Ratko Periću, kako ćeš proći na Božjem sudu!? Pokojni biskupi, kako ste vi prošli?

Datum objave: 02.09.2019   Broj čitanja: 2601
Fra Martin Planinić hercegovački je franjevac duboko involviran u Hercegovački slučaj. Mogli bismo ga nazvati i izravnom žrtvom Hercegovačkoga slučaja. Široj javnosti je poznat po knjigama s tematikom iz Drugoga svjetskoga rata pa su ga neki nazivali NDH nostalgičarom.
Ratko Periću, kako ćeš proći na Božjem sudu!? Pokojni biskupi, kako ste vi prošli?

 

Razgovarali su s njim novinari iz Dnevnog lista, Slobodne Dalmacije i Styrijinog Expressa o Hercegovačkom slučaju i njegovom sadašnjem statusu.

Sve razgovore Hercegovački portal prenosi u cijelosti, bez cenzure.

 

Slobodna Dalmacija:

 

Odlučili smo u ovom broju obaviti razgovor s fra Martinom Planinićem o temi koja nas odavno pritišće o Hercegovačkom slučaju. Hvala mu što se odazvao. Fra Martine, dobro došli u našu redakciju.

 

Necenzurirani članak:

 

 

 

SD: Što imate reći na samom početku?

 

FMP: Tko ustanovi bilo kakvu netočnost neka me upozori. Teološke probleme, koje mi je otvorio Hercegovački slučaj, ostavljam za poslije. No, ne znači da nešto i glede teologije ne će biti usputno rečeno. Prije nego prijeđem na sam predmet koji vas zanima moram reći: Ne smijemo, zbog velike zategnutosti među oba klera zaboraviti na našu veliku međusobnu ljubav. Mi hercegovački franjevci ne smijemo zaboraviti da je zaslugom biskupa dr. Petra Čule ušao partizanski zločin nad nama u Pastirsko pismo zbog kojega su otišli u zatvor i blaženi kardinal Alojzije Stepinac i biskup Čule.

 

Čuo sam od starijih fratara da se u vrijeme nestašice dijelio zadnji zalogaj. Čuo sam i da je svjetovni svećenik znao na leđima donijeti vreću brašna u mostarski samostan u doba nestašice. Svake godine bila je izmjena čestitaka za Božić i Uskrs između hercegovačkih franjevačkih i hercegovačkih svjetovnih bogoslova. Svjedočim za to. Jer, to je bilo i u doba moga studija. Želio bih da sada, u vrijeme tame, stariji svećenici, dok su još živi, što više iznesu primjera obostrane ljubavi koja je, nema dvojbe, bila među nama prije početka Hercegovačkog slučaja.

 

 

SD: Otkad datira Hercegovački slučaj?

 

FMP: Ne želim govoriti “ab Urbe condita”. Tko želi gledati na Hercegovački slučaj iz daleke prošlosti neka pročita knjige: “Hercegovački slučaj” od dr. fra Jerke Mihaljevića i “Istina o Hercegovačkom slučaju” od dr. fra Viktora Nuića.

 

 

SD: Odakle bismo onda počeli?

 

FMP: Od mojih studentskih dana. Počeo sam studirati u Visokom 1961. Prekinuo sam studij zbog vojne obveze od 1962. do 1964. I nastavio ga u Visokom 1964-1965. Nakon toga sam produžio sa studijem u Sarajevu od 1965. do 1968.

 

 

SD: Što možete reći iz toga razdoblja?

 

FMP: Reći ću što sam sigurno čuo, iako se ne sjećam ni kada ni od koga. Čuo sam još u Visokom da je u tijeku ostvarenje onoga što je biskup dr. Petar Čule započeo 1942., kad je postao biskup mostarsko-duvanjski i administrator trebinjsko-mrkanski, i obnovio 1958. nakon svoga izlaska iz zatvora. Budući da je biskup Čule otišao u zatvor 1948., odgođen mu je plan za punih deset godina. Došao je, nakon zatvora, u Mostar 1958. I ubrzo je počeo s davno započetim planom da neke župe pripadnu biskupijskom svećenstvu. Nisam tada znao koje su. Budući da to sada znam, nabrojit ću ih: Blagaj, Crnač, Čapljina, Čitluk, Gradina, Grljevići, Grude, Klobuk, Kongora, Jablanica, Mostarski Gradac i Nevesinje. U nevezanim razgovorima čulo se da ga je provincijalov zamjenik fra Jerko Mihaljević pitao o toj njegovoj namjeri i da je dobio odgovor kako to treba prepustiti budućnosti. Budući da je došla u javnost informacija da se rješava problem župa u Rimu, jer se počelo ostvarivati što je biskup Čule pokrenuo, fra Jerko je htio provjeriti točnost te informacije pa je uputio biskupu pismo. Biskup mu je doslovce odgovorio 31. ožujka 1962: “Mnogopoštovani!

 

Zar je potreba, da se brukamo pred Svetom stolicom iznoseći nepotrebno sve ove stvari? – Nama treba odmah još najmanje 100 svećenika, uzevši u obzir da imamo i staraca i bolesnika. Ako bi slučajno došlo da se uvede još i vjeronauk u škole, trebali bismo odmah toga momenta 150 svećenika, a to je broj, koji mi nećemo postići ni kroz 30 godina, budući da će mnogi sadašnji svećenici i umrijeti. Naša dakle generacija neće imati prilike, da traži nove pozicije, nego samo da popuni i održi već postojeće, pa stoga pustimo tu brigu novoj generaciji, kad već budemo u grobu.” To je biskup Čule napisao fra Jerki Mihaljeviću dok je iza leđa u Rimu i bez dogovora s fra Zlatkom Ćorićem, onodobnim provincijalom, radio na ostvarenju svoga plana. Još se čulo da je ispred Svete Stolice poslan beogradski nadbiskup gospodin Gabrijel Bukatko da snimi stanje na terenu. Prema toj informaciji koja je kružila među nama, Bukatko nije dolazio u mostarski samostan na razgovor s fratrima nego je prenio Svetoj Stolici samo ono što je čuo od biskupa Čule. Došlo je do nas i nešto sablažnjivo. Netko je od vatikanskih službenika tražio od provincijala fra Zlatka Ćorića da mu dadne deset tisuća dolara, ako želi da se taj spor riješi u korist hercegovačkih fratara. Fra Zlatko se sablaznio i nije pristao na taj nagovor. Lijepo molim, da se to provjeri i do istine dođe.

 

 

SD: Ima li smisla govoriti i što se samo čulo pa makar i bez provjere izvora.

 

FMP: Ima. I to je vrijedno za povjesničare.

 

 

SD: Kad ste čuli da treba predati neke župe?

 

FMP: Čuo sam to od fra Leonarda Oreča 1967., kad nas je došao u Sarajevo posjetiti. U nevezanom razgovoru o svemu i svačemu nabrojio nam je župe koje treba predati: Crnač, Gradinu, Grljeviće, Grude i Mostarski Gradac. Nije se znalo ni kada ni dokada. Čuli smo negdje u studenom 1967. da ih treba predati u roku šest mjeseci. Početkom 1968. doznali smo da to treba provesti u nedjelju 12. svibnja 1968. Što smo čuli mogli smo ubrzo i provjeriti čitajući naše glasilo “Mir i dobro”. U tom glasilu nalaze se i osvrti provincijala fra Rufina Šilića.

 

 

SD: Gdje Vas je zatekao taj dan?

 

FMP: Zatekao me u Konjicu. Budući da sam kao svećenik studirao posljednju godinu u Sarajevu i da mi je Konjic bio najbliža naša župa, dolazio sam na poziv župnika fra Brune Ćesića pomoći konjičkim fratrima. Ne znam koji je bio razlog njegovu pozivu u svibnju, ali je sigurno da sam mu se odazvao i došao mu u subotu 11. svibnja 1968. popodne da bih noćio i sutra mu (u nedjelju 12. svibnja) bio pri ruci. Ništa podrobno nisam čuo u Konjicu osim izričaja da to treba učiniti bez odgađanja. Kad sam se pak vratio u Sarajevo, čuo sam od bogoslova da je buna u svim župama. Što sam čuo to sam i pročitao u “Oslobođenju” od 13. svibnja 1968. Zapanjujuća je vijest bila da je svećenik iz Crnča odvezen i da je u Grudama zazidana crkva.

 

 

SD: Ipak su vam oduzete dvije župe!

 

FMP: Točno! To su Grljevići i Gradina, moja rodna župa. Ne znam što je bilo u Grljevićima. Znam što je bilo u mojoj rodnoj župi Gradini. Don Srećko Majić, imenovani župnik, rekao je da ne će ući u obijenu kuću. Straža je to povjerovala pa se povukla. U međuvremenu, on se nastanio u kući Ivana Cvitanovića iz moga sela i iskoristio prigodu kad su njegovi suradnici obili župni stan. I on je ušao u obijeni stan. To je činjenica. Uz tu činjenicu vezane su i namještene pucnjave i krađa jezička sa zvona da bi ljaga pala na fratarsku rodbinu. Tomu u prilog donosim dvije činjenice: Paščara otišla u zrak, a pas ostao živ. Jezičak, što ga je tobože ukrala fratarska rodbina, nađen je u ogradi blizu crkve. To su činjenice. Uskraćujem tumačenje.

 

 

SD: Iako ne želite govoriti ab Urbe condita, ipak biste morali iznijeti neke Vama poznate činjenice.

 

Fra Jerko Mihaljević: “Hercegovački slučaj u svijetlu dokumenata”. Humac 1976. str. 56.

 

FMP: Poslušat ću Vas i reći nešto, unatoč opasnosti da pogriješim. Ostavljam po strani neistraženi problem bosanskih krstjana, popove glagoljaše, odlazak bosanskog biskupa sa njegovim kaptolom u Đakovo i praktični nestanak katoličkog svećenstva u Bosni. Poći ću od činjenice da su Franjevci, nakon svoga dolaska, djelovali u Bosni kao misionari i tijekom vremena preuzeli su i redovitu brigu za vjernike. I ostali su u Bosni cijelo vrijeme turske okupacije i dočekali dolazak nadbiskupa dr. Josipa Stadlera s njegovim novim suradnicima, svjetovnim svećenicima. Budući da je Austro-ugarska htjela germanizirati Bosnu i Hercegovinu, zatražila je od Svete Stolice da uvede u Bosnu svjetovno svećenstvo, ne bi li odvojila narod od franjevačkog utjecaja. Ne znam ni kako ni kojim smjerom je to išlo, ali znam sigurno da je papa Leon XIII. uveo u Bosnu redovitu hijerarhiju svojom bulom “Ex hac augusta” 5. srpnja 1881.

 

Tko želi znati više neka pročita: “Uspostava redovite katoličke hijerarhije u Bosni i Hercegovini” od dr. fra Berislava Gavranovića, “Lucerna lucens” od dr. fra Ignacija Gavrana i “Bosanski franjevci i nadbiskup dr. Josip Stadler“, od dr. fra Velimira Blaževića. Držim da je Sveta Stolica mogla uvesti redovitu crkvenu hijerahiju u Bosni samo od svećenika franjevaca, bez svjetovnih svećenika. No, to nije učinila nego je omogućila dolazak svjetovnom kleru. Ovo moje mišljenje ne kosi se s generalom fra Konstantinom Koserom koji je u jednom broju Glasa koncila (nisam siguran ili je to bilo 1970. ili 1971.) kazao da franjevci kao redovita hijerarhija mogu imati svoje metropolije i sufragane biskupije. Prije toga, dobro se sjećam da je fra Rufin pričao kao mu je kardinal Aggaginian (Agađinian) rekao: “Što se borite toliko za župe u Hercegovini? Idite u misije i dat ću vam gotove nadbiskupije i biskupije u jednom misijskom području.” Na to sam dobacio: “Do dolaska Austrije”, na što se fratarski skup grohotom zasmijao.

 

 

SD: To se odnosi na Bosnu, a nas zanima Hercegovina?

 

FMP: Nemoguće je govoriti o Hercegovačkom slučaju bez kratkog osvrta na uspostavu redovite hijerarhije u Bosni, jer je tim činom Sarajevo postalo nadbiskupija s dvije sufragane biskupije – Mostarom i Banjalukom. (Što je sve bilo u istočnoj Hercegovini i kako su fratri iz nje nestali, razgovarajte s našim fratrom sveučilišnim profesorom u Mostaru dr. fra Andrijom Nikićem.).[1] U sklopu uspostave redovite hijerarhije nije se mogla zaobići ni Hercegovina. Morao je onodobni biskup fra Paškal Buconjić podijeliti župe između franjevaca i svjetovnih svećenika u zapadnoj Hercegovini. On je odredio da istočna Hercegovina pripadne njima, a zapadna franjevcima, ne samo s postojećim nego i s budućim župama. Tomu se usprotivila Austro-ugarska pa je biskup Buconjić morao dati neke župe svjetovnom kleru, praktično nepostojećem.

 

 

SD: Je li to bilo u redu?

 

MP Ne! Nije bilo u redu određivati što će nepostojeći svećenici dobiti. Kad ih bude, imat će i oni svoj životni prostor, ako budu tu djelovali. Trebalo je čekati dolazak novih svećenika pa tek onda u bratskom dogovoru ponuditi im životni prostor. Budući da je sve to “austrougarsko maslo” mogu barem upitati: Je li izvan snage sve što je Austro-ugarska tražila od Svete Stolice, ako to traženje nije ostvareno do dolaska pape Pija X.? Kako se to može složiti s njegovom zabranom petljanja Austro-ugarske u crkvene poslove? U vrijeme dolaska Pija X. postojala je Austro-ugarska.

 

 

SD: Je li biskup Buconjić oštetio franjevce?

 

FMP: Teško je na to odgovoriti, ali, istini za volju, treba priznati da biskup Buconjić nije naredio da fratri osnuju župe i da osnovane župe dadnu svjetovnim svećenicima. On je omogućio svjetovnim svećenicima osnivanje župa koje je morao imenom označiti zbog državnoga pritiska.

 

 

SD: Jesu li svjetovni svećenici osnovali te Buconjićeve župe?

 

FMP: Ne! Ni govora. Do 1918. svjetovni svećenici nisu osnovali nijednu od Buconjićevih župa.

 

 

SD: Tko ih je osnovao?

 

MP Osnovali su ih franjevci radi pastoralnih razloga. I te im je župe 1923. ponudio biskup fra Alojzije Mišić zbog nedostatka svjetovnog klera. Biskup Buconjić i don Marijan Kelava napravili su ugovor koji je odobrila Sveta Stolica.

 

 

SD: Što je konačno učinio biskup Čule prije izbijanja Hercegovačkog slučaja?

 

FMP: On je iza leđa franjevacima radio na abrogaciji (opozivu) Dekreta iz 1923. i uspio je. Budući da je bez dogovora s franjevcima to radio, uradio i to netaktično provodio pa je izazvao protiv sebe i hercegovački puk i hercegovačke franjevce. I, eto, to bi bila srž Hercegovačkog slučaja, reakcije na neprimjerenu akciju biskupa Čule.

 

 

SD: Što je s dekretom Romanis pontificibus?

 

FMP: Budući da se nije naziralo rješenje, Sveta Stolica je izdala dekret Romanis pontificibus u kojem nam je dala samo tri župe od njih jedanaest. Nije samo to njezina pogrješka nego i to što je rezidenciju u Čapljini dala svjetovnom svećenstvu u trajni posjed bez ikakve fratarske nazočnosti u Čapljini. Budući da franjevci nisu pristali na to, produžio se Hercegovački slučaj u novi nedogled.

 

 

SD: Koliko nam je poznato general K. Koser nagovarao vas je na pristanak.

 

FMP: Da. Nagovarao nas je. No čuo je i naše razloge.

 

 

SD: Dolazio je i isusovac o. Vlado Vlašić, brat vašega fratra fra Vlade Vlašića.

 

FMP :Da. Dolazio je kao apostolski vizitator i provoditelj Dekreta. Razgovarao je s nama skupno u svakom distriktu i poslije osobno sa svakim fratrom i svjetovnim svećenikom. On je dao svoje izvješće o neprovedivosti Dekreta pa se časno i pošteno povukao.

 

 

SD: Je li onodobno starješinstvo uputilo svoj stav Svetoj Stolici?

 

FMP: Da, uputilo je svoj glasoviti “Non possumus”. U tom dokumentu iznesene su zapreke što stoje na putu izvršenju Dekreta. Ubrzo je ispred uprave Reda poslan fra Andrija Bonni obaviti “sječu knezova”. Nakon njegova odlaska nastupila je pravna blokada koja još traje. Ne zamjeram Svetoj Stolici ustrajnost na izvršenju Dekreta. Zamjeram joj što nije pobila razloge našega “non possumus”. Po svaku cijenu tražiti izvršenje Dekreta niti je taktično niti je pošteno niti služi na čast Crkvi, u kojoj je takva okrutnost više stoljeća žalosna svagdašnjica. Mora se rečeno izvršiti pa makar cijeli svijet propao. Cijeli svijet nije propao, ali je Crkva među nositeljima visoke vlasti rastrgana kao janjeća mješina među zvijerima. To je rezultat crkvenoga terora, ozakonjena u Srednjem vijeku i današnjega terora komu se kraj ne nazire. No, više o tom, ako vas bude zanimalo moje teološko gledište koje mi je rastvorio Hercegovački slučaj.

 

 

SD: Što je bilo nakon toga?

 

FMP: Pred kraj svoga biskupovanja biskup Čule je potvrđivao naše promjene i uveo kakav-takav red u biskupiji. Isto to nastavio je i njegov nasljednik biskup Pavao Žanić. Biskup, pak, dr. Ratko Perić, umjesto da tako nastavi, pošao je pošto po to i to doslovce provesti Dekret, ne uvažavajući proteklo vrijeme i njegovo novo breme. On je dugo s fratrima razgovarao i kao papiga ponavljao latinsku frazu “ad literam” = “doslovce”. To njegovo “ad literam” bacalo je u aut sve franjevačke prijedloge. Čaša se ipak napunila i prelila kad je, u jeku rata, dok još nije mogao biti siguran da ne ćemo morati Mostar napustiti, zatražio Cim, Rudnik i Iliće sa svim našim stanjem i imanjem. Čulo se da je odgovorio, upitan što je to uradio: “U mutnu se lovi!” Što je mislio loviti i uloviti? Ne znam. Sve su prilike da je lovac postao lovinom, episkopatu na sramotu, a Crkvi na veliku i nepopravljivu štetu.

 

 

SD: Jesu li svjetovni svećenici imali ijednu župu u zapadnoj Hercegovini pred izbijanje Hercegovačkog slučaja?

 

FMP: Da! Imali su šesnaest današnjih župa. Navest ću ih ne razlikujući gotove od osnovanih: Glavatičevo, Drežnica, Bijelo Polje, Sutina, Kruševo, Gabela, Studenci, Šipovača-Vojnići, Jare, Polog, Ledinac, Vir, Vinica, Rašeljke, Grabovica i Prisoje.

 

 

SD: Kakav bi bio položaj fratara da je proveden Dekret?

 

FMP: Ne znam što bih rekao: loš ili grozan. Jer, gubimo obje obale Neretve. Lijevu od Čelebića do Metkovića, a desnu, izuzevši Šurmance, selo međugorske župe, od Jasenice do Metkovića. Otjerani s Neretve možemo se povlačiti do Atlantika. A kud onda?

 

 

SD: Čuje se ipak da vam je zagarantirana polovina vjernika!?

 

FMP: Tako je na papiru. A u stvarnosti je drukčije. To je proširenje istočne Hercegovine na zapad. A poznato nam je da je u istočnoj Hercegovini bilo srbljenja preko pravoslavlja i turčenja preko islama. Budući da je istinita narodna izreka: “Tko tuđe prisvaja, njegovo pusto ostaje”, i da su svjetovni svećenici stalno prisvajali franjevačko, tjerajući ih pred sobom, po ustaljenoj praksi, opet ćemo sve dijeliti napola kad im izmakne ono njihovo. Budući da se oni ne će vraćati u Drežnicu, izgubljeno će nadoknaditi, oduzimajući naše. Mogao bi biskup mirne duše po tom načelu, kako bi dobio izgubljenu polovinu vjernika, osnovati župu i u Rodoču i u Jasenici, a nas zbiti u mostarski samostan. U čudu pitan: Je li itko od braće rekao prigodom diobe, da mu je osigurana polovica od očeva imetka, kad on, ne bitno kako, izgubi nešto od svoga dijela?

 

 

SD: Niste Vi, koliko nam je poznato, bili akter u Hercegovačkom slučaju ni na početku ni na nepotpunom završetku. Zašto ste otišli iz Veljaka na Tepčiće?

 

FMP: To bih osvijetlio jednom šaljivom zgodom. Kad smo na Humcu imali svoj službeni skup i došli na ručak, svatko je bez nekih posebnih kriterija zauzimao zadnje mjesto. Tako sam pomičući se prema vrhu došao skoro do sama vrha. Kad mi je netko šaljivo dobacio da sam se visoko popeo, uzvratio sam: “Uzvisila me bratska poniznost.” Dok je fra Rufin štitio fratre svojim ugledom i svojim umijećem, bilo ih je koji su se isticali kao borci. Kad je nestalo fra Rufina i njegove zaštite, nestalo je i “hrabrih boraca”. Nije htio nitko i nije imao tko pa je zapalo mene. Pošao sam kad je trebalo poći i došao jer je trebalo doći.

 

 

SD: Jeste li prije dali do znanja da bi se to moglo s Vama dogoditi?

 

FMP: Da. Ne samo usmeno na javnim skupovima, što može potvrditi videoteka fra Marka (st..) Dragićevića, nego i pismeno, što može potvrditi crkvena pismohrana. Da bih vam to pojasnio, reći ću da nisu biskupi bez svoga udjela u ovome mom koraku. Pitam sve biskupe, članove BKJ i pokojne i žive. Pokojne pitam: Kako ste glede mene prošli na Božjem sudu?, a žive: Kako ćete glede mene proći na Božjem sudu?

 

 

SD: Tvrdnja je presmiona! Možete li je činjenično utemeljiti?

 

FMP: Svakako! Kad je na početku svoga pontifikata odredio sarajevski nadbiskup dr. Marko Jozinović da uskrati ređenje franjevačkim bogoslovima Bosne Srebrene, pismeno sam ga ukorio. Prvo mi je pismo bilo koliko-toliko blago, a drugo i dugo i oštro. Prvo sam pismo poslao na uvid samo Provincijalatu Bosne Srebrene, a drugo 20. listopada 1978, i “Tajništvu BKJ u Zagrebu” s popratnim svojim pismom: “Da bih zadovoljio zahtjevima svoje savjesti u ovo vrijeme, napisao sam pismo dr. Marku Jozinoviću, sarajevskom nadbiskupu. To pismo šaljem i Vama na uvid, spreman primiti pouku pa i ukor.”

 

 

SD: Je li Vam stiglo išta od BKJ?

 

FMP: Ništa! Ni pouka ni ukor. Zato sam im godinu dana poslije – 20. listopada 1979. – uputio pismo: “Dana 20. listopada 1978. pod poštanskim brojem na omotnici R 1941 poslao sam Vam kopiju pisma, upućenu sarajevskom nadbiskupu dr. Marku Jozinoviću, od 18. listopada 1978, s popratnim pismom Vama od 20. listopada 1978.: ‘Da bih zadovoljio zahtjevima svoje savjesti u ovo vrijeme, napisao sam pismo dr. Marku Jozinoviću, sarajevskom nadbiskupu. To pismo šaljem i Vama na uvid, spreman primiti pouku pa i ukor.’

 

Sve ste to dobili 23. listopada, svjedoči povratnica s dva poštanska žiga. Danas, dakle nastade prvi dan druge godine, a ne stiže ni pouka ni ukor. Zato lijepo molim da mi odgovorite:

 

  1. Držite li išta do svećeničkih, a pogotovo do redovničkih pisama?
  2. Mogu li držati da je u spomenutom pismu sve – makar gorka – istina, pa za ukor i pouku nema razloga.”

 

 

SD: Dobiste li odgovor?

 

FMP: Ne! To je njihova pogrješka i njihova sramota. Budu li se prali, bit će objavljena oba pisma dr. Marku Jozinoviću.

 

SD: Je li bilo još ikakvih okršaja?

 

FMP: Da. Bilo ih je. Pokazat će to pismohrana Reda, Provincijalata i Biskupskog ordinarijata u Mostaru. Navest ću i neke činjenice: Nakon župnikova prisilnoga odlaska iz Čapljine bio sam u koncelebraciji 4. listopada u Čapljini na svetog Franju, zaštitnika te župe. Zbog toga ili i zbog toga došao je u Mostar general Reda fra Hermann Schalück. Posebno je razgovarao s čapljinskim koncelebrantima. I ja sam dobio riječ. I ostavio sam mu svoju pisanu građu. Na našem lokalnom skupu u Tihaljini krajem siječnja 1995., u nazočnosti provincijala fra Tomislava Pervana rekao sam nešto kao repliku na Monterisijeve riječi:

 

  • Ne može se to riješiti, tako da bude 4+4=8.
  • Imate pravo, rekoh mu, ne može se to riješiti tako. Nije čak ni važno, hoće     li biti 5+3=8, ili 6+2=8 u korist biskupa. Žalosno je što je u Crkvi moral džungle – pravo jačega. Stidim se što sam katolik.

 

SD: Je li Vas Monterisi ukorio?

 

FMP: Nije me ukorio nego neprimjereno reagirao. Potvrdio sam tada rečeno, ostao pri (iz)rečenom i to osvijetlio žalosnom činjenicom. Kad je došla vjernička delegacija iz Gradine, moje rodne župe, biskup Čule je primio dvojicu, s njima razgovarao i u razgovoru (iz)rekao: “Uzalud se borite. Mi smo jači. Većina biskupa su popovi i papa je pop.” Kad mi se Monterisi usprotivio i rekao: “Ne vjerujem da bi to biskup Čule mogao reći”, pozvao sam se na živućega svjedoka s imenom i prezimenom. Jednako vrijedi i za naše fratre-posjetitelje iz Rima, delegate generala Giacoma Binnia, krajem studenoga 1997. Kad su nam došli u bratski posjet fra Peter Schorr, fra Stephan Ottenbreit i fra Kapistran Motzalla, poslao sam po njima sve što sam pisao prethodnom generalu s kratkim popratnim pismom. No, sve je to ostalo nepročitano ili u koš bačeno!?

 

Ne znam. Razgovarao sam s Peterom Schorrom na Humcu te godine i u razgovoru mu dao do znanja da ću se i ja uključiti u borbu, ne bojeći se nikakve crkvene kazne, spreman za Crkvu žrtvovati sve što sam od nje primio, poput vojnika koji je spreman dati u ratu za domovinu sve što je od nje primio. Čudim se što fra Peter Schorr nije upozorio svoje sukolege na opasnost. Pred sami dan predaje župa, 19. veljače 1999., htio sam predati pismo generalovim delegatima. Nije mi pismo primljeno nego mi je fra Stephan Ottenbreit odvratio: “Pošaljite to u Rim. Znamo mi što ćemo učiniti.” Koliko su znali što će učiniti i koliko su učinili što su mislili da znaju? Ne znam! Ostajem bez teksta.

 

 

SD: Je li proveden Dekret 21. veljače 1999.?

 

FMP: Nije. Dokazuje i pokazuje moja nazočnost u župi Ploče-Tepčići. Dekret je proglašen provedenim. “Koliko će konj imati nogu, ako mu rep proglasimo nogom?”, upita A. Linckoln svoje suradnike. Kad su odgovorili: “Pet”, rekao im je: “Imat će i dalje četiri noge, jer rep ostade rep i kad se proglasi nogom.” I Dekret ostade neproveden, iako je 21. veljače 1999. proglašen provedenim. Da je bio proveden ne bi me bilo ovdje. Moj boravak ovdje znak je da je javnost obmanuta. Jer, ostalo je sve kako je i bilo. Kad bi bilo običnoga ljudskog poštenja, dobrovoljno bi se prijavili pred crkvenim sudom u Vatikanu sva tri generalova delegata, mons. Zago, biskup dr. Ratko Perić i naš provincijal fra Tomislav Pervan. Dužni su odgovoriti na pitanja: Zašto ste Svetoj Stolici probudili lažne nade? Zašto niste proveli Dekret? Što ga niste proglasili neprovedivim kad ga već niste mogli provesti? Što se niste ugledali na isusovca o. Vladu Vlašića i što nam poput njega niste iznijeli zapreke što stoje na putu provedbi? Činjenice su sljedeće:

 

  1. Župe su ostale nezbrinute. Bez svećenika.
  2. Nisu ni pokušali dovesti nove svećenike.
  3. Vratili su se neobavljena posla s možebitnim izvješćem da će se Dekret       provesti tijekom vremena. Vrijeme radi za nj.
  4. Na sam dan provedbe Dekreta, barem što se tiče župe Ploče – Tepčići, nije se znalo ni tko će iz Mostara poći ni tko će na Ploče – Tepčiće doći.
  5. Župa Ploče-Tepčići bila je više od dva mjeseca nezbrinuta.
  6. Tek 22. travnja 1999. pod brojem 472/99 imenovan je župnikom don Josip Galić.

 

Zar se treba čuditi što su nezbrinuti vjernici tražili svećenika i našli ga u mojoj osobi. Došao sam im iste te godine 28. ožujka, na Cvjetnu nedjelju imati obrede Velikog tjedna te ispovjediti staru čeljad po kućama i ostale vjernike u župi. Nakon Uskrsa sam ostao gdje sam na Cvjetnicu svečano došao. Ako me zapadne Veliki petak, prihvatit ću ga i sa svetim Pavlom reći: “Sada nalazim radost u patnjama koje podnosim za vas – i tako u svome tijelu dopunjam što nedostaje Kristovim mukama – za Tijelo njegovo koje je Crkva.” (Kol 1,24).

 

 

SD: Zar se zbilja ne bojite crkvenih kazna?

 

FMP: Rubikon sam prešao. Primam poput Spartanca štit iz ruku majke Crkve koja mi riječima plemenite Spartanke govori. “Vrati mi se, sine, ili na njemu ili s njim!” Nakon stradanja svoje pet braće čujem glas iste svoje majke Crkve koja me ohrabruje riječima majke Makabejke: “Budi dostojan svoje braće i prihvati smrt, da te s tvojom braćom u vrijeme milosti opet nađem!” (2Mak 7,29). Kad ne bih ovako bio spreman postupiti, morao bih se zastidjeti starozavjetnog vjernika koji reče: “Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer ti si sa mnom “ (Ps 23,4). “Gospode, zazvah te i ti si me ozdravio. Gospode, izveo si mi dušu iz podzemlja, na rubu groba ti si me oživio” (Ps 30,3-4).

 

 

SD: Što će biti kad Vas kanonski lupe?

 

FMP: Nastavit ću živjeti kao i dosada. Kad se G. Savonarola nije bojao lomače, nema razloga da se bojim zapaljiva papira, neovisno o napisanom sadržaju. Nije na odmet znati: Kad je kardinal “izvršitelj odluke” pape Aleksandra VI. rekao pred razbuktanom lomačom Savonaroli da ga lišava i vojujuće i slavodobitne Crkve, on je odgovorio: “Ove možeš, a one ne možeš.” Parafrazirajući Savonaroline riječi i ja već sada izjavljujem: Nitko me ne može lišiti ni sadašnje Crkve. Crkva je Isus – pravi trs s vjernicima lozama. Samo Otac siječe neplodnu, a čisti plodnu. Taj posao je samo Očev i ničiji više. Želio bih čuti komu je Otac na osnovi petnaestog poglavlja iz Ivanova Evanđelja predao nožice iz svojih ruku? Kroz svoj svećenički život trudio sam se biti vjeran Isusu Kristu. Izjavljujem da me je ta vjernost dovela na Tepčiće i da sam spreman, vjeran Isusu Kristu, biti bačen na povijesno smetljište i, poput psa lutalice, crknuti na cesti.

 

 

SD: Jeste li ikad biskupu išta rekli prije svoga odlaska iz Veljaka?

 

FMP: Došao sam mu 12. ožujka 1999. u Mostar kao Nikodem Isusu, dakle po noći, sa zahtjevom da razoruža fratre. Ne ću ići u širinu nego ću iznijeti svoje prijedloge:

 

  1. Vratite fratre na župe dok se ne postigne potpuno rješenje.
  2. Zatražite da se opozove otpust otpuštenih iz Reda.
  3. Dajte čapljinskim svećenicima redoviti pastoralnu službu.
  4. Zatražite da bude oblačenje (obred redovničkoga oblačenja i primanja u novicijat – godinu kušnje.) u Čapljini i da toga dana bude Čapljina ispunjena i jednim i drugim svećenstvom.
  5. Budući da je asiški biskup zaodjenuo gologa Franju, i Vi, jer ste biskup, zaodjenite kolektivnog Franju u svojoj biskupiji, tražeći da se što prije održi kapitul provincije kako bi provincija mogla slobodno živjeti.
  6. Moguće će biti rješenje kad bude kapitularna uprava. Imat ćete s kim ravnopravno razgovarati i u konačnici slučaj riješiti.

 

Moji su prijedlozi ostali kao glas vapijućeg u pustinji. Ostavljam čitateljima da me na temelju tih prijedloga sude i prosude.

 

 

SD: Ima li izgleda da se taj slučaj ipak riješi?

 

FMP: Nema izgleda na ovoj zemlji. Rješenje ovoga slučaja samo nam može doći kao dar iz visina od Oca svjetlosti. Ako nam taj dar dobri Otac ne udijeli nego nam ga pravedni Bog za kaznu uskrati, sudnji će dan proći, a rješenje ne će doći.

 

 

SD: Biste li mogli malo pojasniti sada rečeno?

 

FMP: Teško je to pojasniti bez teologije. Mogu samo reći da mi je hercegovački slučaj otvorio nove teološke vidike. No, trebao bi za to novi razgovor. Ne znam koliko bi Vam bio zanimljiv.

 

 

SD: Što biste poručili čitateljima?

 

FMP: Ništa osim svetopisamskih riječi: “Dobro je u miru čekati spasenje Božje” (Tuž 3,26). A mnogo toga se u Crkvi nakupilo što bi dobri Bog svojim nožicama trebao odstraniti. Neka dobri Otac konačno duboko zareže i svaku trulež s Krista-trsa odreže.

 

 

Intervju za Express magazin:

 

Što se zbiva u Hercegovini između biskupa Perića i Franjevaca na župama po dekretu, dodijeljenih svjetovnom svećenstvu dekretom Romanis pontificibus? Nadamo se da ćemo koliko-toliko zadovoljiti i sebe i svoje čitatelje razgovorom koji je obavila naša novinarka Adisa Bećiragić s fra Martinom Planinićem, nastanjenim u župi Ploče-Tepčići od 28. ožujka 1999.

 

 

 

AB: Šta je pravi razlog, uvjetno rečeno, pobune crkvene zajednice u Hercegovini protiv crkvenih zakona, biskupa Ratka Perića te cijele Rimske kurije?

 

FMP: Teološki gledano netočan je pojam crkvena zajednica. Jer, Crkva koja je cijela u cijelom svijetu, cijela je i u svakom dijelu toga svijeta. Umjesto «pobune crkvene zajednice u Hercegovini» trebalo je stati pobune vjernika katolika u Hercegovini. Ta je pobuna izbila u javnost 12. svibnja 1968., kad su biskupovi svećenici-popovi prema iznuđenim odlukama viših crkvenih instanci u Rimu, obilno potpomognuti traženjima mostarskog biskupa, sebi zacrtali da tada preuzmu gotove župe, crkve i župne kuće s posjedima u kojima ni uz pomoć anđela ne bi mogli pronaći kapljicu biskupova znoja ni novčića njegovih popova, uložena u ono što su fratri stoljećima mukotrpno stjecali i u to svoje živote ulagali. A te župe su: Crnač, Gradina, Grljevići, Grude i Mostarski Gradac. Toj nepravednoj i nepravičnoj odluci za vrijeme biskupa dr. Petra Čule i provincijala dr. fra Rufina Šilića, oprli su se vjernici tih župa. Taj otpor ima svoju povijesnu pozadinu.

 

Franjevci su, nakon svoga dolaska u Primorje (Dalmacija) djelovali u Hercegovini (Put iz Dubrovnika prema Bosni) i u Bosni kao misionari. Tijekom vremena srodili su se s vjernicima. Franjevci su jedina živuća institucija koja je nadživjela srednjovjekovne banove, Bosanske kraljeve, turske sultane, austougarske careve, karađorđevića dinastiju, Nezavisnu Državu Hrvatsku, komunističku vlast sa svim njezinim masakrima i uzništvima. I doživjela zoru slobode koju danas dijelimo s vjernim i svjesnim narodom.

 

Problem počinje s austrougarskom okupacijom. Budući da je Austrougarska htjela germanizirati Bosnu i Hercegovinu, zatražila je od Svete Stolice da uvede u Bosnu svjetovno svećenstvo, ne bi li tako odvojila narod od franjevačkog utjecaja. Zato je, protjeravši zadnjeg bosanskog biskupa franjevca fra Paškala Vujičića u Dalmaciju, dovela stranca – popa – svoga biskupa Nijemca – dr. Josipa Stadlera u Sarajevo. U tom kontekstu okupacije papa Leon XIII. ne slobodno nego pod prisilom Bečkoga dvora uvodi u Bosnu redovitu hijerarhiju svojom bulom “Ex hac augusta” 5. srpnja 1881. Tko želi što objektivnije i što više o (do)znati može pročitati mnoge knjige o tom napisane, a ja posebice preporučujem: “Uspostava redovite katoličke hijerarhije u Bosni i Hercegovini” od dr. fra Berislava Gavranovića, “Lucerna lucens” od dr. fra Ignacija Gavrana i “Bosanski franjevci i nadbiskup dr. Josip Stadler“, od dr. fra Velimira Blaževića. Da je kojom srećom Sveta Stolica,  vođena evanđeoskim pobudama i ljudskom razboritošću, odbila bečku prisilu, ona bi iskoristila višestoljetno iskustvo tada jedinog domaćeg klera – franjevaca – pa ih uvela u redovitu crkvenu hijerarhiju.

 

Ovo moje mišljenje u skladu je s generalom fra Konstantinom Koserom koji je u jednom broju Glasa koncila kazao da franjevci kao redovita hijerarhija mogu imati svoje metropolije i sufragane biskupije. Prije toga, dobro se sjećam, fra Rufin je pričao kako mu je kardinal Aggaginian (Agađinian) rekao: “Što se borite toliko za župe u Hercegovini? Idite u misije i dat ću vam gotove nadbiskupije i biskupije na jednom misijskom području.” Na to sam dobacio: “Do dolaska Austrije!”, na što se fratarski skup grohotom zasmijao.

 

Na nesreću svih nas – i fratara i povjerenog im puka – Sveta je Stolica, vođena političko-okupacijskim motivima Austrougarske monarhije, dovela u Bosnu svjetovno svećenstvo i odmah naredila da mu franjevci predadnu izvjestan broj svojih gotovih župa. Taj feudalističko-monarhistički nastup Svete Stolice izazvao je veliki narodni gnjev.

 

Od tada je Sarajevo nadbiskupsko sjedište sa sufraganim biskupijama – Mostarom i Banjalukom. Budući da se u tom sklopu nije mogla zaobići ni Hercegovina, i onodobni mostarski biskup franjevac fra Paškal Buconjić morao je dodijeliti neke župe svjetovnim svećenicima kojih tada u zapadnoj Hercegovini praktično nije ni bilo. I, eto to je istočni grijeh iz kojega je proistekao hercegovački slučaj. Da je bilo tada u Hercegovini svjetovnih svećenika barem onoliko koliko im je Buconjić morao dati župa, hercegovački bi slučaj bio nemoguć. Premda je hercegovački slučaj vezan uz tu činjenicu, nitko ne smije okrivljivati biskupa Buconjića, jer nije on odredio da fratri župe osnuju pa ih tek tada svjetovnom kleru dadnu nego je omogućio svjetovnim svećenicima osnivanje župa koje je morao imenom označiti zbog državnoga pritiska. Vrijeme je odmicalo bez svjetovnih svećenika, a daleko su Gradnići od tih mogućih njihovih župa. Zato su fratri na tom području počeli graditi kuće, kapelice i ubrzo crkve. Fratri su, dakle, bili osnivatelji nekoć budućih biskupijskih župa. Jer, to su bile potrebe vjernika, udaljenih od Gradnića. Te je župe, odavno već osnovane, biskup fra Alojzije Mišić godine 1923. povjerio franjevcima zbog nedostatka svjetovnog klera. Biskup Buconjić i njegov tajnik pop don Marijan Kelava napravili su ugovor koji je odobrila Sveta Stolica. I taj ugovor je obostrano poštivan sve do dolaska dr. Petra Čule za biskupa. On je iza leđa franjevacima radio na AB:rogaciji (opozivu) toga Dekreta iz 1923. I uspio je. Budući da je bez dogovora s franjevcima to radio i to netaktično provodio, izazvao je protiv sebe i hercegovački puk i hercegovačke franjevce.

 

I, eto, to bi bila srž hercegovačkog slučaja. Reakcija na neprimjerenu akciju biskupa Čule zove se i jest hercegovački slučaj. Ne radi se, dakle, ovdje o pobuni protiv crkvenih zakona ni protiv biskupa kao takvog, nego samo o pobuni protiv loših postupaka i loših poteza kojih ima u svakoj ljudskoj zajednici pa i u Crkvi. Dok druge zajednice kako-tako svježe odluke podvrgavaju kritici, u skladu s izrekom: «Bolje spriječiti nego liječiti!», u Crkvi toga, još nema. Još u njoj ne vlada sila argumenta pred kojim se stariji mora barem zamisliti nego samo argument sile pred kojom mlađi mora strepiti i (po)slušati samo zato što pred jačim strepi.

 

 

AB: Koliko dugo traje raskol između mjesnog ordinarija i nekih članova franjevacke Provincije Uznesenja Marijina?

 

FMP: Raskola nema, nije ga bilo i ne će ga biti.

 

 

AB: Da li je zaista okupiranje mjesne crkve Svetog Ante, bio jedini način rješavanja problema sa biskupom i vjernicima koje predvodi biskup i koliko je to zaista tačno?

 

FMP: To je novinar rekao i živ ostao! Tu svoju tvrdnju nije potkrijepio. O okupaciji nema ni govora. Nije na Tepčićima bilo svjetovnog svećenika – popa kojega sam ja istjerao i nakon toga u posjed župe ušao. Župa Tepčići, odvojena od Gradnića 1918. doista je fratarska župa. Fratri su na svom zemljištu napravili i kuću i crkvu. Nisu dobili od biskupa, gotovo zemljište, gotovu kuću i gotovu crkvu pa tek onda došli.

 

 

AB: Koliko je unutarcrkveni problem u mostarsko – duvanjskoj biskupiji, prijetnja crkvenom jedinstvu i opstanku Provincije Manje braće u Hercegovini?

 

FMP: Niti ima prijetnje Crkvenom jedinstvu niti je ugrožen opstanak Provincije.

 

 

AB: Koliko je Vaša odluka da se na neki način distancirate od biskupa, u suprotnosti sa odlukama Svete Stolice, i kakve su one?

 

FMP: Nisam se distancirao od biskupa. Poštujem biskupsku instituciju i dr. Ratka Perića kao biskupa. No, valja znati da je i on čovjek koji može griješiti i koji je u ovom slučaju doista pogriješio. Distanciranje od biskupovih ljudskih postupaka nije istodobno i distanciranje od biskupa kao takvog. Ispravno je reći: Poštujem čovjeka koji je biskup, ne slažem se s biskupom koji je čovjek. U skladu s tima riječima došao sam mu 11. ožujka 1999. u Mostar kao Nikodem Isusu, dakle po noći, sa zahtjevom da razoruža fratre. Ne ću ići u širinu nego ću iznijeti svoje prijedloge:

 

  1. Vratite fratre na župe dok se ne postigne potpuno rješenje.
  2. Zatražite da se opozove otpust otpuštenih iz Reda.
  3. Dajte čapljinskim svećenicima redoviti pastoralnu službu.
  4. Zatražite da bude oblačenje (obred redovničkoga oblačenja i primanja u novicijat – godinu kušnje.) u Čapljini i da toga dana bude Čapljina ispunjena i jednim i drugim svećenstvom.
  5. Budući da je asiški biskup zaodjenuo gologa Franju, i Vi, jer ste biskup, zaodjenite kolektivnog Franju u svojoj biskupiji, tražeći da se što prije održi kapitul provincije kako bi provincija mogla slobodno živjeti.
  6. Moguće će biti rješenje kad bude kapitularna uprava. Imat ćete s kim ravnopravno razgovarati i u konačnici slučaj riješiti.

 

Moji su prijedlozi ostali kao glas vapijućeg u pustinji. Ostavljam čitateljima da me na temelju tih prijedloga sude i prosude.

 

Biskupa sam i dalje poštivao kao biskupa i nakon svoga odlaska u župu Ploče Tepčići. Kad god me je na razgovor pozvao, ja sam mu došao. Bez zatezanja. Bio sam posljednji put kod njega u Mostaru 6. travnja 2001., neposredno pred međunarodnu terorističku akciju.

 

Ovakav moj stav poznat je svakomu. I kleru i puku. Zato je i biskup znao reći među fratrima: «Kad god sam fra Martina zovnuo, došao mi je. Evo, sad ću ga zovnuti i doći će. Kakva mi korist od toga?» I ubuduće ću mu dolaziti, ali ne više sam. Kad god mi je pisao, odgovorio sam mu. I ubuduće ću mu odgovarati do granice. Kada dođem do te granice, ne ću mu odgovarati nego ću njegove dopise primati i pohranjivati. Čim dođe do te granice, obavijestit ću ga. Na prvi pogled, čini Vam se, što uopće ne zamjeram, da se sadašnjom svojom odlukom distanciram od biskupa. Ne! Uvijek sam bio za to da svjetovnom svećenstvu naše biskupije dadnemo životnoga prostora na svoj račun, u skladu s bratskom ljubavlju koja je biljeg naše pripadnosti Isusu Kristu i koju svi propovijedamo. Moja je pak sadašnja odluka protivna načinu na koji se to želi ostvariti. Ona je i prosvjed protiv prakse da crkveni čelnici svoju volju poistovjećuju s Božjom voljom i u skladu s time svoje odluke proglašavaju neopozivima. Ne distanciram se od biskupa kad s razlogom kažem da je on svetoj Crkvi, u jeku rata, stare rane pokrutio, a nove zadao, pod parolom: «U mutnu se lovi!» Vidjeti kod njega faraonovu okrutnost, spočitnut mu je i izraziti svoju spremnost umrijeti za Crkvu kao vazmeno janje u Egiptu i biti bačen na povijesno smetlište, u nadi da će me naći neki novi Abbe Pere, nije protivno Bibliji pa zbog toga ni Svetoj Stolici čiji bi autoritet morao počivati na Bibliji.

 

 

AB: Je li proveden Dekret 21. veljače 1999.?

 

FMP: Nije. Dokazuje i pokazuje moja nazočnost u župi Ploče-Tepčići. Dekret je proglašen provedenim. “Koliko će konj imati nogu, ako mu rep proglasimo nogom?”, upita A. Linckoln svoje suradnike. Kad su odgovorili: “Pet”, rekao im je: “Imat će i dalje četiri noge, jer rep ostade rep i kad se proglasi nogom.” I Dekret ostade neproveden, iako je 21. veljače 1999. proglašen provedenim. Da je bio proveden ne bi me bilo ovdje. Moj boravak ovdje znak je da je javnost obmanuta. Jer, ostalo je sve kako je i bilo. Kad bi bilo običnoga ljudskog poštenja, dobrovoljno bi se prijavili pred crkvenim sudom u Vatikanu sva; General našega Reda, tri generalova delegata, mons. Zago, biskup dr. Ratko Perić i naš provincijal fra Tomislav Pervan, da  odgovore: Zašto ste Svetoj Stolici probudili lažne nade? Zašto niste proveli Dekret? Što ga niste proglasili neprovedivim kad ga već niste mogli provesti? Što se niste ugledali na isusovca o. Vladu Vlašića i što nam poput njega niste iznijeli zapreke što stoje na putu provedbi? Činjenice su sljedeće:

 

  1. Župe su ostale nezbrinute. Bez svećenika.
  2. Nisu ni pokušali dovesti nove svećenike u posjed župa.
  3. Vratili su se neobavljena posla s možebitnim izvješćem da će se Dekret provesti tijekom vremena. Jer, vrijeme radi za nj.
  4. Na sam dan provedbe Dekreta, barem što se tiče župe Ploče-Tepčići, nije se znalo ni koji će svjetovni svećenik iz Mostara, a pogotovo na Ploče – Tepčiće doći.
  5. Župa Ploče-Tepčići bila je više od dva mjeseca nezbrinuta.
  6. Tek 22. travnja 1999. pod brojem 472/99 imenovan je župnikom don Josip Galić.

 

Zar se treba čuditi što su nezbrinuti vjernici tražili svećenika i našli ga u mojoj osobi. Došao sam im iste te godine 28. ožujka, na Cvjetnu nedjelju imati obrede Velikog tjedna te ispovjediti staru čeljad po kućama i ostale vjernike u župi i ostati s njima. Ako bi me zapao Veliki petak, prihvatit ću ga i sa svetim Pavlom reći: “Sada nalazim radost u patnjama koje podnosim za vas – i tako u svome tijelu dopunjam što nedostaje Kristovim mukama – za Tijelo njegovo koje je Crkva.” (Kol 1,24).

 

 

AB: Kakav bi bio položaj fratara da je proveden Dekret?

 

FMP: Ne znam što bih rekao: loš ili grozan. Kad bismo prihvatili ono što se dekretom traži, potpisali bismo etničko čišćenje fratara iz najvećeg dijela Hercegovine.

 

 

AB: Što će biti kad Vas kanonski lupe?

 

FMP: Na to ću odgovoriti kad me kanonski lupe. No, još me nisu lupnuli. Jer, postupak nije završen.

 

 

AB: Koliko puta je bila krizma pokraj ceste?

 

FMP: Tri puta: 21. svibnja 2000., 29. travnja 2001. i 14. svibnja 2002. svibnja.

 

 

AB: Koji je razlog tom Biskupovu postupku?

 

FMP: Nije važno zašto je krizmavao pokraj ceste lani i preklani. O tom neću govoriti. Ove je godine došao ne toliko radi krizme koliko zato da me ocrni i okleveće pred narodom. To sam pretpostavljao i uz tu pretpostavku ostao kad sam čuo i pročitao njegovu propovijed u kojoj je on pogazio i propovjedničku stručnost i svoju ljudskost.

 

 

AB: Kakav je odjek te krizme?

 

FMP: Budući da je krizma bila na ledini, ova župa je dobila ime Ledinac. A, kako je biskup imao misu u predvorju Mjesne telefonske centrale, čuju se pitanja: Je li šef pošte krizmao djecu? Kad je on postao biskup? I tomu slično.

 

 

AB: Ima li izgleda da se taj slučaj ipak riješi?

 

FMP: Nema izgleda na ovoj zemlji. Rješenje ovoga slučaja samo nam može doći kao dar iz visina od Oca svjetlosti, ako nam taj dar dobri Otac udijeli. Isto tako: sudnji će dan prije proći nego li će hercegovački slučaj biti riješen, ako nam pravedni Bog uskrati rješenje kao kaznu za naše grijehe.

 

 

AB: Biste li mogli malo pojasniti sada rečeno?

 

FMP: Teško je to pojasniti bez teologije. Mogu samo reći da mi je hercegovački slučaj otvorio nove teološke vidike. No, trebao bi za to novi razgovor. Ne znam koliko bi Vam takav razgovor bio zanimljiv.

 

 

AB: Koliko je realno samoproglašenje “autokefalne hercegovacke crkve” i kakve posljedice, eventualno, može imati na vjernike?

 

FMP: To je novinarova fatamorgana.

 

 

AB: Što biste poručili čitateljima?

 

FMP: Ništa osim svetopisamskih riječi: “Dobro je u miru čekati spasenje Božje” (Tuž 3,26). A mnogo toga se u Crkvi nakupilo što bi dobri Bog svojim nožicama trebao odstraniti. Neka dobri Otac duboko zareže u tkivo svete Crkve i svaku trulež s Krista-trsa očisti.

 

Hercegovački portal

Vaše ime
Komentar
 
Hvala na komentaru.
Vaš komentar će biti pregledan od strane administratora.
    Sva prava pridržana  ©  GRUDE.COM  2007-2019
    Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

    Dizajn i programiranje: AVE-Studio