''Oliver je još tu, samo je njegova duša otišla negdje gdje više nema boli i patnje''

Datum objave: 29.07.2018   Broj čitanja: 448
Nalazi su u jednom trenutku bili dobri. Lijekovi su mu, činilo se, pomagali, snaga mu se vraćala, bio je optimističan i hrabar, nadao se da će uskoro opet pjevati.
''Oliver je još tu, samo je njegova duša otišla negdje gdje više nema boli i patnje''

 

“A slušaj, valjda se nešto pokrene kad četiri milijuna Hrvata, i još tri milijuna Bosanaca, i sedam milijuna Srba, i dva milijuna Makedonaca, i svi Slovenci i Crnogorci, i oni što su u zadnjih dvadeset godina odselili u Nizozemsku, Australiju, Kanadu, Kaliforniju, kad pusti taj narod po cilom svitu moli za njega, kad se ujedini sva energija, ljubav svih Oliverovih obožavatelja...”, govorio mi je Gibonni kad smo se prije nekog vremena sreli na zagrebačkom aerodromu i meni su se njegove riječi činile uvjerljive. Premda sam inače skeptik i materijalist, ne bih dao mnogo za iscjeliteljsku moć molitve i energiju ljubavi, drugačije je ako vam o tome govori genijalni pjesnik poput Zlatana Stipišića.

 

Osim toga, i Oliver je često pjevao o nematerijalnome. Za početak, njegova najpoznatija pjesma, “Galeb i ja”, alegorija je o duši i možda najbolje što je na tu temu napisano na hrvatskom jeziku. Dok veliki imaju Aristotela, Avicenu, Spinozu, Kanta i druge velike filozofe i teologe da im rastumače što je duša, u našoj maloj skromnoj kulturi jedino je značajnije djelo pjesma od tri minute i četrdeset tri sekunde, gdje se opisuje kako jedan ležeći na suhoj morskoj travi na obali i gledajući kreštavu bijelu pticu na nebeskom plavetnilu razmišlja o miru, slobodi i beskraju iznad našeg nasilnog i prljavog, ograničenog materijalnog svijeta. Ne postoje dvije snimke te pjesme, nikada nikoga drugog nisam čuo da je pjeva jer to se naprosto ne smije. Ljepotu i čistoću čovjekove besmrtne duše svojim je čudesno osjećajnim glasom zaista samo Oliver Dragojević mogao opisati.

 

To nije bio glas za pjevanje o glupostima, o pijanstvu i razvratu. Nije to bilo za derneke, za dočeke sportaša, ili za fišpiknike i ribarske večeri, za žderanje i lokanje, za ciku gomile, dim od žara pod gradelama, za ringišpile, streljane sa zračnim puškama i trbušaste muškarce koji potežu konopac i na svekoliku radost općinstva padaju na guzice. Plemeniti je glas toga povučenog, šutljivog, vrlo privatnog Velolučanina bio za tihe ponoćne ure i pjesme o samoći i čežnji, o teškim, užasnim životima bez ljubavi, o boli koju smo nekome nanijeli ili koju je netko drugi nama nanio, o krivnji i oprostu. Iz njegovih pjesama učili smo voljeti žene. Kad bi vas neka glupača ostavila, stavili bi njegovu ploču na gramofon prije nego bi se sklupčali na sagu i ridali. Kao što i danas ridamo, u Veloj Luci, kao i u Delnicama, Čakovcu, Osijeku, Zenici, Ptuju, Čačku, Bitoli, Cetinju, Torontu, Santa Monici i Perthu, gdje god žive njegovi obožavatelji. Milijuni onih što su jednom slušali “Molitvu za Magdalenu” i “Cesaricu” slomljena srca zbog gubitka voljene, danas će ih pustiti shrvani gubitkom Olivera Dragojevića.

 

 

No ne treba se dulje žalostiti. Ako i ne vjerujete da ima ičega mimo ovoga svijeta, on je još tu. I kad ga pokopaju, njegov će nam glas ostati na pločama, življi od glasova devet desetina hrvatskih pjevača i tješiti nas još dugo, desetljećima, naraštajima. Čak i oni što se još nisu rodili slušat će ga kad ih cura napuca. Ne brinite za Olivera, on je još tu, samo je njegova duša otišla negdje gdje više nema boli i patnje, u plava nebesa, i gore, povrh svega nima straja, pa prkosi svakoj buri i neveri ča sve vaja.

 

Ante Tomić/Jutarnji list

Vaše ime
Komentar
 
Hvala na komentaru.
Vaš komentar će biti pregledan od strane administratora.
    Sva prava pridržana  ©  GRUDE.COM  2007-2018
    Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

    Dizajn i programiranje: AVE-Studio