Ta supruga i majka troje djece od 13, 15 i 17 godina s obitelji živi u Šmriki nedaleko od Rijeke, među suvlasnicima je tvrtke i članica ženskog ogranka Opusa Dei u Hrvatskoj. To je i bio povod za naš susret.
– Posao, kuća, crkva i to je to – s osmijehom započinje razgovor navodeći kako je Opusu Dei pristupila prije šest-sedam godina.
– Iskreno, ne znam točno godinu, samo se sjećam da je bio 2. listopada, na dan utemeljenja Opusa Dei, kad sam slučajno u McDonald’su saznala za Opus.
– Kako u McDonald’su? – pitamo je, a ona odgovara da se ondje susrela s prijateljicom na kavi i razgovarala s njom o ispovijedi s koje se upravo vratila, a zbog koje je osjećala nezadovoljstvo.
– Bio je prvi petak te godine i jedna ispovijed koja baš nije bila osobito uspješna. Ispričala sam to prijateljici i ona mi je spomenula vlč. Ramosa. Bila sam čak malo i ljutita zbog te ispovijedi, na što mi je ona rekla da ćemo morati potegnuti iz Rijeke u Zagreb do vlč. Ramosa. Pitala sam je tko je on, a ona veli da je iz Opusa Dei. Iz čega, upitala sam je? Iz Opusa Dei. Što ti je to? Ja stvarno do toga dana nisam čula za Opus. Baš nikada. A u vjeri sam cijeli život. U crkvi sam od djetinjstva, kroz školu, kao i cijela obitelj, od baka, djeda, mame… No, ovo me s Opusom zainteresiralo. Došla sam doma, počela mobitelom pretraživati po internetu i vidjela da ih zasipaju drvljem i kamenjem. Gotovo ništa dobroga nije se moglo pronaći. Međutim, to me je i dalje kopalo pa sam nastavila istraživati i sljedeći dan. Malo radiš, pa malo uguglaš i došla sam do njihova kontakta. Tako da sam se ja njima javila. Onda su se oni meni povratno javili, a u međuvremenu sam bila sa suprugom, koji je u zajednici Krista Kralja u Rijeci, i pitala sam ga je li on čuo za Opus Dei. Odgovorio mi je: „Gdje si baš njih našla?“ – sa smijehom se prisjeća tih dana Andrijana Tomić te dodaje kako je to za nju bila Božja providnost te se vrlo brzo susrela sa ženama iz Opusa na duhovnoj obnovi u Rijeci.
– Bila je to duhovna obnova koja sama po sebi nije bila ništa posebno. Bila je misa, nagovor svećenika, razgovor i predavanje, sve skupa uobičajeno, tj. ništa spektakularno kao kod onih duhovnih obnova nakon kojih ostaneš ushićen. Međutim, vrlo brzo, nakon mjesec dana, organizirana je duhovna obnova za žene u Lužnici kod Zaprešića, od četvrtka do nedjelje. Bila je to duhovna obnova u tišini; prijavila sam se na nju. I to je bio taj očekivani klik! – opisuje svoje dojmove, dodajući kako se tih četiri-pet dana provode u šutnji, što je na početku bilo vrlo zahtjevno.
– Živim prilično turbulentan život od jutra do mraka pa mi je to godilo. Bila su jako dobra predavanja o posvećivanju svoga vremena Bogu. Prepoznala sam se tu kao privatni poduzetnik koji radi po cijele dane, što ima smisla, ali nakon nekog vremena taj se smisao izgubi. Primjerice, jedete jednom na dan pa se pitate što vam to sve treba, pa stranke, sve vas melje… I prvi put sam ondje pronašla smisao svega toga– kaže Andrijana Tomić i navodi kako joj se tada u glavi „dogodio obrat“ te je shvatila da se čovjek i radom može posvećivati Bogu.
– Odnosno, cijeli dan može se posvetiti Bogu. I ako neke stvari ne stignete, ako su vam neke stvari u redu, onda kažeš: „Bože, to ću napraviti za tebe.“ Tada sve dobije neku drugu dimenziju i u vama i u onome što radite. I to me snažno privuklo – ističe ona te dodaje kako se ipak sve ne događa preko noći, nego nakon toga „prvo klika“ slijedi mnogo rada na sebi.
– Sve ide pomalo. Na primjer, dođeš na posao i dan ti doslovce proleti. Koliko puta se tijekom dana na poslu sjetiš Boga? Prvih godinu dana ni jednom. Onda se treniraš u krepostima. Na primjer, stavit ću alarm pa barem u podne izmoliti Anđeo Gospodnji. Mogu odvojiti tih pet minuta za njega. Potreban je postupni trening iz dana u dan i vježbati strpljenje – kaže ona i dodaje kako joj se najteže bilo zboriti s vlastitim egom.
– To je bila najveća borba. Najteže je bilo izaći na kraj s egom i poniznošću. I danas mi je to teško, moram priznati. Na primjer, kada znaš da si u pravu, ali prijeđeš preko toga i to je onda primjer poniznosti. Kad se izvana prema nekome poniziš, a iznutra znaš da je to dobro. Vrlo je teško to opisati. Kontrolirati se da ne eksplodiraš, a najradije bi „puknuo“, kad daš sve od sebe, a zauzvrat dobiješ suprotno, kako od djelatnika tako i od stranaka. Te borbe trajale su godinama, no malo-pomalo čovjek uspijeva dovesti to u red. I danas znam eksplodirati, ali to je sad mnogo rjeđe i sigurno ne onako kako je to bilo prije. Temperamentnost se dosta snizi, a i nema onda potrebe za tim, jer čovjek ionako time ne može ništa promijeniti, osim iživcirati samoga sebe – objašnjava Andrijana Tomić te dodaje kako je važno prepoznati da svaki put kada se pred čovjekom nalazi izazov ili problem radi se o Božjoj kušnji.
– Hajdemo zamisliti da nema Opusa Dei u mojemu životu, da ga sklonimo sa strane, sigurno bih bila zbog nekih stvari koje bi se dogodile ili ljutita ili tužna ili razmišljala zašto se to baš meni događa. Pogled na tu situaciju uvijek bi bio u neku ruku tragičan. No kad imaš ovaj pogled Opusa Dei, kažeš „Bože, hvala što se to desilo“ jer se ništa nije dogodilo, a da iz toga nije izašlo nešto bolje. Barem je tako kod mene. Čak se iz najstrašnijih situacija poslije dogodi ono najbolje. Samo je bitno prepoznati da Bog nije zločest i da te nije kaznio, nego da vidiš koliko je dobar čak i kroz to nešto što nam se u životu dogodi. Ako se čovjek i razboli, dobije rak, ne mora to gledati tragično. Zacijelo ima razloga zašto se to dogodilo i iz toga će sve izaći na bolje. I kada se krene u tome smjeru, sve postane jednostavnije. Posao postane jednostavniji, sve radite s ljubavlju i nema više tih loših situacija u životu koje vam se dogode, a da preko njih ne možete prijeći. Sve nastane dobro na kraju – objašnjava nam.
Doduše, njezina okolina nije ispočetka sa simpatijama gledala na njezino približavanje i uključivanje u Opus Dei, a mnogi ni danas, osobito iz radne okolne, i ne znaju da je u Opusu.
– Kod nas je uglavnom ateističko okruženje. Vrlo malo je vjernika i vrlo se malo, zapravo, govori o tome. Obitelj je malo čudno reagirala i postavljala pitanja. Bilo je i negativnih mišljenja na osnovi nekih napisa. Npr. o financijskim malverzacijama, političkim, desničarskim… a ničega od toga nema. Nisam politički orijentirana. Živim u Rijeci, pa su mi isti i lijevi i desni. Živim duh Opusa Dei u duhovnom životu, a ne u materijalnom ili političkom ili bilo kojem drugom – kaže ona te dodaje da se više susretala s „upitnicima iznad glave“, a vrlo malo izravnih pitanja.
– Supruga su pitali zašto sam baš tamo, jer nisu li malo „oni onako“, a on je odgovorio: „Otkad je tamo, naš brak je super! Mi smo se preporodili, samo neka ostane ondje!“ – govori sa smijehom Andrijana Tomić i navodi kako joj je Opus Dei mnogo pridonio upravo u tome „muško-ženskom dijelu života“.
– Živimo u društvu s mnogo feminističkog utjecaja. Tako sam i ja odrasla. Više se ne zna što radi muško, a što žensko. Žena se, primjerice, pita zašto bih ja svojemu suprugu radila ovo ili ono… Svi smo sve, a nismo. Suprug i ja imamo i mušku i žensku djecu i velika je razlika među njima. Razlika je u vrsti odgoja, razlika je u interesima djece – kaže ona i dodaje kako takav način života nije dobar za samu ženu jer si žena „natovari na vrat i što može i što ne može“.
– Prije ili poslije mora pucati po šavovima. Također, nije muža lijepo degradirati kroz ono što mu smeta ili za što nema sklonosti. U Opusu sam, doista, dobila svijest o tome kako funkcionira muškarac, a kako žena. Ali ne u onom smislu da je žena samo za kuhanje i spremanje, nego zdravo razmišljanje koja je uloga majke i koliko ljubav majke ne može zamijeniti ljubav oca, niti ljubav oca može zamijeniti ljubav majke. Tu sam dobila posve jasnu sliku i promijenila sam svoje nekadašnje mladenačko razmišljanje, kada si u pogonu snage i sve možeš. I to je jako utjecalo na kvalitetu našega braka – objašnjava.
– To je ono što Opus Dei daje u pozitivno svjetlu. Suprug je profesor na fakultetu, ja sam privatni poduzetnik i zapošljavali smo i po 15 ljudi, imaš i karijeru i obvezu i odgovornost, ali i dalje ostajem žena. Žena nije samo za čišćenje i spremanje. Možeš imati i sve ovo, ali ostati ono što trebaš ostati. To je dio Opusa Dei koji je jako dobar. Nadam se da ću i svoju djecu, koja su sad u ovoj dobi, i muški i ženski dio, polako naučiti koliko je to važno za obitelj – kaže Andrijana Tomić dodajući kako u ženskom ogranku Opusa Dei obrađuju sve životne teme, kao i one na koji bi način žena trebala voditi obitelj i posao, u kojoj se ona itekako pronašla.
– Uključene su sve teme od obiteljskih i odgoja djece, do spolnosti, duhovnosti. Sve ima zdrave temelje. Postavljeno je onako kako treba biti, tj. posve normalno. Međutim, ništa što tamo čujete nije nešto novo, nešto što prije niste čuli. Sve to znate, ali vam je još jednom netko trebao reći. Kada biste to, možda, čuli od nekoga ekstremnoga, doživjeli bi to na neki drugi način, ali u Opusu Dei to zvuči drukčije. Neke situacije s kojima se, na nekom drugom mjestu ne bi složili, u Opusu će vam osvijetliti pozitivnu stranu koju možete promisliti – objašnjava nam, dodajući kako Opus Dei zacijelo nije zajednica koja je za svakoga, odnosno da se u njoj čovjek mora pronaći, kao što se pronalazi u nekoj franjevačkoj ili salezijanskoj duhovnosti ili u karizmatskoj zajednici.
– Sve je ovisi kako to odgovara tvome životu i tvome duhu. Suprug je u karizmatskoj zajednici. Oni mnogo pjevaju, sviraju, slave Boga i to je jako lijepo. Znam ponekad otići s njim na njegove duhovne obnove, ali meni je to prebučno i nije ono što mi odgovara. Opus Dei odgovara mi upravo zbog svoga mira. Na duhovnim obnovama Opusa Dei možete pronaći pravi mir. Nema mnogo priče i pjesme, nego je tu duhovni razgovor s Gospodinom. U početku to je bilo jako teško. Na primjer, sjediti petnaest minuta ili pola sata u tišini u kapelici. Ispočetka su mi misli letjele posvuda, ali kasnije s vježbom to nestane. Možda mi to odgovara zato što inače živim bučno, kroz posao mi prođe tjedno na tisuće ljudi svih mogućih nacija i jezika, pogotovo u sezoni, tako da u zajednici dobijem ravnotežu – priča ona te dodaje kako joj osim toga odgovara i razdvojenost muškog i ženskog dijela.
– Predavanja su prilagođena samo ženama, nije sve pomiješano i to je pridonijelo kvaliteti našega braka – kaže i dodaje da, kao u svakoj zajednici, postoje osobne krize, no voditeljica to razumije i prihvaća i s tim se razumijevanjem krize lakše prevladavaju.
– Otkad sam završila fakultet, privatni sam poduzetnik i radi se praktički 24 sata. No moj posao kao takav dobio je sasvim drugi smisao otkako sam u Opusu. I ne radim više 24 sata, premda radim mnogo. Vlč. Ramos to je prvo rekao – da posao prekineš u 16 ili 17 sati i da ne nosiš laptop s posla doma. Godinama sam ga nosila doma. Dođeš doma i ne radiš, jer imaš doma neke druge stvari, ali taj laptop stalno je blizu kao podsjetnik da ga trebaš uključiti. Stalno si pod pritiskom. Ali, niti doma napraviš dobro ono što trebaš, a ne otvaraš ni laptop, jer te doma čekaju djeca. Dugo mi je trebalo da to prihvatim i da završim radno vrijeme i odem doma. I ništa ne nosim sa sobom, osim telefona. U suprotnom, to te melje 24 sata i nervozan si, nezadovoljan, jer nisi ni na poslu ni doma, sve se pomiješa i s vremenom ćeš eksplodirati. Naravno, ništa se lošega na poslu ne dogodi. Ne trpi posao zbog toga – govori nam i objašnjava kako je naučila organizirati posao i planirati onoliko koliko može napraviti.
– Uvijek je bilo da sve moram i trebam ja napraviti. Sad više ne. Prvo vidjeti što ti Bog šalje i onda se postaviti prema tome. Možeš biti inertan i reći da to nećeš, ali to ovisi o tebi. Prihvatiti da možeš do one mjere do koje možeš i kažeš Bože sad dalje ti. I tako u svakoj stvari – kaže Andrijana Tomić.
Svećenik Opusa Dei vlč. Julio Guijarro navodi kako je organizacijski Opus Dei podijeljen u regije, koje mogu obuhvaćati i više država, kao što je u našem slučaju Hrvatska i Slovenija te da ženski dio Opusa Dei prati tu strukturu.
– U savjetodavnom odboru u Hrvatskoj trenutačno djeluje pet žena, dio u Hrvatskoj, dio u Sloveniji, koje surađuju s regionalnim vikarom u organiziranju djelovanja u obje države. Zanimljivost je da, iako djelujemo prema istoj duhovnosti, svaki dio, muški i ženski, ima svoju unutarnju organizaciju i potpuno odvojene financije. Centar za obrazovanje žena pokrenuli smo 2011. i redovito putujemo u više gradova Hrvatske, poput Rijeke, Splita i Zadra, kako bismo podržali žene koje se tamo trude ostvariti duhovnost Opusa Dei – kaže vlč. Guijarro te dodaje kako u muškoj i ženskoj duhovnosti nema razlike.
– Svi koristimo iste izvore: Sveto pismo, crkveno učiteljstvo i spise našeg osnivača. To je jednako za sve. Razlike postoje u obrazovanju koje nudimo. Želimo pomoći svakoj ženi ponaosob da ostvari svoju jedinstvenost u društvu. Obrazovanje koje nudimo bavi se temama kao što su obiteljski život, poslovni svijet, moda, kultura – kaže vlč. Guijarro.
Večernji list
| Vaše ime | |
| Komentar | |
