Kao jedan od najzaslužnijih za dobivanje utrke Svjetskog skijaškog kupa na Sljemenu, Ante Kostelić jedan je od najpozvanijih ljudi da o toj utrci i govori. Bio je jako zadovoljan time kako je napravljena staza koja je omogućila da deset djevojaka sa startnim brojem većim od 30 (tri iznad 50) uđe u drugu vožnju. Nažalost, ne i naša Andrea Komšić koja je imala startni broj 58.
– Kuriozitet je da nema snijega, a da je ta staza dobra. Umjetni snijeg ne može se rastopiti tek tako. Kad jednom osiguraš metar snijega uzduž cijele staze i ako temperature ne dosežu 15 Celzijevih stupnjeva, možeš održavati natjecanje. Moramo napraviti žičare Za obitelj Kostelić, najtrofejniju obitelj koju smo ikad imali, Sljeme predstavlja esenciju njihova sportskog razvoja. – Rekao mi jednom Stenmark, a on nije baš razgovorljiv čovjek, da on zna kako je postao skijaš daleko na europskom sjeveru, ali mu nije jasno kako je to pošlo za rukom nama na jugu.
Unatoč tome što sam njegov lojalni pristaša, već sam rekao nešto što se našem gradonačelniku neće svidjeti. Šteta je što se ne uloži toliko u Sljeme da se napravi još jedna ili dvije žičare. Nije to golema investicija. Ne znam stoji li to pola milijuna eura, ali nemojte mi reći da je za jedan ovakav grad 400 tisuća eura problem.
A Kostelići su postigli čudesne rezultate i bez toga. Uz minimalne uvjete na Sljemenu. – Nisam ja ništa specijalno, ni čudotvorac. Obični sam zagrebački dečko koji je znao konzumirati Sljeme. S umjetnim snijegom, a u naše vrijeme toga ovdje nije bilo, možete raditi čuda. Možete organizirati Svjetsko prvenstvo u alpskim disciplinama, a ako to nikoga ne zanima, onda smo stvarno budale.
Tata Kostelić uvjeren je da je vrlo malo onih koje zanima to što je sve postigao Ivica. A postigao je – iz hrvatske perspektive – nemoguće. – Ivica je izraubani profesionalac koji je sudjelovao u tipično američkom sustavu, a to je “svi sve”. NBA liga za to je najbolji primjer. To je stroj, nema tamo milosti ni tetošenja. Nažalost, kod nas nikoga ne zanimaju Ivičini rezultati niti itko išta zna o njima. Ljudi ne znaju što je Kitzbühel, a Ivica je tamo pet puta pobijedio, a ondje je 13 skijaša poginulo. I tamo je jedna šuma blizu starta koju ne diraju jer svi tamo idu kakati. A recite mi, tko je u Wimbledonu poginuo? Pogledajte slučaj tog genijalnog Schumachera. Na stotine utrka vozio je u bolidu jezovitih G sila, a samo jednom na turističkom skijanju pao je na glavu i više ga nema. Gospon Gips izrazito je zanimljiv sugovornik i šteta je što ne želi napisati knjigu o sebi i o tome kako je od Janice i Ivice napravio ikone svjetskog skijaškog sporta. – Pa neću ja pisati knjigu o sebi. S vama razgovaram samo da to iziđe iz mene, no nema nikakva odjeka. Zar bih trebao doći na Jelačić-plac i vikati: “Ljudi, ja imam deset zlatnih medalja!” To su krvavo zarađene medalje, u životno opasnim stvarima.
Dotaknuli smo se i izbora najboljih hrvatskih sportaša svih vremena, a Antu je zasmetalo što je u Večernjakovu internom izboru Ivica tek na desetom mjestu.
– Sada se puno priča o Modriću, a on je igrač Reala, a ne Dinama. A Ivica i Janica su “made in Croatia”, od svoje četvrte godine pa do kraja karijere. Oni su kompletno proizvedeni ovdje. No nisu oni proizvedeni samo od mene nego i od vas ostalih, samo vi to ne znate. Kada vam je Tuđman dao državu, vi je niste znali konzumirati, a ja jesam.
Onog trenutka kad je Tuđman održao onaj poznati govor ja sam u svoj skijaški dnevnik napisao: ”Kucnuo je čas, moj čas.” I tako su nastali Ivica i Janica. A hrvatsko skijanje paradigma je onoga što je bilo u SFRJ. Nikada nijedan drugi čovjek koji nije bio Slovenac ili nije pristao biti Slovenac – da se zove Petrovič premda je rođen kao Petrović jer je Hvaranin – nikada nije prismrdio Svjetskom kupu. I vidi kako se u šest godina sve to promijenilo. Da nije bilo Tuđmana, ne bi bilo ni Janice i Ivice.
