Kada čitav Mjesec uđe u Zemljinu sjenu, govorimo o potpunoj pomrčini, dok se pojava ulaska samo dijela Mjesečevog diska u Zemljinu sjenu zove djelomičnom pomrčinom.
- Mjesec će ovoga puta proći skoro točno sredinom Zemlje zbog čega će potpuna pomrčina trajati jedan sat i 43 minute, dok će ukupno trajanje pomrčine od ulaska Mjeseca u Zemljinu polusjenu do izlaska iz polusjene trajati skoro četiri sata, objašnjava Ante Radonić, dugogodišnji voditelj planetarija Tehničkog muzeja Nikola Tesla u Zagrebu.
Radonić ne miruje ni nakon odlaska u mirovinu. I dalje gotovo 24 sata dnevno radi na popularizaciji astronomije i astronautike, prvenstveno među djecom mladima, ali i u široj javnosti.
Za događaj koji i sam s nestrpljenjem čeka kaže kako će gotovo u cijelosti biti vidljiv i u našim krajevima.
- To će biti dan punog Mjeseca, jer pomrčina može nastati samo kad je Mjesec pun i kada je Zemlja između Sunca i Mjeseca - govori Radonić.
Dodaje kako ćemo prvo pratiti djelomičnu pomrčinu, a onda će Mjesec potpuno ući u Zemljinu sjenu. Sredina te faze dogodit će se u 22.22 sati po našem vremenu. Nakon toga ponovno slijedi djelomična pomrčina Mjeseca koja će završiti tek 17 minuta iza ponoći, dakle već 28. srpnja. Istoga će dana, zanimljivo je, i Mars biti u velikoj opoziciji (velika opozicija Marsa događa se svakih 15 do 17 godina, posljednja je bila 2003. godine) što je zaista rijedak događaj.
- Rijetko se događa da uz promatranje totalne pomrčine Mjeseca vidimo i crveni Mars kao što će to biti ovoga puta - kazuje Radonić.
Inače Mjesec u vrijeme potpune pomrčine nikad ne pada skroz u tamu, već poprima crveno-smeđu nijansu. Do ove pojave dolazi zbog loma svjetlosti u Zemljinoj atmosferi koja se u ovom slučaju ponaša poput prizme. Zemljina atmosfera najviše raspršuje plavu svjetlost (zbog čega je nebo danju plavo), a crvena svjetlost koja se ne rasprši potpuno u Zemljinoj atmosferi nastavlja svoj put prema Mjesecu i čini ga crvenim.
To koliko će Mjesec dobiti te crvene svjetlosti ovisi opet o trenutnom stanju na onom dijelu atmosfere kojom svjetlost prolazi. Nekad je Mjesec manje crven, nekad zagasito crven, a nekad više „krvav“.
U staro doba ljudi su se bojali kada bi vidjeli crveni Mjesec, crvena boja Mjeseca smatrala se znakom nesreće. Mjesecu su se pripisivala razna mistična i nadnaravna značenja.
Postoji i priča o Kristoforu Kolumbu koji se, kada je bio na Jamajci 1504. godine, zahvaljujući svom znanju vezano uz ovu pojavu snabdio hranom i vodom za put.
- Kada je Kolombo stigao na Jamajku prvo je bio dobro prihvaćen, no kada je otišao na put i vratio se rekli su mu da mu više neće davati hranu i vodu. Srećom, Kolumbo je imao kod sebe jedan njemački almanah u kojem je pročitao da dolazi pomrčina Mjeseca pa se dosjetio i rekao tamošnjem stanovništvu da će se bogovi na njih naljutiti ako on i njegovi mornari ne dobiju hranu. Zaprijetio im je da će nestati Mjesec. Kad je počela pomrčina Mjeseca svi su se prepali. Odmah su Kolumbu donijeli dovoljno hrane i vode da se mogao vratiti u Španjolsku - ispričao je Radonić.
No, kako bi izgledao život na Zemlji da nema Mjeseca?
Ante Radonić kaže kako se sa sigurnošću ništa ne može tvrditi, no nestankom Mjeseca prvo bi se „poremetile“ plima i oseka. To ne znači da bi plima nestala, no voda bi se sada kretala prateći Sunce, što bi dovelo do svakodnevnih visokih plima na cijeloj planeti. Uobičajena bi pojava bili i česti potresi, kao i vulkanske erupcije. Dugoročno gledano, najgore što bi moglo dogoditi je promjena putanje Zemljine osi. S obzirom na to da Mjesec djeluje kao neka vrsta amortizera, omogućavajući Zemlji da se neometano kreće, Zemlja bi se nestankom Mjeseca rotirala brže oko svoje ose, a puno bi brže bile i izmjene temperature zraka između kopna i mora. Na površini Zemlje puhale bi oluje u smjeru istok-zapad, a njihova bi brzina dosezala i do 160 kilometara na sat. To bi dovelo do ekstremnih klimatskih promjena, pa na našoj planeti gotovo da ne bi bilo uvjeta za život kakav sada poznajemo.
- U tom bi slučaju puno brže i češće dolazilo do ledenih doba - upozorava Radonić.
Bez Mjeseca, koji je udaljen tek nekoliko stotina tisuća kilometara od Zemlje, ne bi bilo ni objekta koji bi prolazio njezinom sjenom, pa ne bi bilo ni lunarnih pomrčina. Bez Mjeseca i mjesečine i noći bi bile puno tamnije, pa bi se vjerojatno i ljudski vid drugačije razvio, ali i ukupan život na zemlji.
Nadalje, i dan bi bio puno kraći no što je danas. Zbog plimnih sila Mjesec je stalno usporavao gravitaciju zemlje, a kao posljedicu toga imamo lagano udaljavanje Mjeseca od Zemlje. Nekada je dan bio gotovo dvostruko kraći, no kroz milijarde godina njegovo se trajanje povećavalo na današnjih 24 sata.
Zemljina rotacija i dalje se usporava i dan se produžuje, ali tu nema nekih bitnih promjena. Tek ponekad godini se doda još jedna sekunda, kako bi se uskladilo trajanje dana sa sve sporijom rotacijom.
Da nema Mjeseca i magnetno bi polje koje okružuje Zemlju bilo daleko jače, pa bi i Zemljina atmosfera imala drukčiju strukturu. To bi itekako utjecalo na život na zemlji pa bi, recimo, morske kornjače ili ptice selice, koje uz pomoć magnetnog polja određuju smjer kretanja, bile izložene krajnje negativnim posljedicama stanja u kojem magnetno polje Zemlje mijenja svoja svojstva.
O tome kako je i zašto nastao Mjesec kroz povijest postoji više različitih teorija.
Nenad Raos, poznati hrvatski kemičar i znanstveni savjetnik, koji je prije nekoliko mjeseci u izdanju Hrvatskog društva kemijskih inženjera objavio knjigu »The Cookbok of Life« (Kuharica života) u kojoj je predstavio nove teorije o podrijetlu života na Zemlji, kaže kako je danas znanstveno najprihvatljivija teorija velikog sudara sukladno kojoj je Mjesec nastao nakon što se objekt veličine Marsa sudario sa Zemljom.
- Taj je planet očito imao nestabilnu putanju. Kako je on udario u Zemlju teško je reći, no u svakom slučaju on je povukao velik dio zemljine mase, i u tom sudaru ta dva planeta nastao je Mjesec. To se dogodilo prije 4,5 milijarde godina i ima puno dokaza da je tome tako, kaže Raos ističući kako Zemlja i Mjesec imaju isti izotopski sastav.
- Nedavno je baš napravljena jedna velika studija u kojoj su uspoređivali kalcijeve izotope i onda su iz tog omjera točno mogli odrediti koji je planet prvo nastao, rekao je Raos ističući kako među znanstvenicima već godinama postoji velika diskusija oko sastava prvotne zemljine atmosfera.
- Poznati Miller-Ureyev eksperiment iz 1953. polazi od pretpostavke da se atmosfera sastojala od četiri plina: metana, amonijaka, vodika i vodene pare. Prema drugoj teoriji atmosfera je bila sastavljena od ugljičnog dioksida, monoksida i dušika, dakle dosta plina (kisika tada još nije bilo). Teorija o postanku Mjeseca kaže da je Zemlja zbilja imala takvu Jupiterovu atmosferu, no u tom sudaru sva je atmosfera nestala i iscurila u Svemir i tako je zapravo nastala nova atmosfera iz plinova koji su isparili iz zemljine unutrašnjosti, govori Raos.
Dodaje kako je ta teorija je čak i puno bliža kemiji, jer iz takvih su plinova puno lakše mogli nastali organski spojevi nužni za život.
| Vaše ime | |
| Komentar | |
