Prema rezultatima nekoliko različitih istraživanja u okviru kojih se uzimaju u obzir brojni parametri, umirovljenici skandinavskih zemalja - Švedske, Danske i Nizozemske - najbolje žive i najmanje moraju strahovati za sigurnost. Njima uz bok mogu se svrstati i švicarski umirovljenici, a glavna je karakteristika mirovinskih sustava u ovim zemljama to da sustav čine dvije vrste mirovina. Ona osnovna, koja je najčešće vezana uz određenu dob i dotad prikupljeni staž, isplaćuje se iz sustava za koji svi zaposleni izdvajaju jedan manji dio doprinosa, dok je drugi, često puno izdašniji dio mirovine, vezan uz osobnu štednju u okviru fondova koji nude različite mirovinske programe.
Iako su mirovinski sustavi u pojedinim zemljama vrlo različiti, sličnosti ipak postoje. Mnogi naši građani koji žive i rade u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Austriji ili Italiji znaju da kad navrše 65 godina i uz uvjet da su napunili samo 5 godina staža već mogu računati na određeni iznos osnovne mirovine, dok ostatak primanja ovisi o obveznoj ili dobrovoljnoj dodatnoj štednji, najčešće u mirovinskim fondovima koji su namijenjeni štednji za radnike u nekoj tvrtki ili u određenoj profesiji. U spomenute države, one u kojima umirovljenici u prosjeku pristojno žive od svojih mirovina, iako imaju i relativno visoku stopu rizika od siromaštva te populacije (oko 18 posto) spada i SAD, u kojem je tradicija privatne štednje u fondovima koji nude različite programe vjerojatno jedna od najduljih u svijetu.
Navika štednje važna za bolju mirovinu
Relativno visoka stopa siromaštva među umirovljenicima u SAD-u vjerojatno se može pripisati tomu da je, osim obaveznog osiguranja, koje jamči minimalna primanja u mirovini, sve ostalo dobrovoljno, pa mnogi radnici s relativno niskim primanjima ne razmišljaju o mirovini i ne štede. U Velikoj Britaniji, u kojoj je najveći dio brige o visini mirovine također stvar privatne odluke, imamo drugačije rezultate. Naime, osim što još uvijek bilježe relativno dobar odnos između broja zaposlenih i umirovljenika, radnici u Velikoj Britaniji imaju naviku štedjeti za mirovinu tijekom cijelog radnog vijeka. Udio umirovljenika koji žive u riziku od siromaštva u toj zemlji kreće se oko 9 posto, s tim da treba uzeti u obzir to da prihodima najčešće ipak mogu podmiriti osnovne životne troškove.
Prema globalnom indeksu AgeWatch, kojim su ekonomisti i sociolozi prije otprilike dvije godine analizirali standard života starijih osoba u 96 zemalja, Hrvatska se - gledano po visini mirovina u odnosu na prosječne plaće, njihovoj kupovnoj moći te riziku od siromaštva među tom populacijom - nalazi na 61. mjestu. Uzmemo li u obzir to da se u nekima od zemalja s najbogatijim umirovljenicima mirovine kreću u iznosima od 75 do 85 posto prosječne plaće, dok je u Hrvatskoj to oko 42 posto, te da bilježimo rizik siromaštva u dobi iznad 65 godina od čak 30 posto, što je dvostruko više od europskog prosjeka, ne treba puno da bismo zaključili kako stojimo.
Imovina veća i do 30 posto
Upravo su takvi trendovi na početku 90-ih godina bili jedan od razloga zbog kojih je u Hrvatskoj uveden trostupanjski sustav mirovinskog osiguranja. Rezultati koje danas imamo u drugom stupu definitivno idu tomu u prilog. Naime, ukupna imovina 4 obavezna mirovinska fonda, u kojima je račun krajem veljače ove godine imalo 1 944 500 osiguranika, u veljači je prešla 100,89 milijardi kuna.
Od početka 2002. godine, kad su obvezni fondovi započeli s radom, obveznim je fondovima proslijeđeno 74,22 milijarde kuna, što znači da su svojim članovima zaradili oko 23,67 milijardi kuna te da su ukupnu imovinu uvećali za 30 posto. Prosječan godišnji prinos na štednju u fondovima kategorije B, koje možemo pratiti od početka rada, kreće se oko 5,55 posto, što daje realni prinos veći od 3 posto i nešto je bolje od rezultata koji su se očekivali na početku mirovinske reforme.
Kako do veće mirovine?
I dok u obveznom drugom stupu račun ima čak 1,9 milijuna građana u trećem stupu trenutno štedi oko 340 000 osiguranika, dakle nešto manje od petine zaposlenih. Uzmemo li u obzir oko 10 000 umirovljenika koji već primaju mirovinu iz trećeg stupa, što znači da su štedjeli u tom sustavu, još je uvijek premalo onih koji dodatno izdvajaju za mirovinu.
Procjene tako pokazuju da bi razina ukupnih mirovina iz prvog i drugog stupa do 2040. godine mogla ostati na razini današnjih mirovina, pa većini danas zaposlenih treba savjetovati da razmisle o dodatnom ulaganju uz mirovinu.
Posebna su prednost trećeg sustava štednje dvojaki državni poticaji. Tako svaki osiguranik koji štedi u dobrovoljnom mirovinskom fondu ima pravo na 15 posto poticaja na sve uplate do 5000 kuna godišnje (dakle do 750 kuna godišnje), dok poslodavci sve uplate za dobrovoljnu mirovinsku štednju radnika do 500 kuna mjesečno (ili 6000 kuna godišnje) mogu računati kao porezni odbitak.
Kako bi svako povećanje doprinosa za drugi stup značilo ili uzimanje novca za isplatu današnjih mirovina ili povećanje troška za plaće, što bi bilo loše za konkurentnost, upravo je dobrovoljna mirovinska štednja najbolji put da se pokušamo pomaknuti na ljestvici bogatstva kad su u pitanju svjetski umirovljenici.
| Vaše ime | |
| Komentar | |
