Ove Cvjetnice Djed nije mogao izvesti svoje unuke da bi nabrali cvijeće. Morali su ostati u kućama. No jedna njegova unuka, najstarija, nakon što je one line čula predavanje od svojih profesora sa sveučilišta, stavila je masku na lice, obukla rukavice te otišla do onoga mjesta na brijegu, gdje ju je djed godinama i druge unuke izvodio. Cvijeće je procvjetalo kao u bajci. Sve je bilo tako lijepo, ali nikoga osim nje. Ona je nabrala punu korpu cvijeća, donijela je kući, i kad je ušla predala ju je djedu.
-Srce moje!
Izmakao se djed dva metra od svoje unuke. Tako ju je želio zagrliti, i ona njega. Suze su djedu zamaglile naočale.
-Brzo stavi cvijeće u kadu, da ostane svježe za sutra.
-Hoću djede, a onda ćeš nam pročitati kako je to lani bilo.
-Hoću, ljubavi moja.
Sva su druga unučad zapljeskala ručicama, i razmjestili se po dnevnom boravku, svi sa maskama, rukavicama, i čekali da djed iziđe iz svoje sobe i da im počne čitati. Djed je otvorio vrata, sjeo na prag svoje sobe, te počeo,
-Ovako je bilo lani, hoću li početi?!
-Počni, djede!
U Betfagi je uzeo mlado magare magaričino na kojem još nitko nije jahao. Uzjahao ga je i kreće put Jeruzalema. Dolazi u selo svoga prijatelja Lazara, koji sa svojim sestrama Martom i Marijom stoji pred svojom kućom. I njima su u rukama palmine i maslinove grančice. Marija kleči na zemlji ruku punih proljetnog cvijeća za svoga Prijatelja i Spasitelja.
Pjevaju mu Hosana s razdraganim pukom. Obaraju se niz Maslinsku goru, prolaze kroz Maslinski vrt, idu preko potoka Cedrona i strmo se uz padine brda Morije penju prema Jeruzalemu i hramu. Na tisuće ga ljudi razdraganih i s grančicama masline pozdravljaju na ulicama Jeruzalema. Kliču mu: „Hosana, Sinu Davidovu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!“
Kao i svake godine, djed je djecu izveo u prirodu. Oni su znali da će to biti iza Gluhe nedjelje, i nestrpljivo su čekali taj izlet. Dan dva pred Cvjetnicu. I uvijek su izlazili na ista mjesta. Djed bi ih iz grada izvezao automobilom, a oni bi se rastrčali poljskim pašnjacima, i kad bi na njima nabrali najraznovrsnije cvijeće, a djevojčice ga pospremale u pletene drvene korpe, djed bi točno znao kad trebaju poći prema brdu, a onda poslije u ograde, u hrastovu i bukovu šumu.
– Djede,
Pritrčali su mu najmlađi unuci, očito za jedno od mnogobrojnih razjašnjenja, jer su znali da je djed najpametniji, da on sve zna, i da je nešto tako kako djed rekne. Više nema rasprava, i u pravu je onaj koji je nešto tvrdio kao što je i djed rekao,
– A što je sad, djeco moja?!
– Čista, Pačista, Bezimena, Sridoposna i Gluha,
Na male prstiće nabraja korizmene nedjelje manji unuk!
– Je, točno je tako, i što tu ime nejasno, o čemu ste se sporili?!
– E, o tome, da prije dođe Bezimena, pa tek onda Gluha,
Reče onaj drugi koji nije brojao nedjelje.
– Točno, prije dođe Bezimena.
– Eto vidiš,
Reče veći manjemu. Manji je s nevjericom gledao u djeda i djed u njega. Oba bi voljela da je on imao pravo, ali eto nije, kao da očima govore. Ovaj je put u pravu stariji brat.
– A, zašto joj je ime Bezimena?!
Upita veći unuk.
– E, zato, jer joj nisu znali nadjenuti pravo ime, pa su je tako nazvali!
Odgovara mu mlađi, stalno gledajući u djeda..
– Baš joj je zbog toga tako i ime, dobro si to rekao. A, Gluha, zašto se ona tako zove?!
– Zato, jer ljudi ne pjevaju u tom tjednu, ne govore nepotrebno, ne deru se sa svojih kućnih pragova, ne navijaju jako glazbu i ne dižu nikakvu buku. Sve je kao gluho, i zato je Gluha.
Reče stariji, gledajući čas u brata, čas u djeda.
– Točno, vi ste obojica to dobro shvatili. A tko vas je sve to naučio?!
– Pa, ti djede, i naša baka. Zar si to zaboravio?!
Oba će u glas.
– Kako bih zaboravio, samo sam htio provjeriti, jeste li vi zaboravili?!
– Kako ćemo to zaboraviti.
– Ne smijete nikada. To ne bi bilo dobro. Ja sam Vas naučio samo ono što su mene moj djed i baka naučili. Nego, amo, vrijeme je krenuti put brda pa u ograde.
Djeca su otrčala drugoj djeci, pa su s djedom krenuli put brda koje se pred njima izdizalo. Svud je uokolo mirisalo na proljeće. Djed je klonuo u duboke misli. Gleda za svojom unučadi kako se igraju po istim pašnjacima gdje se i on igrao.
– Nas je bilo kud i kamo više. Bili smo i slabije odjeveni, ponekad i goli i bosi, često i nedovoljno siti. Ali smo kao i ova djeca danas bili sretni i razigrani. Ponekad i do nesnošljivosti. Bilo nas je i jako poganih. Znalo se nekad cijelo selo na nas dignuti, kao ono kad smo jednom zapalili cijeli stog sijena. Bila je opasnost da cijelo selo izgori. Tad više nigdje u selu nisi siguran.
Ko te stigne izmlati te, i svi viču,
– Oš palit sino, magare jedno?!
– Ko te pita jesi li ga ti zapalio. Dica su, i tako svi jednako dobijemo degeneka. Ali smo mi u jednom bili u prednosti. Nismo bili izloženi raznim opasnostima koja danas djeci prijete. Svaki dan čuješ o toj prokletoj drogi, o tom alkoholu, o tom zlostavljanju djece, krađi i prodavanju nejačadi, raznom izopačenom iskorištavanju. Toga u naše vrijeme nije bilo. I još nešto mi nije jasno. Krivo ih žele zaštiti. Pa ih u toj tobožnjoj zaštiti i obrani još više upropaste. E, moje dijete neće ništa raditi, nek bude sretno kad ja nisam mogao biti. Ako sam ja morao raditi, neće on. I jadno dijete ni krivo ni dužno ne nauči raditi i steći radnu naviku. Ili, ja ću samo jedno ili dvoje djece, o trećem poneko i razmisli. Ko, biva, nas je bilo sedmero, osmoro, devetero, ili preko deset, i ni žlice svoje nisam imao. E on će mi imati sve. I sve mu dadne, a dijete nesretno. Pa nesretno je jer mu nije dao najljepši dar i igračku, brata ili sestru, moj pobro.
Došli su do sredine uzbrdice, i pošli ravno poprijeko. Tako će stići do svojih ograda i šume. Svako malo čuješ kako se neko dijete razveseli nekom novom i neobičnom cvijetu ili travki. Već su ga puno nabrali, a djevojčice sve skupljaju, i ni jednom cvjetiću ne daju da ostane van korpe. Pokazuju nabrane cvjetove djedu. Najviše je ljubica koje su već svezale u male kitice, pa visibaba i šafrana. Ponegdje se zatekne i neka tratinčica, a maslačaka još nema.
– Djede, svakoj obitelji po nekoliko kitica ljubica, pomiriši ih.
Nosi mu unuka. Djed je najprije nju izljubio, a onda pomirisao ljubice.
– Ne znam što je mirisnije i ljepše, ti ili ove ljubice.
– Zar sam, djede, tako lijepa?!
– Ništa ljepše od tebe.
Zacrvenila se sva radosna, jer joj je godilo što je čula od djeda. Otrčala je brijegom.
– Ili, vele da je gadno da djeca gledaju «Nijemi krik» ili «Passiju». Kažu, brutalno je i zastrašujuće. Slažem se, ali kako ih ne muče i druge stvari s kojima nepotrebno djecu zastrašuju. Eno, onaj tamo nije mogao spavati nekoliko noći, jer je gledao neki film «strave i užasa». I ja sam ga gledao. Bože sačuvaj. E, to nisu zabranili, da bi djecu sačuvali. A, izmišljali su danima, kako bi napravili što strašnije čudovište, i da bi se u filmu prolilo što više krvi. Pa tako i crtani, i dječje igre na televiziji. Eno oni Hugo. Šejtančić, mali đavo. A, što nije mogao biti anđelčić?! I ona vještica, zašto nije mogla biti neka dobra vila. Sve me strah da nam i Gospin Plač ne zabrane, i Put križa, da bi djecu zaštitli. Prozirni su u svojoj namjeri da čovjeka udalje od Boga. Prozirni ne pitaj.
– Djede,
Trznu ga iz misli unuk,
– Jesi li gledao Muku od Mel Gibsona.?!
– Od koga!?
– Od jednog glumca koji je snimio film o Muci Isusovoj.
– A, nisam, nisam …
– Moraš djede!
– Zašto?!
– Zato jer je dobar.
– A, jesi li ti gledao?!
– Jesam, išli smo s fratrom!
– I, je li te bilo strah?!
– Nije, samo sam za Isusom plakao!
– Ali ja sam čuo da to djeca ne bi trebala gledati, da je stravično.
– Ma, kakvi, djede, tamo je sve ono što si nam Ti čitao iz Evanđelja, i sve ono što smo čitali u Gospinu Plaču i molili na Put Križa.
– E, ja imam jedan prijedlog?!
– Koji djede?!
– Idemo skupa u kino. Ja ne znam kad sam zadnji put bio.
– Tko još ide s tobom djede?!
– Ko god hoće.
Unuk otrča, galameći. Ubrzo se vrati.
– Hoće svi, djede, neće ti mirovina zaleći!
– Ne brini, sine, i poslije još svi idemo na picu.
– I to, djede, ti si pravi. Ej, a poslije nas djed vodi i na picu,
Galamio je što ga srce nosi, da su ga svi čuli i strčali se oko djeda. Sjeli su na brežuljku, djed u sredini, i priča im zašto se Cvjetnica tako zove.
– A, djede, zar Isus nije imao konja da nam nje stigne u Jeruzalem.
– Imao je on, sine, konja, ali je više volio da to bude na magaretu. Magare je malo i skromno. Ono ga je već jednom spasilo kad ga je Herod htio ubiti. Na konjima su jašili rimski okupatori, Pilat i Herodi. Isus i sirotinja jahali su magare.
Sunce je nestajalo, istjecala je Gluha nedjelja. Djed se s djecom vraćao kući. Korpe su bile pune cvijeće. I ono se kao i djeca veselilo Cvjetnici.
Grude.com/Blidinje.net
| Vaše ime | |
| Komentar | |
