Ružica Parlain: Sinteza

Datum objave: 22.10.2018   Broj čitanja: 4682
Ona je jedna od najboljih bh. mažoretkinja, osvajačica brojnih odličja i učenica Gimnazije Marka Marulića u Tomislavgradu.
Ružica Parlain: Sinteza

 

Radi se o Ružici Parlain iz Tomislavgrada.

 

Također, Ružica Parlain piše odlične priče koje često objavljuje na društvenim mrežama. Od danas će ih objavljivati i na portalu Grude.com, a prva od njih zove se "Sinteza".

 

Sinteza



Ružica Parlain/Grude.com


„U gradu, u stadu-u pojedincu, u omladincu“, glasio je zadani naslov koji je dobio pjesnik. Ispod tog još nedefiniranog naslova valjalo je napisati umjetničko djelo koje bi trebalo dočarati koje se petlje nalaze u građanima i koju konstrukciju tvore u svom gradu. A može napisati i neku običnu glupost. Njegov izbor. Njegov izbor, ali pod utjecajem nekih viših ili nižih sila. Umjetnici su opće poznati kao luđaci, pa je on, eto da udovolji toj definiciji, često zalazio u najzloglasnije mjesto u gradu, Točku smrti. Davala je pogled od kojega nisi znao želiš li se smijati ili plakati. Kad se nalaziš na tom mjestu obuzme te osjećaj krivnje za nešto što nisi počinio i slatkog zadovoljstva proizišlog iz nekog plemenitog čina. To mu je godilo. Veličanstven osjećaj u prolaznom životu. To treba cijeniti.


Čvrsto je držao bilježnicu u ruci kao da je dio tijela i zaputio se pronaći motiv za svoju pjesmu. Hodao je Gornjim gradom, dok je točno ispod njega, Donjim gradom, žurnim korakom koračao radnik koji je obavljao svakodnevne poslove komunalnog poduzeća. Obojica su radili svoj posao.


Gornji Grad su krasile bogato uređene stambene zgrade, raskošna sveučilišta, na zavidnoj razini opremljene škole i život je tom prizoru davala priroda koja te grli, tješi i usrećuje. U Gornjem gradu nalazila se jedna, jedina kanta za smeće.


Donji grad je bio oličje čistoće, perfektno poredanih obiteljskih kuća, ulica i trgovačkih centara. U Donjem gradu se nalazilo jedno, jedino drvo.


Pjesnik je lunjao gradskim ulicama. Za oko mu je zapala jedna zgrada koja je bila sasvim ista kao i sve ostale, ali šesto čulo mu nije dopuštalo da je smjesti s njima u isti koš. To su njemu radili kad je bio dijete, nitko nije osjećao vibracije umjetnika, samo običnog i bezazlenog djeteta. Bacali su ga u isti koš. Možda su ga trebali baciti kroz prozor.  Zgrada je bila siva. Obišao ju je prateći svaki šapat koji bio ona mogla proizvesti. On je bio prvi koji je uopće opazio tu zgradu kao samostalnu jedinku. Nitko drugi. Nitko, nikad. „Ružna sam“, začuo je. Tako malen i slabašan glasić, ali sasvim dovoljan da dotakne njegovu pažnju. „Nitko me ne zna!“ Sad je glas propušten kroz grudvu boli. Stao je. Slušao je kao da tijela ni nema, kao da mu ne treba. Ni makac s mjesta. „NE MOGU NAPRIJED!“

 

Enormna sila zahujala je njegovim tijelom i poremetila mu ravnotežu. Sad se našao u zagrljaju s podom koji je šaputao „laže, laže, laže…“ Duboko je disao, jako duboko, kopajući jame, stvarajući još mjesta za ove zbunjujuće glasove koji su se sad ispreplićali, svađali, plakali, vikali, udarali su ga, ali on je strpljivo svoje tijelo držao u stanju ničega, smrti. Postupno su glasovi prestajali. Kad ponovno nije čuo ni šapat, naglo se ustao, počeo se sad sam udarati, ispuštati uznemirujuće glasove i zakašnjelom reakcijom odgovarao: „Lijepa si…Dopusti im da te upoznaju…Nemoj naprijed…Idi gore…“ Lelujao je na mirnom zraku kao da je pijan, prepuštao se ekstazi i kad je napokon ispustio bilježnicu iz ruku, osvijestio se, vratio u realnost i zabuljio se neku daleku, praznu točku. Baš kako se on upravo i osjećao. Prazno. Nije nikomu ni pomogao, ni odmogao. Bio je samo pasivni promatrač. Uzeo je svoju bilježnicu, otvorio ju i snažnim stiskom zapisao:                               

 „Mogu li zarobljenom otkinuti lance                                                                        
kad svi pričaju hoću li ga slušati,
iskušenju stada hoću li odoljeti“

 


Što dalje? Ne mogu ostaviti nedovršeno. Koje riječi da iskoristim? Kako da ih sastavim? Hoće li biti u dobrom odnosu? Pogledao je u nebo kao da će mu ono pomoći. „Nitko osim tebe…“ strujalo je njegovom glavom brzinom svjetlosti. Brzinom neba. Uključilo se njegovo imaginarno dugme za osluškivanje glasova ne pomičući se ni milimetra. „Nitko osim tebe… Moraš sam…“ Te riječi su ga milovale svuda po tijelu stvarajući jeziv osjećaj. „Pomoći možeš samo sam sebi…“ Jeza je strujala gore, pa dolje, poprijeko i isprekidano. Odjednom mu se vid nenormalno izbistrio. Počeo je mumljati: „mmmmm.mmmm..mhhmm.mhmmm.“ i kimati i cimati glavom gore-dolje. Kad se i to privelo kraju, posegnu ponovno za bilježnicom. Sad zapisa:                                                                                                       

„U tami želim biti krijesnica
i hoću ako mogu
unutarnju postići“

 


Ali…Ne... Ne opet. Ne mogu biti toliko nesposoban. Mogu li? Osjeti vjetar kako ga dodiruje po vratu. Mogu li? Osjeti vjetar kako ga dodiruje po leđima. Mogu li? Osjeti vjetar kako ga ljubi po obrazima. Okrenuo se prema vjetru tako da ga čistoća štipa za oči i topla hladnoća umiruje onako kako samo ona zna. „Smiri se…“ upijala je njegova duša. „Udahni moj lijek…Bit će bolje…“ Slušao je kao hipnotiziran. „Možeš što hoćeš…“ Završio je vjetar. Ponavljao je u sebi: „Mogu…Hoću…Mogu…“ Hitro zgrabio bilježnicu i pun nade priželjkivao da će moći sastaviti zadnji stih bar ove strofe. Ruka je mlatarala u skladu s bulaznim mislima, ali nije ostavljala nikakav trag. Nije se pomakla s mrtve točke… Zato se on odlučio pomaknuti s Mrtve točke.


Ništa ga ne gura na onaj čar pisanja i veličanstven osjećaj stavljanja grada, stanovništva, pojedinaca na papir. Izgleda da je njegovo pisanje kao i život efemerno… Nestat će i nitko neće ni znati da je bilo tu. Zato što nije dovršeno. Oslanjao se na svoje zlatno mjesto stvaralaštva, zato je trčeći tu došao i otvorio dušu i um do krajnjih granica da ga savjetuje, da mu pomogne.


„Daj mi život!“ zavapio je. „Zašto nije kao prvi put?“ očajno je i ogorčeno pokušavao smiriti svoje uzburkale i bogate osjećaje. Zavikao je to kao da želi zasuti cijeli svemir svojom boli i iscrpljenošću i svim se silama borio da ne atrofira, ne sada, ne ovako, bijedan i neshvaćen i osuđen na besmisleno traženje preostalih riječi u uznemirujuće pustom zraku. Nije mogao predvidjeti i pripremiti se na to da njegovo posebno mjesto sad postane obično ništa. A tu je jednom bio frenetičan.. Onaj prvi put kad je zaprepašteno gledao svu ljepotu Donjeg grada, zamišljao kako ljudi dolje žive, i ne, nije se divio materijalnoj ljepoti, nego vibracijama koje su iz ljudi do njega dopirale, stvarajući vječnu milozvučnu melodiju u kojoj je mogao zadovoljno plesati…Iskinuo je, zgužvao i bacio papir. Sad mu cvjeta samo jedna misao. Bar jednoj rečenici će staviti točku na kraju.


Završit će svoj život.


U Donjem je gradu još uvijek na ulici bio prisutan radnik. Radno vrijeme mu je gotovo. Po zakonu, njegov rad je gotov i slobodan je ići kući. Ali je on uvijek još jednom obišao grad kako bi se uvjerio da je sve na svom mjestu. Tako šetajući, krajičkom oka opazio je neki papir. Papir kao papir, to je smeće. Pomislio je, ali ipak nije odolio da ga ne otvori. Temeljito je proučio svaku riječ ne izostavljajući samostalnost i smisao svake od njih i jezgrovito upijao misli čovjeka koje su tu zapečaćene na papiru. Nekoliko puta ponovio je proces. Ovo nije pošteno. Nakupljala se u njemu neka nepoznata energija koja nije znala kuda da ide i gdje da izbije, i tako poticala čovjeka da nešto učini. Posegnuo je za olovkom. Podvukao je jednu dugu liniju kojom je prekrižio…Ništa. To je bio samo naslov. Pažljivo je razabirao i slagao u glavi svoje rečenice koje bi mogle uokviriti te napisane stihove. Zapisa ih. Ponovno zgužva papir. Papir kao papir, to je smeće. Ali ne i slova. Bacio je papir gore, u nebesa, nekom boljem, višem, pametnijem. Nekomu tko će od toga možda imati koristi.


Pjesnik je digavši ruke od života skupljao hrabrost da sve okonča. Tad mu se njegova odluka obila od glavu. Bože, taj papir baš ošamuti čovjeka kad ga pogodi. A kakav li će biti nego sasvim zbunjen, ali i radostan zbog povratka prekrasne veze između njega i njegovog mjesta. Znak. Uzevši svoj papir nije znao što da očekuje, i tako radoznao i ustrtaren umalo ga ponovno ne ispusti dolje, pa ga spopade opet neka mješavina tuge i sreće. „E, sad te ne dam.“


Pročitao je završene stihove:       

„Mogu li zarobljenom otkinuti lance
kad svi pričaju hoću li ga slušati,
iskušenju stada hoću li odoljeti
kad budem mogao onda ću potkrijepiti
podrškom ove moje zabrinute žmarce
i osjetiti ugodne povjetarce“

„U tami želim biti krijesnica
i hoću ako mogu
unutarnju postići slogu
ali želim imati i kolegu
da naša vatra ljudima bude zajednica
ne treba nam suha tamnica“


U trenutku registriranja zadnje točke tlo se počelo tresti, njegov zatomljeni strah sad poče izvirivati na površinu i nije stigao izustiti ni riječi kad je sve već bilo gotovo. Gornjeg grada više nema. Donjeg grada više nema.
Sad se nalazio u jedinstvenom, uokvirenom, potpunom i samo njihovom Gradu. Iako bez imena i bez naslova, složena konstrukcija je pomoću različitih vrsta šefova i radnika dovršena.

 

Ružica Parlain/Grude.com

Vaše ime
Komentar
 
Hvala na komentaru.
Vaš komentar će biti pregledan od strane administratora.
    Sva prava pridržana  ©  GRUDE.COM  2006-2024
    Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

    Dizajn i programiranje: AVE-STUDIO