"Poštovani gospodine Ćimić!
Budući da ste me se, kako bi mi u južnoj Hrvatskoj – Dalmaciji, rekli uhvatili „kao pijan plota“ i da me u svojim portalskim „Filipikama“, koje su pune neistina i insinuacija, najblaže rečeno difamirate i blatite, a da me uopće na poznajete, dopustite da i ja Vama u nekoliko točaka nešto kažem i pojasnim.
1. Tko sam ja? U Vašem pisanju Vi me točno identificirate kada navodite moju pripadnost Franjevačkomu redu, ime i prezime – fra Željko Tolić. I to je, na žalost, jedino točno što o meni donosite u gore navedenom članku.
Stoga, cjelovitosti i javnosti radi, moj curriculum vitae sažeto glasi: teologiju sam diplomirao izvrsnim uspjehom, Summa cum laude, na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1989.), a imao sam čast da mi je diplomu potpisao blagopokojni kardinal Franjo Kuharić.
Nakon dvogodišnje službe u Splitu, Uprava moje Provincije (Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja, sa sjedištem u Splitu) me 1992. šalje na poslijediplomski studij crkvene povijesti u Rim, gdje sam na najeminentnijem crkvenom učilištu Pontificia Università Gregoriana (Papinsko Sveučilište Gregoriana) u Rimu najprije magistrirao (1995.), a zatim i doktorirao (1999.) iz spomenute materije, također sa Summa cum laude (naslov disertacije: I francescani nella diocesi di Sebenico tra medioevo ed etá moderna [dal 1298 al 167]).
Nakon perfektno napisanog i obranjenog doktorata i po povratku u spomenutu Provinciju, istodobno sam predavao povijest na nekoliko crkvenih i građanskih institucija (Franjevačka klasična gimnazija u Sinju, Nadbiskupska klasična gimnazija „Don Frane Bulić“ u Splitu, Visoka učiteljska škola Sveučilišta u Splitu).
Istovremeno sam, 2001. godine, izabran za Vikara (zamjenika Provincijala) spomenute Provincije, a 2003. i za samog Provincijala, tj. redovničkog poglavara, te iste Provincije. Službu Provincijala obavljao sam u dva mandata: prvi od 2003. do 2009., a drugi od 2009. do 2012. godine. Više nisam mogao, jer franjevačko zakonodavstvo propisuje da se spomenuta služba ne može obnašati više od dva mandata, odnosno devet godina.
Nakon toga, da bi ponovno mogao biti biran za Provincijala, prema spomenutom zakonodavstvu mora se pauzirati šest godina. I gle čuda, i nakon šest godina pauziranja jedan dio braće me tajnim glasovanjem ponovno želio vidjeti na prethodnoj poziciji tako da sam opet (2019.), po treći put, bio jedan od kandidata za Provincijala. No, na sreću u našoj Provinciji ima i drugih vrlo kvalitetnih članova.
U međuvremenu, dok sam bio Provincijal, istodobno sam obnašao i druge vrlo važne i ugledne službe na europskoj i domaćoj razini (član Uprave europskih provincijala – UFME, predsjednik svih franjevačkih zajednica u Hrvatskoj i BIH – VFZ, predsjednik konferencije Provincijala Hrvatske, BIH i SLO itd.). S prestankom provincijalne službe, došao sam na Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, što mi prije, zbog opsega i zahtjevnosti provincijalne službe, nije bilo moguće, a od ožujka 2015. svojevoljno sam (!) prihvatio i službu župnika u župi Slivno kraj Imotskoga, tako da trenutačno djelujem na dva kolosijeka: kao nastavnik na Fakultetu u Splitu i župnik u župi Slivno kod Imotskoga.
Evo, to sam ukratko ja, fra Željko Tolić. I vi od toga ništa ne znate, osim što navodite moje ime i prezime. Dakle, nisam „čelnik“, termin koji Vi rabite, a koji implicira čelnu poziciju neke građanske asocijacije (političke, društvene, kulturne itd.), nego minister provincialis (u prijevodu: provincijski sluga, a kolokvijalno: Provincijal), crkveni termin za službu poglavara u nekoj redovničkoj zajednici.
A tko ste Vi gosp. Ćimiću? Osim što, tako čitam o Vama, negirate da ste Dubrovčanin već Župljanin (iz Župe Dubrovačke), što ste dvadesetak godina u novinarstvu te ste postali i „perjanica hrvatskog istraživačkog novinarstva“, što ste bili urednik dubrovačkog tjednika Setemana nakon čega ste prešli u druge novinarske kuće i od 2008. skrasili se na portalu Index.hr, što u svom pisanju ne štedite „ni crvene, ni crne, ni bijele, ni plave, ni lijeve ni desne“, što ste dobitnik HND-ove nagrade Marija Jurić Zagorka itd, zanima me što ste i tko ste još, osim ovih podataka koji se hvalospjevno iznose o Vama na internetskim stranicama. Ovo je vrlo časno i impresivno što sam pročitao pa ne mogu vjerovati da tako nisko udarate. Zato i moje pitanje: tko ste i što ste još Vi?
2. Zadaća Provincijala? Zadaća svakog Provincijala, pa tako i moja u dva mandata, jest brinuti se za svoju redovničku zajednicu: duhovno, moralno i materijalno, s tim da su u tu vrlo široku lepezu uključena i sva braća o kojima Provincijal treba voditi brigu i pohađati ih u mjestima njihova boravka i službi.
Spomenuh „materijalno“, što podrazumijeva materijalna dobra“. Naime, svaka redovnička zajednica, biskupija i Crkva općenito ima i materijalna dobra o kojima redovnički poglavari i biskupi, osobno ili preko posrednika, trebaju voditi brigu. U skladu sa Zakonikom kanonskoga prava, Generalnim konstitucija i statutima Franjevačkog reda, Partikularnim statutom naše Provincije i, osobito, neprolaznim načelom kojega je izrekao utemeljitelj Franjevačkog reda sv. Franjo Asiški: Non sibi soli vivere sed et aliis proficere (u prijevodu: Ne živjeti samo sebi, nego i drugima koristiti), svih devet godina moje provincijalne službe tako sam djelovao.
Stoga, vrlo konkretno, s osvrtom na Vaš bombastični naslov i uzorno „linčovski“ uradak koji ispod toga donosite, želim reći slijedeće. Franjevačka Provincija Presvetog Otkupitelja ima u Zagrebu svoj samostan Majke Božje Lurdske, u sklopu kojeg se nalazi crkva i neke gospodarske zgrade.
U vlasništvu samostan je bilo i nekoliko stanova (različite kvadrature), koje je predatorska komunistička vlast za vrijeme titoističke Jugoslavije, kao i na mnogim drugim mjestima, nasilno oduzela. S uspostavom demokratske RH ti su stanovi, zahvaljujući ponajviše upornom zalaganju i trudu tadašnjega gvardijana fra Pavla Vučkovića, vraćeni samostanu, ali u katastrofalnom stanju: uništeni, devastirani i posve neuporabljivi. Ako ih se željelo bar donekle urediti, trebalo je izdvojiti više stotina tisuća eura, što ni samostan ni Provincija nisu bili u mogućnosti. I tako su ti stanovi zjapili prazni, u stanju kojeg sam iznio.
I što sada? Imaš, a nemaš! Želiš nešto korisno napraviti, a nemoćan si! I u Provinciji se tada javlja ideja, sukladna maksimi koju sam spomenuo: da se ne živi samo sebi nego da se i drugima koristi, da se u Zagrebu, kao sveučilišnom gradu, učini nešto karitativno za siromašne studente civile koji potječu s područja naše Provincije (koja se, da spomenem, okvirno proteže od Neretve do Zrmanje te od Sumartina na Braču do Gračaca u Lici, ali i šire). U te ih stanove nismo mogli smjesti, jer su bili nedostojni ljudskog boravka. No, rađa se druga ideja: u sklopu spomenutog samostana u to je vrijeme postojao, i danas postoji, jedan dio (aneks) samostana u kojem su stanovale časne sestre, a također je bio u lošem stanju. Nakon što su one, zbog loših uvjeta, iz toga dijela bile izmještene u drugi dio samostana, taj je aneks zjapio prazan i zapušten. I sukladno smjernicama Franjevačkog reda, našem franjevačkom poslanju i karizmi, kao i željama Provincije da se za siromašne studente civile u Zagrebu učini nešto plemenito i korisno, tj. da se ne živi samo sebi, već i drugima koristi, dolazi do dogovora i ugovora s gosp. Goranom Marićem: Provincija njemu uništeni, devastirani i posve neuporabljivi stan u Zvonimirovoj ulici (uz financijsku nadoknadu), a on Provinciji 9 obnovljenih stanova i priručnu kuhinju za izvanredno humane svrhe: za sirotinju, odnosno siromašne studente civile, u onom dijelu iz kojeg su iselile časne sestre. I tako bi!
Tako je aneks zgrade, u kojoj su prethodno stanovale časne sestre, koje su preselile u drugi dio samostana, postao Studentski dom namijenjen, ponavljam, siromašnim studentima civilima s područja naše Provincije, koji su u tom Domu besplatno stanovali i studirali na raznim zagrebačkim fakultetima.
Stanovnici toga Doma su uspješno završavali svoje studije te su danas profesori, liječnici, glazbenici itd. Premda su se u moja dva mandata u Provinciji realizirali i drugi značajni projekti, ipak taj besplatni Studentski dom u samostanu Majke Božje Lurdske, sa svojih devet jednokrevetnih soba i priručnom kuhinjom, kao i studenti koji su u njemu boravili i s uspjehom završili svoje studije, za mene osobno predstavlja najveće zadovoljstvo. Umjesto u stare, napuštene i trošne stanove, za koja su trebala iznimno velika sredstva za njihovu obnovu (a postavlja se pitanje kome: zar fratrima koji stanuju u samostanu, i s kojim ciljem: zar da tjeramo biznis i „mlatimo lovu“ od najma), smatrali smo da je pred Bogom pravednije, a pred ljudima, Franjevačkim redom i Crkvom časnije i moralnije ulagati u znanost i pomagati drugima, ponavljam, siromašnim studentima koji su danas, kako rekoh, ugledni ljudi ovoga društva (o tome se, uostalom, može pročitati i slikovno vidjeti u mojoj knjizi: I bi tako, 2003.-2012, Split, 2012., str. 474-475).
Dakle, naša redovnička zajednica ima i nekretnine, koje može i prodavati u skladu s građanskim i crkvenim propisima po tržišnoj ili manjoj cijeni. Čudno je štovani novinaru, kad već pišete o toj tematici, da niste proučili Zakonik kanonskoga prava kao i odluke Hrvatske biskupske konferencije o tome, jer da ste ih proučili i poznavali cijelu istinu ne bi iznosili neistine da je za predmetnu transakciju trebalo tražiti dopuštenje Svete Stolice. Evo, uvaženi novinaru, i to sam ja, provincijal fra Željko Tolić, o kojemu Vi ne pišete, ali spremno i manipulativno iznosite dezinformacije kojima me blatite i obmanjujete javnost. Takav je moj stav, empatija, solidarnost i brižnost bila onda, a takva je i danas, jer bi i danas isto tako postupio.
3. Navodno prijateljstvo s političarima. Žao mi je ako ću Vas razočarati konstatacijom da ja nemam niti želim imati neprijatelja, s nijedne strane („ni crvene, ni crne, ni bijele, ni plave, ni lijeve ni desne“), i da nikada nisam dijelio ljude po rodnoj, vjerskoj, nacionalnoj, političkoj, stranačkoj, novinarskoj ili bilo kojoj pripadnosti i profesiji.
No, Vi pamtite i strastveno mi zamjerate susret s gđom. Jadrankom Kosor u Kninu, kao i moju izjavu o „moralnoj i molitvenoj pomoći“ istoj. Uvaženi gosp. Ćimiću, radi Vašeg vrlo uglednog i časnog novinarskog posla (koji ne bi trebao biti samo informacija, nego i formacija ljudi i društva), podsjetiti ću Vas da se u Katoličkoj crkvi gotovo svake nedjelje na svetim misama, poglavito u Prošnjama, moli za poglavare države i ljude na vlasti. Molitva za ljude koji obnašaju odgovorne poslove u našoj Domovini jedna je od zadaća, kako nas svećenika tako i vjernika laika. I kao što postoje mise i molitve za gladne, izbjeglice i prognanike, zarobljene i nepravedno osuđene, za zatvorenike, bolesnike i umiruće, za kišu i lijepo vrijeme, tako isto postoji propisana molitva Katoličke crkve za Domovinu i „nosioce vlasti“. U potonjoj se moli slijedeće: „Pogledaj (Bože!, op. aut.) milostivo na one koji po svojoj službi nama upravljaju da se tvojom dobrotom svuda po svijetu ustali blagostanje narodâ, siguran mir i sloboda vjere“, dok se u molitvi za državnog poglavara moli: „Bože, tebi služi svaka ljudska vlast. Daj službeniku svome, našem predsjedniku (ili predsjednici! op. aut.)) N. uspjeh u vršenju službe, da narodu služi i u državi promiče slobodu i sigurnost“. Zar sam pogriješio i bio u krivu što sam gđi. Kosor u Kninu dao takvu izjavu? Nije li ona tada bila na čelu Vlade RH, što znači premijerka, odnosno institucija! K tome, osim s gđom. Kosor, ja sam se u više navrata, protokolarno ili slučajno, susretao i s drugim hrvatskim političarima, primjerice, nekadašnjim predsjednicima Republike Hrvatske. I njima sam također izjavljivao „moralnu i molitvenu podršku“, jer su bili hrvatski predsjednici, institucije, koje treba uvažavati, poštivati, cijeniti te im svaku „molitvenu i moralnu podršku“ iskazivati, bez obzira njihova politička i svjetonazorska uvjerenja.
Katolička crkva i vjera uči, a povijest (crkvena i svjetovna) poučava da tu ne bi smjelo biti zablude, razdvajanja i selektiranja, kao što Vi tako providno činite i zagovarate. I ja to znam. I tako se ponašam. I tako nastupam, a posve je svejedno je li to činim s profesorske katedre ili crkvenog mjesta, u Kninu, Zagrebu, Zaostrogu, Slivnu ili negdje drugdje. Tako ću i unaprijed nastaviti. Ideal je svake države imati vrsne i moralne političare. Naša „molitvena i moralna potpora“ može im samo pomoći. I ja sam uvjeren da im i pomaže!
4. Smijenjen i premješten. Uvaženi novinaru pišete da sam „smijenjen s čelnog mjesta splitskih franjevaca“ te da sam „premješten“ u Slivno za župnika. Gospodine Ćimić, na Vašu žalost, ni jedno ni drugo ne odgovara istini i posve ste u zabludi s obadvije Vaše tvrdnje. S obzirom na prvu, ja nisam „smijenjen s čelnog mjesta splitskih franjevaca“, nego nakon dva mandata (2003. - 2012.) zakonski to više nisam mogao biti. Prema franjevačkom zakonodavstvu, mandat Provincijala traje šest godina, a ako ga i nakon toga izaberu, onda traje još tri godine.
Dakle, ja sam bio Provincijal u dva mandata (6 + 3), što znači maksimalno. I poslije toga nisam „smijenjen“, kako Vi pišete, nego jednostavno i zakonski, lege artis, nisam mogao više biti Provincijal. S obzirom na drugu Vašu izjavu da sam „premješten“ u Slivno, to je također Vaša zabluda i laž, jer ja de facto i de iure nisam „premješten“. Kako se može nekoga premjestiti, ako prethodno nije negdje bio? A prava istina je slijedeća: ja do službe župnika u Slivnu, gdje sam došao u ožujku 2015., nikada nisam bio župnik u pravom smislu riječi, nisam izravno bio s narodom i među narodom, jer me život odveo drugim putem, u profesorske i upravne vode.
I budući da nikada nisam bio župnik, a vrlo dobro sam poznavao prilike u svojoj Provinciji, posebno nedostatak osoblja za sve brojnije službe (jer, ponavljam, 9 godina sam bio Provincijal), stavio sam se na raspolaganje svojemu nasljedniku i u dogovoru s njim podmetnuo leđa i došao u Slivno. Dakle, ne radi se o nikakvom premještaju, gosp. Ćimiću, nego o dragovoljnom prihvaćanju! I radi Vaše informacije, jedini sam od profesora u mojoj Provinciji koji uz profesorsku službu na Fakultetu obnaša i pastoralnu službu, odnosno službu župnika, što mi pričinja veliko zadovoljstvo. Ne bih Vam želio više ni pojašnjavati ni dokazivati, jer je jasno što Vaše „smijenjen s čelnog mjesta splitskih franjevaca“ i „premješten“ u Slivno za župnika implicira i kamo smjera. Ali ne u Slivno Ravno, kako navodite, nego Slivno kraj Imotskoga.
5. Moćnik. U svom tekstu, uvaženi novinaru, osim što me nazivate „čelnikom“ i, naravno, griješite, također me nazivate i „moćnikom“. Vi ste stvarno osebujan i, istodobno, smiješan čovjek. Zašto? Zato, gosp. Ćimiću, što ja nisam nikakav „moćnik“, nego službeno i stvarno, životno i porivno frater minor (u prijevodu: manji brat). To je naziv za franjevce, koje se u oduvijek (još od 1209.) naziva fratres minores (manja braća). Ne znam gdje ste studirali, što ste završili i s kojim uspjehom. Ali znam da mnogi novinari to znaju pa tako i pišu.
6. Zaključak. Uvaženi gosp. Ćimiću! Cijelo moje biće, moj životni put, odgoj, naobrazba, pogled na svijet i ljude, predavanja na Fakultetu i govori s propovjedaonice u crkvi su u službi istine, dobra, pravednosti, čovječnosti, plemenitosti, solidarnosti, zajedništva, tolerancije, uvažavanja ili, kako bi rekao osnivač mojeg Franjevačkog reda, sv. Franjo Asiški, u službi mira i dobra. Politikom se ne bavim. Ali zbog moje specijalizacije i vokacije, volim čuti svačije mišljenje, uključujući i mišljenje političara, ne priklanjajući se pritom nijednom od njih, jer je moja jedina i isključiva politika križ Isusa Krista i njegovo Evanđelje. Sve što sam radio i činio uvijek je bilo obojeno tim svjetlom i motivirano tim nadahnućem, uvijek in bona fide, uvijek dobronamjerno, nikad zlonamjerno; uvijek pomirljivo, nikad uvrjedljivo, uvijek formativno, nikad destruktivno.
Tako će i unaprijed biti. A Vi, ako već primjećujete i pritom zamjerate što ministar Goran Marić dođe na svetkovinu Presvetog Trojstva u Slivno, onda trebate iznijeti i to da je on samo jedan od nekoliko tisuća vjernika i hodočasnika koji za tu prigodu dođu u Slivno. Ove godine (16. lipnja), primjerice, uz brojne vjernike i hodočasnike, na Misi su bili i župan Splitsko-dalmatinske županije, dožupan, gradonačelnik Imotskoga, načelnici Općina i drugi ugledni ljudi iz društveno-kulturnog života, koji će valjda doći i dogodine. S tim u vezi – a slijedom vaših izdvajanja i prebrojavanja tko i koliko puta dolazi u Crkvu – navire mi jedno pitanje: što ćemo reći za predsjednike i premijere RH koji svake godine za Božić (i u drugim prigodama) odlaze na svetu Misu u zagrebačku katedralu: smiju li oni tamo biti ili je i njima to možda zabranjeno? I treba li zbog toga prozivati kardinala Bozanića što se ta uvažena gospoda pojavi na Misi? Naravno da ne treba nikoga prozivati niti kome braniti odlazak u Crkvu, jer, Bogu hvala, prošla su vremena kad političari i ostali ugledni ljudi nisu smjeli ići u Crkvu. Ta je povijest, nadam se, nepovratno iza nas, a sve nategnute premise, u bilo kojoj materiji (znanstvenoj ili novinarskoj), redovito vode u slijepu ulicu! Stoga, u duhu prijateljstva, otvorenosti i miroljubivosti pozivam cijelu redakciju Index.hr, zajedno s Vama gosp. Ćimiću, da se otisnete iz ugodne i udobne metropole i dođete među običan svijet, u malu župu Slivno, i uvjerite se što su ljubav i žrtva kadre učiniti za svoj narod, društvo i državu. Ne riječima, već djelima.
Jer, kako je rekao sv. Antun Padovanski, „prepuni smo riječima, prazni djelima. Neka ona govore i svjedoče“. Zato, umjesto floskula i neistina, gađenja i blaćenja, gospodine novinaru, dođite u Slivno, ali nemojte promašiti mjesto pa otići u Slivno Ravno, jer nisam tamo župnik. Rado ćemo vas dočekati, iskreno ugostiti i na kraju srdačno ispratiti", stoji u reakciji fra Željka Tolića.
| Vaše ime | |
| Komentar | |
