Martina živi u mjestu Pogana Vlaka, u općini Grude. Rođena je u Split 18. studenoga 1998. godine. Kako sama kaže, ponosna je na taj datum upravo zato što se sto godina ranije na isti dan rodio njezin sugrađanin, pjesnik velikan Antun Branko Šimić i to je posebno zanimljiva okolnost koju ističe. - Živim u malom mjestu pored Gruda, Pogana Vlaka, gdje sam išla u područnu školu i u tom razdoblju su učiteljice koje su mi predavale počele zamijećivati moj talenat. Tada nisam bila svjesna koliko moji radovi mogu biti dobri i pohvaljeni od onih koji su ih čitali. Nastavivši pohađati osnovnu školu u Grudama, zbog ljubavi prema glazbi krenula sam u Osnovnu glazbenu školu te sam bila uključena u mnoge aktivnosti. Moje pisanje tada je bilo čuvano u rokovnicima i bilježnicama, a zadaćnice su mi uvijek bile "šaš". Slala sam neke radove u tada pokrenute školske novine "Ruđerovi genijalci", na natjecanja "Šimićevi susreti", u župne novine "Živimo zajedno". Moja ljubav prema pisanju uvijek je rasla - govori nam Martina. Do danas broji više od 50 proznih tekstova i 120 pjesama. - Vječita ljubav prema domu, tradiciji, kamenu, nostalgija i želja trajale su i kroz srednjoškolsko obrazovanje u gimnaziji A.B.Šimića u Grudama. Kada sam bila 3.srednje, umirovljeni profesor hrvatskog jezika i književnosti, Stjepan Glavaš, pokrenuo je emisiju na Radiopostaji Grude. Nas šest srednjoškolaca imalo je zadatak recitirati pjesme poznatih, a i onih manje poznatih hrvatskih i hercegovačkih pjesnika. Tu je moja ljubav prema pisanju još više rasla. Danas sam studentica hrvatskog i talijanskog jezika i književnosti u Mostaru te sam iz radoznalosti napravila stranicu na internetu na kojoj objavljujem svoje radove. Suvozidi jedne duše. Nostalgija i ostale čarolije donose vam jedan tekst iz, još malenog, opusa moje zbirke - govori za Grude.com Martina Tomić čija ćete djela od sada moći čitati i na portalu Grude.com.
Svi smo samo čestice vječnosti
Martina Tomić
Predivna zora rasplela kosu. Miris svog doma i srcem osjećam, a ono vrijeme koje prolazi osjećam svuda po tijelu. Zora je čarolija. Donese čudesne stvari. Neprospavana noć i savršen film koji otvori dušu. Ovaj put pišem o vremenu.
Ono ide. Nestaje. Gubi se. Kao divlji zec. Ne vraća se. Sveto je. I prokleto teško.
Prokleto teško! Kad si mlad i ne možeš zaustaviti ovo. Ovo sve! Sat ide.
O Bože, minute i ne osjećam. U letu. Osim onih važnih. U molitvi, majčinom pogledu, očevom savjetu, prijateljskom smijehu, poljupcu čovjeka. I neke su utisnute u mene i one me čine ovakvom. Emocionalno raspadnuta osoba. Od sreće i nostalgije. Od sreće nedjeljne mise, obiteljskog ručka, šetnje s prijateljima te noći i zore s mojim mislima, mojim pjesmama, mojim rečenicama koje su nekad toliko kratke a izrazavaju tako puno! Tu je granica s nostalgijom.
Nostalgija. A tu sam. Utisnuta u ovu zemlju blagodatu. I uvijek isto. Uvijek dom. U noćima i u zorama. I u podne. I u sumrak. Samo ljubav prema majci i domu. Dolina moje radosti. Moje sve! I ljuta sam ponekad na Svevišnjeg jer me stvorio ovdje. Ovo ne možeš ne voljeti! Ne možeš, čovječe! Ova ljepota je stvorena da se voli. Čuva. Ljubi. Njeguje. Da se opjeva… Da se opiše… I ono najvaznije; da se osjeti. I da se vjeruje da nebo ostaje koliko god ga oblaci skrili. I da se vjeruje da šuma ostaje koliko god je ljudi uništili. I da se vjeruje da čovjek ostaje koliko god se ljudi mijenjali. I da se vjeruje da dom ostaje koliko god on prazan bio. I da se vjeruje da si tu rođen i odrastao. Da se vjeruje. I onda imaš sve dalje. Osim vremena. Njega nemas. Ode.
Vrijeme je kao neki polubrat zlu. I proklet je trkač. Misliš da si ga uhvatio, a nisi. Ti ideš stranputicama, lutaš, psuješ i ne cijeniš. Nema onog starog djeda da se smješi rijetko i najljepše. Nema jel’ da? Stara kuća je bas stara, nekih više i nema? Ah da… To vrijeme plus materijalno. Ono materijalno, a važno za nas polumaterijalne. Temeljno za iscjedit dušu je kad vidiš staru sliku gdje te nema, bilo je tako davno, a želiš da si tu. I vise nije materijalno. Ali ga vrijeme odnese. Hvataš zore, a ustvari bi spavao. Moliš, a ustvari bi što prije završio. Voliš, a ustvari si to rijetko kad rekao. Cijeniš, a na sitnice si promrmljao. Zeliš, a nisi se potrudio. Pišeš, a nisi osjetio. Radiš, a nisi blagoslovio. Jer… NEMA VREMENA.
Ima vremena za san bez sna. Zaspat. Odmorit od života. Napaćen si, da! Odmori, spavaj ali ŽIVI !!! Živi ti tamo! Nisi se dao. Nisi. Plakat ćeš kao starac u postelji i moliti za jednu zoru, da ti rosa pada po onim mladenačkim mišićavim nogama. Da ti suza klizi po bijelom, a vrelom licu. Da ti je osmijeh lijep i zdrav. Da si opet onaj stari ti. Da. Želis vratiti vrijeme. Da skakućeš kao dječak u bakinom dvorištu, gaziš joj nenamjerno po cvijeću, a ona ti lagodno oprašta, da se igraš po snijegu po cijeli dan, da nosis školsku torbu i živciraš se zbog ocijena, da s prijateljima provodiš dane i noći, da si opet mlad i zaljubljen.
A star si. Možda i nisi, ali bit ćeš sutra. I uzalud.
Malo poslije čitanja ovog opet ćeš doći i zavaliti se u svoju fotelju, poslušati vijesti i otići leći. A kad legneš bit će ti teško ustati jer ćeš se lomiti. Htjet ćeš vratiti vrijeme, godine. A oni su braća divovi. I kratko nastanjuju živote. Brzi divovi nasmijani mrgudi. Zato večeras blagoslovi osjetom ono sto voliš. Neku svoju ljubav. Neke svoje ljubavi. Hobi. Pjesmu. Sliku. I proživi to malo. Nemoj ići odmah spavati. Zamisli se. Rijeka mladosti odlazi. Plačeš li sad čovječe kameni? Ne čitaj ovo u podne jer si tada bezosjećajan. Svi smo danju bezosjećajni. Zato vam ovo i pišem u zoru. Tada sam osjetila da vrijeme ide, a vjerujte ima ga preda mnom. Ma ima ga i pred vama. Makar zrno. Sekunda. Stotinka. Otidji u svoj vrt, posjeti svoju crkvu, razgledaj svoj muzej, zaplivaj u svojoj rijeci, naslikaj svoju sliku, zapjevaj dragu pjesmu, poljubi najdražu osobu, sviraj iz omiljenih nota, idi u svoj park, izradi svoju skulpturu. Uradi ono za sta uvijek govoriš: imat ću vremena, sad odoh odmorit. Ne. I ja sam. Opet sam poljubila zemlju kamenitu, poslušala milion pjesama koje kidaju dušu, i sad se ta duša rasipa i piše. I živi. Vrijeme iskorištava. Ne spavam, a sanjam. Ne spavam, a odmaram. Svoja sam. Jer radim što volim.
Zamisli se malo, brate moj. Kako su se stvari užasno promijenile. Godine i vrijeme su tako odredili. Mi smo samo čestice vječnosti. Ne možemo zaustaviti, ali možemo proživjeti. I hoćemo! Jel’ da?
Nećemo se kriti pod maskama. Jer ih vrijeme kad bude na odlasku ustvari skine. I onda si gol. Lice ti više nije ono na koje si navikao. Jer nije ono koje si živio.
Život ti prođe, stranče.
Ne pokusavaj zaustavljati vrijeme, nisi lud. Zaustavi sebe! Sebe ošamari.
Jer gle; ovo je ona livada gdje si kao dijete učio voziti biciklo. Ovo je onaj zidić prvog poljubca, ovo je onaj tvoj prvi crtež. Ovo je djed kojeg je vrijeme odnijelo. A ja bih ga tako htjela opet poljubiti i vidjeti njegove drhtave ruke, sjedu kosu, mrk pogled, čuti mu dubok glas…
Ovo je sve za mog djeda. I za vas. Vaše djedove, bake, majke, očeve, djecu, braću, sestre, prijatelje. Ne dozvolite da ih vrijeme odnese prije nego ih počnete vidno voljeti.
Ovo je za mog djeda. Kojeg su godine odnijele. Zli divovi, voljela sam livadu, ulicu, crtež, pjesmu.. Voljela sam djeda.
Martina Tomić/Grude.com
| Vaše ime | |
| Komentar | |
