Trener je najvažnija osoba oko koje se, praktički, sve vrti. On uvijek mora vidjeti dalje od drugih, mora vjerovati u ono što radi, čak i onda kad njegovi najbliži ne vide kamo i na koji način želi stići. To je sudbina svakog trenera vizionara.
Nerijetko se takva borba pretvara u ogromnu duhovnu samoću, i samo trener zna svu težinu života u kojem se vječno namećeš i nadmećeš, vječno ukazuješ da si u pravu, da si prvi, jedinstven i jednostavno – najbolji, i svaki put trener mora iznova pronaći novu snagu, novi izvor nadahnuća.
I ja nosim taj križ samoće i napuštenosti, odnosno prepuštenosti samom sebi; taj križ kazuje da sam i ja samo jedan od onih koji žive sa svojom radošću ali i tugom. Pristajem nositi svoj križ, pristajem biti David, ali ponosan David koji ide ispod zvijezda, svojih zvijezda i uvijek svojim putom. Teškim i trnovitim putom, ali na čijem kraju se uvijek vidi svjetlo. Znam da će biti i onih koji će s veseljem dočekati dan kada neću i nećemo biti na vrhu, jer, uostalom, svaki život i svaka trenerska karijera ima svoje uspone i padove. No, ni tada se nakon izgubljene utakmice neću osjećati gubitnikom. Vjera me uči da, bez obzira koliko se treba truditi u životu i koliko je takav život težak, u završnici trud nikad nije uzaludan.
Tko je moj izvor nadahnuća i snage? Rijetki su sretnici, a ja sam, Bogu hvala, jedan od njih, koji imaju dar vjere i milost koju im je Bog podario da spoznaju da tamo gdje je granica ljudskim mogućnostima Bog nastavlja “svoj dio posla”. Samo povjeruj, obrati mu se, pokucaj i On će ti otvoriti, a potom porazgovaraj s njim da čuje što ga moliš i što želiš, uputi mu “blic-molitvu” – primjerice samo tri puta dnevno po trideset sekundi – i rezultat je sigurno tu: tvoje i njegove snage ujedinjene, dovoljne su da postaneš rukometni vladar svijeta.
Bog me na određen način nagradio i nikad mu ni ja, ni moji igrači nećemo moći dovoljno zahvaliti za sve ono što nam je priuštio, za nagradu koju nam je dao. I stvarno, bez njegove pomoći, bez snage koju mi je prenio, koju sam u duši i cijelom tijelu osjećao, nisam siguran da bih izdržao u svim izazovima. Osjećao sam da bdije nada mnom, osjećao sam da sam jak, da mogu izdržati. Pa i onaj zadnji korak, zadnji, finalni susret bez njega ne bi bio moguć. S njim sam svladao sve Scile i Haribde svjetskog rukometnog prvenstva i popeo se na svjetski tron. Zaista, nemam riječi kojima bih se zahvalio.
Mnogo je toga molitvom i zahvaljivanjem “isposlovala” i moja obitelj, ponajprije supruga Klaudija, koja redovito ide u crkvu i neprekidno moli, zahvaljuje. Da, čini mi se da je Bog uvijek negdje u pozadini kao čvrst, nevidljiv ali neoboriv oslonac, koji stalno motri na nas, koji se stalno brine o nama. Imam osjećaj da mu ne mogu dovoljno zahvaliti za njegovu pomoć. To samo Bog može, nitko više.
Lino Červar
Gornji tekst je izvadak iz knjige “Od Učke do Olimpa”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
