Otkako se pojavio na hrvatskoj političkoj sceni, Zlatko Hasanbegović stekao je simpatije u Hrvatskoj kod velikog dijela javnosti, posebno njena domoljubnog dijela.
Ministar kulture u vladi Tomislava Karamarka i nabrzo skrpanoj koaliciji izazvao je pravi mali ''kulturalni šok'' kad je odlučio zavrnuti ''pipu'' lijevim NGO udrugama u Hrvatskoj koje su se obilato financirale iz spomenutog ministarstva.
Iako je riječ o ministarstvu s relativno malim proračunom koji je od izbora do izbora sve manji, u njemu je bilo dovoljno novca koji se redovno dijelio ustaljenim putevima uvijek istim ljudima i istim udrugama za iste ili slične projekte.
Kad su ti isti kojima je oduzeo financije i značajan dio novca počeli problematizirati Hasanbegovića, u javnosti se pojavila velika potpora napadnutom ministru.
Hasanbegović je postao prava ikona desnice i osvojio ogroman broj glasova za potpredsjednika HDZ-a zbog svojih antikomunističkih i antititoističkih stavova.
Kad je sve palo u vodu, Hasanbegović i još neki malo više desno orijentirani članovi HDZ-a odlučili su solirati i osnovati vlastitu stranku.
Rascjep između igranja nacionalnog lidera i brige za komunalije u Zagrebu bio je nepremostiv i tako su Neovisni za Hrvatsku ostali u svojevrsnom vakuumu jer jednom narodu možete prodati Tita i antikomunističku priču, ali je teško uvijek iznova plivati na istom valu.
Hasanbegović se tako kao velikohrvat nije pretjerano zabrinuo ni lani u ovo vrijeme kad je hrvatska šestorka u Haagu čekala presudu.
Desnica ga je i dalje gutala, a oni umniji unutar tog spektra počeli su se pitati zašto Hasanbegović šuti.
Nacionalni miljenik s karizmom i svojevrsnim mesijanskim kompleksom zgodno je kalkulirao između potpore Bandićevoj većini u Zagrebu i stalnog serviranja antijugoslavenske priče koju ljudi u Hrvatskoj, valjda po prirodi, vole.
Što se tiče haške nepravde i tragične smrti generala Praljka, Hasanbegović se nije pretjerano trudio "hrvatovati" i šutnja je postajala sve očitija.
Jednom je netko rekao da u Hrvatskoj postoje lijevi i desni radićevci i starčevićanci. Pojednostavljeno, radićevci su suverenisti koji se zalažu za suradnju sa Srbima, a u korist hrvatskog naroda, dok je glavna ideja starčevićanaca usmjerena na antisrpsku politiku.
Tipičan radićevac danas će vrlo lako shvatiti situaciju u kojoj se nalaze bh. Hrvati, dok će starčevićanac bukati oko koalicije s Dodikom, a istovremeno biti tih po pitanju Komšića ili Bakira Izetbegovića.
Kad je Izetbegović na HRT-u cijeloj naciji zaprijetio ratom, Hasanbegović je opet šutio.
Veliko hrvatstvo koje je prigrlio kao primaran dio identiteta, na što ima apsolutno pravo, Hasanbegovića je dovelo na osobnoj razini do konfuzije u kojoj ne može (ili ne želi) zatomiti svoj vjerski identitet.
Po pitanju BiH, Hasanbegović tako redovito šuti. Problemi s izbornim zakonom i onim što Hrvati u BiH proživljavaju za Hasanbegovića u javnom diskursu naprosto ne postoje.
Kao što je šutio o Herceg Bosni i Haagu, veliki Hrvat nastavio je šutjeti i o prethodnim izborima u BiH i nametanju Komšića bošnjačkim glasovima.
Motivi nikad nisu veliki i važni, oni su uvijek sitni i osobni zato i nije važno što su mu motivi. Ono što je važno jest šutnja. To je jedina Hasanbegovićeva konstanta kad su u pitanju Hrvati u BiH.
Velika šutnja, ipak, malih Hrvata.
Ivan Crnjac/Dnevnik.ba
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
