Pogledavam lijevo, desno, ne bi li netko zapalio barem komad papira i pogledao u nebo, ali nigdje toga. I da pokuša neki naš dobronamjernik i pobožnik vjerojatno bi ga čekala drakonska kazna, pa neće to da napravi.
Javljaju mi se moji iz Gruda. Grlo me steže, a opet pričam sa starom majkom, samo da ne primijeti da boli.
U večernjim satima, kad odjekne zvuk zvona sa crkve svete Katarine, kao da cijela župa naglo oživi, nebom bljesne vatra, gore drva, gori osušena trava.
Nedostaje mi to.
Daleko je tijelo od doma, a srce je ostalo tamo... u hercegovačkom miru, ondje gdje se čuva tradicija, gdje je Bog i gdje su sveci iznad svega, i iznad crkvenih glavešina koji čine zlo kakvo su činili i kad sam ja bio tamo, ondje gdje će ljudi krvariti radeći, biti ponosni, znati se radovati.
Prije tri mjeseca sam nešto pisao, i pitao se bi li volio tu Hercegovinu koju sam nakon rata napustio da sam tu ostao. I možda nikad neću znati odgovor, ali kako godine prolaze, kako Ivanjdan novi počinje, pa Petrovdan, Stipanjdan i Velika Gospa i svi drugi veliki blagdani, onda bih sve više bio svoj na svome. Ove godine, možda ću tek za Gospojinu tamo, posla je puno, apetiti su veliki, Hercegovci smo, želimo raditi i zaraditi, a istina je da bih sve nekad odbacio da mogu sjesti i popiti čašu gemišta sa svojima i slušati u daljini dok tutnje zvona s crkve svete Katarine.
Bog vas blagoslovio i neka je "Slava Svetom Ivanu" i tamo u Hercegovini, tamo u Grudama, gdje se vatra i dim večeras izdižu, gdje u vatri izgara sve zlo i odlazi s dimom, ali i ovdje u Njemačkoj, gdje sanjamo Hercegovinu i vidimo tu vatru i taj dim, radosnu dječicu i ponosne ljude.
Pismo jednog gastarbajtera/Grude.com
Foto:Grude.com
| Vaše ime | |
| Komentar | |
