Razdoblje od puča do prvog dana travnja 1941. čini prvo, uvodno poglavlje, a u ostalima donosimo pregled tiska od 1. do 10. travnja, izvorne priče aktera povijesti, kao i svjedočenja o njima, sadržaje naslovnica i članaka koje su pisali ozbiljni ljudi i veliki novinari. U dva završna poglavlja prikazujemo rasplet povijesne drame poslije 10. travnja te sudbine aktera.
Zahvaljujemo Hrvatskom državnom arhivu, čijom smo ljubaznošću dobili uvid u dosjee Slavka i Dide Kvaternika, Branka Benzona, Ante Pavelića, dr. Vladka Mačeka, Đure Vranešića (Jure Vranešića) i Mirka Puka.
Njemačka je u ratu s Jugoslavijom i Grčkom! Naslov je svih novina 7. travnja, drugih vijesti je malo. Krvavi rulet se vrtoglavo ubrzao. Vijesti sa bojišta nema, a Hitler u svojoj ciničnoj izjavi kaže da se Njemačka ustvari u Jugoslaviji brani, jer je Jugoslavija pristupila trojnom paktu!? Vojska na bojištu je u kaosu, a Vlada je raspršena, dio ministara s Mačekom je u Užicama, dok je drugi dio u Banji Koviljači.
Vladko Maček nekako se probija do Koviljače i odmah Simoviću kaže da neće u emigraciju, već da će ostati pod okupacijom, umjesto njega će u emigrantsku vladu, a već tada se, prvog dana rata zna da će nastupiti „bežanija, glavni tajnik HSS-a dr. Krnjević.
„Krenuo sam dakle odmah na put prema Zagrebu. Tik uz desnu obalu Drine, preko puta Zvornika, zaustavio sam se na kratko vrijeme da posjetim kralja, koji se tamo nalazio okružen tek nekolicinom mladih oficira.“, piše Maček u autobiografiji.
Jugoslavenske diplomate iz Njemačke, i ostalih zemalja pod njemačkom okupacijom, interniraju, među njima i Ivu Andrića.
„Andrić i drugi djelatnici raspuštenoga jugoslavenskoga veleposlanstva ujutro se 7. travnja na berlinskom Anhaltskom kolodvoru pod policijskom paskom ukrcavaju u posebni vlak za južnu Njemačku, gdje ih interniraju u hotelu na Bodenskom jezeru. Delegaciji je obećano da će nakon provjere osobnih podataka svi moći otputovati u Švicarsku. Postupno u hotel stižu jugoslavenski diplomati i djelatnici svih europskih poslanstava što ih je Njemačka okupirala. Naposljetku ih se skupilo više od dvjesto.“, piše Michael Martens u Andrićevoj biografiji.
U hrvatskim gradovima stanje je konfuzno, mnogi se jednostavno nisu obazirali ni na uzbunu ni na naredbe o zamračenju. Niti u redakcijama novina ništa se ne zna, priopćenja koje dolaze iz vlade, nitko ne uzima ozbiljno, a i u njima i nema nekih informacija. Ipak, neki slute da se sprema najgore.
„U redakciji se razgovori vode u kratkim, isprekidanim rečenicama. Pjero Giunio krijepi se pivom. Oči su mu caklene. Duhom je odsutan. Kao svi. Uslijed bolesti i situacije u poduzeću sam izgubio svaki kontakt s politikom. Stojim bez kompasa. Dr. Maixner osjeća potrebu komunikativnosti. Ljudi su postali istodobno i silno bliski i silno daleki. Izmjenjujemo prognoze:
„Dolazi najgore: Pavelić!“
Čini mi se nevjerojatno.
„Ne, dolaze Nijemci, okupacija“, odvraćam.
Obojica smo imali pravo“ , piše novinar i publicist Josip Horvat u „Zapisima iz nepovrata: Preživjeti u Hrvatskoj 1900. – 1941.“
Iako Zagreb nije bombardiran - vatrogasna služba je proširena. Vatrogasci su raspoređeni, zlu ne trebalo, po različitim lokacijama u gradu. Raspoređivanje vatrogasaca išlo je daleko lakše od raspoređivanja vojske na sjevernim i zapadnim granicama tadašnje Jugoslavije.
„Noć sam proveo kod konja u štalama. Kiša je opet padala cijelu noć. Bilo je vrlo hladno i vlažno. Dvadeset i četiri sata nisam ništa okusio pa sam bio vrlo gladan. Nije bilo izgleda da ćemo sutradan dobiti nešto za jelo, jer se naša kuhinja negdje na putu izgubila. Sljedećeg jutra pošli smo još pred zoru” piše tadašnji poručnik konjičkog eskadrona Vladimir Velebit u autobiografiji „Moj život“ pa nastavlja:
“Komandir nam nije kazao kuda krećemo, a meni se činilo kao da jašimo u krugu. Sjećam se izmjeničnih polja i blagih brežuljaka pod šumom.”
Iz Firenze, pak, Ante Pavelić neprestano pušta proglase na radiju, upućuje ustaše kako osvajati mjesta, prikradati se, koje taktike zauzimati, iako su sve njegove malobrojne trupe raspršene po Italiji, još uvijek se nisu uspjeli okupiti na istom mjestu. Ipak, pojavljuju se Fuhreri iz našeg sokaka.
„Sedmoga travnja u Čakovcu je ljekarnik mr. Teodor Košak proglasio, da "nepokolebivom voljom hrvatskoga naroda, u ime Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dra Ante Pavelića" preuzima tim časom "građansku vlast nad teritorijem Hrvatskog Međimurja, uključivo općinu Strigovu sa Raskrižjem", pa pozvao cjelokupno pučanstvo, da se svim njegovim "naredbama i nalozima bez daljnjega pokorava,kako bi se uzdržao najveći red i mir", čitamo u knjizi Ivana Gabelice o Stepincu.
Sljedećeg dana sve novine objavljuju proglas kralja u kojem poziva sve na obranu zemlje. Iako je glavna obrambena linija, to već svi upućeniji znaju, već probijena i samo je pitanje dana kada će kapitulirati.
„Da spokojno gledamo u budućnost s nadom u Boga i Njegovu pravdu pouzdanje nam daje sloga s kojom Srbi, Hrvati i Slovenci polaze u ovu borbu svjesni da se radi o njihovoj sudbini, jednoj i nedjeljivoj!
Snage široke zajednice slobodarskih naroda koje u ovome času s nama zajedno brane ugroženo čovječanstvo, moraju pobijediti.“, piše kralj u proglasu.
Ali u vojska je u rasulu.
„Bili smo stacionirani sa štabom puka u napuštenoj tvornici Danica blizu Koprivnice.
U onih nekoliko dana rata pokušao sam s nešto preostalih oficira i vojnika, koji se nisu razbježali, pružiti otpor njemačkom prodiranju preko Drave na sektoru Koprivnica – Križevci. Na žalost, sve je bilo uzalud. Većina aktivnih oficira izgubila se i rasulo je bilo očito. Nedaleko od mjesta Vrbnika uslijedilo je masovno zarobljavanje štaba divizije i puka, kao i ostalog ljudstva koje se povlačilo u pravcu Zagreba“, svjedoči komunist Faust Ljuba.
Vlatko Maček također svjedoči o bespomoćnosti jugoslavenske vojske.
„Vozio sam se dalje cijelu noć bez prekida, te sam 8. IV. oko 2 sata ujutro stigao u Banja Luku. Tu smo bezuvjetno morali stati, jer je šoferu, koji je gotovo neprekidno vozio 12 sati, trebalo počinka. U Banja Luci sam doznao da su dan prije tj. 7. travnja doletjeli njemački avioni koji su se spustili tako nisko da su kraj Banja Luke mitraljezima napali neku skupinu pješaštva koja je tu kampiralo pod šatorima i naravno posve nemoćno pretrpjelo velike gubitke.“, piše Maček u autobiografiji.
Zabranjeno je slušanje stranih radio stanica, propisuju se stroge kazne za nepoštivanje zamračenja, tramvaji u Zagrebu voze samo do 10 sati, a kazališne predstave smiju početi najkasnije u pet popodne.
Josip Broz Tito pak sastanči sve u veliko, s jedne strane šalje dopise generalštabu da se naoružaju zagrebački radnici, nitko ga ne šljivi pola posto, a s druge strane pokušava ishoditi oslobođenje uhapšenih ljevičara, komunista i antifašista.
Iako bjesni veliki i krvavi rat, novine donose vijest o suludom trostrukom ubojstvu radi svađe oko zemlje. Kod Pakraca, u selu Sažijama, pale tri žrtve radi svađe oko zemlje. Novine se pitaju nije li tu riječ o zavjeri, jer „da li je rahitičan i sušičav malodobnik mogao da sjekirom ubije strica, ženu mu i sina“?
Braća Vaso i Nikola Mihajlija posvađali su se na njivi oko nasljeđa te potukli. Nikoli je pomoć priskočio njegov sin Milan i zatukao strica Vasu sjekirom. Vidjevši to, Vasina žena Dušica sagnula se da mu pomogne, ali je sinovac Milan i nju satro sjekirom. Vasin sin koji je nedaleko od mjesta zločina čuvao stoku pritrčao je, čuvši viku, a „mladi ubica“ odmah je na njega nasrnuo sjekirom. Jedanaestogodišnji Dušan, sin Vasin, bacio se u trk, ali ga je Milan nakon jedno pola kilometra sustigao i zatukao sjekirom.
Tako kaže službeni opis događaja. Seljaci, međutim, sumnjaju da je malodobni „rahitičan i sušičav“ Milan mogao sam, tek tako, hladnokrvno zatući strica i njegove. Misle da je tu prste imao Nikola, a možda i njegova žena.
„Mladi ubica“ Milan Mihajlija, pak, zločin spremno priznaje prkosno dodajući "kako se on za učinjeno ne kaje baš ni koliko je crno pod noktom“ .
Nakon skrivanja, i od vlasti a bogme i od supruge, na tavanu prijatelja, Slavko Kvaternik 9. travnja donosi odluku – sutra će proglasiti državu na svoju ruku.
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
