. i 2022.

Ne samo da su prošli dani dvocifrenog rasta BDP-a, nego će se Kina narednih godina boriti i da ostvari rast od 5 posto.Dva su direktna razloga za to; inzistiranje na "zero covid" strategiji i zatvaranje milijunskih gradova/regija zbog nekoliko desetaka slučajeva te problemi u nekretninskom sektoru.

Nakon masovnih prosvjeda protiv politika strogog lockdowna, najavljeno je postepeno popuštanje mjera kroz 2023., što ulijeva optimizam za gospodarski rast. To je bitno i u kontekstu problema inflacije u EU i SAD-u, jer veća industrijska proizvodnja u Kini djeluje pozitivno na smanjivanje rasta cijena. Slabljenje proizvodnje u Kini 2023. bi otežalo borbu protiv inflacije.

Moguć katastrofalni utjecaj kolapsa nekretninskog sektora u Kini

Nekretnine čine između 20 i 30 posto BDP-a Kine, zavisno o procjenama i korištenoj metodologiji. To je daleko više nego u Europi i SAD-u, pa bi kolaps nekretninskog sektora imao katastrofalan utjecaj. Kriza bi se brzo prelila na financijski sektor, a s njega na ostatak gospodarstva Kine. To bi osjetio cijeli svijet.

Nekoliko velikih nekretninskih kompanija u Kini tijekom 2022. nije moglo vratiti svoje dugove, cijene padaju, više od dvjesto projekata je zaustavljeno. Zbog toga su deseci tisuća Kineza prestali otplaćivati kredite koje su u bankama podigli za kupnju nekretnina, a s kojima su nekretninske kompanije planirale početi graditi već kupljene nekretnine.

Zbog dugova i općenito loše poslovne situacije su mnogi projekti zaustavljeni, iako su prostori u nekretninama već plaćeni. Kineske središnje i regionalne vlasti su počele s politikama koje bi trebale pomoći u oporavku nekretninskog sektora, da bi se spriječilo širenje krize na druge dijelove gospodarstva.

Ako Kina ne prekine s politikama strogog lockdowna 2023. i ne uspije spriječiti širenje nekretninske krize, pad njenog gospodarstva će se negativno odraziti na ostatak svijeta. Problem joj stvara i natjecanje u tehnološkom sektoru između nje i SAD-a i Tajvana.

Veliki dijelovi kineske industrije, od elektronike do automobilskog sektora, ovisi o naprednim čipovima. SAD je uveo restrikcije na izvoz takvih čipova, a tim restrikcijama se pridružio i Tajvan. Natjecanje između te dvije sile zasigurno ne može dovesti do povoljnog globalnog ekonomskog okruženja.

Hrvatska ovisi o tome što će se događati u EU

Hrvatska može biti relativno zadovoljna s ekonomskom situacijom u 2022. Naravno, na posljedice rata u Ukrajini nije mogla utjecati. MMF nam prognozira rast BDP-a od 5.9 posto u ovoj godini, ali već u 2023. povratak na rast od 3.5 posto. To bi bio isti intenzitet rasta kao pretpandemijske 2019.

Inflacija bi se trebala smanjivati, kao i u ostatku EU. Njena ekonomska sudbina je kao maloj otvorenoj ekonomiji vezana za EU, posebice glavne vanjskotrgovinske partnere Njemačku i Italiju. Slabljenje industrijske proizvodnje u tim državama će dovesti do pada potražnje za proizvodima hrvatske industrije, a prerađivačka industrija zapošljava najviše ljudi u Hrvatskoj (da, više od trgovine ili ugostiteljstva).

Sama Hrvatska nije ništa napravila da poboljša svoju ekonomsku poziciju unutar EU ili u svijetu. Za šokove nastale nakon pandemije, poput nearshoringa, tj. povratka industrije u Europu, ne priprema se.

Od 2023. će početi iskorištavati financijsku stabilnost fiskalno konzervativnih zemalja EU, poput Njemačke, pa će prinosi na državne obveznice biti manji nego da nije ušla u eurozonu. Već sada se puno jeftinije zadužuje od država koje nisu u eurozoni, poput Poljske, Češke, Mađarske i Rumunjske.

Svijet čeka nesigurna godina

MMF je u svojoj prognozi za 2023. i 2024. izdvojio četiri glavna faktora koja će djelovati prema smanjenju BDP-a u toj godini, u slučaju ostvarenja pesimističnog scenarija.To su: financijski uvjeti (jačanje dolara i veće kamate na dug), visoka cijena nafte, problemi s nekretninskim sektorom u Kini, i smanjen proizvodni output zbog poremećaja na tržištu rada.

Prema pesimističnom scenariju bi najveću negativnu razliku u odnosu na prosječni scenarij prognote rasta ekonomije ostvarila Kina, primarno zbog problema s vlastitim nekretninskim sektorom. Pesimistični scenarij pretpostavlja pogoršavanje situacije s nekretninskim sektorom Kine, s izraženijim negativnim utjecajem u 2024. nego u 2023.

I dalje postoji scenarij "savršene oluje"

Nastavak rasta cijena nafte je negativan rizik za sve, i prema pesimističnom scenariju bi podjednako smanjio rast BDP-a razvijenim zemljama, zemljama u razvoju te Kini. Pogoršavanje financijskih uvjeta, što je odnosi na jačanje dolara i rast cijene duga, u pesimističnom scenariju najviše pogađa zemlje u razvoju, u 2024. čak i više nego 2023.

Svijet i Hrvatsku čeka nesigurna godina, u kojoj je blaga i kratkotrajna recesija sigurna, a postoji mogućnost duboke i dugotrajne recesije. No sve su recesije bolje od stagflacije, situacije u kojoj cijene rastu a nema (značajnog) ekonomskog rasta.

Inflacija je počela padati, pa je stagflacija možda izbjegnuta. Ali uvijek postoji opasnost da se trend preokrene, što bi stagflaciju učinilo vjerojatnijom. A to je ekonomska verzija "savršene oluje", iz koje je izlaz jako težak i bolan.

Branimir Perković/Index

Popovska privatizacija don Josipa Radoša, don Stipe Gale i nekoliko juda

Grude.com - klik u svijet — Fri, 25 Nov 2022 22:20:00 GMT

Takozvani novi koje su instalirali Ratko Perić i Petar Palić uglavnom izazivaju sablazan kod vjernika.

Don Josip Radoš je vjerski agresor koji više razmišlja o župljanima župe Grude koji ga nikad neće prihvatiti, jer Gruđani imaju svoj stav i čuvaju dušu za koju su svjesni da je potrebnija više nego tijelo. Također, nisu ovjekovječene jude koje se na prste može nabrojiti. Međutim, don Josip i slični njemu će sijati sjeme zla kad god im padne na um uz podršku onih koji će to sjeme zalijevati jer im to odgovara.

Tako je tzv. svećenik, jer je teško zvati svećenikom onog koji sije mržnju i razdor, večeras organizirao priredbu svetkovinu svete Kate koju je predvodio don Stipe Gale, djelatnik Petra Palića o kojem Google ne zna ništa. Toliko o njegovim propovijedima jer iako nemamo lijepo mišljenje o Googleu, ako netko zna bilo što govoriti, prepozna ga ta tražilica, a kamoli ako je svećenik vrijedan i marljiv. Ovaj očito nije.

Nesvakidašnji program nam je poslan izravno od župljanina koji je protiv toga da Cerov Dolac postane mjesto podjele i koji je svjestan da su Cerovčanima identitet i kulturu, jasno hrvatsku i katoličku, dali franjevci, a petrovci su naslijedili župu čisto da se napravi neka podjela (čitaj, moralo se petrovce pustiti gdje god su zatražili), stoga bi bolje bilo da čuvaju one vjernike za čije im je duše brinuti, a ne se boriti za one koji se sablažnjavaju nad njihovim otmicama koje su zajedno s nekoliko plaćenika i izdajnika potpisali jednom davno lažući Vatikanu da je kompletan puk s franjevačkom provincijom tako odredio. Župljanin se pita što bi bilo da svaka župa uvede svečanu proslavu blagdana susjedne župe i koja bi svrha toga bila nego inat, jer vjere u tom činu apsolutno nema.

Tzv. kancelar don Gale, djelatnik Ordinarijata u Mostaru, predvodio je svetu misu.

Nakon sramote koja je priređena prošle godine, kada su najavljivali blagdan svete Kate i kada je nasljedniku Ratka Perića na noge došlo 15-ak župljana vezanih za župu Grude, ove godine su promotori don Josipa Radoša bili skromniji, ali su i s ovom najavom, koja je došla nama od župljanina Raskrižja, postali predmet ismijavanja.

Međutim, nije problem što don Josip i njemu slični ismijavaju sebe, već što oni žaloste dragoga Boga takvim inat misama i promocijom mržnje među vjernicima.

Dokad će On to trpjeti ne znamo, međutim vidimo koliko same vjernike žaloste prikaze poput don Josipa i sličnih koji žele razjediniti Hercegovinu i samo je pitanje tko stoji iza ovakvih poteza... ako je ordinarijat u Mostaru onda se bojimo da se cijeloj Hercegovini ne piše dobro.

Grude.com

Krešić: Komšić je karcinom BiH društva VIDEO

Grude.com - klik u svijet — Sun, 13 Nov 2022 18:58:00 GMT

Gost Dnevnika RTV Herceg-Bosne bio je jedan od najboljih političkih analitičara u regiji i novinar Večernjeg lista, Zoran Krešić.

Zoran Krešić je komentirao trenutnu političku situaciju u BiH i formiranje nove vlasti u BiH.

HDZ-a BiH je prvi sastanak o mogućem formiranju vlasti imao sa strankama Trojke, Krešić to smatrao kao jasan pokazatelj da će ta koalicija biti u vlasti iduće četiri godine.

HDZ BiH nije birao ovog partnera, on se sam po sebi izabrao iz razloga što je SDA, posljednjih godina pojačana s DF, jako radikalizirao političke odnose te zagadila odnose između Hrvata i Bošnjaka, izjavio je Krešić.

Na Komšićevo pismo glavnom tajniku NATO saveza kako hrvatski vojnik ne može doći u Bosnu i Hercegovinu, Krešić je kazao:

-Komšić je politički karcinom koji teško zagađuje odnose. On jako šteti odnosima između Hrvata i Bošnjaka.

U jednu ruku može se razumjeti kako netko ne želi vidjeti vojnike koje imaju obilježja crven-bijel-plav sa šahovnicom.

S druge strane u BiH se nalaze vojnici Nizozemske i nitko ni Majke Srebrenice ni Komšić nije prosvjedovao što su tu vojnici Nizozemske koji su jednako krivi kao i vojnici postrojbe Ratka Mladića koji su počinili zločin genocida u Srebrenici, izjavio je Krešić

Više u videoprilogu;

Mladene, oprosti nam

Grude.com - klik u svijet — Sat, 29 Oct 2022 22:31:00 GMT

Došao je natočiti gorivo za 30 maraka i vidio oglas za posao. Odlučio je pokušati. Ispunjavao je prijavnicu, radnik benziske uzeo je mobitel i započeo je ono što počesto radimo. Snimao je momka i trljao mu sol u ranu.

Da bude glavni baja podjelio je video i započelo je ismijavanje, blaćenje i gaženje ovog mladog čovjeka koji je tražio posao i borio se koliko je mogao.
Nije izdržao virtualno nasilje i oduzeo si je život.

Tuga do neba!

Nikad se ne naslađuj patnji slabijeg i ne gradi svoju sreću na patnji drugih.

Zastani čovječe i budi od koristi ako ne možeš pomoći ostavi ljude na miru.

Dragi Mladene počivaj u miru i oprosti nam!

Preuzeto sa: Župa svetog Ivana Krstitelja Podhum - Livno

Dan je žena na selu, onih koje su sačuvale Hercegovinu, rađale petero ili desetero djece, a radile od jutra do sutra

Grude.com - klik u svijet — Sat, 15 Oct 2022 14:54:00 GMT

Na području naše općine Grude i šireg dijela Hercegovine takvih žena sve je manje, međutim onima koje bilo što rade u vrtu treba odati priznanje jer barem proizvedu hranu za potrebe svoje obitelji.

Sjetimo se naših baka i prabaka, onih koje su rađale od petero do desetero djece i radile od jutra do sutra, a opet su imale više zadovoljstva nego dobar dio današnjih žena.

Mnoge su i same kasnije podizale i odgajale tu djecu, ostajale bez muževa čije su kosti ostale na križnim putevima!

I ništa im nije bilo teško jer su s pouzdanjem u Gospodina išle smjelo naprijed!

Nitko današnje žene i djevojke ne tjera da prolaze tu kalvariju, već samo da zapamte taj primjer jer ne znamo kada će se povijest ponoviti, a bez hrabrih heroina kakve su bile naše bake, prabake... nema opstanka! Bake, prabake, šukunbake, hvala Vam, a hvala i Vama današnje žene koje cijenite njihov put!

Grude.com

Andrijanić: Nakon ovog mandata, to je dugih 16 godina bez Hrvata. I to ne doprinosi nikakvom napretku

Grude.com - klik u svijet — Wed, 05 Oct 2022 11:50:00 GMT

I svi pripadaju socijaldemokratskim strankama, ali samo na papiru, što u kolumni u Večernjem listu analizira Željko Andrijanić.

Socijaldemokrati na čelu države, ali taj politički pravac njeguju samo na papiru

Da je BiH zemlja apsurda, uvjeravamo se redovito, a na izborima to nekako najbolje shvatimo. Jer kako drukčije protumačiti činjenicu da je politička ljevica u ovoj zemlji najradikalnija opcija.

Iščitava se to iz poruka koje se šalju, ali i iz poteza onda kada uzmu vlast u svoje ruke pa žele konstitutivni narod pretvoriti u manjinu. Da se razumijemo, na političkoj sceni kod Bošnjaka razlike između ljevice i desnice nema kada je u pitanju odnos prema onim narodima koje bi najradije prebacili preko granice, konkretno Hrvatima, a sreća je što se i među njima nađe netko razuman pa poruči da je vrijeme da se stane na loptu, kao što je Haris Silajdžić svojedobno govorio Željku Komšiću da će Hrvatima ogaditi Bosnu i Hercegovinu ili Zlatko Lagumdžija koji istom tom političaru u posljednje vrijeme poručuje da je ogadio ljudima koncept građanske države, ali još je veća sreća što međunarodna zajednica barem za jedan promil uviđa kako unitarizam svih bošnjačkih opcija nije rješenje za budućnost BiH.

A ono što je činjenica nakon ovogodišnjih izbora je da prvi put u povijesti socijaldemokrati u potpunosti kontroliraju Predsjedništvo BiH. Denis Bećirović, član SDP-a i kandidat sedam oporbenih stranaka naziva "Ujedinjeni za slobodnu Bosnu i Hercegovinu", novi je bošnjački član Predsjedništva. Željko Komšić, bivši SDP-ovac i predsjednik Demokratske fronte, glasovima Bošnjaka izabran je za hrvatskoga člana Predsjedništva.Željka Cvijanović iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata izabrana je na mjesto srpskog člana Predsjedništva BiH i prva je žena ikad izabrana u tu instituciju.

Negdje drugdje pričali bismo o idealnom timu ljevice. U ovakvoj državi očekuje nas spoj nespojivog. Bećirović i Komšić kao bivši stranački kolege možda kliknu, međutim, nakon prvog Denisova govora, ako se bude držao svojih riječi, vodit će politiku pomirenja među narodima u BiH, politiku suradnje sa susjedima, raditi na ekonomskom progresu zemlje, a Komšić, koji je kampanju gradio na "ratu" s Hrvatima u BiH i Hrvatskoj, način koji je, barem verbalno, najavio Bećirović ne želi niti shvatiti niti pratiti. Cvijanović će pak braniti interese RS-a i na sve što bude zadiralo u taj entitet, a toga će biti preko glave, stavljat će veto, kao što je i Milorad Dodik radio tijekom četiri godine.

Sve u svemu, Predsjedništvo se politički itekako zacrvenjelo, a hoće li se narod crvenjeti zbog vladavine ove institucije, uskoro ćemo vidjeti. Jer jedan remetilački čimbenik ostao je unutra, a Hrvati ponovno nisu mogli izabrati svog predstavnika. Nakon ovog mandata, to je 16 dugih godina bez Hrvata. I to ne doprinosi nikakvom napretku. •

Željko Andrijanić/Večernji list

NEKA VIDE DA NAS IMA!

Grude.com - klik u svijet — Sat, 01 Oct 2022 22:17:00 GMT

Opominju i duše ona 2484 hrvatska civila i 5919 hrvatskih branaitelja poginulih u Domovinskome ratu u BiH. Ali i svih onih, stradalih u ovo mirnodopsko vrijeme, koji više nisu među nama. Kao i duše onih iz svih ratova, palih predaka od Bleiburga do drugih stratišta hrvatskog naroda.

Kao da progovaraju iz plamičaka koji osvjetljavaju hrvatsku trobojnicu crven-bijeli-plavi.

U nedjelju je za Hrvate u BiH - biti ili ne biti.

Samo zajedništvo, koje, uz masovni izlazak na birališta, hrvatski narod treba pokazati na općim izborima 2. listopada, može ga, iako je konstitutivan, spasiti od uzurpacije ustavnih prava, u konačnici i izbacivanja sa svih razina vlasti, što bi značilo početak koncepta tzv. građanske države, u prijevodu, države u kojoj su Hrvati manjina, dok ne nestanu!

STOGA, U NEDJELJU "NEKA VIDE DA NAS IMA!"

Blogger Grude: Vrime je...

Grude.com - klik u svijet — Thu, 29 Sep 2022 17:36:00 GMT

I vozim ja tako prema Međugorju, kad isprid mene duja, i ciče i miče, a i ja za njom polako.

Prvo sam mislio da me vid vara kad kaže žena, vidiš li ti ovo, štednjak. Kako nisam razumio nju, ispravio sam je. Smederevac.

Danas je vrime tog skupog peleta, danas ovliko, sutra onliko, driblaju cijenom više nego bingo petkom, pa onda neki špareti na tač, kažu isto ko i mobitel, upreš pa se upali. A u nas u kući i dalje je smederevac.

Kažem ja ženi: Vrime je.

Za šta je vrime?

Da uzmemo novi smederevac, onog je vrime izgrizlo.

I guglam malo, jedan su od tri najjača u Europi proizvođača. Ne pišu puno o firmi jer zna se kako je skončao osnivač tvornice i da im ne bi baš bilo mista tamo di proizvode ovaj šparet, da se zna njegova pozadina. Zato neka rade u tišini i prave smederevce.

A ja sam drva već pripremio, za ruski plin, za pelet od tauzenke, za peći na tač se ne sekiram.

Blogger Grude/Grude.com

'Nisu krivi auti nego oni koji ih voze, ali neki sloj ljudi se ne boji zakona...'

Grude.com - klik u svijet — Mon, 26 Sep 2022 20:27:00 GMT

U automobilu Renault Scenic od posljedica nesreće smrtno je stradao bračni par Krstić iz Mostara s devetogodišnjim sinom, dok im je trogodišnja kći zadobila životno opasne ozljede te se liječnici u mostarskoj bolnici bore za njezin život. U BMW-u je smrtno stradao hercegovački biznismen Mate Primorac.

Udario je u Mercedes, za čijim je volanom bio Mile Doko (31), potom u BMW, kojim je upravljao L.Š. (22), i na kraju svom silinom u Renault Scenic, u kojem je bila obitelj Krstić, a kretao se iz suprotnog smjera.

Istražuje se je li se radilo o utrkivanju i obijesnoj vožnji dvojca u skupocjenim automobilima, a prve informacije idu u prilog tome. Iako tužiteljstvo već pokušava priču svaliti na javnost i medije, kao zašto izlaze s tim informacijama, oni moraju znati da je svima u ovom slučaju na prvom mjestu istina. Možda neće ništa promijeniti, ali će utjecati na glave onih koji s istim razmišljanjem o utrkivanju sjedaju u automobil.

A sada analiza Vedrana Salvije s Indexa, na temelju svjetskih analiza i statistika.

Užasava samo saznanje da je toliko života uništeno jer se netko utrkivao. Čovjek je najnormalnije vozio svoju obitelj kući nakon izleta i jednostavno ništa nije mogao učiniti jer postoje oni koji divljaju cestama.

Naravno da ne treba generalizirati, najsavjesnijim vozačima može se dogoditi greška u prometu zbog koje može nastati tragedija, no jedno je pogriješiti, a drugo voziti pijan, voziti prebrzo ili se utrkivati.

Dojam je da su krivci za takve prometne nesreće vozači skupocjenih automobila, ponajviše njemačkog trolista - BMW-a, Mercedesa i Audija. A kad bismo dodatno precizirali stanje, čini se da BMW prednjači.

U Srbiji u BMW-u poginulo četvero mladih ljudi

Kad je riječ o nedavnim nesrećama, priličnu pozornost privukla je ona koja se 11. rujna dogodila u Srbiji, kada je život u mjestu Surduk izgubilo četvero mladih ljudi. Telegraf je pisao da je vozač BMW-a tijekom neprilagođene brzine prešao u lijevu traku i udario u rubnik, zbog čega se auto prevrnuo od siline udara. Tri osobe su poginule na licu mjesta, a četvrta u bolnici zbog zadobivenih ozljeda.

Ne treba ići u susjedstvo kako bismo pronašli nedavne primjere ovakvih nesreća. Teška prometna nesreće u kojoj je sudjelovao BMW dogodila se i 18. rujna u Zagrebu.

Na raskrižju Slavonske avenije vozač je skretao u naselje Ivanja Reka, u Ulicu Svetog Ivana, dok je za taj smjer kretanja na semaforu bilo upaljeno crveno svjetlo. Udario je u Mercedes makedonskih registracija, a uslijed naleta oba vozila sletjela su s ceste te je došlo do zapaljenja BMW-a. Vozač BMW-a je poginuo.

Postoji rujanski primjer i iz Vinkovaca. U ovom gradu 27-godišnjak je u BMW-u sletio s ceste i udario u drvo. S njim je u automobilu bila 20-godišnja putnica. Oboje su poginuli.

Pretjecao preko pune linije, poginulo dijete

Pisali smo u lipnju o prometnoj nesreći koja se dogodila u Štefancu. Pijani vozač BMW-a (0.79 promila) pretjecao je teretno i osobno vozilo preko pune linije, udario je u vozilo ispred sebe te potom u bicikl, na kojem se na nogostupu nalazilo dijete. Dijete je poginulo.

I na hrvatskim prometnicama se utrkuje. Poznat je slučaj iz siječnja. Radi se o nesreći u kojoj su sudjelovala dva automobila - BMW X5 i Porsche Taycan, koji su se navodno utrkivali.

Kako je izvijestila policija, do nesreće je došlo jer 31-godišnjak, upravljajući BMW-om X5, nije prilagodio brzinu stanju kolnika i uvjetima na cesti, uslijed čega je u zavoju prešao na lijevu stranu kolnika u trenutku kad ga je s njegove lijeve strane pretjecao Porsche Taycan, kojim je upravljao 27-godišnjak. Suvozač iz BMW-a je poginuo.

Nerijetke su i nesreće koje skrive vozači Mercedesa. Poznat je slučaj prometne nesreće iz 2021. kod Zadra, u kojoj su smrtno stradala dva mladića. Nesreća se dogodila kad 18-godišnji vozač osobnog vozila marke Mercedes nije stao na znak STOP. Udario je u Fiat. Dva mladića iz Fiata su poginula.

Jedna od poznatijih i medijski zastupljenijih nesreća je ona koju je 2018. skrivio 20-godišnji Marin Kamenički. On je u Mercedesu C 63 AMG jurio zagrebačkom Ilicom 200 kilometara na sat te usmrtio dvije ženu, suvozačicu iz Opel Astre u koju je udario te suvozačicu iz svojeg automobila.

Ovaj donekle stariji primjer spominjemo upravo zbog "težine" kazne koju je vozač dobio. Prvo je nepravomoćno dobio četiri i pol godine zatvora, što mu je kasnije sud povisio na šest godina zatvora.

Pisali smo tada kako su dvojica mladića u Njemačkoj osuđena za ubojstvo i doživotni zatvor zato što su tijekom ilegalnih uličnih utrka u Berlinu udarila auto 69-godišnjeg umirovljenika, koji je umro na licu mjesta.

Nije rađeno istraživanje, Husinec: Vozači BMW-a definitivno skrive najviše prometnih nesreća

Mogli bismo nabrajati unedogled, ali poanta je jasna - u puno prometnih nesreća sudjeluju vozači skupocjenih automobila i često ne budu adekvatno kažnjeni. Pitali smo Ministarstvo unutarnjih poslova je li ikad rađeno istraživanje o tome. Dakle, zna li se koliko prometnih nesreća skrive vozači pojedinih marki vozila.

Rekli su nam da takvo istraživanje nikad nije rađeno, a isto su nam odgovorili iz Hrvatskog autokluba. Potvrdio je to za Index i sudski vještak i prometni stručnjak Goran Husinec.

"Nisu mi poznata takva istraživanja, ali su rađena u Europi. Najsvježije što znam u Velikoj Britaniji. Na vrhu liste prijestupnika uistinu su vozači BMW-a. Kako to? To je prisutno i kod nas, da su vozači triju marki premium automobila, vrhunskih automobila, to su, uz BMW, još Mercedes i Audi, ujedno oni koji skrive najviše prometnih nesreća", kaže.

Pitamo ga može li se definitivno reći da su ti vozači krivci za najviše nesreća u Hrvatskoj.

"Definitivno. Izuzetno je velik omjer prometnih nesreća koje izazivaju vozači ovih vozila naspram onih manje luksuznih. Pazite, njih je najmanje. Njih nema puno u cjelokupnom hrvatskom voznom parku u odnosu na druge marke, a pogledajte uostalom i koliko se o njihovim nesrećama izvještava.

"Kad ste zadnji put čuli da je netko s Toyotom skrivio prometnu nesreću?

A uvijek se pojavljuju u vijestima iste marke. BWM, Mercedes, Audi... Kad ste zadnji put čuli da je netko s Toyotom skrivio prometnu nesreću zbog toga što je vozio obijesno? Garantiram vam da ćete na prvu moći nabrojati poznate prometne nesreće nastale zato što se BMW-om ili Mercedesom vozilo obijesno", objasnio je Husinec.

Ističe kako u Hrvatskoj prometna kultura ne prati tehnološka dostignuća.

"Zato se događa da postoji sloj ljudi koji se jednostavno ne boji zakona. Ti ljudi na neki način izbjegnu ozbiljnije kazne pa se zakona ne boje. Ovo što ja znam, prema mom iskustvu, najčešće se događa u manjim mjestima, gdje su česti primjeri tih lokalnih tajkuna koji maltretiraju mjesto, a policija ih izbjegava jer s njima ne želi imati posla", dodaje Husinec.

"Nisu krivi auti, nego ljudi koji ih voze"

Što se tiče onoga što država može učiniti, Husinec je rekao da je jedino rješenje da se povećaju kazne, odnosno da se učestalije sankcionira obijesna vožnja.

"Čujem i da su nesreće zato što su automobili ovakvi ili onakvi. Čujem da, recimo, da BMW ima najviše nesreća zbog zadnjeg pogona itd. To nema veze. To je iznimno dobar automobil, kao sve ove tri marke. Nesreće nemaju veze s voznim karakteristikama vozila, nego s ljudima koji ih voze", dodao je Husinec.

Istraživanje u Velikoj Britaniji: 17.1 posto vozača BMW-a ima barem jednu osudu

Iako ne postoje istraživanja u Hrvatskoj, postoje ona u Europi, koja potvrđuju riječi Gorana Husineca.

Studija GoCompare Car Insurance otkrila je da 17.1 posto vozača BMW-a ima barem jednu osudu za nepropisnu vožnju. To je više nego dvostruko od prosjeka za sve modele (8.5 posto). Na drugom mjestu su vozači Audija, a slijede oni Mercedesa i Jaguara.

Među agresivnima u Norveškoj i vozači Tesle

Još jedna studija potvrdila je stereotip o vozačima BMW-a kao najagresivnijima u prometu. Istraživanje je provela norveška osiguravajuća kuća Storebrand putem Norstata.

Čak 53% ispitanih smatra da su vozači BMW-ovih automobila najagresivniji. Nakon BMW-a slijede vozači Audija s 37% te, iznenađujuće, Teslini vozači, za koje 30% ispitanih misli da su agresivni. Top 5 zaokružuju još dva luksuzna proizvođača iz Njemačke, Porsche (18%) i Mercedes (15%).

Scrap Car Comparison proveo je studiju u kojoj je nastojao otkriti kakve automobile najčešće voze psihopati, sebični i samouvjereni vozači, koji ne mare za ostale sudionike u prometu.

Ispitivanjem oko dvije tisuće britanskih vozača uspjeli su definirati idealan automobil prosječnog psihopata.

Vozači BMW-a dobili su najviše bodova, 12.6 od mogućih 36. Njima za petama su vozači Audija s 11.7 bodova, dok osjetno niže sa 7 bodova Fiat drži treće mjesto. Top 5 zaokružili su Mazda sa 6.4 boda i Honda sa 6.3 boda.

Carvertical je napravio istraživanje o automobilima koji su u prometu najoštećeniji. Analizirano je gotovo milijun izvješća o povijesti automobila.

Lexus zauzima prvo mjesto. Na drugom mjestu su automobili marke Subaru, na trećem Jaguar. BMW je zauzeo četvrto mjesto, a Dacia peto. Kako se navodi u istraživanju, Lexus je pouzdan, ali moćan automobil pa vozači često precijene svoje vozačke vještine, što može završiti katastrofalno. Isto vrijedi i za automobile Jaguar i BMW.

Istraživanje Berkeleyja: Vozači BMW-a rjeđe staju na pješačkom prijelazu

Zanimljiv pogled o ovoj temi dao je Engineerine.com, koji se zapitao zašto se vozače BMW-a smatra najbezobraznijima na cesti. I ako je to istina, zašto se tako ponašaju?

Naveli su istraživanje s kalifornijskog Sveučilišta Berkeley, koje je otkrilo vezu između neoprezne vožnje i bogatstva. Jednostavno rečeno, veća je vjerojatnost da će bogatiji ljudi biti nepristojni u vožnji. Studija je proučavala kako su se vozači u Kaliforniji ponašali kod zaustavljanja i kako su reagirali na pješake na raskrižjima na kojima su bili prisiljeni stati.

Otkrili su da je veća vjerojatnost da će vozači skupih vozila, poput BMW-a i Mercedes-Benza, kršiti prometne propise prolaskom kroz raskrižja kada nije njihov red za to.

Paul K. Piff, jedan od istraživača koji su sudjelovali u ovom istraživanju, rekao je:

"U našoj studiji o pješačkim prijelazima nijedan automobil u kategoriji starijih automobila nije prošao preko pješačkog prijelaza bez zaustavljanja. Uvijek su se zaustavljali radi pješaka. Najuočljiviji je bio zaključak da se skupi automobili rjeđe zaustavljaju, a vozači BMW-a bili su najgori."

Vedran Salvia/Index.hr

'A ona i dalje pita i ne shvaća zašto je u svojoj boli ostavljena, bez mamina zagrljaja... Zašto ju tata i braco ne drže za ruke...'

Grude.com - klik u svijet — Mon, 26 Sep 2022 11:30:00 GMT

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Operirana joj oštećena jetra, odstranjena prsnuta slezena, spojeni lomovi na malenoj nozi... Ali, ništa ju ne boli koliko to što mama ne dolazi... Shrvane joj bake ne mogu obećati da će doći niti joj mogu kazati kako više ne će doći nikada... A ona i dalje pita i ne shvaća zašto je u svojoj boli ostavljena, bez mamina zagrljaja... Zašto ju tata i braco ne drže za ruke...
Tri su joj godine! Ona nije smjela upoznati takovu bol! Nije smjela!

Većina nas je nekada stisnula papučicu gasa... Ja sam i preveć puta... Boli me duša misleći na ovo dijete i na njezina iz krila života oteta devetogodišnjeg brata... Svi bismo na onoj zaštiti od Sunca koju spuštamo ponad vjetrobranskoga stakla od danas trebali držati obiteljsku fotografiju Krstića, i oca i majke i sina i preživjele im kćerkice koja pita gdje joj je mama... Trebali bismo ih dobro pogledati svaki put prije nego okrenemo ključ... Da nas njihova topla lica na kraju vožnje vrate doma, i nas i sve koje ćemo susresti na cesti, na cesti koja vreba i čeka na sljedećega koji će, unatoč i usprkos svemu, pijan stisnuti gas...

Utrkivali ste se i ugasili snove djevojčici koja više nikad neće zagrliti svog tatu, poljubiti mamu, igrati se s bracom...

Grude.com - klik u svijet — Sun, 25 Sep 2022 19:29:00 GMT

Radovali su se svakom novom danu, gledali prema budućnosti.

Nažalost, jedna vožnja ugasila je tri života, muža i žene, njihovog sina, a liječnici se bore za život djevojčice koja više nikad neće imati priliku zagrliti svog tatu, poljubiti mamu, igrati se s bracom...

Može se dogoditi, rečenica je koju puno puta čujemo. Međutim, u Hercegovini se događa i to previše puta. Ceste uzimaju živote više nego Domovinski rat! Da oni koji su dali svoje živote za slobodu hrvatskog naroda mogu progovoriti, kakvu bi poruku poslali? Oni su u ratu hrabro išli braniti svoj narod, da bi se danas živjelo ovdje, a ne ginulo i ubijalo iz obijesti.

Da, iz obijesti! Već se priča o nekima koji su pobili nedužnu obitelj utrkujući se. Neka iziđu svi detalji o slučaju, neka istražitelji sve ispitaju, a ne traljavo kao u puno slučajeva kada su "zločinci" neokrznuto prolazili jer ih je netko štitio. Neka se sve sazna o ovom slučaju. Istražitelji tvrde da će kroz dva tjedna biti sve poznato. Očekujemo sve informacije! Tko god je kriv u ovom slučaju neka bude priveden licu pravde. Što god, samo neka se konačno sve rasvijetli i sazna jer puno puta u povijesti tragedije u Hercegovini ostale su pod maglom!

I ako se dokaže krivnja, da su pijani vozači, jedan ili više njih, bijesno vozeći ili utrkujući se poslali mladu obitelj u smrt, neka im se uvede i doživotna kazna zatvora. Ne smrtna, jer su zaslužili da čame iza rešetaka i sjećaju se jedne obitelji kojoj su oduzeli radost, ljubav, snove, život...

A Bog neka u svojoj vječnosti daruje stradaloj obitelji ono što im je netko, tko je sebi dao za pravo biti gospodar života i smrti ovdje na zemlji, oduzeo.

Grude.com

Budimo podrška jedni drugima, saslušajmo, savjetujmo i ne okrećimo glavu...

Grude.com - klik u svijet — Thu, 15 Sep 2022 16:13:00 GMT

Jer ne znamo što naš sugovornik nosi u sebi. I ako nismo psiholozi, pravom riječju možemo učiniti da se netko osjeća bolje. Učinimo to već danas, saslušajmo, savjetujmo i ne okrećimo glavu, tražimo pomoć i razgovor. Tu smo jedni za druge.

Sapienti sat!

Čitateljica/Grude.com

Gruđani, Čapljinci, Mostarci, Širokobriježani... pouzdavali su se u papu Ivana Pavla I., on danas postaje blaženik

Grude.com - klik u svijet — Sun, 04 Sep 2022 10:01:00 GMT

Skupina žitelja Hercegovina planirala je novom Papi izložiti Hercegovački slučaj s ciljem njegovog rješavanja, da župe koje su osnovali franjevci, a oko kojih se vodi spor, ostanu franjevcima i da prestane kažnjavanje svećenika s obzirom da su u ono vrijeme hercegovački franjevci, svi redom, bili domoljubi i heroji koji su bili uz Gospodina i narod, a ne uz moćnike i imovinu kao 20-ak godina kasnije, kada su na čelu s fra Slavkom Soldom, tada izabranim za provincijala krenuli prodavati svoje župe.

Tada se fratre nije moglo kupiti, a među njima je postojao zavjet da će braniti franjevačke župe kao što se brani ugroženi dio vlastitog tijela, u prijevodu, bili su spremni umrijeti za Gospodina i svoj katolički puk.

Hercegovačka franjevačka provincija, iako pod raznim kaznama, tada je bila jedinstvena, a novi Papa koji je bio prijateljski nastrojen prema svima bio je dodatni motiv da se krene u opoziv spornog Dekreta.

Također, učeni ljudi toga vremena saznaju i informaciju da Dekret nikad nije uvršten u službeno glasilo Vatikana, a s obzirom da se u to vrijeme i dublje razmišljalo i analiziralo, sa stručnjacima iz crkvenog prava plan je bio i to izložiti novom Papi jer je tada netko mudar i svjestan nepravde koja se čini hercegovačkim franjevcima odbio uvrstiti nepravedni Dekret u Acta Apostolicae Sedis. To bi uvelike olakšalo da se nastavi živjeti kako se živjelo.

Nažalost, tadašnja skupina vjernika nikad nije stigla do pape Ivana Pavla I jer je preminuo nakon 33 dana službe. I danas se otvoreno govori o tome, pa čak se i pišu knjige da je Ivan Pavao I ubijen jer je želio promjene u Crkvi, ali u pravom smislu, od vatikanskih financija pa i do slučajeva kakav je Hercegovački. Bilo kako bilo, dobri Papa nas je prerano napustio i nije uspio skinuti ljagu sa svog prethodnika Pavla VI. kada je u pitanju odnos prema Hercegovini, a papa Ivan Pavao II koji ga je naslijedio potpisivao je u posljednjim godinama svog života sve ono što su mu suradnici gurali pod ruke. Nažalost, ti suradnici bili su duboko kompromitirani i iskoristili su Papu da ispišu nove kazne za hercegovačke fratre.

Nakon tog kažnjavanja, nažalost, nestalo je one hrabrosti kod franjevaca, a upravo je taj red nekoć usred Hercegovine i na raznim križnim putevima polagao život za Gospodina, ne mareći za ikakve kazne jer znali su, tijelo mogu pogubiti, ali dušu pravednika nikada!

Ivane Pavle I., molimo se i vjerujemo u tvoj zagovor, da će Gospodin uslišiti u Nebo vapijuće molitve žitelja Hercegovine, nasljednika onih koji su nekoć tebe gledali kao heroja vjere koji će im pomoći raspetljati ovaj gordijski čvor za kojeg tako malo treba... prije svega iskrene želje i razumijevanja biskupa i provincijala da se nešto promijeni, a u današnjici to (još) ne vidimo.

Smjer pape Franje je dobar jer papa Ivan Pavao I. danas postaje blaženik.

Blaženiče, zagovaraj za nas pred Gospodinom!

Grude.com

FOTO: Što to leti u gori zelenoj, grudskoj... ne zna ni blogger Grude

Grude.com - klik u svijet — Wed, 31 Aug 2022 20:51:00 GMT

Pijuckam lozu kad čujem nešto zuji. Zovnem one svoje na portalu da im kažem tako kad ovi spisatelj kaže da on baš slika to, a ako ja imam volje nešto napisat on će to sročit da bude kulturno, a opet po naški, da razumi narod.

Ja govorim, šta ću sročit eno Rusi nas napadaju, em nam zavrnili plin sad udarili na nas. Još me veća muka ujtila kad mi spisatelj reče da nema na nekom (flight) radaru leta.

Šta li radi taj aviončić, koga li nadzire, a ne znam kako Sveti Izidor gleda na ovo, i njemu je blizu bio... što to leti u gori zelenoj, grudskoj... ne zna ni blogger Grude.

Nemam vam šta pametno ovog puta reć, nisam se ni obraća svitu ima dvi godine, a evo učestat ću, a ako znate ko je to letio javite mi da i ja znam. Kaže spisatelj da nisu Rusi... a nisam više pametan, ne zna se ko pije ni ko plaća... ali zna se ko zavrće plin.

Nego za kraj da podijelim s vama jednu dobru što sam čuo od jednog pajde: Eto mi se počeli sekirat za plin, prije 35 godina nismo znali šta je plin, sve kuvali i pekli na drva pa se priko noći pogospodili. E tako ti i je!

Nećemo se sekirat, lozu za nervozu.

Blogger Grude/Grude.com

Nataša Vlašić: Zašto je ljevičar dobio otkaz na lijevom CNN-u

Grude.com - klik u svijet — Sun, 21 Aug 2022 11:33:00 GMT

Odnedavni šef CNN-a Chris Licht nije zadovoljan brojkama, gledanost ove nekad najcjenjenije američke televizije daleko je ispod one konkurentskih medija, ponajprije Fox Newsa, i naravno da vlasnici CNN-a nisu zadovoljni. Zanimljiv je smjer i obrazloženje uprave za ovu smjenu. Stelter nije prva žrtva preslagivanja, ali je prva koja ukazuje na to da će CNN, a možda i druge velike mainstream medijske kuće, odustati od svrstavanja uz političke tabore i podržavanja oštre polarizacije javnosti na liberale i konzervativce, koja se rasplamsala od Trumpove pobjede na izborima 2016. Tome su se prilagodili i mediji, izabrali stranu i rasli. Pad gledanosti i čitanosti, pogotovo mainstream medija, otkad je u Bijelu kuću zasjeo Joe Biden bio je znak šefovima CNN-a da svrstavanje novinara uz jednu političku opciju novinskim medijima ne donosi kruh. Staro, dobro objektivno izvještavanje temeljno na činjenicama postavili su kao cilj nove uprave. Znakova da će se to dogoditi bilo je i ranije. U lipnju je Licht najavio da će CNN početi manje pristrano, stranački izvještavati. Stelteru, čija su lijevo orijentirana stajališta izazivala bijes konzervativaca, očito to nije uspjelo. Za novinarsku struku i novinare suštinski je uvijek dobra vijest da se novinarstvo vraća svojim izvorištima, da govori istinu moćnicima, izvještava gledatelje i čitatelje jasnim činjenicama, da propituje stavove koji kolaju u javnosti. Danas kad se klasični mediji moraju nositi s društvenim mrežama u neravnopravnoj utakmici jer - ni Facebook ni Twitter ni druge platforme, ne snose istinsku odgovornost za javnu riječ - to je još važnije. Ako je CNN krenuo tim smjerom, bit će zanimljivo vidjeti kamo će ga to odvesti. Vjerojatno će izgubiti dio lijeve publike, ali očito je nova uprava odlučila da treba inzistirati na objektivnom, profesionalnom novinarstvu i tako steći svoj dio kolača. Hoće li u tome uspjeti bit će svojevrstan putokaz medijima diljem svijeta. Pokazat će to i je li Amerika već previše polarizirana da bi se vratila u politički centar i hoće li znati prepoznati točno i objektivno informiranje.

Nataša Vlašić Smrekar/Večernji list

Voljeli ga ili ne, bio je najveća medijska faca koju je Hercegovina dala

Grude.com - klik u svijet — Thu, 18 Aug 2022 10:44:00 GMT

- Nećete mi vi gospodine Sanader govoriti što je kućni odgoj!

Sanader je ostao zabezeknut da bi ga se uopće netko usudio presijeći. Seljačina Željko Kerum nazvao ga je konobarom u jednoj od svojih predstava kada je ovaj lopov koji je ostao dužan svemu i svačemu izgubio još jedne izbore.

Mislav Bago bio je rijetka pojava na medijskoj sceni. Politiku je imao u malom prstu, kao vodeći politički analitičar u njegovim analizama su uživali i njegovi neistomišljenici.

I on je još jedna potvrda da Hercegovina ne mora dati najomiljenije ljude jer Bago nije bio svima omiljen, ali daje najbolje u svom poslu.

Inače, korijeni Mislava Bage su iz Posušja.

Grude.com

Povezane vijesti: PREMINUO JE MISLAV BAGO

Pomirenje svih aktera Hercegovačkog slučaja bilo bi povijesno djelo...

Grude.com - klik u svijet — Wed, 17 Aug 2022 20:06:00 GMT

U nekoj drugoj državi možda bi, uz dužno poštovanje našem novom provincijalu, taj intervju bio na marginama. Međutim, druge države koliko god unutarcrkvenih problema imale nemaju Međugorski fenomen i Hercegovački slučaj.

U intervjuu fra Jozo je govorio o Međugorskom fenomenu, međutim Hercegovački slučaj nije spominjao. Vruć je to krumpir. Oni koji su iskreno govorili o njemu bili su suspendirani poput blagopokojnog fra Rufina Šilića, a zbog onih koji su se pretvarali u franjevačkom habitu provincija je vraćena, sve s ciljem otmice župa.

Kako će se Slučaj razvijati u vremenu fra Joze Grbeša nije poznato, međutim jasno je da hercegovački biskup ne planira prekinuti praksu otimanja župa. Jedan mudri fratar kada je Hercegovina dobila biskupa Petra Palića reče: Dok je svekrva u kući, nevistu se ništa ne pita. Pritom je mislio na to da je Ratko Perić i dalje u Ordinarijatu u Mostaru.

Međutim, Palić se svog prethodnika "riješio", ali očito taj sindrom proganjanja i otimanja kao prokletstvo prati hercegovačke biskupe i ne dopušta im izići iz te kože. Simptomatično je da su se svi hercegovački biskupi, koji su proganjali, kajali pred kraj života ili se povjeravali najbližim suradnicima, kao što je blagopokojni Petar Čule pred kraj života rekao, a fra Vendelin Karačić vlastoručno potpisao da je ovaj to rekao: Da sam znao na što će ovaj Hercegovački slučaj izaći nikad ne bih krenuo u ovo.

Fra Jozo Grbeš u intervjuu se nije na to obazirao, ali dao je zanimljiv odgovor na pitanje: Kakva, po vašem mišljenju, treba biti suradnja između dijecezanskoga klera i franjevaca u Hercegovini?

Bratska. Onakva kakva je danas.

Iskreno, odgovor pomalo podsjeća na Stockholmski sindrom gdje se žrtva emocionalno povezuje sa svojim agresorom. Međutim, ako se dublje uđe u bit, možda je odgovor sasvim drukčiji u svojoj srži, a objasnit ćemo i na biblijskim primjerima, a i na stvarnim primjerima današnjice.

Kajin i Abel braća. Među prvim ljudima koje Gospodin stvori. I odmah u prvim vremenima, nakon što su im roditelji zastranili, zastrani i Kajin i ubi svog brata Abela. Ubojstva franjevaca u Hercegovini, onih koji su odlučili ostati na strani istine i boriti se protiv nepravde događaju se na perfidan način, do te mjere da neki od progonitelja, koje je biskupija instalirala u sporne župe, svaku večer mole za oprost, u strahu od Božje odmazde.

Zatim, da se vratimo još malo na biblijske slučajeve "bratske ljubavi", sjetimo se priče o izgubljenom sinu koji napusti svoju obitelj, potroši imovinu koju mu je otac dao, spade na prosjački štap pa opet dođe oca moliti za milost, i otac mu se smiluje. A brat njegov koji uvijek bijaše vrijedan i poslušan rasrdi se i prepun gorčine razočara se jer je njegovom bratu, rasipniku, dopušteno da uopće dođe kući, a kamoli da ga se vrati rame uz rame s njim.

Onda današnje vrijeme. Svi mi poznajemo barem jednu obitelj u Hercegovini u kojoj braća ne pričaju zbog nekih nerazriješenih sporova, ako ćemo konkretno i oko imovine.

E sad se postavlja pitanje, na kakvu je bratsku ljubav mislio fra Jozo Grbeš?

Suštinu samo on zna, međutim iz puno stvari je vidljivo da je ovo "bratoubilačka ljubav" u kojoj se zbog crkvene imovine ide do kraja. I činjenica je da je svaki hercegovački provincijal nakon fra Rufina Šilića odgovoran zbog mučeništva koje podnose sporne župe. Zbog malo vlasti, da im ime piše u crkvenim knjigama, prodavalo se franjevačke župe. Međutim, ima pisaca i s druge strane i pitanje je tko će prvi napisati knjigu o izdajnicima i herojima, a puno je onih koji one koji sebe smatraju herojima, smatraju izdajnicima...

Fra Jozi Grbešu, najiskrenije, želimo sve najbolje u Hercegovini, međutim on mora konkretnim djelima pokazati da je hercegovački provincijal, a to što je izvrstan govornik, teško je pronaći svećenika u Hercegovini da nije, u najmanju ruku, dobar govornik pa to i nije neki rezultat koji dugoročno ostaje. Djela su bitna. Možda je baš jedan od kandidata za provincijala imao napisan dokument koji je trebao biti temelj za pomirbu fratara i popova, uz poništenje kazni... Je li takav dokument imao ili ga ima fra Jozo Grbeš, vrijeme će pokazati... a Bog s nebesa i prolaznost vremena na zemlji poručuju i fra Jozi i don Petru... djela su bitna... pomirenje svih aktera Hercegovačkog slučaja, a svi smo u Hercegovini akteri tog nesretnog slučaja, bilo bi povijesno djelo...

Grude.com

Propali politički projekt, tiskovina, proziva Sveučilište u Mostaru, ali ne spominju stanje u ostatku BiH i Hrvatske

Grude.com - klik u svijet — Sat, 30 Jul 2022 09:51:00 GMT

Pišu o fakultetima na koje se upisalo tek jedno, dvoje studenata na prvom upisnom roku.

Zanimljivo je kako i propala tiskovina tvrdi da Sveučilište u Mostaru upisuju tek studenti koji nemaju drugog izbora u Hrvatskoj, Europi ili u BiH, a rektora Zorana Tomića koji je transformirao sveučilište, nakon niza "ukočenih" rektora koji se uz dužno poštovanje nisu slomili da ga osuvremene, prozivaju na političkoj razini.

U svemu tome, uspjevaju spomenuti i vile i kućetine izgrađene po jadranskim destinacijama, iako je teško shvatiti kakve veze s tim ima Sveučilište u Mostaru, međutim kada se treba politički obračunati s nekim valja ukupusiti sve što se može ukupisit, da ogadiš svima neki projekt, pa makar on imao zdrave temelje.

Međutim, s obzirom da je u propaloj tiskovini ostalo još 5 ljudi, ne treba se čuditi njihovim zločestoćama, nego je problem podmetanja da jedino SUM ima manje studenata i da se jedino na SUM-u plaća studiranje (a plaća se svugdje, samo što propali kroničari misle da je narod naivan), a svugdje cvijeta med i mlijeko.

Zato evo konkretnijih podataka o upisima, iz kojih je jasno isčitati da je propala tiskovina samo htjela politički obračun s rektorom Tomićem jer svi mediji koji su pisali o manje studenata diljem BiH, a kompletne brojke i postoci su porazniji nego na SUM-u, uzeli su i izjave od tih rektora, dali im priliku da objasne situaciju, a propala tiskovina je samo konstatirala i udrobila što je još mogla.

Univerzitet u Sarajevu, najveći u BiH, godinama bilježi manji broj upisanih studenata, a ove godine su za prvi ciklus predvidjeli 6.136 mjesta. Međutim, upisalo se tek 3.459 studenata, što je naravno šok za vodstvo sarajevskog sveučilišta, ali su svjesni same situacije. - Mogući razlozi smanjenog broja prijavljenih kandidata za upis na fakultete i akademije UNSA-e objektivne su prirode i na njih se ne može utjecati, a nastali su usred demografskog pada, migracija te zbog značajnog broja mladih ljudi koji odlaze na studiranje u inozemstvo, a koji se čak strateški regrutiraju s područja Balkana - naveli su iz UNSA-e. Zatim se u Zenici od planiranih 1035 upisalo tek 442 studenta. - Moram reći, jednostavno, susrećemo se s ozbiljnim problemom nedostaka djece, odnosno nedostatka studenata. Ostaje nam još drugi, rujanski upisni rok kada očekujemo da će se stanje malo popraviti i kada ćemo opet nastaviti agresivniju kampanju za mjesta koja nisu popunjena – najavljuje rektor Jusuf Duraković.

U Banja Luci i Istočnom Sarajevu čak je 1700 mjesta ostalo slobodno, a studijski programi su pred gašenjem. Fizika, matematika, poljoprivredne znanosti, književnost... sve su to studiji koje nitko ne želi studirati, nažalost. U Banja Luci je čak trećina uspinih mjesta ostala prazna.

- Danas su veće mogućnosti, mladi sve više odlaze u inozemstvo na studiranje i mi moramo nešto poduzeti. Teško je na osnovu jedne godine govoriti o trendovima, ali reorganizacija treba - rekao je Goran Trbić, dekan Prirodno-matematičkog fakulteta u Banjoj Luci.

Prvi upisni rok na Tuzlanskom univerzitetu je bio raspisan za 2.177 studenata, a upisano ih je tek 1.137.

A sada, s obzirom da se propala tiskovina osvrnula samo na Sveučilište u Mostaru, a evo gornje tvrdnje pobijaju priču da je ovdje najgore, preselimo se u Hrvatsku.

Zemlja Europske Unije, lider na ovim prostorima s više od 25 tisuća novih studenata. Ali, na fakultetima je ostalo više od 14 056 slobodnih mjesta. Manje je 778 studenata na prvom upisnom roku u odnosu na prošlu godinu. Za gotovo 30 studija u Hrvatskoj nema ni 10 prijava budućih studenata.

Stoga, umjesto da analiziraju zbog čega je sve manje studenata i kako pripomoći da se broj poveća, propala tiskovina koja laže da je na hrvatskom jeziku, a riječi nabacane s brda s dola, politički se obračunava sa Sveučilištem u Mostaru, jednim od simbola Hrvata u BiH. I nije to problem da nema niskih udaraca i da se višemilijunski porezni dužnici, dužnici za tiskaru i slično osvrnu i na druga sveučilišta ili univerzitete koji su u kudikamo goroj poziciji.

Grude.com

I Sarajevo se budi! Protiv čega prosvjedujemo? Protiv toga da Hrvati izaberu svog predstavnika

Grude.com - klik u svijet — Tue, 26 Jul 2022 10:40:00 GMT

Jer došli su SDA-ovci, došli su SDP-ovci, DF-ovci... a zašto su došli, pa da svojim glasačima koje mnogi vide kao 4 slova koja ostaju iza imena stranaka objasne da su oni prava opcija koja će ih štititi.

Međutim, postavilo se pravo pitanje, od koga će ih štititi?

Navodno su im Hrvati prijetnja. Upravo taj hrvatski narod ništa nije tražio od ove Bosne i Hercegovine nego život u miru, mogućnost poslovanja i da oni koji izlaze na izbore izaberu koga onih hoće, a ne da im Sarajevo odlučuje tko će ih predstavljati, pa onda donositi zakone kojima će osiromašivati njihove općine i županije.

Sarajevo koje je ostalo bez povlaštenih koeficijenata, a i dalje im ih je ostalo ohoho, sada silom želi spriječiti Visokog predstavnika u BiH da donese zakon kojim će Hrvati moći birati svoje predstavnike, kako bi država prestala biti talac raznih profitera.

Kada su jutros žitelji Sarajeva krenuli na posao i vidjeli one koji su ostali prosvjedovati, i prepoznali ih kao one koji žive na grbači naroda, nakalemljeni na razne proračune, onda su se počeli buditi...

Vučića treba pustiti u Hrvatsku i potom ga uhititi!

Grude.com - klik u svijet — Sun, 24 Jul 2022 09:05:00 GMT

Subota 16. srpnja

ROĐEN SAM I U ZMIJAVCIMA I U ZAGREBU

U rodnom sam kraju, u selu Zmijavcima kraj Imotskoga. Već sam pisao o tome kako Zmijavci odavna sliče Zagrebu i Zagreb Zmijavcima, premda su cijeli svemir daleko po značenju, veličini, urbanosti, tradiciji... Ali u svoje dvorište i kuću u selu ulazim s istim prijateljstvom i prisnošću s prostorom, s istom ljubavi kao u stan u Zagrebu. U toj ljubavi gube se katedrale, gornji gradovi, trgovi bana Jelačića i ostale ljepote, kao što se u selu gube seoske "znamenitosti", ta dva moja boravišta ista su, jednako mi historijska. Ljepota dvaju obiteljskih boravišta, dvaju zavičaja prenosi se i na cijeli Zagreb i na cijelo selo, kojih sam u intimi doma nesvjestan kao divlja životinja svoga prirodnog okoliša. Odatle i ljubav za ta dva zavičaja, a oba su kao da ih nije stvarala ljudska ruka nego Bog i priroda. Stoga je Zagreb najljepši grad na svijetu kao što su Zmijavci najljepše selo. Može li se živjeti bez osjećaja da smo jedinstveni i neponovljivi u jedinstvenim i neponovljivim arhitekturama, osjećaja da sam rođen u Zagrebu kao i u Zmijavcima, da su mi svi Zagrepčani i Zmijavčani dalji ili bliži rođaci? Kao što su mi to i svi Hrvati koji su rodbina i cijelom svijetu u kojem svijetle Zagreb i Zmijavci.

Nedjelja 17. srpnja

MARKO PRIMORAC – MINISTAR BAŠ ZA ANDREJA PLENKOVIĆA

Pravi ministar za Plenkovića! Još Marko Primorac, novi ministar financija, nije dobro namjestio fotelju u koju se uvalio i u kojoj je sjedio toliko hvaljeni Zdravko Marić koji je s nedužnošću časne sestre obmanjivao javnost u srozavanju Hrvatske na dno europskih ljestvica kojem je sam uvelike pridonio, a već izjavljuje: "Iz EU nas hvale. Imamo bolji rejting od Italije, Rumunjske i Grčke!" Kao da je on za to u nekoliko dana postao zaslužan, osim toga što znači "imati bolji rejting od Italije, Rumunjske i Grčke"? Što to znači za toliku sirotinju, za siromašnu djecu koja ne mogu platiti obrok u školama, za stotine tisuća umirovljenika koji imaju mirovinu oko mizernih dvije tisuće kuna, za iseljenike koji kreću na put bez povratka i masovno napuštaju domovinu i njezine rejtinge? Znači još samo jedan orden iz Bruxellesa na prsima Andreja Plenkovića, a on ga nije zaslužio obuzdavanjem pljačke stranih banaka i velikih tvrtki u Hrvatskoj, nego sluganstvom i ulizivanjem EU i onima koji su u toj pljački nemilosrdni. Ova agencija povećala je procjenu rasta hrvatskog gospodarstva, ona agencija predviđa veći BDP, ulazimo u Schengen, uvodimo euro, a rejtinzi rastu li rastu. Hrvatska siromaši i iseljava se, Plenković se napuhuje.

Ponedjeljak 18. srpnja

FENOMEN – ORBÁN SVE 'GORI', MAĐARSKOJ SVE BOLJE

Godinama u Hrvatskoj nije objavljen pozitivan tekst o Viktoru Orbánu. U našoj sluganskoj javnosti, navikloj na uvlačenje Hrvatske i njezine vlasti u stražnjicu Bruxellesu, ocrnjivan je u svakom sukobu s EU, a i uporno su prešućivani učinci njegove politike u samoj Mađarskoj. Sada čitamo o tome da se jedna Hrvatica šokirala cijenama u budimpeštanskim prodavaonicama u kojima su ulje, meso, jaja, brašno... upola jeftiniji nego u Hrvatskoj, a izrazito su niže i cijene u restoranima. U Hrvatskoj je pak obratno, što je hrvatska vlast omiljenija u Europi i što nam više "priznanja" stiže iz EU, hrana i druge potrepštine u prodavaonicama sve su skuplje, a Orbána mediji sve više napadaju. Mađarski premijer obuzdao je svemoć zapadnog kapitala u svojoj zemlji i nastoji ga što više upregnuti u nacionalne interese, to je jedini njegov grijeh. Da nema toga grijeha, ne bi bilo ni napada na Orbána niti bi Bruxelles huškao mađarsku oporbu na "autokrata". Moćne zemlje EU u onim slabijima pokupovale su banke, strateške državne tvrtke i druga nacionalna dobra i diktiraju im politiku, pogotovo gospodarsku, što se najbolje vidi u prodavaonicama. Odatle i šok Hrvatice u Budimpešti.

Utorak 19. srpnja

VUČIĆ SE HTIO UŠETATI U HRVATSKU KAO I U RATU

Odavno neki događaj nije u Srbiji izazvao takvu graju protiv Hrvatske poput odluke naše vlasti da srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću zabrani privatni posjet Jasenovcu. Umjesto da kao državni čelnik i štićena osoba najavi svoj dolazak i drži se protokola, primitivac i barbar Vučić htio se ušetati u Hrvatsku baš kao što je se u ratu ušetao kao agresor. Zapravo, treba se čuditi što na bilo koji način Vučić uopće može doći u našu zemlju, premda bi ga u nju trebalo pustiti, uhititi ga i suditi mu kao ratnom zločincu. Ali gdje bi to hrvatskoj vlasti, policiji, tužiteljstvu i pravosuđu palo na pamet! Službenoj Hrvatskoj normalno je da je ratni zločinac predsjednik Srbije, da s njim i njegovom državom imamo normalne odnose, da reagiramo na njegove izjave kao da ne znamo tko je. I ne treba li ići do "najekstremnijih" usporedbi? Na primjer, je li mogao neki zloglasni nacist, koji je činio zla u okupiranim područjima, poslije Drugog svjetskog rata biti izabran za predsjednika Njemačke pa da ga Europa prihvati i da se ušetava u zemlje žrtve nacizma kako bi odao počast stradalim Nijemcima? Bila bi to fantastika, ali Srbija je uvijek bila fantastična miljenica Zapada.

Srijeda 20. srpnja

RASPRODAJA ZEMLJE JER JE HRVATSKA VLAST – NEKRETNINA

Od 10 nekretnina prodanih u Zagrebu i na obali u protekle dvije godine sedam su ih kupili stranci. Po nekima to nas ne bi trebalo zabrinjavati jer su "vrijednosti nacije, nacionalne države i obitelji zastarjele i zaostale". Hrvatska je sve manje hrvatska, svakih deset godina gubimo grad veličine Osijeka, prema posljednjem popisu stanovništva deset posto nas je manje, iseljavanje se nastavlja, a ako na temelju podataka izračunamo što nas čeka, za dva stoljeća Hrvata više neće biti. U povijesti su nestajali narodi mnogo veći i slavniji od nas, no baš zato što smo u siromaštvu izloženi opasnostima za nacionalni opstanak, glavni zadatak vlasti trebao bi biti očuvanje nacije. No nema zakonskih prepreka za prodaju nekretnina strancima, nema mjera koje bi zaustavile iseljavanje, nego se naglašava "sloboda kretanja ljudi", nema poticaja za rađanje djece... Hrvatska je neovisna država koja bi zakonima mogla ograničiti ili zabraniti prodaju nekretnina strancima, možda i strožim kriterijima smanjiti iseljavanje, gradnjom besplatnih stanova potaknuti stvaranje i stasanje obitelji, ali ovom zemljom upravljaju volja i interesi EU. Stranci nekretnine kupuju u Hrvatskoj jer je njezina vlast – nekretnina.

Četvrtak 21. srpnja

MOŽDA BI U BiH BILO BOLJE KAD BI BILO LOŠIJE

Od ponedjeljka, pišu mediji, traje propagandna kanonada bošnjačkih i probošnjačkih stranaka i medija o tome da visoki predstavnik Christian Schmidt želi nametnuti odluku o izmjenama izbornoga zakona koja bi trebala biti po volji HDZ-a i hrvatske strane u BiH. S ovakvim izbornim zakonom bošnjačke bi stranke ponovno nametnule hrvatskog člana Predsjedništva i Hrvatima bi presudnim glasovima Bošnjaka ugurale šestoricu izaslanika za federalni Dom naroda te bi tako cijeli jedan narod isključile iz vlasti. U međunarodnoj zajednici navodno procjenjuju da bi takav ishod bio poguban za Federaciju BiH, a onda i za BiH, jer poslije političkog istrebljenja Hrvata u Federaciji ne bi vrijedio nijedan argument protiv srpske politike i odcjepljenja Republike Srpske od Bosne i Hercegovine. No pitanje je trebaju li se Hrvati bojati te opasnosti i ne bi li poslije odlaska Srba i sami lakše izišli iz te, po svemu sudeći, neodržive državne tvorevine? Dominacija i teror Bošnjaka nad Hrvatima u BiH bez Srba bili bi nepodnošljivi za naše sunarodnjake u BiH, za Hrvatsku pa i za svakog razumnog u međunarodnoj zajednici. Možda bi ishod izbora od kakvog se strahuje za Hrvate bio bolji od onog kakav se priželjkuje.

Petak 22. srpnja

NADAJMO SE DA SE MASKE U HRVATSKU NEĆE VRATITI

Sjećate li se onih drama oko nošenja maski protiv zaraze koronom, svađa s "policajcima" u prodavaonicama i drugdje kad ih ne bismo imali i drugih nevolja koje su na sreću prestale? Ne znam jesu li posljedice uklanjanja maski pojačale pandemijsku napast, u podosta zemalja i zdravstvenih institucija u svijetu zahtijeva se da se vrate, no treba se nadati da se to u Hrvatskoj neće dogoditi. Gordan Lauc, profesor biokemije i molekularne biologije te bivši član Vladina Znanstvenog savjeta za pandemiju korone, komentira kako su zapravo nastale mjere i zašto su se donedavno nametale, iako je bilo jasno da nemaju nikakvog dobrog učinka, ali je bilo lošeg. Lauc podsjeća da mjere koje su vlade nametale u pandemiji nisu postojale ni u jednom udžbeniku epidemiologije, nikome normalnome nije padalo na pamet da uvodi nešto što ima veću štetu od koristi. Tvrdi da su one "izmišljotina kineske komunističke partije koju su onda njihovi trolovi nametnuli Italiji šireći strah po društvenim mrežama (lažiranim filmićima i sl.)", a potom su se "u priču uključili iskompleksirani znanstvenici i stručnjaci". Lauc citira časopis The Economist koji "donosi vrlo jasnu sliku kataklizmičke štete koje smo svi mi zajedno nanijeli djeci".

Milan Ivkošić - Večernji list

Karakteristika ovih izbora je i ta što su stranačka vodstva odlučila umiroviti svoje veterane

Grude.com - klik u svijet — Tue, 05 Jul 2022 10:17:00 GMT

Piše: Jozo Pavković/Večernji list

I jedni i drugi upravo su na njegovoj kandidaturi gradili izbornu kampanju. Hrvati kao na političaru koji svojim liderstvom može mobilizirati biračko tijelo, a Bošnjaci su uvjerili svoju javnost da je Čović njihov veliki protivnik te da se njemu i njegovim suradnicima ne smije dopustiti osvajanje vlasti. Tim argumentima već više od desetljeća Bošnjaci Hrvatima biraju njihove predstavnike.

I što sada?! Mogu li Hrvati bez lidera, kao dosad na izborima, mobilizirati blizu 80 posto biračkog tijela i kako-tako suprotstaviti se brojnijim Bošnjacima i mogu li Bošnjaci bez "crvene krpe" (Čovića) usmjeriti dio svoje mašinerije na otimanje hrvatskih pozicija? U noći 2. listopada, kada budu prebrojavani glasački listići, znat će se snaga i namjere i jednih i drugih. Umnogome će to odlučiti i o budućnosti BiH kao države koja počiva na temeljima triju konstitutivnih naroda.

Ako Bošnjaci snagom brojnosti i ovoga puta odluče poniziti Hrvate, onda će do kraja razobličiti svoju politiku. Tada će se vidjeti kako je Čović bio samo alibi, a stvarni cilj je rušenje konstitutivnosti naroda i stvaranje unitarne, bošnjačke države. Odnosno, ako već sada u predizbornoj kampanji Borjana Krišto, kao političarka koja se natječe za mjesto člana Predsjedništva, i drugi kandidati iza kojih stoje gotovo sve hrvatske stranke okupljene oko HNS-a budu diskreditirani, onda je jasno kako je personalni obračun s Čovićem korišten isključivo za globalnu strategiju. Bošnjačkim političarima sada je povijesna prilika to demantirati i iskreno pokazati kako žele sačuvati stabilnost "tronošca".

Jučer su predane sve liste za listopadske izbore. Središnje izborno povjerenstvo rok za njihovu ovjeru ima do 29. srpnja. Politički subjekti bore se za tri mjesta u Predsjedništvu BiH, 42 mandata u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, 98 mandata u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH te za 81 mandat u Narodnoj skupštini RS-a, kao i u prosjeku po trideset mjesta u 10 županijskih parlamenata. Usto, predsjednik i dva dopredsjednika RS-a biraju se izravno.

Za hrvatskog člana Predsjedništva, uz Borjanu Krišto, opet će se natjecati Željko Komšić. Imaju li Bošnjaci luksuz odvojiti mu 200 ili 300 tisuća glasova?! Ovoga puta to će biti puno teže. Prvo, diskreditirana je strategija da jedino s "Komšićem" mogu zaustaviti ulazak Čovića u Predsjedništvo, a drugo, i Bošnjaci imaju svoje jake kandidate. Teže im je u takvoj konkurenciji raspršivati glasove. Jer, za bošnjačko mjesto u utrci su Bakir Izetbegović iz SDA i Denis Bećirović iz ujedinjene oporbe predvođene SDP-om.

Bit će burno i u Republici Srpskoj. Milorad Dodik ne ide u utrku za člana Predsjedništva, već njegova najbliža suradnica Željka Cvijanović. Njoj će se suprotstaviti lider srpske oporbe Mirko Šarović (SDS). On je prije dva desetljeća već bio na toj dužnosti. Dodik će se pak pokušati vratiti na svoju staru fotelju predsjednika RS-a. Neće mu biti nimalo lako jer mu se na tom putu "ispriječila" kandidatkinja oporbe Jelena Trivić (PDP).

Teško je procijeniti hoće li tko iz oporbe na ovim izborima osvojiti vodeća mjesta na razini države, entiteta ili pak županija, ali ono što je evidentno, nacionalne stranke su u dva desetljeća od Daytona do posljednjih izbora više nego prepolovile broj svojih glasača. Primjerice, vodeća bošnjačka stranka SDA je s 900 tisuća, kada ju je vodio Alija Izetbegović, na posljednjim izborima pala na 250 tisuća. HDZ BiH je s 340 tisuća došao na 150 tisuća, pri čemu treba imati u vidu da se iz te stranke izrodio sestrinski HDZ 1990. te još nekoliko manjih stranaka. Srpski SDS je s 580 tisuća pao na 160 tisuća. Primat u srpskoj politici preuzeo je Dodikov SNSD koji je osvojio 260 tisuća.

Karakteristika ovih izbora je i ta što su stranačka vodstva odlučila umiroviti svoje veterane koji su obilježili post daytonsko političko razdoblje. Među Srbima na državnim listama neće više biti Nikole Špirića, Dušanke Majkić, Sredoja Novića, Lazara Prodanovića, kod Bošnjaka Šefika Džaferovića, Halida Genjca, Adila Osmanovića, Safeta Softića, kod Hrvata Dragana Čovića, Bariše Čolaka... Primjetno je kako je za ove izbore na listama veliki broj mladih i žena. Dvije žene, političke veteranke - Borjana Krišto i Željka Cvijanović, koje su ostavile dubok trag u politici, mogle bi zasjesti u državno Predsjedništvo. A svi su vjerovali kako su ta mjesta rezervirana za njihove stranačke šefove Dragana Čovića i Milorada Dodika. Bošnjačkim, pa i međunarodnim stratezima ništa se lošije nije moglo dogoditi. Kako sada bez hrvatskog i srpskog "rušitelja" države mobilizirati bošnjačke glasače!? Panično se traži novi neprijatelj! •

Fenomen fra Lazara Perice! Evo zašto je postao omiljen u Hrvatskoj, Hercegovini, Bosni...

Grude.com - klik u svijet — Fri, 01 Jul 2022 09:53:00 GMT

Ne ulazeći u to je li ovaj župnik u Bilicama i bolnički kapelan u Šibeniku u pravu oko nekih stvari ili ne, ovdje ćemo kratko analizirati tajnu uspjeha zanimljivog fratra.

Zašto fra Lazara velik broj ljudi cijeni i poštuje, a nekog drugog, možda po nekim mjerilima puno ekspiditivnijeg svećenika ne? Pa zato što ljudi u današnjem vremenu trebaju revolucionare. Ustvari, u svim vremenima narod treba revolucionare! A pogotovo one iz svijeta vjere, jer su crkveni ljudi bili najveći revolucionari i mijenjali su svijet. Jer je Krist bio revolucionar, Bogočovjek koji se spustio na Zemlju grešni svijet okrenuti na bolje.

Može se ostati u toplini vlastitih domova, kako većina danas i radi, međutim tko će onda pomagati svijetu ili barem mijenjati svoje okruženje, davati sugestije, a po ovom što čujemo od fra Lazara Perice u propovijedima, nikakvih zlih misli tu nema, ali mu je borba protiv represije prioritet.

Fra Lazaru Perici, čak će i oni koji smatraju da nije u pravu, u nekoj tišini odati mu priznanje jer je on odlučio razdrmati narod, biti uz taj narod, ne popeti se visoko na kaptol pa odozgo vladati i priklanjati se raznim strujama, nego slušati i pohvale i kritike, i sugestivna razmišljanja i davati svoje mišljenje. Ne dvosmisleno kao što to neki čine, pa zbunjuju mnoge, nego jasno i jednostavno.

I zato, slagali se s njim ili ne, fra Lazar Perica je dobrodošla promjena u današnjem društvu, pa i u Crkvi u Hrvata, iako ga ta ista institucija ne favorizira previše i u nekim župama, koje su ga htjele dovesti kao gostujućeg propovijednika, zabranjen je od strane crkvenih glavešina.

Ovo su teška vremena, ali su i vremena revolucionara koji će pokrenuti svijet...

Čitatelj/Grude.com

Politička veteranka ima priliku života... Borjani Krišto protiv Komšića najveća prednost fajt Bakira i Denisa

Grude.com - klik u svijet — Fri, 01 Jul 2022 00:01:00 GMT

Komšić je već tada bio dobar komad budale koji drugi put uzurpira hrvatsku poziciju bošnjačkim glasovima, no ono što je nakon toga radio spada u anale. Rušio je SDP koji ga je stvorio, stvarao DF, glorificirao politiku Bakira Izetbegovića, odužujući mu se jer je prelijevao glasove njemu, i tako dalje.

Epska bitka vodila se 2018., kada su se susreli Željko Komšić i Dragan Čović. Komšić je osvojio 225.500 bošnjačkih glasova, a Čović 154.819 hrvatskih glasova. Uz Čovića, Diana Zelenika uzela je 25.890 glasova, Boriša Falatar 16.036 glasova i Jerko Lijanović 6.099 glasova. Da uzmemo u obzir i da su sve to hrvatski glasovi, a nisu jer je za Borišu glasovalo uglavnom bošnjačko biračko tijelo, Čović bi dogurao do 201 tisuće glasova i opet ne bi mogao vratiti uzurpiranu hrvatsku poziciju.

Za prvog Bošnjaka, ako izuzmemo njihovog rekordera po broju glasova Komšića, borili su se Džaferović, Bećirović, Radončić, Hadžikadić, Šepić i Jerlagić. Džaferović je osvojio 212 tisuća glasova, a Denis Bećirović 194 tisuće glasova. Zašto je to važno? Zato što ovog puta na megdan izlaze Bakir Izetbegović i Denis Bećirović.

Kompletna bošnjačka desnica ujedinila se oko Izetbegovića, a kompletna ljevica i tzv. građani oko Bećirovića. Izetbegović je egoističan tip i ako je u slučaju Komšića mogao motivirati "džamiju" da glasuje za Komšića, u ovom slučaju ipak neće puno riskirati jer bi bio ozbiljan udarac na njegov ego kada bi ga porazio Bećirović, a to se lako može dogoditi jer Radončić koji je imao 75 tisuća glasova na prošlim izborima već je dao podršku Bećiroviću. Ako se uzme u obzir i da se Hadžikadić koji je tada imao 58 i pol tisuća glasova planira povući zbog Bećirovića, a već je najavio članstvo, te uzmimo u obzir Nezavisni blok i Stranku za BiH koje su također imale svoje članove i sada podržavaju Bećirovića, dolazimo do brojke od skoro 370 tisuća glasova za Bećirovića. Jasno je, Bakir Izetbegović po svemu gledajući odavno nije bio u težoj situaciji i to građanske opcije osjete.

Stoga, ako se uspije mobilizirati hrvatsko biračko tijelo, kao što se učinilo u slučaju prije 4 godine kada je hrvatski kandidat imao najviše glasova u povijesti i srušio ga je bošnjački inženjering, a ovog puta nema nijednog kandidata Devedesetke kao u protekla dva izborna ciklusa, mogla bi Borjana Krišto konačno pobijediti za Predsjedništvo BiH. Naravno, ako Bakir i Denis mobiliziraju svoje za sebe, a ne za Komšića kako su ih naučili.

Politička veteranka ima priliku života, ali je vrijeme da se i ona konačno približi hrvatskom čovjeku u BiH. Oni koji prate politiku tvrde da nema jače u predlaganju zakonskih rješenja i usklađivanju s najvišim, europskim normama. Međutim, zakoni u BiH se ne poštivaju i ostaju puno puta mrtvo slovo na papiru. Također su i nakaradni jer je zbog njih Borjani skočila plaća za još 500 KM proteklih dana. I to je ono što treba mijenjati. Hoće li to Borjana Krišto moći, ili htjeti zbog nekih svojih stranačkih kolega, ne možemo tvrditi, međutim da bi u Predsjedništvu bila dobar borac za Hrvate u BiH i promjenu izbornog zakona da konačno možemo birati koga hoćemo, a ne samo Borjanu i slične, sigurno bi. A realno, nećemo biti prosti, ali i kandidaturom za Predsjedništvo Borjana je pokazala da ima neke stvari kakve nemaju neke njene muške kolege kojima se također nudilo da krenu u utrku za Predsjedništvo, ali su odustali...

Grude.com

TRESE SE HERCEGOVINA, A JA ZAGLEDAN U RASPELO, pitam se zašto smo slijepi i zašto smo tražeći osjećaj mira i sigurnosti pustili zlo u svijet!?

Grude.com - klik u svijet — Thu, 30 Jun 2022 08:38:00 GMT

Čitam dijelove jednog intervjua, gledam u raspelo, a ono zatrese jutros u 8:07.

Nisam se puno obazirao. Neugodno je što neće da se zaustavi, a ugodno je kad nas Gospodin čuva, omogućio nam je pamet da pravimo jake kuće.

A opet nešto razmišljam, kako smo tu darovanu nam pamet u drugim stvarima unakazili pa se zapitah zašto nismo samo ostali na izgradnji kuća.

Imamo odnarođene političare na vlasti i u oporbi, a ni s njima nemamo šanse politički pobijediti u ovoj zemlji, imamo biskupe koji nam proganjaju svećenike, samo se redaju jedan za drugim, imamo i gospodarstvenike koji radnicima daju male plaće, a i radnike nezahvalne i ondje gdje imaju solidne plaće. Čast izuzecima, nego iskustvo me uči da mogu ovako govoriti.

E sada da se vratim na tu knjigu. Autor je biskup Athanasius Schneider.

To je jedan od biskupa koji, ako su nam već željeli visokog predstavnika - biskupa izvana, bi bio izvanredan za Hercegovinu. Uključiv čovjek svjestan situacije, kojem ne bi bio problem, primjerice, jedan fra Bernard Marić, Bog mu dao vječni mir i gore ga nagradio za sve dobro koje je činio Hercegovini. Zatim i drugi fratri, a pade mi na pamet još jedan grudski, s Ledinca, fra Marinko Leko kojem treći dan ispisaše kaznu kad je rekao biskupu da se ne slaže s činjenicom da se četiri petine Mostara otmu franjevcima, a njima ostane jedna petina. Bog neka i njega nagradi!

A mi dobivamo isključive biskupe koji će, nažalost, prvo primiti političku elitu u goste i pričati o politici kao da su desetljećima sjedili u parlamentu, a onda ako ikad svećenici dođu na red, dobro dođu... neki koji su im od koristi...

I što biskup Schneider kaže o ovim vremenima, pa i o ovom potresu koji nas je možda uznemirio, pa i o medijima koji šire strah. Pa kaže da se ne plašimo i prestrašiti i uspaničariti. Jer, kako biskup kaže: "Ako mi nešto stvara dobar osjećaj i mir od Boga je, a ako je negativno od nečastivog je. A to je ponekad sasvim promašeno i upravo se osjećajima sotona koristi da zavedene ljude. Poznam xy primjera onih koji su slijedili i slijede dokazano lažne proroke i duhovne pravce samo na račun toga jer im te poruke/učenja stvaraju dobar osjećaj. Kao i one koji su recimo odbili kršćansku vjeru jer im neke stvari koje su pročitali stvaraju negativan osjećaj."

Ističe da smo upravo zbog bijega od paničnih vijesti pustili zlu da se ovako ukorijeni. - Još veći apsurd je kad vidimo povijest čovječanstva ili npr što se samo dogodilo u svijetu u zadnjih stotinjak godina; nekoliko ratova, 2 svjetska rata, atomsko oružje, genocidi na sve strane, prirodne katastrofe, ozakonjenja svega i svačega (doslovno smo gori nekoliko puta od Sodome i Gomore) itd. Kako je Gospa rekla u Crkveno priznatom ukazanju u Kibehu: Svijet je na rubu katastrofe. To je rekla početkom 80ih. Ako je tada svijet bio na rubu katastrofe, što je onda danas? Što je tu onda toliko čudno u ovim nekim porukama? Zar ne vidite u kakvom duhovnom stanju se čovječanstvo nalazi? Apsolutno su u skladu sa svime, za mene osobno bi poruke koje bi obećavale med i mlijeko bile zabrinjavajuće i lažne i od samog đavla. Mir hoće doći (kako i svi pravi proroci kao i Pismo govore), ali prije njega nas čekaju još mnoge ne baš najljepše stvari - kako također Pismo i relevantna ukazanja, sveci i mistici govore - naglasio je.

Zatim se osvrnuo na današnje vrijeme. - Pogledajmo samo što se dogodilo u svijetu i Crkvi u zadnje 2 god (rat, ogroman broj prirodnih katastrofa raznih vrsta, šizma u Crkvi, umjetno stvoren virus i sve posljedice koje idu s njim itd kao i za što sve ima potencijala.) No velika većina unatoč tome ima tedenciju zatvarati oči i uši i kamenovati proroke ako im najave nešto negativno (npr. znam neke relevantne proroke koji su pogodili dosta toga što se dogodilo u zadnje 2 godine i čega nije bilo na vidiku uopće uoči toga - i unatoč tome opet se nazivaju lažnima i da straše, ljudi kao da ne vide što se dogodilo sve zadnje 2 godine i što se događa, kao da su doslovno slijepi), želeći da im se očito glade uši i govore samo lijepe stvari. Nekad mi je također ironično vidjet osobe koje to rade a recimo žestoki su pobornici npr. Međugorskih ukazanja i poruka i tajni - od kojih su potonje mnoge apokaliptične prirode (što ima itekako biblijskog temelja) što su i sami vidioci priznali kao i koliko su plakali kada su vidjeli što dolazi - i što ljudima može stvoriti nemir/strah i prema čemu su oni tom logikom onda oni lažni proroci, no tada se to nekako zanemari i to je u redu - dok ovo drugo nije, kako - pojma nemam, ali dosta kontradiktorno - naglašava.

Za kraj je naglasio da je za njega poznata fraza Ivana XXIII - "proroci propasti" - dvosmislena/nejasna. - Ja to zapravo ne razumijem. Uostalom, svi pravi proroci u Bibliji bili su, u tom smislu, “proroci propasti”. Stalno su upozoravali na nadolazeću kaznu, osuđivali grijeh i pozivali na pokajanje. S druge strane, oni koji su proricali napredak, sigurnost i udobnost u Bibliji se nazivaju lažnim prorocima. ...Pravi proroci NISU obećavali izbavljenje od Božje kazne, niti su predviđali samo zemaljsko blagostanje ili mir. Ne, sve se to moglo naći u učenjima lažnih proroka. Pravi proroci su u tom smislu bili proroci propasti. Propast — što bi u ovom slučaju označavalo ozbiljnost situacije. Bog je bio prvi koji je prorekao propast, odmah nakon prvog grijeha, nakon izgona iz Raja. Potpuno ozbiljno, rekao je Adamu da će umrijeti. 'Eva', rekao je, 'rađat ćeš djecu u boli'. 'Prah si i u prah ćeš se vratiti'. To su riječi koje je čovjek čuo. Dakle, izraz "prorok propasti" ima nešto nejasno/dvosmisleno." "Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati." (2 Tim, 4)

Čitatelj/Grude.com

Bravo sirotinjo naša dobročiniteljska: Plaće si digli Borjana, Darijana, Nikola, Predrag, Mijo...

Grude.com - klik u svijet — Tue, 28 Jun 2022 10:44:00 GMT

I neka su se malo potkožili i neka su na leđima sirotinje štogod zaradili jer kako živjeti u današnjem vremenu s 5 tisuća maraka mjesečno. Dični naši Mijo, Darijana, Borjana, Nikola, Predraže... hvala vam na svim dobročinstvima kojima svakodnevno pomažete narodu i neka ste i sebi zaradili za još koji stan, kada ovako vrijedno radite.

Nastavit ćemo vam točiti gorivo po 3,66 KM za litar dizela jer vi to zaslužujete, nemojte glasovati da se snize trošarine jer ne treba to nama, mi smo tu zbog vas dobročinitelji naši...

Nadamo se da ste shvatili da ironiziramo ovaj kriminal i ove političke debilčine i uhljebe.

Radi se o političarima iz koalicije: "SDA-HDZ-SNSD-DF-Željko Komšić

Oni koji su glasovali za povećanje svojih plaća su: Denis Zvizdić, Nebojša Radmanović, Adil Osmanović, Safet Softić, zatim Edin Mušić, Snježana Novaković-Bursać, Ljubica Miljanović, Dragan Bogdanić, Obren Petrović, te Šemsudin Dedić, Halid Genjac, kao i Mijo Matanović, Darijana Filipović, Borjana Krišto, Vlatko Glavaš, Dženan Đonlagić, Zlatan Begić, Jasmin Emrić, Nikola Lovrinović, Alma Čolo te Predrag Kožul.

BiH neće u EU! Realno, EU će ili pasti pod 'rusku čizmu' ili plaćati obnovu Ukrajine do iznemoglosti

Grude.com - klik u svijet — Thu, 23 Jun 2022 23:02:00 GMT

A BiH koja je također prošla krvavi rat nije dobila nikakav status, već samo poziv na rješavanje 14 ključnih prioriteta čije rješavanje, ruku na srce, mnogima u BiH nije interes.

Iako, koliko god to brutalno zvučalo, danas sutra po ovom načelu i Rusija ako osvoji cijelu Ukrajinu ili pak Moldaviju koju drže u šaci, može postati članica EU, Bosna i Hercegovina to ne može.

Međutim, mi u BiH smo naivni, mislimo da nas u EU vole i žele nam dobro, te da nas čekaju u svojoj zajednici raširenih ruku.

Naravno da to nije tako, a i pitanje je koliki nam je interes sada ući u tu Europsku uniju.

Da budemo do kraja jasni, ne želimo biti dio EU obitelji ako Rusija osvoji Ukrajinu, pa da Rusi kroje sudbinu u toj tvorevini. A s druge strane, ne isplati nam se biti ni dio EU ako ćemo morati slati novac za obnovu Ukrajine, a u BiH pola toga nismo obnovili od rata 90-ih.

Vrijeme je da Bosanci i Hercegovci, Hrvati, Srbi i Bošnjaci počnu razmišljati svojom glavom, ne pričati o međusobnom ratu, nego o međusobnoj suradnji koja je moguća, ma koliko nam prošlost bila teška.

Nitko nam neće pomoći, osim nas samih.

Glava/Grude.com

Minimalna satnica u Njemačkoj 12 eura! Analitičar: Ne vrijedi taj novac kao prije godinu dana

Grude.com - klik u svijet — Sun, 12 Jun 2022 09:55:00 GMT

Prema ranijim zakonima, minimalna je satnica krenula od 8,50 eura, onda se povećala na sadašnjih 9,82 eura, a od 1. srpnja prvi će put biti veća od 10 eura, odnosno iznosit će 10,45 eura.

Vlada oprez

U listopadu će se stabilizirati na 12 eura i tako će Njemačku učvrstiti kao predvodnicu europskog gospodarstva. I sada dolazi do novog problema. Hoće li ovaj događaj potaknuti nova iseljavanja iz BiH? Za sada vlada oprez u davanju izjava jer je teško prognozirati situaciju u vremenu kada rat bukti na europskom kontinentu, a šef Svjetske zdravstvene organizacije, upravo kada smo pomislili da smo se riješili virusa, tvrdi da bi mogla doći još gora verzija. Analitičar koji je za Večernji list anonimno odlučio dati izjavu tvrdi da se može očekivati egzodus, ali ga se nitko ne usudi prognozirati iz jednostavnog razloga. - Pa pogledajte koliko je ljudi otišlo. Pola milijuna žitelja iz BiH u ovih je 10 godina sreću potražilo u inozemstvu i ne možemo tvrditi da je ta priča gotova. Mislili smo da će pandemija usporiti iseljavanje, u 2020. je to i učinila, ali samo zbog toga što je vladala neizvjesnost oko koronavirusa. Prošle je godine nekih 50 tisuća ljudi otišlo kada su se stekli uvjeti, pandemija oslabjela i slično. Ove godine pričamo o ratu, ako se ne proširi, onda od 1. listopada možemo očekivati novi egzodus, samo će biti teže nego u ranijim valovima - priča nam sugovornik. A teže će biti jer dolaze novi migranti. - Najava je da bi zbog gladi i nestabilnosti na Bliskom istoku i u Africi nove stotine tisuća ljudi mogle krenuti prema Europi, da ne iskoristim veću brojku. A da ne govorimo o tome da Njemačka već usisava Ukrajince i daje masovno radne dozvole. U toj situaciji radnicima iz BiH neće biti jednostavno. Istina je da su se radnici s ovih prostora dokazali u Njemačkoj u više od pola stoljeća gastarbajterstva, ali ovo su neka druga vremena. Ne možemo na isti način govoriti o zapošljavanju u miru i u zapošljavanju u ovakvim kriznim vremenima - ističe sugovornik. Kaže i da oni koji planiraju doći u Njemačku moraju dobro promisliti. Kada govorimo o 12 eura, moramo znati da ta vrijednost danas nije jednaka onoj od prije godinu dana.

Rekordna inflacija

Primjerice, godišnja stopa inflacije u Njemačkoj dosegla je u svibnju čak 7,9 posto, i to je najviše još od zime 1973./1974. - Iako je njemački kancelar najavio da traži s poslodavcima i sindikatima rješenja kako bi se ublažio učinak rasta cijena i usporila inflacija, moramo biti realni. S plinom, naftom, strujom... može na jesen i zimu izbiti kaos. Poznato je da se u Njemačkoj i Austriji vježbama ljude pripremalo kako preživjeti bez struje. Smatram da se ne treba zalijetati i da treba izvagati sve pozitivne i negativne učinke ove minimalne satnice od 12 eura, pa tek onda napraviti korak prema ostanku ili pak odlasku - zaključio je za Večernji list analitičar.

Kao vjesnici ljeta projure, mahnu, odlaze na dalek put... neka ih čuva sveti Kristofor

Grude.com - klik u svijet — Fri, 10 Jun 2022 12:50:00 GMT

Danas bacismo pogled na njih u Grudama. Imaju motoristi, bajkeri... tu neku karizmu, a legende o njima prepričavaju se i onda kad više nisu među nama. Kao u priči o Karabaji koji je morao dalje, koji nije mogao na nebo otić bez motora...

Neka ih čuva i zagovara sveti Kristofor, mučenik, zaštitnik vozača i putnika.

Jedna od legendi o svetom Kristoforu kaže da je bio mladi div koji je htio služiti najmoćnijem gospodaru. Stoga je najprije služio kralju, pa onda caru, a potom i đavlu, no kad je vidio kako se đavao boji raspela, poželio je služiti Kristu kao najjačem Gospodaru. Neki ga je pustinjak poučio u vjeri, pa je postao kršćanin. Nastanio se pokraj rijeke da bi tako mogao pomagati putnicima pri prelasku. Jedne ga je noći probudio dražestan dječji glasić i zamolio da ga prenese preko rijeke. S lakoćom je Kristofor stavio dječačića na ramena, ali kad je počeo koracati prema drugoj obali rijeke, teret je bivao sve teži te ga je upitao: Zašto si tako težak? A dječak je odgovorio: “Jer nosim grijehe cijelog svijeta”. Bio je to sam Isus Krist u liku djeteta.

Neka nam zagovor ovog velikog sveca svima bude na pomoći, a osobito onima koji su stalno na cesti... vozačima kamiona, motora, automobila...

Grude.com

Hoće li zbog Bandićeve smrti odgovarati SDP-ovci, Možemovci, Juričan, Soroševci...

Grude.com - klik u svijet — Thu, 09 Jun 2022 12:17:00 GMT

Štete koje su pričinili brojale su se u desecima milijuna kuna. USKOK je radio, tvrdilo se da je ovo početak čišćenja Zagreba, kraj kriminalne hobotnice...

Danas, 8 godina poslije, Milan Bandić, najdugovječniji gradonačelnik Zagreba, više nije među živima, a Petar Pripuz je oslobođen po svim točkama optužnice. Bez istog tog Petra Pripuza ni aktualni gradonačelnik Tomislav Tomašević Senf ne može voditi Zagreb jer ovaj upravlja otpadom, ima sve dozvole za otpad i strojeve.

Od svih velikih afera zbog od afere Agram, nije ostalo ništa, a jedino u čemu se USKOK iskazao je nekoliko zapošljavanja, za koje su drugi optuženi, ali kao Bandić je bio nalogodavac, te korištenje službenog automobila kad je primjerice Milan Bandić treba do Gruda na svinjokolju, ili Mila Horvat na liječenje u Austriju, ili pak jedna od najuspješnijih sportašica svih vremena Sandra Perković, prilikom povratka u Zagreb. Koliko je smiješna optužnica i zbog zapošljavanja govori činjenica da ima i jedna uvjetna kazna, a najviše će u zatvoru provesti Ivan Tolić. "Čak" DEVET MJESECI zatvora.

Prije godinu dana SDP-ovci, Možemovci, Juričan, Sorosevci... pitali su se hoće li Prica odgovarati za njegovu smrt... s obzirom da se ispostavila da te večeri s Bandićem nije bila Prica, te je i to sud ustvrdio, a evo sada se ispostavlja da čovjek nije bio kriv ni u aferama Agram i Bramgrad, onda se svatko razuman ima pravo zapitati hoće li spomenuta ekipa odgovarati za smrt Milana Bandića.

I je li ih stid priznati da su u ovih godinu dana mandata jedino uspjeli otvoriti nekoliko Bandićevih projekata, od žicare do mosta i spomenika...

Dosadila je kuknjava s Jadrana. Ili platite radnika ili radite sami

Grude.com - klik u svijet — Mon, 06 Jun 2022 21:05:00 GMT

a) dati radniku više novca i osigurati bolje uvjete rada,

b) reći "ne dam", uzeti krpu ili kuhaču u ruke i odraditi posao sami.

Stvar s tržištem, pa i tržištem rada, vrlo je jednostavna – onaj tko prodaje, to je ovdje radnik koji prodaje svoj rad, traži neku cifru, onaj tko kupuje, to je ovdje poslodavac, nudi neku cifru. Ako se nađu, potpisuju ugovor o radu, ako se ne nađu – nikom ništa. Što uopće znači rečenica da "radnici traže previše"? Radnik ima pravo tražiti koliko mu se ćefne – može za konobarenje tražiti 20.000 kuna. Ako ste ih spremni platiti, doći će vam raditi. Ako niste, onda nećete dobiti radnika. Država naravno tu ima svoje prste u smislu opterećenja rada, ali osnova je sloboda ugovaranja, nitko nije obvezan doći vama raditi za novce koje ste zamislili.

Ako vaš poslovni model traži radnika za 5000 kuna, a radnik košta 15.000 kuna jer mora 5000 platiti skromni smještaj u sezoni i zaraditi za razdoblje izvan sezone – onda imate loš poslovni model. Hrvatska je članica Europske unije, dakle svi iz EU ovdje mogu slobodno raditi, a dodatno, državljani Ukrajine su dobili mogućnost rada bez radnih dozvola.

Dakle, ima par stotina milijuna ljudi koji mogu doći slobodno raditi u vaš kafić, restoran, što već imate – pa ako ne možete naći sezonskog radnika, da nije onda ipak problem u vama? Možda imate loš poslovni model?

Malo ste dosadili kuknjavom

Pričamo često ovdje o promašajima države, lopovluku vladajućih, pogrešnim strategijama i blesavostima lokalnih samouprava, no hajdemo ovaj put o toj priči o sezoncima.

Prva stvar – u svibnju ili lipnju se ne traži sezonska radna snaga. Tada možete naći nekog studenta koji ide zaraditi preko ljeta, ali taj student može biti konobar na plaži gdje će donositi Cole i osrednju kavu, jer ne zna napraviti sladoled-kup ili koktel, a kamoli očistiti ribu gostima i preporučiti odgovarajuće vino uz hranu. Kvalitetan radnik se dogovara za sezonu pola godine ranije.

Drugo, da bi mu se isplatila sezona, radnik mora raditi 7-8 mjeseci. Dakle, posao vam treba krenuti u travnju, a završiti sredinom listopada jer sezonac mora zaraditi za cijelu godinu. Nekih 7-8 mjeseci na moru, pa odmor, pa onda povremeni rad od sv. Nikole do početka korizme, kada se u nas događaju svi mogući domjenci i proslave.

To što se vas ne tiče što on mora zaraditi za cijelu godinu – ne tiče se ni njega što vaša sezona traje tri mjeseca. Duljina sezone je inače nešto što se radi strateški, pa oko toga kukajte vašim načelnicima i turističkim zajednicama. Recimo, pješačke staze koje su nedavno otvorene na nekim našim otocima su izvrsna mjera za produljenje sezone, ali kažem, to rješavajte s politikom, radnika se ne tiče.

To što ljudi radije idu na građevinu nego turizam govori puno

Treće, kuknjava kako su konobari otišli u druge djelatnosti, ponajviše u građevinu, govori da ste sami zeznuli stvari – jasno je, bili ste zatvoreni, bile su naknade od 4000 kuna, mnogima to nije bilo dovoljno, no to da ljudi radije rade na građevini, na otvorenom i suncu, nego da raznose piće i hranu govori da su im radni uvjeti bili užasni. Ne samo plaća nego i smještaj.

U građevini se čak i u najžešćoj sezoni dobije svaki tjedan poneki dan slobodno – radi se pet dana, radi se ako je puna sezona još i subota, negdje do ručka, i čovjek ima vremena malo se odmoriti. Koliko je ljudi shvatilo da je čak i fizički naporna građevina bolja od rada u turizmu i ugostiteljstvu, posebno sezonskog, gdje nisu tjednima dobili jedan jedini slobodan dan?

Koliko je ovih što kukaju kako "nema radnika" tom radniku ponudilo pristojnu privatnu sobu s tušem i klimom kako bi se noću mogao primjereno odmoriti? Na kvalitetnom madracu, koji i dolikuje čovjeku koji fizički radi, a ne krevetu koji je ostao od pokojne babe? Koliko ih je ponudilo svaki tjedan barem jedan slobodan dan kada se radnik može naspavati, odmoriti i okupati?

Smijali ste se stručnjacima sa zanatima – pa se sada snalazite

Koliko je stručnjaka sa zanatskim zanimanjima koji su tražili primjerenu plaću odbijeno zadnjih godina jer su se usudili tražiti koju tisuću kuna više? Koliko je školovanih kuhara s iskustvom umjesto ugovora o radu dobilo podcjenjivački: "Pih, pa svatko zna kuhati!" Pa evo ako vam svatko zna kuhati – kuhajte si sami, što je to provesti sezonu u prevrućoj kuhinji, bez klime, uz peć za pizzu? Stručnjake, od onih sa zanatima do onih s doktoratima, treba platiti.

Čitamo kako se neki užasavaju jer se za čišćenje apartmana traži 100 kuna po satu i ne mogu naći nikoga jeftinijeg – pa što da vam kažemo – ako vam je to puno, odbijte te koji traže 100 kuna i uzmite krpu u ruke. Nema jasnijeg tržišta od onog čišćenja apartmana plaćenog po satu.

Razmislite malo o odnosu prema radniku

U jednoj Njemačkoj osnova su također male, obiteljske firme. Često radi cijela obitelj i uz nju neki broj radnika. Konkretan slučaj, mala proizvodna firma, dvadesetak ljudi i svakog četvrtka jedan mali obiteljski ritual. U hali se sprema veliki stol, a gazda, vlasnik firme, ujedno i direktor, sjeda na vrh, svi radnici za stolom i gazdarica, supruga vlasnika donosi domaći ručak.

Dva sata se priča o poslu, obitelji, svemu – i gazda uredno pita svakog ima li kakvih problema i je li sve u redu. I zamislite, takav gazda radi dobro, firma radi uspješno, štoviše radnici ne bježe ako im netko ponudi 10% više. Koliko firmi u Hrvatskoj gradi takav partnerski odnos? Znam ih par, i to baš iz ugostiteljstva – i zamislite, ti nemaju problema s nedostatkom radnika. Već godinama radi ista ekipa.

Dragi poslodavci koji tražite sezonce – možda niste primijetili, ali ušli smo u Europsku uniju prije skoro 9 godina i radnici mogu tražiti posao gdje im se ćefne. Također, ušli smo u kapitalizam, ima već više od 30 godina. A kapitalizam nije kada postoji 1000 jadnika spremnih raditi za minimum u najgorim uvjetima, kapitalizam je kada postoji tržište rada.

"Radnici traže previše" je samo floskula kojom se opravdava da im premalo nudite. Radnik ima pravo tražiti koliko hoće, vi također nuditi koliko hoćete i ako se nađete – nađete se. Ako ste niste našli, onda mijenjajte poslovni model. Ili radite sami. Nema jednostavnijeg ni poštenijeg od tržišta. Dobrodošli u kapitalizam! Ili još jednostavnije – dobrodošli u slobodno tržište na kojem postoji konkurencija.

Goran Vojković/Index.hr

'Cijeli život u dva kofera stao, u srcu nosim sve koje volim...'

Grude.com - klik u svijet — Fri, 06 May 2022 08:14:00 GMT

...napisao je Bugojanac Ahmed Škandrić kada je iz Bosne i Hercegovine krenuo za Njemačku u potrazi za boljim životom.

“U srcu nosim sve koje volim, a koje ostavljam za sobom, sve one koji će u sjenkama noći dolaziti u moj san da mi kažu koliko im nedostajem i koliko mi nedostaju. A nedostajanja su privilegija onih koji imaju koga da vole, koji imaju čemu da se vrate i koji imaju razlog da se bore. Odlazim iz zemlje koja je obećala sve, a ispunila ništa. Odlazim iz zemlje gdje je život patnja, gdje su tri obroka na dan luksuz, gdje siromašni sanjaju, a bogati žive njihove snove”, napisao je mladić iz Bugojna.

“Možda jednog dana obećanja postanu stvarnost, laži postanu istina, licemjeri postanu ljudi, a naša BiH postane ono što je oduvijek trebala biti. Možda se tog dana mnogi od nas vrate…”, napisao je na kraju, prenosi N1. Pola milijuna stanovnika napustilo je BiH u posljednjih desetak godina. Samo prošle godine ovaj broj je dostigao 170 tisuća. Odlazi, većinom kvalitetna radna snaga, pa je tržište rada pred velikim izazovima. To stvara potrebu za uvozom radne snage.

Važno je dobiti ovu bitku za Hrvate u BiH, i pritom ne izazvati III svjetski rat

Grude.com - klik u svijet — Wed, 04 May 2022 23:01:00 GMT

Da, od završetka rata!

Hrvati u BiH, koliko god to brutalno zvučalo, vrijedili su Bosni i Hercegovini kada je svoje kosti trebalo ugrađivati u njene temelje, a iako i tada najmalobrojniji hrvatski narod bio je najorganiziraniji i najhrabriji u BiH. Čak i najmudriji, međutim, ne znamo koliki je to plus jer su poput lija pozicije uzimali najveći lopovi, a dobar dio njih je, nažalost, i dalje na vlasti.

Nakon rata, kad je ubijen Jozo Leutar bilo je jasno da Hrvatima u BiH nema mira, a to im je bila najsnažnija poruka u tzv. miru. Onda početkom tisućljeća kreće proces uništenja Hercegovačke banke, instaliranje Alijanse za promjene, kupovina podobnih Hrvata i njihovo političko pozicioniranje.

Zatim se 2006. godine prvi put dogodio Željko Komšić. Proročki danas zvuče riječi Harisa Silajdžića Komšiću da će ogaditi Hrvatima Bosnu i Hercegovinu, međutim ovaj je to odlučio napraviti bez obzira na posljedice i tada je s dobivena dva mandata, na valovima bošnjačkih glasova, vladao od 2006. do 2014. godine.

Nekako se činilo da bi, nakon što je morao napraviti pauzu od Predsjedništva, Željko Komšić mogao otići u ropotarnicu povijesti, sam se u nju poslati jer je najnesposobniji uhljeb u BiH koji nijedan projekt nije doveo u ovu zemlju, međutim zbog mržnje prema Hrvatima dio Bošnjaka ga ponovno bira za svog predsjednika, i to nemali dio...

Danas, kada cijeli svijet zvecka oružjem pojavljuje se Zoran Milanović.

Hrvatska će blokirati ulazak Finske u NATO dok se ne riješi izborni zakon u BiH, da Hrvati mogu uvijek izabrati svoje predstavnike, a samim time i održati se u političkom, gospodarskom, ekonomskom, kulturnom, sportskom i svakom drugog smislu.

Je li zaigralo srce na ove riječi? Apsolutno. Svi vi znate kako smo svi mi iz Hercegovine gledali na Milanovića i nećemo se lagati, ni trunku nam se nije sviđao dok je bio premijer. I da, bio je Komšićev podupiratelj... i apsolutno nam se sviđa ovakav Milanović, međutim postoji ona stara izreka koju Hrvati u BiH jako dobro znaju: Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada...

Je li Milanović promijenio dlaku, a ćud ostavio istom, ali za potrebe dovođenja Mosta na vlast, koji bi mu izglasao i veće ovlasti, čini što god treba? Spekulira se. Međutim da je Milanović pokupio simpatije mnogih - definitivno je.

Milanović je svjestan da se pobjeda ostvaruje i ucjenama i prijetnjama. Nije mu to nikad bilo strano, naravno, sve po zakonu. Međutim, gdje će to odvesti Hrvate u BiH.

Koliko god to čudno zvučalo, ili smiješno ili bizarno, zatekao nas je komentar jednog čitatelja portala Grude.com: Što ako nas Milanović uvuče u III svjetski rat? Svaki dosadašnji je na neki način vezan za BiH, a I je ovdje i počeo. Sve počinje na Balkanu...

Možemo li tvrditi da se sto posto ništa neće dogoditi? Sto posto ne možemo, ali nadamo se da do tolike katastrofe ipak neće doći. Međutim, ovdje je potrebna i Milanovićeva "hrabrost" i Plenkovićeva "diplomacija". Neka na svoj način svijetu objasne u kakvoj je situaciji hrvatski narod u BiH.

I da, kao što je jedan ugledni umjetnik iz Mostara nedavno rekao, nama nisu prijatelji ni Njemačka ni Vatikan ni Amerika ni Velika Britanija... Moramo se osvijestiti, poslati jasne političke poruke, diplomatskom čizmom zgaziti u svaki kutak svijeta, i ne tražiti prijatelje jer njih u politici nema. Britanci su to najbolje objasnili izrekom: U politici ne postoje vječni prijatelji ili neprijatelji, postoje samo vječni interesi. A interes Hrvata u BiH je jednakopravnost i život u miru s ostalim narodima u BiH! Milanoviću i Plenkoviću, na vama je red, jer da nije bilo Hrvata iz BiH, ne bi bilo ni Hrvatske, tog ste valjda svijesni...

Grude.com

Fratre ni unutarcrkvena zbivanja nisu štedjela, nanesena im je rana Hercegovačkog slučaja

Grude.com - klik u svijet — Thu, 28 Apr 2022 16:10:00 GMT

Fra Jozo Grbeš izabran je za novog provincijala Hercegovačke franjevačke provincije. Premda su se za provincijala natjecala još dvojica njegove fratarske braće, činilo se kako je izbor fra Joze Grbeša unaprijed bio predodređen željom mnogih da upravo on postane novim provincijalom, premda se do njega došlo glasovima kapitularaca - fratara koji čine kapitul i koji imaju pravo glasa na njemu.

Za one koji ne znaju mnogo o toj vrsti unutarcrkvenih izbora valja reći da se radi o svojevrsnoj crkvenoj demokraciji, kojoj prethodi široka anketa, koja se s vremenom sužava na izbor najpoželjnijih kandidata. Glasovi redovnika ulaze u sve uže krugove, koji se sužavaju na samome izbornom kapitulu, koji odlučuje o članovima nove provincijalne uprave. S time da nijedna od tih uprava nije vječna, nego je podložna promjenama. Točnije, provincijal se bira na šest godina te može biti reizabran na još tri, ali nakon toga više se ne može kandidirati, nego se traži neko novo ime.

Tako se iz Chicaga u Hercegovinu, nakon 30 godina, vratio fra Joe Grbeš, dosadašnji kustos Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji za Kanadu i Ameriku, koja je dio Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije. Netko će pomisliti kako je Chicago daleko od Hercegovine, ali tu bi tezu najbolje mogla demontirati šala Joze Hercegovca iz Božanstvene komedije, koji je upravo fra Jozu Grbeša, kao gosta na Laudatovu koncertu "Progledaj srcem" najavio da dolazi iz Hercegovačke franjevačke provincije iz Chicaga riječima: "Eto ti što smo mi Hercegovci, kad je nama Chicago provincija"! I u toj je šali pola istine, barem što se tiče fra Joze (Joa) Grbeša, koji usprkos činjenici da je odmah nakon školovanja 1993. godine za svećenika zaređen u New Yorku i sve ovo vrijeme proveo u SAD-u, nikada ni minute svojega života nije bio odijeljen od Hrvatske, Hercegovine odnosno onoga što se naziva hrvatskim crkvenim i nacionalnim bićem.

Zanimljivo bi bilo proniknuti što je nagnalo njegovu redovničku braću da novoga provincijala potraže u Chicagu, a ne u samoj Hercegovini. No ta bi tema možda otvorila neke stare priče, pa upravo se u dolasku nekoga s "ruba provincije" može vidjeti želja fratara da u novo vrijeme uđu s posve novim profilom osobe, koja će voditi i predstavljati njihovu provinciju. S time što fra Jozo Grbeš nije nimalo novi i nepoznat hrvatskoj javnosti, a Chicago je svojim djelovanjem pretvorio u jedan od najjačih hrvatskih punktova u svijetu i kroz njegovu su američku kuću prošle stotine i stotine hrvatskih svećenika i biskupa, političara i javnih djelatnika, s kojima će kao novi provincijal sigurno uspostaviti izravne i otvorene odnose.

Hercegovački franjevci su institucija. I toga svatko mora biti svjestan. Ponikli su i izrasli u hercegovačkom kršu u mukotrpnoj povijesnoj borbi, šibani sa svih strana, izvana i iznutra brojnim kušnjama i nevoljama. Od turskih vremena, kada su protjerani u Zaostrog i Živogošće i odande su pastoralizirali svoje vjernike u Hercegovini do završetka Drugog svjetskog rata kada su ih partizani mučki pobili u Širokom Brijegu te je po zatvorima završila gotovo trećina fratara.

Ni unutarcrkvena zbivanja nisu ih štedjela, pa je tzv. hercegovački slučaj s preuzimanjem/predajom župa dijecezanskom kleru otvorio ranu, koja ni do dan danas nije zacijelila. No, sve je to, budimo iskreni, nekako kompenzirano milošću međugorskog fenomena, kojega su na leđima mogli iznijeti samo ovakvi fratri kao što su hercegovački.

Fra Jozo Grbeš izdanak je loze upravo toga trsa, s time da je posljednja tri desetljeća života i rada u SAD-u stekao iskustvo koje mu jamči s jedne strane distancu od lokalnih sitničarenja, a s druge strane duboku uronjenost u hrvatsku stvarnost, u kojoj dijaspora želi sudjelovali, ali nikako naći načina kako to pretočiti u stvarnost.

"Tvoja je Hrvatska trn u tvom oku, obojan bojama tuđih snova, lažnih mitova, plaćenih pera, govora laži i veličanja nepravedne povijesti. Moja je Hrvatska zemlja pravednika i patnika, Stepinca i Bušića, Radića i Zadre, nesebičnih branitelja, ljubitelja istine, praktičara ljubavi, zagovornika praštanja i svih onih koji nikada mržnju ne upoznaše", reći će jednom poetski fra Joe Grbeš.

U tome duhu Fra Jozo Grbeš dolazi i na čelo važnog i snažnog franjevačkog korpusa u hrvatskom narodu i Crkvi. U vremenu u kojemu su se dogodile i promjene u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, koje će mu ići na ruku. Baš kao i one u Međugorju, kojim upravlja Vatikan. Pa mu Hercegovina može poželjeti dobrodošlicu - Fra Joe, dobro se vratio!

Darko Pavičić/Večernji list

Lice ovog starca Anto Nobilo nikad nije zaboravio! Andrija Artuković ga je pomnožio s nulom za sva vremena

Grude.com - klik u svijet — Mon, 25 Apr 2022 00:18:00 GMT

I iskreno, koga briga što su oni pjevali, na kraju krajeva to je bilo njihovo privatno druženje na kojem ih je neki njihov "udbaš" snimio pa poslao medijima, međutim problem tog društva, a u tekstu je fokus na Nobilu, je taj što oni iz komunističkog mentalnog sklopa nikad nisu izišli, jugoudbaško razmišljanje i paranoja da netko želi "uništiti njihovu državu", a Hrvati su je davno razmontirali, nikako da iz njihovih glava iziđu. Može netko tvrditi da u nekoj sjeni Jugoslavija i dalje postoji, međutim ona je prošlost, a toliko svima ide na živce da je i oni koji su se kleli u njene institucije nazivaju "bivša država".

Ali problem je, opet naglašavamo, to mentalno razmišljanje koje ne dopušta Hrvatskoj, pa ni Bosni i Hercegovini da krene dalje. Koliko je, primjerice, Anto Nobilo ostao u tom vremenu govori i činjenica da on na Josipa Perkovića gleda kao na komunističkog Jamesa Bonda, a knjiga koju je on o njemu napisao potvrđuje i da je sam Nobilo dosta sumnjičav prema pravosudnom sustavu, a takvi su u onim vremenima bili svi. Čak u knjizi piše da i njega kao odvjetnika prate razni agenti, što i nije nemoguće jer udbaške metode postoje. Udba je pratila i svoje, te ih ubijala ako im u nečemu nisu bili po mjeri. Jer tko su bili udbaši? To su uglavnom bili ušminkani kriminalci, partizančine izišle iz šuma i gora koje je naglo presavrnulo na čitanje knjiga kako bi se dokopali funkcija i djelovali barem malo inteligentno, pošto su one hrvatske funkcije bile slobodne, jer su sa svojim brojčano nadmoćnijim međunarodnim sponzorima partizani pobili brojne hrvatske intelektualce, srednju klasu, radnike... na Bleiburgu i drugim stratištima.

Nobilo se, kažu oni koji ga poznaju, samo jednom istinski izdigao izvan komunističkog načina razmišljanja i to dok je branio generala HVO-a i HV-a Tihomira Blaškića. Iznosio je činjenice, razotkrio domaćeg SIS-ovca koji je tovario Blaškiću, ponio se profesionalno, te kazna nije poništena, ali je smanjena s 45 na 9 godina zatvora, ali što se sve radilo hrvatskom generalu u okviru zapovjedne odgovornosti i s kakvim se sustavom i lobiranjem borio, napravljena je velika stvar.

Međutim, ubrzo nakon toga, vratio se stari, komunist Nobilo, te se brzo razotkrilo da je i u obrani Blaškića imao skrivene namjere, a to je poniziti Franju Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika.

Neki će reći da je odgoj u onom režimu, obiteljska prošlost, razlog što je Nobilo postao takav kakav je, pa je bio i ostao "posljednji jugoslavenski odvjetnik" jer i oni koji možda jesu takvi, kriju to kao zmija noge, a on se jedini ističe.

Međutim, oni koji ga bolje poznaju tvrde da ga kao "duh prošlosti" prati jedno suđenje i jedan starac kojeg tada mladi, glavni tužitelj u dobi od 34 godine pokušava predriblati, ali mu nikako ne ide. Starac se zvao Andrija Artuković, ministar u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kojeg su jugoslavenske vlasti iz drugog pokušaja uspjele dovesti na svoje tlo, pošto ga je Amerika dugo odbijala predati. Te 1984. godine Artuković je imao 85 godina, međutim Jugoslavija je bila nemilosrdna. Potpomognuta udbom dovela je niz lažnih svjedoka čemu je svjedočio i legendarni zagrebački odvjetnik koji je bio i Artukovićev branitelj, Silvije Degen.

– Pokušavao sam biti objektivan i branio Artukovića utvrdivši da je nesposoban biti na raspravi, tako da je rasprava prekidana svakih pola sata, ali “prodani” sudski psihijatri utvrdili su da je sposoban braniti se. Optužnica je sadržavala i dio u kojemu stoji da je Artuković bio prisutan prilikom likvidacije. Njegov vozač, 16-godišnji Bajram Avdić zvani Bajro, kao izmišljeni svjedok, postao je primjer lažnog svjedočenja, tako da se poznata gostionica na Zrinjevcu prozvala “Kod lažnog svjedoka”. To je bilo vrlo neobično suđenje. Andrija Artuković, ministar unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske, bio je toliko dementan da je bio uvjeren kako se umjesto na suđenju u Zagrebu nalazi na suđenju za ustanak u Lici (1932. godine), koji su organizirali pripadnici ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), kojoj je na čelu bio Ante Pavelić. Artuković je na raspravi čak znao i zaspati. Zamislite kakav je ego imao tako stari čovjek koji je prevalio 80 godina. Spavao je u onoj kanti u kojoj je bio zakopan, a predsjednik sudskog vijeća govorio mu je: “Gospodine Artukoviću, zar vi spavate?” a on mu odgovorio: ”Ja da spavam, a Hrvatska čeka i zove?” – kroz smiješak se prisjećao Degen ističući kako je, nakon što su ga osudili na smrt, došao do njega i pitao ga je li zadovoljan obranom.
– Sokole moj, Bog će ti platiti – odgovorio mi je Artuković.

Nakon dvije godine suđenja Artuković je 1986. godine osuđen na smrt no presuda zbog njegova zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u zatvorskoj bolnici. Nikad se nije doznalo gdje je završilo njegovo tijelo. Međutim, sin Andrije Artukovića, Radoslav, uvjeren je da jedan čovjek zna gdje su ostaci njegovog oca. - Uvjeren sam da Nobilo zna što se dogodilo nakon Artukovićeve smrti 1988. u zatvorskoj bolnici u Šimunskoj ulici u Zagrebu. Postoje indicije da je kremiran jer su mi neki ljudi u Zagrebu govorili da je jugoslavenska tajna policija Udba u plastičnoj vrećici odnijela ostatke kremiranog čovjeka čiji identitet nisu smjeli otkriti. Dok sam živ, tražit ću istinu o tome i pokušati pokopati oca uz majku u hercegovačkom selu Klobuku - kazao je svojevremeno.

Poznanici tvrde da Nobila i danas progone Artukovićeve riječi, na suđenju kojem je cilj bio poslati poruku da Jugoslavija neće imati milosti za Hrvatske.

Glavni jugoslavenski tužitelj tada, Anto Nobilo, izrevoltiran ponašanjem starca Andrije bijesno mu reče: "Artukoviću, nećeš više doživjeti svoju nezavisnu Hrvatsku!"

Starac Artuković smireno odgovori: "Ja neću, ali ti sigurno hoćeš!"

I danas bi je taj Nobilo htio krojiti po svojoj mjeri. Ako već nema Jugoslavije, želja mu je jugoslavenska Hrvatska, a u tu svrhu čak je "uzeo" i neke generale... koji sve više padaju u hrvatskim očima... Možda je ovo vrijeme čišćenja, možda će ovi događaji pokazati tko su uistinu bili Generali, heroji poput Blage Zadre, a tko profiteri na hrvatskoj muci...

Kako god, Hrvata će biti, hrvatskih područja gdje se vijori barjak sa šahovnicom također će biti. I kako proročki reče jedan starac, Nobilo je to dočekao, a i njegovi će potomci gledati istu tu šahovnicu. Za kraj, dobro bi bilo da Nobilo kaže gdje su kosti Andrije Artukovića, kako zbog obitelji tako i zbog smiraja vlastite duše, da barem malo ispere te grijehe koje je kao sluga komunizma počinio...

Grude.com

Svete mise koje nije mogla zaustaviti ni pandemija i Kristovi učenici, fratri veći od smrti

Grude.com - klik u svijet — Thu, 14 Apr 2022 23:43:00 GMT

Fra Gabro Grubišić bio je Kristov učenik i zbog vjere mučenik, u Grudama u najtežim vremenima, nakon I Svjetskog rata, u jeku Španjolske gripe. “Godina 1918. završava, ali Bože nas oslobodi ovakve godine. Te godine opremljeno je u župi 267 bolesnika jer su vladale razne bolesti, a moralo se pješačiti. Bilo je dosta i umiranja, ali svećenik nije vodio sprovode. Jedan stariji čovjek išao bi pred mrtvacem koji je nošen na nosilima, i molio Isusovu krunicu do groblja. Groblje bi obišao i poškrobio blagoslovljenom vodom. Tada bi se obavio ukop, i poslije toga klečeći bi svi prisutni izmolili 5 Očenaša za pokojnu osobu i jedan Očenaš za one kojih se nema tko spomenuti. Župniku bi se smrt što prije prijavila poradi upisa u maticu umrlih”, stoji u fra Gabrinom pisanju.

Sto dvije godine poslije ista sudbina zadesila je još trojicu Kristovih mučenika na službi u Grudama. Ljude koji su uzora pronašli u Kristu, našem Stvoritelju, Bogočovjeku bez kojih ni nas ovdje ne bi bilo, onom razapetom, ovog Velikog petka izmučenog, ostavljenog od svojih, izdanog od učenika, prijatelja...

Oni nisu zatvarali crkve, oni nisu bježali od vjernika, oni se nisu krili u mišje rupe, slali kuverte svojim župljanima da im pošalju materijalno, oni nisu izdali Krista.

U tim danima 2020. kada se savjetovao ostanak kod kuće, oni su bili u crkvi s onim vjernicima koji su im došli, s tisućama koji su s njima molili putem interneta, u mislima sa svakim bolesnikom koji je patio u tim danima...

Zašto ovo pišemo? Da odgovorimo na pitanje gdje je Krist danas, gdje je Uskrs danas, da se zna tko su ljudi koje je Krist nadahnuo, da se zna da su živjeli i da su dvojica dali život za Krista održavši nedjeljom svetu misu, oprostivši se od svijeta kako bi mogli krenuti svom Gospodinu! A prije njih 1940. godine, pohodivši bolesnika razbolio se i fra Gabro Grubišić, pogledao je u nebo, prema svom Gospodinu koji je uzeo i njegovo mučeništvo za župu Grude i zauvijek njegovo djelo sačuvao na ponos Hercegovine, da ga izgrade i dovrše jednaki mučenici poput njega!

Malo je danas onih koji su spremni ponijeti Kristov križ. Nažalost, i među onima koji bi trebali prvi hrliti pomoći! Puno je više onih koji su spremni odbaciti, izdati i koji su uzore, htjeli to sebi priznati ili ne, pronašli u onim velikim svećenicima koji su na Veliki petak prije 1989 godina vikali: RASPNI GA, RASPNI GA, JER AKO GA NE POGUBIŠ, CEZAROVU MILOST GUBIŠ! Zemlja se i danas trese!

A tko su bili današnji Kristovi učenici i mučenici, fratri veći i od smrti? Bili su Ivan današnjeg vremena koji je prvi, skupa s Andrijom, pošao za Kristom i ostao s Njim sve do Njegove smrti na križu na Veliki petak. Zatim je doživio teško mučeništvo, te je prognan na grčki otok gdje je doživio strašna, ali utješna viđenja Otkrivenja. A onda ga je Krist pozvao k sebi! Svog vjernog učenika od početka do kraja, u vijeke vjekova!

Živimo li u vremenima Ivanovih Otkrivenja?

Čujemo, vidimo, čitamo...

Zato u ovozemaljskom nemiru, ispunite svoju dušu mirom. A fra Bernardova i fra Antina nebeska prisutnost ovog Uskrsa osjeti se među vjernicima snažnije nego ikad! Jer umjesto ovozemaljske patnje, u Kristu su pronašli vječnu pobjedu, a mi u njima zagovornike u Nebu.

Grude.com

Kažu da ne mogu padati cijene u BiH? Pogledajte kako Bingo 'ruši' nedodirljivi Kinder Bueno

Grude.com - klik u svijet — Mon, 11 Apr 2022 22:59:00 GMT

Danas su druga vremena, cijene lete, prvo pandemija, pa rat... koliko smo tu izliku čuli za poskupljenja ovih dana...

I evo dogodi se skandal s Ferrerom koji povlači Kinderove proizvode iz cijele Europe, zatvara tvornicu u Belgiji koja opskrbljuje 7 posto tržišta. Smješta li netko Ferreru, tvrtki s najboljom reputacijom na svijetu, ili je nešto drugo u pozadini vjerojatno ćemo saznata, barem na kapaljku, u narednim danima, međutim ovdje želimo na nešto drugo usmjeriti pozornost.

Naime, 'kralj dobrih cijena', najveći trgovački lanac u BiH Bingo često ima zanimljive akcije. I evo u prošlom katalogu od 5.4. do 17.4. tu omiljenu slasticu mnogih Kinder Bueno snizili su, i to tri komada, na 2,95 KM. Time smo se vratili na onaj početak kada je ukusni Bueno bio najjeftiniji. I to nije sve, u jeku skandala sa salmonelom, snizili su ga, izvan kataloga, za još 30 feninga, tri komada za 2,65 KM. Dobro ste pročitali da prema ovoj akciji jedan Bueno košta 88 feninga, a nismo sigurni da je u tom cjenovnom rangu bio dok je pokojni Pietro Ferrero, osnivač, hodao zemljom.

Na što ovdje želimo obratiti pozornost. Ne nužno na Senada Džambića Binga i njegovu imperiju koja vrijedi više od pola milijarde maraka i možda činjenicu da prodajom tih proizvoda riskira nečije zdravlje, ili pak na Kinder Bueno od kojeg nas vjerojatno neće odvratiti niti taj salmonela rizik jer smo umorni od stalnih rizika u protekle dvije godine, NEGO na činjenicu da odluka naroda itekako može utjecati na situaciju na tržištu i cijenu.

Primjerice, sada Kinderove proizvode rijetki kupuju, trgovački lanci ih imaju na zalihama i obarat će cijene kako bi ih rasprodali. Ne radi to neki trgovački lanac jer voli svoje kupce, nego da bi prodao i da bi zaradio. Ako se jedan Bueno prodavao za 1,40 KM, a sada je 88 feninga, pitamo se zašto nije mogao ostati 1 KM i dalje nego je toliko bio u počecima u BiH pa mu je brže bolje skočila cijena, a na akcijama ga i nismo previše viđali, prije posljednjeg skandala.

E sada da tu situaciju usmjerimo na ulje. Ako ne budemo frikovi pa svi pohrlimo u trgovine, pa pokupujemo ulje (a priča da je velikom broju zaliha iz ožujka 2020. istekao rok, jer on je dvije godine, a ako je u nekoj toplijoj prostoriji baš je 'zdrav' za konzumaciju) za narednih sto godina, onda neće ni ulju divljati cijena. Isto tako, biljno ulje ima svoju zamjenu, vi u BiH barem to dobro znate jer živjeli su naši stari desetljećima bez tog ulja, a i bez Kinder Buena kojem najednom pada cijena kao luda, sada kada je u skandalu, i eto neki su, Bogu hvala, preživjeli i tri rata, izravno sudjelujući čak u njima, preživjeli su i pandemije proteklih stoljeća. Opet ponavljamo, u vremenu kada nije bilo ulja niti Kinder Buena.

Zato, ne srljajmo kao guske u maglu... velikim trgovačkim lancima je užitak gledati kako se borite za bocu ulja od 5 - 6 maraka ili za Bueno od 2,65 maraka. Oni su na dobitku... a vi ste bacili novac i sebi dali lažnu nadu da ćete preživjeti s tim proizvodima, ako, primjerice, Vlado baci atomsku ili Kim Jong Un neku svoju bombetinu, a kojem je ionako već prekipjelo što je u sjeni ovog prvog. Preživjet ćemo samo ako je bace dovoljno daleko od nas ili ako bude Božja volja da ostanemo još malo patiti se u ovoj dolini suza.

Grude.com

Zašto nakon odlaska Josipa Kožula više ništa neće biti isto? Živio je za Široki Brijeg...

Grude.com - klik u svijet — Tue, 05 Apr 2022 11:22:00 GMT

Tekst o jednom od najpoznatijih hercegovačkih gospodarstvenika i vlasniku tvrtke A3 napisao je za portal Vecernji.ba Marko Knezović. Tekst prenosimo u cijelosti:

Teško bi bilo među Širokobriježane "baciti" tužniju i bolniju vijest od one koja je kao munja šaptom prostrujala ulicama grada: Umro je Josip Kožul... Tuga, suze, bol, očaj, nevjerica, katastrofa...

Josip je bio na vrhu liste najpopularnijih i najdražih stanovnika grada na Lištici, sportsko srce i duša, ljudina posebne vrste, mozak, otac i majka košarkaškog Ponosa Hercegovine, kako mnogi tepaju "najboljemu sportskom klubu u poslijeratnoj BiH".

Josip je bio idol Širokog Brijega – mecena, sponzor, stvoritelj i graditelj, ali ne samo u sportu nego i u gospodarstvu, neposredan, tih, miran i priseban u svakoj situaciji, koliko god ona izgledala teška i nerješiva.

Od osnutka kluba bio je njegov nezamjenjiv igrač, kapetan, animator i uzor u svakom pogledu... Volio je košarku više nego išta na svijetu, pa je vjerojatno istina ono što su u šali i ozbiljno govorili njegovi prijatelji i znanci: Josip bi sam sebi oteo zalogaj iz usta, ako bi ga poželio netko u klubu...

Volio je i sve druge sportove u Širokom, i svima je pomagao koliko je god mogao. Pa i više, osobito NK Širokom...

O pokojnima sve najbolje, stara je izreka. Kad je u pitanju Josip Kožul, treba nadodati: Nakon njega ništa više neće biti isto...

Povezane vijesti: Šok u Hercegovini: IZNENADA PREMINUO USPJEŠNI ŠIROKOBRIJEŠKI PODUZETNIK JOSIP KOŽUL

MIRJANA HRGA: ''Spavaju do podne, ne pitaj ih i ne zahtijevaj ništa. Oni su svoji''

Grude.com - klik u svijet — Tue, 22 Mar 2022 11:54:00 GMT

Nakon što je komentirala djecu koja divljavaju u kafićima te da su 'vojnici Domovinskog rata zadnja generacija alfa-mužjaka u Hrvatskoj', Mirjana se osvrnula na još nešto što ju je zasmetalo.

'Nikad bolji život i nikad više ludila, u svakom smislu. Korona, potres, rat, kriza, možda bi mogao i 3. svjetski da ne bude dosadno, a ako ne izbije, tu je inflacija, pa možda malo i nestašica, pa nije isključen ni 'par-nepar', a njive neuzorane, masline neobrane, štale prazne i još njih par zna ribu upecat.

Gradovi puni 'gospode' i novih zgrada. Pa red je da svatko ima svoj stan....Sramota je biti majstor. A tek živjeti na selu. Borba za sto litara ulja (ako ikako može), 200 kila brašna. Glavno da je njemu, a onaj do, ako zakasni neka crkne.

Ali, bude li opet neka nacionalna katastrofa, evo ih prvih da pokažu 'veliko srce' i kao stari lopov zaliječi vlastitu pohlepu. Čudne generacije koje najradije do podne spavaju, popodne odmaraju. Ne pitaj ih i ne zahtijevaj ništa. Oni su 'svoji'. Onih par što se digne da nešto popravi, kao da je dobitnik Nobelove nagrade, a ne vodoinstalater.

Šutiš, sretan da se uopće pojavio jer drugog nema, jer od onih tisuća viška završenih ekonomista nikakve koristi. Normalne ljude dižeš na razinu nekadašnjih svetaca.

Baš si mislim koliko nas zna zapaliti vatru ako nestane struje. Što ćemo bez Googlea, kako ostati 'pametan' na Facebooku? Nastavi niz. Ludo 21. stoljeće. Zanima me što će biti sutra. I prekosutra. Ne usudim se pitati za mjesec dana. A kamoli 'petoljetku', napisala je Mirjana te izazvala oduševljenje svojih prijatelja i pratitelja koji su joj poručili da je sve sažela.

'Nisam. Ne usudim se sve spomenuti', zaključila je Hrga.

Vozač o iskustvima iz Italije: Sijmo, sadimo, osvijestimo se dok ne bude kasno...

Grude.com - klik u svijet — Tue, 15 Mar 2022 09:26:00 GMT

Pismo prenosimo u cijelosti:

Poštovani prijatelji, čitatelji... proteklih dana boravio sam u europskim državama, ponajviše u Italiji. I nije mi cilj širiti paniku nego samo otvoriti oči i vama, kao što sam sam sebi otvorio oči. Situacija nije dobra, problemi su s isporukom goriva, brašna i drugih potrepština koje nam svakodnevno trebaju. Problema će biti i ubuduće jer što vam god govorili kompletna energetska mreža naslonjena je na Rusiju, to vam ne pričam napamet, nego to čujem od Talijana koji su stava da se i s ovim sankcijama trebalo pametnije postupati ili barem na vrijeme stvarati neku alternativu ruskim energentima.

Pitam ih: Što se može učiniti da se ova situacija premosti? Kažu mi: Sijati i saditi. I stvarno, tko redovito vozi na rutama po Italiji primjetit će da se u tamnošnjim pokrajinama koja su tradicionalno poljoprivredna sije i sadi još više. Italiji je to i u genima, oni su uz Španjolsku mediteranski, poljoprivredni div, međutim ono što je još važnije svjesni su proizvodnje hrane, sjetve i sadnje.

Pogledajte Hercegovinu od prije 40 godina, pogledajte je sad. Donja strana ceste bila je poljoprivredno zemljište, sadio se duhan, kukuruz, vinova loza... a danas imamo sve osim poljoprivrednih zemljišta. Preko noći je nestalo hrane i za vlastite potrebe. "Šta mi se isplati sadit, kad sve ima u trgovini...", omiljena je uzrečica novokomponirane gospode preobražene nakon rata. Zašto mi nismo ni mediteranski mrav, a kamoli div? Zato što ne razmišljamo kao Španjolci i Talijani. Oni nikad neće reći "šta mi se isplati sadit", oni će i za gnojivo naći rješenje, izborit će se za sebe, ujedinit će se pa pokrenuti bunt, a mi ni glas nećemo dignuti jer "nam se ne isplati sadit, ima u trgovini..." Da naši stari ustanu ili bi nas se odrekli ili bi nas pretukli pa natjerali na njivu.

Osvijestimo se dok ne bude kasno...

Čitatelj/Grude.com

Zagrepčani se sve više s nostalgijom sjećaju Milana Bandića: 'Nije bilo reda? Bilo je itekakvog reda...'

Grude.com - klik u svijet — Fri, 11 Mar 2022 09:23:00 GMT

Tomislav Tomašević, najveći kritičar pokojnog gradonačelnika Milana Bandića svojevremeno, osim što je otvorio Bandićev projekt Sljemensku žičaru, uglavnom rezultata nema, što je i svojstveno tzv. aktivistima, zelenima i sličnima. Upravo su takvi i doveli Europu u situaciju da ovisi o energentima Rusije koja proteklih tjedana drži Stari kontinent kao svog taoca.

Da je živ, Milan Bandić noćas bi bio na terenu s građanima, družio se s preplašenim studentima, bdio bi nad svojim Zagrebom. - Nije bilo reda? Bilo je itekakvog reda dok je Bandić hodao Zemljom - komentira se jutros u glavnom gradu svih Hrvata koji je, što će vrijeme još više pokazivati, najsigurniji bio za vladavine Milana Bandića, najdugovječnijeg gradonačelnika.

Grude.com

Povezane vijesti:

Nešto je palo s neba u Zagrebu, sumnja se na letjelicu...

Prve fotografije pada predmeta koji je napravio veliku rupu u Zagrebu

'Vidjeli padobran, crveno svjetlo, gusti dim... policija sve blokirala'

Što god je palo napravilo je ogromnu rupu, oštetilo automobile, širi se čudan miris...

Stručnjak tvrdi: U Zagrebu se srušila bespilotna letjelica koja je doletjela iz Ukrajine

Studenti spasili biciklista pored kojeg je pala letjelica, gušio se od dima

Zagrepčani se sve više s nostalgijom sjećaju Milana Bandića: 'Nije bilo reda? Bilo je itekakvog reda...'

Primjer Ukrajine pokazuje koliko je BiH nebitna! I ne, Biden se ne budi misleći na BiH! Okrenimo se sebi

Grude.com - klik u svijet — Tue, 01 Mar 2022 09:18:00 GMT

Piše: Klix.ba

Svakog 1. ožujka postavljaju se ista pitanja i daju šablonski odgovori. Bosna i Hercegovina je u procesu raspada Jugoslavije raspisala referendum, a više od 60 posto građana je glasalo za nezavisnu državu.

Umjesto slavlja i lovorika, BiH je utonula u rat. Ne zato što je htjela, već što je morala. Demokratski izabrana nezavisnost morala se krvavo odbraniti.

I danas će u javnom prostoru biti prisutno mnogo folklora, mahat će se zastavama, slušat ćemo govore. Na društvenim mrežama čitat ćemo raznorazne statuse. Bit će tu i ljepote i duhovitosti, ali pomalo i patetike.

Redat će se rečenice kako je Europa zaboravila i u odlučujućim trenucima okrenula leđa BiH. Javni prostor popunit će prekaljeni politički akteri iz 1990-ih koji će prepričavati sjećanja.

Takav pristup tapkanja u mjestu, slušanja jednih te istih fraza u društvu rađa i jednu vrstu političke dosade. Red patriotizma, red sjećanja, red osuda licemjerne Europe, red obećanja.

A zašto se javlja osjećaj političke dosade. Građani su suviše dugo čekali da osjete tu nezavisnost. Da osjete nezavisno pravosuđe, poštene natječaje, pošteno zapošljavanje, nezavisno i od politike odvojeno zdravstvo i još mnogo toga.

Izgrađen je mit da smo najvažniji, i međunarodnoj zajednici i svjetskoj pravdi i svjetskoj povijesti. A to samopuzdanje je išlo do tog nivoa da je BiH i nas manje od tri milijuna prva pomisao Joeu Bidenu kada se probudi ujutro.

I onda nas jedno jutro probudi totalna agresija Rusije na Ukrajinu. Jedna nezavisna država je brutalno napadnuta sa svih strana. Šok i nevjerica i red paralela kako je to isto prije 30 godina prošla i Bosna i Hercegovina.

Slijedi milion pitanja, kako je to moguće. Gdje je svjetska pravda, gdje je svijet. E taj i takav svijet koji će donijeti pravdu u svaku avliju vjerovatno nikad nije ni postojao, samo su izgrađeni mitovi da je on tu negdje.

Primjer Ukrajine je dokaz koliko je BiH i sve u vezi BiH sićušno i na svjetskim političkim stolovima davno zaboravljeno, maknuto u stranu.

Ono što u takvim okolnostima ostaje je da se nezavisnost posmatra konkretnije, kroz stvaranje stanja u kojem će građani u svakom segmentu živjeti i doživjeti izborenu nezavisnost. Gdje će biti malo manje samosažaljevanja, a mnogo više rada i samopoštovanja. Gdje će biti mnogo više strategija i planiranja. Gdje politička podmetanja i krize neće biti izgovor. Gdje će kritika biti prihvaćena kao šansa. Gdje će postojati razumljivi i racionalni nacionalni ciljevi.

To je država gdje političke stranke zarad političke dobiti kratkog vijeka neće izdavati državu. Gdje će se znati crvena linija koja se ne prelazi i principi koji se ne izdaju.

I da, Dan nezavisnosti uprkos svim manjkavostima treba slaviti, jače nego ikad. Ali onda taj nacionalni ponos sutra treba pretočiti i u djela. Sretan Dan nezavisnosti svim građanima BiH.

Najpopularniji bošnjački portal 'pumpa' NATO da se zakuha u BiH! Iznose nevjerojatne gluposti u svojim analizama

Grude.com - klik u svijet — Mon, 28 Feb 2022 12:02:00 GMT

Naravno, misle na Milorada Dodika. U rijetko kojoj analizi će najpopularniji bošnjački portal okrznuti Bakira Izetbegovića i Željka Komšića, a kojih je cijela Bosna i Hercegovina taoc.

Dodika se može smatrati bilo kakvim, međutim za razliku od Bakira Izetbegovića riječ 'rat' se kod njega rijetko spominje, međutim najpopularniji bošnjački portal tvrdi da je Dodik najbolja slika Zapadu kakva bi ova država bila da se Dodika pita.

Što je najnevjerojatnije, Dodika se i pita jer je član Predsjedništva BiH, a njegova stranka je uz SDA najjača u Bosni i Hercegovini.

A najgluplja stvar u kompletnoj analizi najpopularnijeg bošnjačkog portala je da Milorad Dodik ne želi u NATO. Pa upravo je Milorad Dodik potpisao program reformi dokumentu ANP koji predviđa članstvo u NATO-u. Također, BiH je time ispunila sve uvjete za ulazak u NATO predajom programa reformi, a jedini razlog zašto ova zemlja još nije u NATO-u jer Bosnu i Hercegovinu NATO zemlje drže na čekanju.

Puno je plaćenika koji će ovih mjeseci pokušati zakuhati situaciju u BiH. Bliže se i izbori što je idealna podloga za pokrenuti nešto! Stoga, narodi Bosne i Hercegovine ne nasjedajte!

'Živio je za Dinamo, divio se Torcidi i bio najbolji komentator Formule jedan ikad'

Grude.com - klik u svijet — Tue, 22 Feb 2022 23:52:00 GMT

I da, navijao je za Dinamo. Oni koji prate nogomet znaju koliko je Blažičko bio strastven i koliko se davao u svom tom navijanju i komentiranju, srcem. A ono što je najbitnije, nije mrzio nijedan hrvatski klub. Još se pamti kultno divljenje Torcidi na jednoj utakmici Hajduka i Dinama. "Ako u Liverpoolu svi šutimo i divimo se kad pjeva "You'll never walk alone", onda svi trebamo zašutjeti i diviti se Poljudu kada pjeva o djedovima koji su tu sidro bacili i sve nas vezali...", kazivao je, a ispred TV ekrana netko je snimio Zdravka Mamića dok psuje: E j**** ti mater Blažičko.

I nije imao dlake na jeziku, iskren do kraja... pa onda kada to i nije popularno bilo.

- Osobno Bandića pamtim kao susjeda s Peščenice, vladao je Zagrebom 20 godina. Počasni je predsjednik Dinama, a u medijskome prostoru se sada kotrljaju svakakve priče o njegovoj veličini i važnosti. Politički bleferi koji u životu nisu dobili nijedne izbore, bolje im je da šute. Pametniji su kad šute nego kad govore - kazao je prije godinu dana i okrenuo "ljevicu" protiv sebe.

A njegovo komentiranje Formule jedan i poznavanje svih trkača u dušu, a onda ta doza napetosti koju je svojim glasom znao unijeti u domove dok vozači prave krugove Monzom, Indianapolisom, Melbourneom...

Blažičko, doktore, odmori se.

Ugledni vjerski novinar pozvao Mostarsku biskupiju da prestane voditi ratove

Grude.com - klik u svijet — Thu, 17 Feb 2022 12:27:00 GMT

Dakako, mons. Aldo Cavalli nije njegov rođeni brat blizanac. Hoser je Poljak, a Cavalli Talijan. Jedan je redovnik, drugi dijecezanski svećenik. Obojica teolozi, a jedan od njih liječnik te obojica dio diplomatske službe Vatikana, pa su se čak jednom skoro i susreli u Africi...

Piše: Darko Pavičić/Večernji list

No, u stvarnom se životu nikada nisu vidjeli, a imaju toliko toga zajedničkoga da ih je Međugorje, nakon prošlonedjeljne nastupne mise mons. Cavallija, novog Papina upravitelja za Međugorje, prepoznalo kao “duhovne blizance”. Odnosno, evanđeoskom jednostavnošću kojom je odisao mons. Hoser, na isti je način mons. Cavalli osvojio srca župljana i hodočasnika.

Papa Franjo očigledno s velikom pažnjom bira svećenike koje će poslati u Međugorje. Sam mons. Cavalli na tome mu je javno i zahvalio rekavši kako je ovu službu s radošću prihvatio na zalasku svojega života, baš kao i mons. Hoser. Dakle, u Međugorje mora doći netko iskusan. Ne samo po godinama i pastoralnom iskustvu, nego i duhovno iskusan, a duhovni se kapital ubire upravo u poznim godinama. Stoga, duhovnom kapitalcu niti ne trebaju neke posebne upute što će i kako činiti kada ga se negdje uputi. “Ideš tamo, budi tamo, mirno, spokojno i uravnoteženo, budi tamo i prati ljude. I to je to”, rekao je papa Franjo mons. Cavalliju na susretu nakon imenovanja, kojega su objavili i službeni vatikanski mediji, što se može protumačiti kao vidljivi znak da je Vatikanu stalo da u svijet izađe zajednička slika srdačnog susreta Pape i nadbiskupa Cavallija. Znak je to nedvojbene Papine podrške njegovoj misiji.

Bilo je nagađanja da se nakon smrti mons. Hosera neće tragati za novim međugorskim vizitatorom iz Vatikana, već da bi se jurisdikcija mogla vratiti u Mostar, nakon umirovljenja međugorskog protivnika mons. Ratka Perića, donedavnog mostarsko-duvanjskog biskupa. No, Vatikan želi u Hercegovini imati svojega čovjeka, što govori o tome da do kraja kani provesti plan uspostave tzv. pontifikalnog svetišta u Međugorju, kako je bilo najavljeno još prije pet godina. A mons. Cavalli taj je značaj dodatno potvrdio drugoga dana svojega dolaska intervju Radio Miru Međugorje rekavši kako “Papa predstavlja sveopću Crkvu i stoga šalje izaslanika, a izaslanik s Papom predstavlja sveopću Crkvu”. Dakle, tko se sretne s Papinim izaslanikom u Međugorju, kao da se sreo sa samim Svetim Ocem.

Mons. Cavalli svojom pojavom to i potvrđuje, jer njegova otvorenost, srdačnost i jednostavnost plijeni i osvaja ljude baš kao što to svojim stilom čini sam papa Franjo. Odnosno, kao što je u istome duhu činio i mons. Hoser, kojega je mons. Cavalli čak u svojoj propovijedi povezao s tumačenjem evanđelja i svrstao ga među one koji u raju gledaju lice Božje te zamolio fratre da ne uklone njegovu fotografiju iz župnih odaja. Golemo je to poštovanje! Ali i vidljiva naznaka smjera u kojemu će se kretati Međugorje sljedećih mjeseci i godina.

No, čini se kako to nije svima jasno i kao da ima još onih koji bi vodili ratove oko međugorskog fenomena. Tako se u ponedjeljak, dan nakon Cavallijeve inauguracijske mise u Međugorju, na internetskim stranicama “Crkve na kamenu”, službenog glasila Mostarske biskupije, pojavio tekst protiv Međugorja u duhu napada svih prošlih 40 godina. Koji veli, između ostaloga, kako “’međugorski fenomen’ unosi razdor među vjernike, jer fanatici ne govore o istini, niti ih istina ‘ukazanja’ toliko zanima, nego da bi privukli takozvane ‘hodočasnike’, ne sustežu se od vrijeđanja biskupa, od udaranja na njegov moralan život, na izmišljenu izdajničku ulogu”. Citati su to iz posljednje knjige mons. Perića o biskupu Žaniću, no servirani su upravo u vrijeme dolaska Papina čovjeka u Međugorje. Zacijelo nimalo slučajan tajming. Ali u svakom slučaju nepotreban i neprimjeren. Baš kao i ondašnja opaska biskupa Perića mons. Hoseru, kojemu je, kada mu je svratio u Mostar na putovanju prema Međugorju, poručio kako “na temelju brojnih ispitivanja ne drži vjerodostojnim nijedno ‘ukazanje’, nijednu poruku, nijednu tajnu, nijednu pergamenu”.

Kao i da su u “ta nevjerodostojna ukazanja ‘međugorskog fenomena’ uključena i ona navodna u prvih sedam ili deset dana”. A o kojima se pozitivno izjasnilo Međunarodno istražno povjerenstvo Svete Stolice za Međugorje, koje je 2010. osnovao papa Benedikt XVI. i čiji je nalaz sada kod pape Franje. Istoga toga pape Franje, koji u Međugorje prvo šalje Poljaka Hosera, a sada njegova “blizanca” Talijana Cavallija. Zašto? Zbog svih plodova međugorskog fenomena u ovih 40 godina, koje službena Crkva ne može ignorirati.

Darko Pavičić/Večernji list

U Danima pobijenih franjevaca, Puljić se prisjetio 'mučenika' Perića, Komarice i svog prezimenjaka...

Grude.com - klik u svijet — Wed, 16 Feb 2022 23:33:00 GMT

Među stradalim franjevcima bili su fra Leo Petrović, fra Jozo Bencun, fra Rafo Prusina, fra Bernardin Smoljan, fra Grgo Vasilj, fra Kažimir Bebek i fra Nenad Pehar koje su na Svetog Valentina 1945. partizani odveli na Neretvu, ubili i bacili u vodu.

Tjedan ranije Hercegovina se u Širokom Brijegu prisjećala se ubijenih franjevaca, mučenika. Ukupno ih je 66 palo kao žrtva zloglasnog, komunističkog režima.

Ovog tjedna održavala se zajednička sjednica biskupa Hrvatske i BiH. Uz stalno naricanje nad sudbinom hrvatskog naroda u BiH, za kojeg se od strane političkog vrha uglavnom ništa konkretno ne čini da ostane i da se spasi na tisućljetnim ognjištima, biskupi su neizravno pozvali da se glasuje za HDZ BiH na idućim izborima, bez spominjanja odgovornosti te stranke za političke neuspjehe, a naravno nisu spomenuli ni svoju odgovornost s obzirom na sve nevolje koje su priredili franjevačkim župama, osobito u vremenu Ratka Perića, a nema nekih znakova da će se situacija mijenjati i u vremenu Petra Palića, od kojeg su vjernici očekivali barem nadu u bolje sutra, da će mijenjati svijest i o biskupima u Hercegovini koji nisu na dobrom glasu i o političarima koji desetljećima opstaju na istoj priči, dok Hrvata nestaje, piše portal Otpor.media.

Uz sve to, umjesto da se prisjeti pobijenih franjevaca, 66 ih je bilo, zadarski nadbiskup Želimir Puljić u propovijedi u katedrali u Mostaru pričao je o mučeništvu biskupa Ratka Perića i biskupa Franje Komarice, te kardinala Vinka Puljića. Koliko je poznato, oni se dobro osjećaju, živi su i zdravi, a ni dlaka im nije pala s glave u svom tom “mučeništvu”, dok su oni koji su upozoravali na njihove pogreške, ili mrtvi ili žestoko kažnjeni.

Citirat ćemo za kraj fra Danka Perutinu koji je predvodio misu za pobijene franjevce i žrtve zloglasnog režima u Mostaru. “Zavjet šutnje je na snazi jer su sinovi zločinaca i dalje živi, neki su čak na vodećim funkcijama.”

Hoće li se Hercegovina, odnosno hrvatski narod u BiH ikad osloboditi tog zavjeta šutnje, tih zločinaca i njihovih nasljednika, dobro je pitanje. Nažalost, zasad nema naznaka promjenama, odnosno dok god bogatstvo ide ispred Boga, a u više slučajeva u Hercegovini tako se postupalo u svim profesijama koje mogu utjecati na društvo, u zemlji Humskoj, kako napisa blagopokojni fra Vendelin Karačić, nema mirna plova…

Otpor.media

Otvaraju se milijunske prilike za tvrtke iz Gruda i Širokog Brijega

Grude.com - klik u svijet — Tue, 15 Feb 2022 17:00:00 GMT

...koje će se prolaskom novog, moglo bi se reći i međunarodno značajnog prometnog koridora, naći u prilici dodatno unaprijediti svoje ionako nadaleko poznato poduzetničko okruženje, piše Večernji list BiH.

Osim bržeg prijevoza ljudi, nova će cesta, zbog činjenice da će se spajati s jedne strane s koridorom Vc koji ide dolinom Neretve, a s druge s autocestom koja prolazi kroz Hrvatsku, značiti i otvaranje novih perspektiva domaćim gospodarstvenicima u Hercegovini, a napose onima iz Širokog Brijega i Gruda koji su uvelike izvozno orijentirani.

Brojke na terenu

Gradonačelnik Širokog Brijega Miro Kraljević ističe kako svaka prometnica koja se gradi ima svoj značaj, a u ovom konkretnom slučaju brza prometnica spajat će dvije autoceste te će navedeni projekt imati značaj za cijeli prostor zapadne Hercegovine, ali i šire. Ona će dijelom omogućiti obilaženje tranzita, a kako ističe Kraljević, buduća brza cesta od Mostara do granice s RH omogućit će brzi priključak na autoceste - i na jednu i na drugu. Odnosno na koridor Vc s jedne, a autocestu koja prolazi Republikom Hrvatskom s druge strane.

- Sigurno će se raditi o prometnici velikoga značaja - naglasio je gradonačelnik Kraljević.

Načelnik općine Grude Ljubo Grizelj potvrdio je za Večernji list kako se dio buduće brze ceste koja će prolaziti kroz prostor ove općine realizira u dužini oko 20 kilometara, a što je polovina dionice Polog -granica s RH.

Na području općine Grude nalazi se i GP Gorica - Vinjani Donji koji je jedan od najfrekventnijih graničnih prijelaza južno od Gradiške kada je u pitanju broj putnika, osobnih automobila, kao i broj teretnih kamiona.

Grizelj je iznio podatke kako oko milijun putnika, a na temelju referentne 2019., prijeđe preko ovoga prijelaza u jednom smjeru, a tu je i oko 70 tisuća kamiona u oba smjera, odnosno 35 tisuća u jednom smjeru. Sve su to brojke koje dovoljno govore o važnosti navedenog graničnog prijelaza, ali i prilično ilustrativno govore o važnosti buduće brze ceste za promet ljudi i roba. Grizelj ističe kako je Općina Grude životno zainteresirana da se realizira projekt brze ceste kako bi se najprije olakšao život mjesnog stanovništva, ali i kako bi se zadržala konkurentska pozicija grudskoga gospodarstva.

Grizelj pritom podsjeća kako grudsko gospodarstvo sudjeluje u ukupnim rezultatima Federacije dvostruko iznad prosjeka. A posebno su, zaključuje, zainteresirani da se precizno definira spojna točka na samom graničnom prijelazu kako bi cesta nastavila od granice prema Zagvozdu na bazi tako utvrđene spojne točke. Drugim riječima, interes je da brza cesta Zagvozd - Imotski završi na prijelazu Vinjani.

O važnosti projekta za BiH i Hrvatsku govori i činjenica da je nedavno u posjetu gradovima i općinama u ZHŽ-u boravilo izaslanstvo Splitsko-dalmatinske županije predvođeno županom Blaženkom Bobanom.

Sastanak

Domaćin je bio načelnik općine Grude Ljubo Grizelj, a sastanku su nazočili zamjenici župana Stipe Čogelja i Ante Šošić, pročelnik Ureda župana Davor Pavić, zamjenik pročelnika Ureda župana Ivan Baćak, ravnatelj JU RERA S. D. Jozo Sarač, predsjednik Vlade ZHŽ-a Zdenko Ćosić, ministar prostornog uređenja i zaštite okoliša ZHŽ-a Miroslav Ramljak, gradonačelnik Širokog Brijega Miro Kraljević, gradonačelnik Ljubuškog Vedran Markotić, načelnik općine Posušje Ante Begić i direktor Razvojne agencije HERAG Rade Luburić. Na sastanku je posebice istaknut značaj projekta brze ceste za prostor zapadne Hercegovine, ali i ovoga dijela Hrvatske, piše Vecernji.ba.

Novi nadbiskup stigao u Međugorje, a RTV Herceg Bosne snima petrovce u Cimu

Grude.com - klik u svijet — Sun, 13 Feb 2022 11:29:00 GMT

RTV Herceg Bosne za koju su politički predstavnici Hrvata u BiH lobirali da im se uplaćuje marka putem računa za struju prenosi svetu misu petrovaca na uzurpiranom Cimu koji je oduvijek bio franjevački.

I ranije su pojedini novinari ove televizije otvoreno bili na strani petrovaca u borbi za župe koje su utemeljili i u kojima su (g)radili franjevci, međutim ovo već prevršava mjere dobrog ukusa. Da novi apostolski vizitator i nadbiskup Cavalli koji brine o jednom od najvećih mjesta molitva na svijetu nije dobrodošao na televiziju koja se spominjala i u kontekstu nacionalne kod Hrvata uistinu je žalosno.

Prvu svetu misu Alda Cavallija pak na svojim Facebook stranicama i na radijskoj postaji donosi Radio Mir Međugorje.

Josip Muselimović: I opominjući članak Željka Andrijanića potvrda da se gase posljednje lanterne

Grude.com - klik u svijet — Thu, 10 Feb 2022 23:23:00 GMT

Piše: Josip Muselimović - Odvjetnik, književnik, akademik

Brzinom munje vijest je obišla cijeli svijet. Iz sata u sat vijest je ponavljana u televizijskim i radijskim emisijama i programima.

Ne zbog toga što književni opus Ive Andrića ne zaslužuje najveće književno priznanje, nego pomalo – iz drugih razloga. Naime, Ivo Andrić potječe iz male i nemoćne zemlje, iz malog i nepoznatog bosanskog grada, a uza sve, čovjek je "zanimljive" diplomatske karijere. Kada književnik takva podrijetla i curriculuma pokori književni svijet, onda je to vijest – poput atomske bombe.

Na popisu onih koji su se nadali okititi najvećim priznanjem, bilo je književnika iz velikih država iza kojih su moćni politički, društveni i kulturni lobiji. To je činjenica koja se ne može zanemariti. Zapravo, ona je vrlo važna karika na putu do velikog, zvjezdanog trona.

Na Nobelovo prijestolje Ivo Andrić popeo se bez društvene potpore. Popeo se sam sa svojim romanima i pričama! Prijam kod predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita, priča se, bio je kurtoazne naravi. Svjedoci govore da se najviše i najduže razgovaralo o vremenskoj prognozi i predstojećoj turističkoj sezoni. Istina, malo i o reumi, išijasu i drugim nevoljama koje znaju zahvatiti ljude treće dobi.

Razgovaralo se i o drugim stvarima koje se nisu doticale velikog kulturnog događaja i priznanja jugoslavenskoj kulturnoj sceni. Josip Broz Tito svoju suzdržanost pravdao je prijateljstvom s Miroslavom Krležom. Njegov prijatelj nije uspio u tom natjecanju. Ostao je bez Nobelove nagrade!

Sve se mora razumjeti!

Početak 1962. godine bilo je vrijeme najveće slave Ive Andrića. Stizali su pozivi sa svih strana. Iz zemlje i inozemstva. Jedan za drugim! Zvali su gradovi, sveučilišta, udruženja književnika.

Svatko.

Nekoliko mjeseci nakon dodjele Nobelove nagrade, Ivo Andrić bio je pozvan na otvorenje izložbe poznatog suvremenog likovnog umjetnika. Po zidovima beogradske galerije slike su bile poredane, uredno opremljene i savršeno osvijetljene.

Na ulazu u galeriju Andrić je bio svečano dočekan. Ravnatelj je uputio nekoliko riječi dobrodošlice. Mlada djevojka, iz poštovanja odjevena u ukrašenu bosansku odjeću, predala je buket cvijeća. Televizijske kamere i novinari, poput mušica za vrijeme vrelih ljetnih dana, trčkarali su lijevo i desno da zabilježe svaki trenutak i naprave što bolje snimke i fotografije.

Sa šeširom u ruci, nobelovac je išao od slike do slike. Skidao je i stavljao naočale. Primicao se i odmicao od postavljenih slika. Želio je što bolje vidjeti boje i poteze, motive i poruke. Nakon svega, prijateljima je, da nitko drugi ne bi mogao čuti, rekao:
"Od ovih mazarija i crni đavao glavu bi okrenuo. Na ovim platnima nema predjela. Nema likova. Nema ništa osim razbacanih i razmazanih boja. I boje su crne i teške."

Izložba mu se nije svidjela.

Tako nekako je i sa suvremenom poezijom. Nisam ja pozvan suditi, još manje ocjenjivati. Ipak… Postoje pjesmice koje je teško razumjeti, a još teže shvatiti što je pjesnik želio poručiti. Međutim, postoji druga poezija, ona koja se pamti, čita, recitira i koja odjekuje poput moćne artiljerije.

Davno sam pročitao i zapamtio kultnu pjesmu znamenitog bosanskohercegovačkog i hrvatskog pjesnika Mire Petrovića (1955.). Pjesma se zove "Moj stric Mijo" i počinje:

On, potiho, otvara vrata na kojim piše Skupština općine Ljubuški…

Eto, s tom samo jednom pjesmom pokorio je pjesnički svijet i za mlada života zagazio u čitanke, monografije i antologije. Pod tim svodovima ostat će za sva vremena.

Ne postoji profesija bez cehovskog jala i zavisti. Među pjesnicima možda i najviše. Nekada Vesna Parun, Dragutin Tadijanović, Tonko Maroević, Jevrem Brković, a danas živući Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Veselko Koroman, Luko Paljetak, Avdo Sidran, književna pera prvoga reda, svatko na svoj način, s poštovanjem pišu i govore o Miri Petroviću, magu pjesničke riječi, uredniku i velegraditelju kulturne scene. Pišu i govore o čovjeku poetske uzvišenosti, ljudske poniznosti i franjevačke skromnosti.

Jednom prigodom, u prepunoj dvorani mostarskog Centra za kulturu, Avdo Sidran, veliki pjesnik, svoje obraćanje počeo je riječima:

- Hvala vam, dragi Mostarci. Hvala na ovolikom broju i ovakvoj posjećenosti. Posebno sam počašćen što mojoj poetskoj večeri prisustvuje pjesnik Miro Petrović.

Dvoranom se prolomio buran – baš buran pljesak.

S pjesnikovom suprugom Angelom ponosno sam osluškivao oduševljenje i pljesak mostarske publike. Pjesnik je, oborena pogleda i urođene mirnoće, ispratio ovacije sugrađana. Svoj mir nisu izdržavali uredno ispeglani matoševski brkovi. Samo su oni lagano podrhtavali i radovali se.

Gastarbajterstvo je usud ovih prostora.

U pjesmi "Iseljenik", polemični Antun Gustav Matoš (1873. – 1914.), vodeći hrvatski pjesnik, novelist, esejist i putopisac, prije stotinu godina, pjevao je o pogubnom društvenom trenutku. Jer, mlado i staro, učeno i neuko, kršteno i nekršteno, tražilo je svoj mir i sigurnost u drugim, dalekim zemljama. U potrazi za boljim životom i sigurnim prostorom, ljudi su odlazili do kuda su vlakovi vozili, brodovi plovili i zrakoplovi letjeli. Amerika, Novi Zeland i Australija postale su njihove nove, druge domovine.

Tako A. G. Matoš pjeva:

Na dalek evo krećem put,

Spram ružnih tuđih strana,

Od bola puca moj grud,

U srcu pišti rana:

Oj, zbogom, kućo,

Drago selo, zbogom,

Ja ostah samac,

Sam sa mojim Bogom.

Sa grunta moga tjera me dug,

Za lihvara zaplijeniše mi plug,

K'o slijepac hajde u novi svijet,

Da budem novo roblje,

I ne znam gdje ću i samac mrijet,

Jer tuđinski nas glođe pas,

A konop nam za vratom,

Dok zemlja naša ima samo groba.

No što će meni tuđi krov,

Sloboda tuđeg kraja.

Po narodu si svome sve,

Bez njega nitko

Slobodu traži gdje ti zbori mlijeko majke.

U vrijeme nastanka ovih stihova domovina Antuna Gustava Matoša nije imala samostalnost, politički, odgojni, gospodarski i duhovni okvir. Sve se može razumjeti!

Međutim, teško je razumjeti vrijeme s početka ovog stoljeća. Država kojoj je Svevišnji dao sve – tisuću kilometara plavog mora, tisuću kristalnih otoka, samostalnost i suverenitet, a opet ljudi odlaze. Odlaze u kolonama, s jasnom porukom – nikada više natrag.

Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, nigdje iskrene potpore. Iz najbližeg okruženja stižu poniženja – "prvo sapun pa onda parfem".

A Bosna, s njom i Hercegovina, zemlja je poniznih, radinih i čestitih ljudi, nobelovskih visina. U prošlom mjesecu putovao sam Livanjskim poljem, Lašvanskom dolinom i Popovim poljem.

Tuga!

Ni čovjeka na njivi, ni pastira za stadom.

Pustoš!

Od bola puca moj grud, u srcu pišti rana, pjeva A. G. Matoš.

U ponedjeljak, 31. siječnja, s Mladenom Bevandom, predsjednikom Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u BiH, pošao sam u Skopaljsku Gračanicu. S uzoritim kardinalom Vinkom Puljićem pošli smo predstaviti veličanstvenu monografiju – "U srcu rajskog kraja".

Dva domaćina, dva svećenika i dva brata – Ilija i Tadija Ivoš, ljudi su blage naravi, tople bosanske duše i vesela osmijeha. Pri prvom susretu svakog čovjeka moraju oduševiti i osvojiti. Na putu smo zastali u Uskoplju i sreli se s Josipom Mlakićem, znamenitim književnikom, koji polako, a sigurno, korača prema visinama svog zemljaka Ive Andrića.

U nevezanom razgovoru začela se teška i bolna priča o odlascima. Tako Josip Mlakić pripovijeda:

"Prije pet godina moja kći iz Uskoplja pošla je na studij veterine u Zagreb. U godini njezine mature u Uskoplju je bilo više od stotinu učenika hrvatske nacionalnosti. Danas ih je samo petnaestak. Ništa bolje stanje nije u bošnjačkom i srpskom narodnom korpusu."

Bosanski lonac ključa.

Sve prazniji – ključa!

U petak, 4. siječnja uz jutarnju kavu čitam omiljeni Večernji list. Na petoj stranci vidim opominjući članak novinara Željka Andrijanića:

"Ljudi su umorni od prošlosti. U posljednjih 10 godina Bosna i Hercegovina oprostila se od pola milijuna ljudi. Puno vremena je uzalud potrošeno. Nade u bolje sutra sve je manje."

Nakon sarajevskih i neumskih propalih razgovora, u našoj zemlji gase se posljednje lanterne.

Piše: Josip Muselimović - Odvjetnik, književnik, akademik

Njemački biskupi kreću svojim putem! Pobuna sve veća! Je li novac u pozadini raskola? Kölnska nadbiskupija bogatija od Vatikana!

Grude.com - klik u svijet — Thu, 10 Feb 2022 17:12:00 GMT

Augsburški teolog, autor knjige i inicijator Youcata, Bernhard Meuser upozorava na drmatično stanje njemačke crkve, za kath.net, i žestoko je ustao protiv tamnošnjih biskupa.

Prema njegovom mišljenju, rimokatoličku biskupi u Njemačkoj uskoro i formano neće biti takvi, već će krenuti s "Njemačkom katoličkom crkvom".

Stoga je on poslao pismo 3000 biskupa diljem svijeta. “Činjenica da je papa Leo X. jednom odbacio teze Martina Luthera kao nebitne ‘redovničke prepirke’ možda je bila pogreška s najozbiljnijim posljedicama u crkvenoj povijesti. Točno 500 godina kasnije, Rimokatolička crkva ponovno je na točki da umanji i zanemari teološku raspravu u jednoj ne tako dalekoj zemlji kao njemački problem. Sljedeći raskol u kršćanstvu je pred vratima. I vratit će se iz Njemačke. Ovaj put zarazit će sve mjesne crkve duhom pobune i izdaje evanđelja ako univerzalna crkva sada ne potvrdi temelje jedne, svete, katoličke i apostolske vjere i iznova je ne predstavi vjernicima.”

Meuser tvrdi da su reagirali biskupi iz Amerike, Australije, Indije... - Važno je znati da Učiteljstvo Crkve nije samo u Rimu. Povjereno je zajedništvu biskupa. Ova zajednica je uznemirena – i to ne samo zbog naše male dobrovoljne inicijative.

Može li se pročitati što ste napisali biskupima?

Meuser: O da. Sve što trebate učiniti je otići na www.neueranfang.online , gdje ćete pronaći kampanju #Sedam pitanja. Tamo se također možete prijaviti za newsletter kako biste uvijek dobivali najnovije vijesti. Preporučio bih ga svima koji, poput nas, vide “zlostavljanje” u njemačkom sinodalnom putu. Srećom, sve više katolika počinje vidjeti svjetlo. A luda stvar je da nas puno evanđeoskih kršćana podržava u našem otporu. Podsjećaju nas na propast njihove vjerske zajednice kroz “samosekularizaciju” i mole nas: “Nemojte napraviti istu grešku!”

Dakle, vi ste grupa otpora?

Meuser: U međuvremenu jesmo. Pokretačka snaga njemačkog sinodalnog puta su funkcioneri i ljevičarski teolozi, a neki od sinodalista širom otvaraju usta, za koje se može sa sigurnošću pretpostaviti da nikada nisu vidjeli katekizam iznutra, a vjerojatno čak i bogomolju rijetko kada gledano iznutra. Nema ni duha ni snage i srušit će se poput kuće od karata kada se dim ugasi i pokroviteljstvo crkvenog poreza presuši. Deset godina nakon Pirove pobjede obići ćemo ruševine. Tada je vrijeme za obnovljenu crkvu onih koji u središte stavljaju Isusa – a to već čine sa spokojem i unutarnjom radošću. Naglašavam: Ovo se događa preko denominacijskih granica! Oni koji sada traže Isusa prepoznaju se kao učenici. Ja mislim da je nije tako teško prepoznati Božji rukopis u događajima. Bog ne griješi. A možda je ono što nam se trenutno čini katastrofalnim i zaprepašćujućim čudesan obrat milosti.

Međutim, postavlja se i pitanje je li novac u pozadini svega. Nadbiskupija u njemačkom gradu Kolnu još je 2015. objavila da raspolaže bogatstvom vrijednim oko 3,35 milijarde eura, što je čini bogatijom od Vatikana.

Papa Franjo još je tada pokušao staviti tamnošnju nadbiskupiju pod kontrolu, međutim u Kölnskoj nadbiskupiji tada su isticali svojdobrotvorni i pastoralni rad na kojeg se troši više od polovine bogatstva...
Kako god bilo iz svih kriza - ma koliko pohlepnih i diktatorski nastrojenih nadbiskupa, biskupa i nekih drugih lica na funkcijama bilo - Crkva će izići nesalomljiva i još jača jer Crkva nisu funkcije, Crkva je Krist, Crkva je narod Božji!

Grude.com

Profesori marksizma u Hercegovačkom slučaju

Grude.com - klik u svijet — Fri, 04 Feb 2022 00:12:00 GMT

Međutim, zapuhaše neki novi vjetrovi, profesori marksizma postadoše uglednici na visokim funkcijama piše hercegovački portal sa sjedištem u Širokom Brijegu Otpor.media.

Proteklih dana objavljen je tekst o razriješenju “Hercegovačkog slučaja”, a autor je, tko bi rekao, profesor marksizma koji je preobukao dres u vremenu demokratskih promjena inicijala M. B., ravnatelj Gimnazije u Širokom Brijegu.

I dočekao je svojih pet minuta da se opet vrati na marksizam pa da može protiv franjevaca. Neće puno, da se fratri s Briga ne uznemire, ali hoće do te mjere da slavodobitno ustvrdi da u Crnač dolaze petrovci (u narodu, popovi) i da u Hercegovini pušu neki novi vjetrovi.

Međutim, kao marksist nije puno učio o zakonima u Vatikanu s obzirom da je ustvrdio kako je: Papina odluka nepromjenjiva!

Podsjećanja radi, samo u ‘Hercegovačkom slučaju’ odluke su se tri puta mijenjale, do posljednjeg “Romanis Pontificibusa” kojeg se ne može pronaći u službenom glasilu “Acta Apostolicae Sedis” jer nije ni uvršten.

Promašio je novinar/ravnatelj, a najbolja titula mu je ta iz Jugoslavije da je marksist, a koji se u novini bavi raznim temama, “ceo fudbal” jer je niz primjera kroz stoljeća kako su se mijenjali vatikanski zakoni, dekreti, bule… na kraju krajeva, biskup u Hercegovini ima Zakonik kanonskog prava prema kojem može primijeniti novu odluku i imenovati, primjerice, franjevca u Crnču, vratiti fratre u sustav, ali očito ne postoji želja. Još ako marksisti podupiru da se franjevce Hercegovine još jednom ubije kao 1945., onda zasigurno ni od biskupa neće biti želje da im pomogne.

Ono što marksisti dobro znaju. Ovu situaciju iz Crkve prenijeti i na državu. Svjesni su oni da se njihovo vrijeme vraća. U Crkvi Hrvate se ništa nije pitalo, a Nijemce i Francuze se itekako pita, pogotovo sada kada ih nestaje mogu odlučivati što će, jer Hrvati su mali narod, može im se lako slomiti kičma, misle, a možda i vide… Hrvate se ništa neće pitati ni u političkoj situaciji, oko Izbornog zakona i budućnosti Hrvata u BiH. Sve je negdje već zapisano. Samo će spustiti glavu kada za to dođe vrijeme. Ako se nešto ne promijeni u glavama njihovih lidera… a marksisti znaju da se ništa neće promijeniti… jer hrvatstvo dobrog dijela onih koji se danas busaju u prsa je na razini marksista…

OTPOR.Media

Tuđman je želio kardinala u Grudama, Puljić je suosjećao s fratrima i ovim narodom

Grude.com - klik u svijet — Sun, 30 Jan 2022 09:13:00 GMT

Iako, nažalost, u župama u općini Grude nikad nije predvodio svetu misu, s ovim pukom duboko je suosjećao u svim vremenima. - Pozdravi mi fratre - govorio bi između ostalog vjernicima iz župe Grude koji bi mu dolazili i kazivali da su iz župe kojoj identitet dadoše fra Stanko, fra Bernard i fra Ante. Bio je svjestan patnje ovdašnjih fratara i ovog puka, ali i toga da su mu zbog hercegovačkih biskupa bile svezane ruke. Iako je nadbiskup, praktički, šef svim biskupima ni on nema neograničene ovlasti u biskupijama koje imaju svog upravitelja, a u više navrata pokušavao je hercegovačke biskupe motivirati da osluškuju bilo naroda, uspostave suradnju i krenu graditi Crkvu za dobrobit svih, hercegovački biskupi uglavnom ga nisu slušali, a njihovi kruti stavovi žalostili su ga u više navrata.

Zanimljiva je i priča o dr. Franji Tuđmanu koji je Nadbiskupiju planirao iz Sarajeva premjestiti u Grude. Iako antihrvatski čimbenik Ivo Komšić u novoj knjizi piše kako se to planiralo na silu, iz mržnje prema Sarajevu, činjenica je da je dr. Tuđman brinuo o kardinalu i svećenicima Sarajeva, a Grude kao glavni grad Herceg Bosne bile su logična opcija za ovaj čin. To se nije dogodilo, kardinal je ostao u Sarajevu, preživio razne napade, prijetnje, mržnju... i oprostio svima. Kardinale, odmori se, zaslužio si!

Grude.com

Fra Ante Vučković: A što ako su sjeme i zemlja još uvijek mudriji...

Grude.com - klik u svijet — Fri, 28 Jan 2022 09:26:00 GMT

Toga nema ni u čemu što mi ljudi stvaramo. Jedno računalo ne nosi u sebi sjeme budećega računala. Jedan bicikl nikada na svijet neće donijeti neki drugi bicikl. To što svaka jabuka i šljiva ima, nemaju naša tehnička čudesa.

Zaboravili smo svijet promatrati otvorenih očiju. To što nam je neprestano pred očima više ne vidimo. Što se češće divimo svojim tehničkim ostvarenjima to manje vidimo čudesnost Božjih stvorenja. Sve manje imamo izravnog iskustva sa sjemenom i zemljom, a sve češće s tehničkim proizvodima. Sve češće opažamo druge kako ne vide svijet oko sebe jer im je pogled zarobio zaslon u ruci. Došli smo do toga da više nemamo slika kojima bismo usporedili kraljevstvo Božje. Kad pogledao filmove i serije koji oblikuju naraštaj koji nas već pomalo zamjenjuje, opažamo kako su prepuni apokaliptičkih tonova, strahova od umjetne inteligencije i tehničkih rješenja iza kojih se kriju najprizemnije ljudske strasti kao što su moć i nasilje.

Kojim prispodobama govoriti takvom naraštaju? Je li došlo vrijeme da vježbamo post od zaslona i učimo ponovo blizinu jednih s drugima i zajedničku blizinu zemlji? Jesmo li već nepovratno zapustili sjeme i zemlju i prepustili ih tehnici i profitu? Prijeti li nam naš neshvatljivi nemar prema zemlji da posve izgubimo i odnos s Isusovim slikama o kraljevstvu Božjemu? Nije li Bogu bliža šetnja po polju s mladim naraštajem nego li liturgija na zaslonu i društvenim mrežama?

Možda nas post od hrane može naučiti i važnosti posta od zaslona, informacija i algoritama. A što ako se u sjemenu i zemlji još uvijek krije čudesna blizina kraljevstva Božjega? A što ako su sjeme i zemlja još uvijek mudriji od naših vlada, znanstvenika i influencera? Slutim da post krije više odgovora nego što stanu u jednu malu kolumnu o Riječi i postu.

Fra Ante Vučković/Bitno.net