Iako smo prije nekoliko godina s njim razgovarali o ovoj temi, baš kao i tada, i danas je vedar, pun optimizma i veliki primjer mladima i svim osobama s invaliditetom, piše Večernji list BiH.
Želja od djetinjstva
“Sama činjenica da sam slijep utjecala je i na moje školovanje u to vrijeme. Vid mi je bio na oko 20 posto pa sam osnovnu i srednju školu završio u Kupresu”, kaže Josip Ivić Rašo.
Ističe kako je inkluzivni način školovanja u to vrijeme bio nepoznat za nastavni i profesorski kadar pa je zbog toga u njegovu životu bilo dosta šupljina koje je morao sam nadoknađivati. Međutim, to ga nije spriječilo da odustane i bude aktivan kada je riječ o novinarskoj profesiji, a dokaz tomu je činjenica kako je pisao i za ratne tomislavgradske novine TRN.
Ivić Rašo nam govori i kako se razvila njegova želja za rad na radiju.
“Moja sljepoća tjerala me je da glavninu informacija primam slušajući radio i televiziju i tako, u tada još dječjoj glavi, pojavila se želja da i ja jednog dana govorim na radiju”, navodi Ivić.
Odlično poznaje digitalnu govornu tehnologiju koja mu uvelike pomaže u obavljanju posla. Naglašava kako je s njezinim korištenjem počeo još prije više od 15 godina. Navodi kako je ispočetka to bilo vrlo ograničeno, samo kao primanje informacija, a kako se asistivna tehnologija razvijala, tako je postajala njegov glavni alat u radu.
“Obavljam uz pomoć laptopa sve spikerske i voditeljske poslove, tako da slušatelji uopće ne mogu primijetiti da je voditelj slijepa osoba. Koristim metodu simultanog čitanja uz pomoć čitača ekrana i jedini sam na ovim prostorima koji se tom tehnologijom služi profesionalno”, objašnjava Ivić Rašo. S tim u vezi, navodi kako koristi govorne programe i na mobitelu te je oko 50 osoba obučio za korištenje ovih pomagala.
Razbijanje predrasuda
O Josipu Iviću Raši 2010. godine snimljen je dokumentarac pod nazivom “Rašo i Ćipa”, koji je prikazan na HRT-u, a nakon toga se još nekoliko puta reprizirao.
“Spomenuti dokumentarac nastao je upravo na inzistiranje redatelja HRT-a Ante Galića, sada umirovljenog dokumentarista iz Posušja. On je bio u Kupresu i vidio kako ja radim te se raspitivao kako je to moguće. Tada sam mu ispričao i za kolegu Stipu Ćurčića Ćipu iz Tomislavgrada, kako i on radi isto i tako je nastala ideja za dokumentarac”, nastavlja Ivić. U tom dokumentarcu su pokazali svoj rad, ali i svoje sredine i znamenitosti. Kao i mnoge slijepe osobe, i Josip Ivić Rašo se, kako kaže, susretao s brojnim predrasudama.
“Najteže je sada dolaziti od kuće do posla i razbijati predrasude u glavama ljudi kojima se ovo što ja radim čini nemogućom misijom, ali ja sam živi primjer kako, kad ti Bog dadne talent, bez obzira na invaliditet, sve je moguće”, zaključuje Ivić.
Jedan od njegovih najdražih hobija je druženje s kćerima, jer uz njih najlakše može oživiti dijete u sebi. Poručuje mladima da budu tvrdoglavi i uporni u svom učenju i radu te da cijene sebe i svoje mišljenje. •
Martina Stanić/Večernji list
| Vaše ime | |
| Komentar | |
