Nema više prijetnji, napada, omalovažavanja, potenciranja kažnjavanja... možda da je tim putem krenuo na početku svog djelovanja, slučajevi i fenomeni o kojima pričamo bili bi sasvim drukčiji, a Hercegovina i ljepša i ujedinjenija u svojoj vjeri.
Jer, progoniti ljude koji ništa nisu krivi, nego su se samo pobunili zbog nepravednog dekreta Romanis pontificibus, koji se temeljio na razgovoru, a nikako na dogovoru kao što je Vatikanu predstavljen, uopće nije bilo potrebno. Potreban je bio dijalog, više razumijevanja za narod koji je s franjevcima ginuo i umirao, više ljubavi prema bratu čovjeku. Toga nažalost nije bilo.
– Možete li dati neku ocjenu svoje suradnje sa svećenicima na terenu u ovome razdoblju? Je li i tu bilo “nada i tjeskoba”? Uz ostalo, ovdje mislimo i na pitanje hercegovačkoga slučaja i međugorskoga fenomena.
Svaki organizam, pa tako i organizam Crkve, i ove mjesne i one opće, ima svoj slučaj i svoj fenomen, i ne jedan, koji je pravi ispit vjernosti i test pravednosti. Nas je na ovom prostoru dopao ovaj hercegovački od 1881. – 140 godina, i ovaj međugorski od 1981. – 40 usporednih posljednjih godina. Ni jedan ni drugi nije se mogao riješiti “u kući” za stolom, zato se išlo na Vrhovni sud Apostolske Stolice. Obje su pojave utjecale, od početka, na prilično oštru razludžbu između biskupijskoga i redovničkoga klera. Valjalo se istodobno boriti za pravdu, a promicati bratsku slogu. Nema dvojbe da te obje nepredvidljivosti ostaju kao trajna zadaća u ovoj dolini kušnje. Kao što sam i ja naslijedio te dvije nenadnje tako se u određenoj mjeri one i prenose na nasljednike.
| Vaše ime | |
| Komentar | |
