Latinski naslov Antemurale Christianitatis ("predziđe kršćanstva"), je papa Lav X. dao Hrvatskoj godine 1519. u pismu banu Petru Berislaviću. To nije bio jedini naslov takvog tipa i on se pojavljuje i u drugih kršćanskih država u sukobu sa Osmanlijama, kod Ugarske i Poljske.
Papa međutim nije bio prvi koji je dao Hrvatskoj takav naslov. Plemstvo južnih hrvatskih krajeva uputilo je 10. travnja 1494. sa sabora u Bihaću pismo papi Aleksandru VI. i rimsko-njemačkom caru Maksimilijanu I. tražeći pomoć protiv osmanskih napada u kojem je Hrvatsku nazvalo kulom i predziđem kršćanstva:
"Ovu silu mi već sedamnaest godina zaustavljamo gubeći naša tijela, živote i sva moguća naša dobra, te poput kule i predziđa kršćanstva branimo svakodnevnim ratovanjem kršćanske zemlje, koliko nam je to uopće ljudski moguće. Neka Vam dakle po nama bude rečeno ovo: ako bi mi popustili Turcima, tada bi oni u svako doba mogli zaskočiti kršćanstvo iz Hrvata."
Kad su Turci god. 1453. osvojili Carigrad, papa Kalist III. pozvao je sve kršćanske narode u križarski rat. U kršćanskoj vojsci koja je u 16. i 17. st. Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. i 17. stoljeću koja su nazvana "duo plorantes saecula Croatiae" ("dva plačuća stoljeća Hrvatske"). Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži (otprilike iznad 95%), a u obrani granice nije sudjelovao samo hrvatski etnički element, već i njemački, mađarski, te etnicitet kojeg se obično naziva "vlaški", a čiji su pripadnici uglavnom (ne isključivo) bili pravoslavne vjeroispovijesti.srpnju godine 1456. porazila 150 tisuća turskih vojnika pod Beogradom, sudjelovao je veliki broj Hrvata koje je pokrenuo franjevac Ivan Kapistran. Protuosmanlijski križar i branitelj kršćanstva, Ivan Kapistran umro je god. 1456. u Iloku, a zbog mnogobrojnih posmrtnih čudesa i viđenja proglašen je svecem.
Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. i 17. stoljeću koja su nazvana "duo plorantes saecula Croatiae" ("dva plačuća stoljeća Hrvatske"). Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži (otprilike iznad 95%), a u obrani granice nije sudjelovao samo hrvatski etnički element, već i njemački, mađarski, te etnicitet kojeg se obično naziva "vlaški", a čiji su pripadnici uglavnom (ne isključivo) bili pravoslavne vjeroispovijesti.
U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci. Najpoznatiji među njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio poturčiti i pokloniti turskom caru, ban Petar Berislavić koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Lava X., senjski kapetan Petar Kružić koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišić koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata braneći utvrdu i grad Kiseg nastanjen uglavnom Hrvatima zaustavio 140.000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu na Beč.
Ban Nikola Šubić Zrinski koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Godine 1566. Sulejmana Veličanstvenog koji je krenuo s preko 100.000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom upravo Nikola Šubić Zrinski s 2.500 hrvatskih ratnika, pri čemu su poslali na drugi svijet preko 30 tisuća Turaka, a sami su zbog hrabrosti i junačke smrti "ušli u legendu" svjetske ratne i vojne povijesti.
Ovdje treba spomenuti i hrabru obranu zrinjske utvrde Gvozdansko 1578. g. Prema dostupnim podacima i zapisima, (kronikama) iz tog vremena utvrdu Gvozdansko je branilo 300 branitelja sastavljenih od malobrojne posade Zrinskih vojnika (svega pedesetak) i oko 250 seljaka i rudara sa ženama i djecom, pod zapovjedništvom kapetana Damjana Doktorovića, Nikole Ožegovića, Jurja Gvozdanovića i Andrije Stepšića.
Na drugoj strani našla se vojska od 10.000 turskih napadača potpomognuta vlaškim četama, gdje su se hrabro borili sve dok jedne izuzetno hladne noći svi nisu pomrli od neimaštine i leda. Nađeni su, svi do tada preživjeli - mrtvi, zamrznuti na svojim položajima kako još u rukama drže puške. Bilo je to pravo herojstvo bez uzora u povijesti čovječanstva.
Još neki poznati i slavni ratnici bili su: hrvatski ban Toma Erdödy koji je s hrvatskim ratnicima ostvario sjajnu pobjedu god. 1593. kod Siska koja je ujedno bila prekretnica u ratu Hrvata s Turcima, ban Ivan PovijestTo je slavna povijest koja se nije mogla naći nigdje u školskim čitankama ili udžbenicima povijesti, a veličala se bitka na Kosovu polju, gdje je srbijanska vojska poražena, a nikada se ne spominje da se u toj bitci na strani Srbije borio i znatan broj hrvatskih ratnika, poput bosanskog katoličkog kralja Tvrtka s 20.000 vojnika. Njemu su se pridružili i križari iz Hrvatske pod vodstvom Ivanuša Horvata. Veličalo se Kraljevića Marka koji je bio obični turski vazal.III. Drašković jedini Hrvat na položaju ugarskog palatina u to vrijeme kojeg su nazvali "defensor Croatiae", (branitelj Hrvatske), ban Nikola Zrinski i ban Petar Zrinski koji su nanijeli velike gubitke turskoj vojsci, ban Ivan Karlović, ban Petar Keglavić, Krsto Frankopan, general Ivan Lenković, kapetan Grgur Orlovčić, ban Matko Talovac, knez Juraj Zrinski, zapovjednik Marko Horvat Stančić, zapovjednik Vid Hallek, ban Petar Erdődy, svećenik Marko Mesić, fra. Luka Ibrišimović i mnogi drugi.
Sve ovo je za Hrvate „ukradena" i prešućena povijest i u Kraljevini Jugoslaviji, a još više i u komunističkoj Jugoslaviji. To je slavna povijest koja se nije mogla naći nigdje u školskim čitankama ili udžbenicima povijesti, a veličala se bitka na Kosovu polju, gdje je srbijanska vojska poražena, a nikada se ne spominje da se u toj bitci na strani Srbije borio i znatan broj hrvatskih ratnika, poput bosanskog katoličkog kralja Tvrtka s 20.000 vojnika. Njemu su se pridružili i križari iz Hrvatske pod vodstvom Ivanuša Horvata. Veličalo se Kraljevića Marka koji je bio obični turski vazal.
Jednako tako, sve se ovo, nažalost prešućuje i u samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj kojom još uvijek vlada komunistički, jugoslavenski mentalitet koji ne dozvoljava da se hrvatski narod upozna sa svojom slavnom poviješću. Generacijama mladih ljudi, učenika i sl. uskraćuje se ovo znanje kojim bi se svaki drugi narod u svijetu zauvijek itekako ponosio.
Uz 16. i 17. stoljeće u kojemu se obrana od nasrtaja Osmanlija nazvala „dva plačuća stoljeća Hrvatske", tim plačućim stoljećima treba pridružiti i 20. stoljeće kao najkrvavije i najtragičnije hrvatsko stoljeće u cjelokupnoj povijesti s tri stravična rata, a od toga dva koja su se vodila na teritoriju same Hrvatske.
Rijetko gdje se može pročitati da je samo u Prvom svjetskom ratu poginulo oko 180, a po nekima i 190 tisuća uglavnom hrvatskih vojnika (domobrana) boreći se na strani Austro-Ugarske Monarhije na brojnim europskim frontovima. Hrvati su u sastavu 25pukAustro-Ugarske u odnosu na njeno ukupno stanovništvo brojili oko 7% stanovništva, a njihovo učešće u ukupno poginulima na ratištima u Prvom svjetskom ratu iznosio je oko 14%, dakle duplo u odnosu na učešće u ukupnom stanovništvu.vojnika (domobrana) boreći se na strani Austro-Ugarske Monarhije na brojnim europskim frontovima. Hrvati su u sastavu
Austro-Ugarske u odnosu na njeno ukupno stanovništvo brojili oko 7% stanovništva, a njihovo učešće u ukupno poginulima na ratištima u Prvom svjetskom ratu iznosio je oko 14%, dakle duplo u odnosu na učešće u ukupnom stanovništvu.
Broj od 180 tisuća poginulih odnosi se na cijelokupni teritorij koji se tada nalazio u sastavu Austro-Ugarske (BiH i sl) i unutar tog broja je i dio muslimana i dr. Ukupno je tada bilo mobilizirano s područja Hrvatske i BiH oko milijun ljudi.
I danas smo mnogi živi svjedoci najtragičnijeg događaja u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti - Drugoga svjetskog rata, a posebno tragičnog Poraća, u kojem je, uglavnom u miru, kad se više nigdje nije ratovalo okrutno pogubljeno i do šeststo tisuća hrvatskih vojnika i civila u nebrojenim masovnim grobnicama. Procjenjuje se da je u Drugom svjetskom ratu, a daleko najviše u poraću nastradao svaki šesti Hrvat na bilo kojoj strani.
Nedavno smo prošli i kroz najnoviji Domovinski obrambeni rat gdje je poginulo 15.840 branitelja i nekoliko tisuća civila. Doista to je bilo najteže, pravo olovno stoljeće u cjelokupnoj našoj povijesti.
Sve je to na neki način uglavnom rezultiralo zbog nevjerojatne političke naivnosti i nepronicljivosti tadanjih hrvatskih političara, a poglavito onih iz 1918. godine, kad smo na dlanu imali sve, a nismo znali iskoristiti baš ništa. Zbog njihovih grešaka i iluzija, umjesto da baštinimo najveći uspjeh, baštinili smo najveću tragediju u koju nismo ušli kao gospodari sebe i svoga, kao svoj na svome. Vihori rata nosili su nas na razne strane bez naše kontrole sukladno interesima velikih sila i ideologija koje su se prelamale preko naših leđa.
Priredio Mile Prpa/HKV (Hrvatsko kulturno vijeće)
| Vaše ime | |
| Komentar | |
