Piše:Jozo Pavković/Večernji list
Na prvom testu Moskve ili Washingtona Srbija će se morati jasno odrediti. Jedna od provjera lojalnosti mogla bi biti kada NATO uputi zahtjev za pristup ruskoj bazi u Nišu, na što bi uskoro mogao imati pravo. Nije teško zamisliti reakciju Moskve i Beograda. Šok bi bio još veći kada bi u kontrolu došli hrvatski vojnici pod NATO-ovom zastavom. Bezbroj takvih neugodnih situacija moglo bi biti i u Crnoj Gori, Kosovu, BiH, Makedoniji...
Značajan dio jugoistočne Europe u raskoraku je između razuma i srca. Službeno na putu za Zapad, a zapravo povezaniji s Istokom više nego što su mnogi spremni priznati. Crna Gora je na pragu formalnog članstva u NATO-u, na Kosovu se ni toliko godina od proglašenja neovisnosti jasno ne raspoznaje gdje počinje država, a gdje prestaje NATO, dok je u slučaju Srbije odnos sa Zapadom vrlo kompliciran.
Iako je u bratskom zagrljaju s Rusijom, službeno želi kod njezinih neprijatelja: u NATO i EU. Baš kao i Crna Gora, gdje prosvjednici protiv NATO-a mašu uglavnom ruskim i srpskim zastavama. Što tek reći za BiH koja također formalno ide prema članstvu u EU, ali doslovno pola države najvećeg prijatelja vidi u Rusiji. Zbog toga je u Republici Srpskoj i prilično veliki animozitet prema europskom i Sjevernoatlantskom savezu.
No i u drugom dijelu BiH, gdje je barem deklarativna želja za članstvom u EU, a posebno u NATO-u, postoje snažne simpatije prema Istoku. Doduše, ne Rusiji, nego Turskoj u koju se gleda kao u zaštitnika Bošnjaka muslimana na Balkanu. I Turci i Rusi koriste ove činjenice za ostvarenje vlastitih geopolitičkih i geostrateških ciljeva. Upitno je koliko je i Zapad, u prijevodu EU i NATO, istinski spreman prigrliti jugoistok Europe kao dio vlastite obitelji.
Integracija istočnijih zemalja, poput Bugarske i Rumunjske, bila je ekspresna i obilježena protekcijom, ali isključivo zbog strateškog cilja da se Zapad što više i brže približi ruskim granicama. Čak i u kontekstu izbjegličke krize može se zapitati pristupa li Europska unija zemljama jugoistočne Europe kao “istoku” ili vlastitom predvorju.
U većini zemalja EU o balkanskoj ruti izbjeglica govori se kao tuđem, a ne europskom problemu. Uzajamna je neiskrenost s jedne strane EU i NATO-a, a s druge jugoistoka Europe.
Želja da svi budu u zajedničkoj obitelji Europske unije ili Sjevernoatlantskog saveza postoji samo zbog činjenice što im to jamči međusobni mir.
U protivnom, svjetske bi sile u balkanskom dvorištu mogle zapaliti svoje ratove. U tom požaru svi bi izgorjeli. Zato su svi spremni progutati gorke pilule.
Poput one da hrvatski vojnici pod NATO-ovom zastavom kontroliraju rusku bazu u Srbiji. •
TAGOVI: |
