Elektrotehničar odlučio ostati i raditi! Uzgaja koze, ovce, krave... pomažu mu žena i petero djece

Datum objave: 26.08.2018   Broj čitanja: 902
Ričice danas? Niti dvjestotinjak stanovnika, u školskim klupama svega šest đaka. A kuće, stani i gledaj, jedna od druge ljepša i urednija. Na žalost, u mnoge uđe ljudska noga jednom u godinu dana, na blagdan svetoga Ivana, zaštitnika Ričica, a u neke tek vikendom kada u rodno gnijezdo dođu odasvud, iz Imotskog, Splita, Zagreba, mjesta uz jadransku obalu.
Elektrotehničar odlučio ostati i raditi! Uzgaja koze, ovce, krave... pomažu mu žena i petero djece

 

A krajolik da ti pamet od ljepote stane. Ne znaš je li ljepši onaj kanjon što se spušta od zaseoka Lažete, potom obgrli nebeskoplave vode akumulacijskog jezera i onda preko umjetne brane nastavi svoj hod u Badnjevice i dalje u Imotsko polje, ili su ljepši zeleni brežuljci i travnata polja. Mir, tišina, cvrkut ptica, čisti zrak, zračno-mirisne banje.

 

Ali Ričice imaju i jednu predivnu priču koju ćemo vam ispričati, a koja potvrđuje činjenicu da od tamo dolaze radišni, pametni i odvažni ljudi. Priča koja demantira da je teško živjeti u tom lijepom kraju jer, eto, nema plodne zemlje, kojekakvih resursa. Priča, koja konačno i odlučno demantira one koji kažu da će im se potomci kvalitetnije i sigurnije odgojiti izvan rodnog ognjišta.

 

Leonard Leo Pavić, 44-godišnjak koji živi u zaseoku Pavići, ni dana nije bio na radu u inozemstvu, sretno je oženjen, ima petero djece i ono najvažnije - posao kod svoje kuće. Perspektivan i unosan posao. A posao ima i njegova supruga, a imat će ga i njegova djeca.

 

Ma kakva je to čarobna formula u Pavića?

 

- Nema vam tu čarobnjaštva, već je najvažnija odlučnost, rad i strpljenje. Kako? Pa evo ovako. Moj otac, profesor matematike i informatike, sada je u mirovini, majka je profesorica francuskog jezika, jedna sestra profesorica informatike, druga sestra profesorica, ja sam bio odlikaš u Srednjoj elektrotehničkoj školi, i otac je inzistirao da idem na fakultet, a ja sam rekao ne i ne! Ne idem dalje i gotovo, ostajem u Ričicama, ovdje se može lijepo živjeti. Bilo je to nakon izvršene dužnosti prema domovini, kada sam 1994. godine odradio posao u Hrvatskoj vojsci. Otac je bio ljut, majka isto, ali ja sam uradio po svojem. I što ću u Ričicama nego baviti se stočarstvom. Nabavim prvih 250 ovaca i onda na posao. A mogao sam ih čuvati i 500. Leo i čoban i čuvar ovaca, Leo i veterinar i pomoćnik pri janjenju, Leo čisti štalu, tjera vukove. No, sve to primio sam normalno. Oženio sam se 1998. godine svojom Anitom i onda redom dobio moje nasljednike sina Ivana 2001., Nikolinu 2003., Katarinu 2005, Nikolu 2006. i na kraju Magdalenu 2009. Pet mojih junaka i nasljednika.

 

Kako je selo reagiralo na tvoj iskorak, s obzirom na to da dolaziš iz obitelji stručnjaka i intelektualaca?

 

- Onaj tko je razumio, slagao se s mojom odlukom, onaj tko nije, mene nije ni bilo briga. Guštao sam svaki dan u svojim Ričicama, u onom lijepom jezeru, mojoj zdravoj hrani, mojim ovcama, radovao se svakom mom djetetu. I onda, malo po malo kupio sam koze, pa krave, povećavalo se stado. Posao je cvao, isplatio se. Uostalom, nitko i ne zna da Leo i obitelj svaki dan rade od jutra do večeri. Ali uvijek sam, pa i danas, mislio da mi je bolje ovdje u Ričicama, nego po bauštelama Njemačke. Evo, danas uz stočarstvo koje kanim i proširiti, posebno kada je riječ o uzgoju krava, krenuo sam u još jedan izazov. Registrirao sam malo obiteljsko gospodarstvo, izgradio prostor za prijem gostiju, uredio veliku kamenu konobu, bazen, okućnicu. Želim povezati upravo ono što je danas potrebno turistima, a to je udoban smještaj, mir, ekološko čisto okružje i domaća hrana. Tu je pršut od mojih svinja, sir koji radi moja supruga, povrće i voće koje sadim na zemlji koja nije zagađena. Čekam registraciju obrta pa onda krećemo punom parom.

 

- A što vam ovi moji junaci znače? Zar mislite da oni ne znaju i neće raditi!?

 

Vidite, djeca su na djeda, baku i tete, Ivan sa 17 godina odlikaš u trećem razredu srednje, smjer elektrotehnika, Nikolina super odlikašica. Među petnaest najboljih kreće u jezičnu gimnaziju u Imotskom, Katarina je u osmom razredu te isto odlikašica, moj Nikola isto odlikaš ide od jeseni u Imotski i najmlađa Magdalena sada će u treći. Najmlađa je, a da vidite kako zna poslužiti goste kada dođu u konobu. Prema tome, i Ivan i Nikola, a OPG-u sam dao njihova imena, već sada tvrde da će ostati u Ričicama. Što će im faliti? Neću im braniti, dapače, ako hoće na studij. Ali znam da će se i nakon toga vratiti u Paviće, jer su ovdje resursi jednostavno takvi da ih se ne može do kraja iskoristiti. A koliko je iz Ričica do mora, Splita, Zagreba, Europe…? Tren. A u Pavićima će uvijek biti krava, uvijek će biti teladi, bit će mesa, mlijeka i sira, uvijek svinja i pršuta, uvijek voća i povrća. Voda je tu, za turiste se ne bojim, a ovaj zrak i ova ljepota Ričica ostaje iza svih nas. Da sam, zapravo znao, mogao sam i prije započeti s ovim OPG-om jer je isplativo. Prostora imam, građevinskog znanja također. Sve sam ovo sam izgradio i isklesao. Ja odlično gradelam, supruga Anita izvrsno kuha, pravo obiteljsko poduzeće. Svoj posao i oko demografske slike Lijepe naše, Ričica i Imotske krajine ja sam odradio. Mojih petero nasljednika ostaju tu, neće ići nigdje, posla ima oko njihove kuće i samo treba raditi - veli nam Leo.

 

Cijela ova lijepa priča ne bi bila kompletna, a da sve Leove zamisli ne potvrđuje i njegova supruga. Ona je od prvih dana iz rodnih Vinjana Donjih dolaskom u Ričice bila desna ruka svome suprugu, uzorna majka i domaćica. Prava skladna, lijepa hrvatska obitelj, koja radom, odricanjima, ali i zdravom i pametnom djecom voli ovu zemlju.

 

Leo je tek nedavno dobio 55 tisuća kuna u okviru projekta samozapošljavanja. No neće stati na tome. Već je predao dokumentaciju za natječaj iz EU fondova za nabavu deset junica i kompletnu mehanizaciju potrebnu za razvoj stočarstva.

 

Isto tako prati sve natječaje za razvoj ruralnog turizma.

 

- Da, sigurno ću izgraditi i smještajne kapacitete, no osnovno je stočarstvo.To je moj temelj na kojem nadograđujem sve. Ljudi su tisućljećima živjeli od domaćih životinja, i danas je to tako. Neka je krave kod kuće i kuća je živa, stara je poslovica. A Ričice imaju takve resurse koji se jednostavno ne mogu uništiti, kada je recimo u pitanju uzgoj koza i krava. Nepregledna brda paše vapiju za domaćom stokom. Treba mi istina sada u ovom novom poslu potpore. Eto na sva zvona nude se puste potpore iz EU fondova, naših agencija i ministarstava. Neka pomognu. Pogledajte naše jezero, pogodno je za izlete, jedrenje, ribolov. Zašto bih išao vani, zašto bi moji sinovi i kćeri trebali graditi tuđu zemlju. Recite mi? Nije ovo nikakav populizam, vjerujte, to je činjenica. Uostalom, svatko tko hoće iz prve ruke moj recept za ostanak na rodnoj grudi, rado ću ga dati. Neka dođu u Paviće, u Ričice - veli Leo Pavić.

 

Jutarnji list

Vaše ime
Komentar
 
Hvala na komentaru.
Vaš komentar će biti pregledan od strane administratora.
    Sva prava pridržana  ©  GRUDE.COM  2007-2018
    Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

    Dizajn i programiranje: AVE-Studio