Ćiro slavi 85. rođendan: Odlazim polako, svi moji već su otišli

Datum objave: 09.02.2020   Broj čitanja: 594
Sretan rođendan treneru svih trenera. Danas je Miroslav Ćiro Blažević napunio 85 godina. Rođendansku kavu popili smo u njegovu omiljenom kafiću Charlie. O Ćiri se zna gotovo sve, ponavljati nema smisla. Kad smo mu rekli da ćemo porazgovarati opušteno, da nam kaže što mu je na srcu i duši, raširio je širok osmjeh.
Ćiro slavi 85. rođendan: Odlazim polako, svi moji već su otišli

 

- Pa gdje ću, sine, razgovarati opušteno s 85 godina... Meni je samo na pameti da s tobom razgovaram i sljedeće godine na ovaj dan.

 

Zezali smo se na račun njegovih godina. Našem je fotoreporteru pozirao kraj natpisa “uskoro”...

 

- Ma ne daj Bože.

 

Kazali smo mu da ima još puno vremena, eto, Josip Manolić će uskoro stotku, Kirk Douglas doživio je 103.

 

- A koliko je Maršal imao kad je kihnuo?

 

Kažemo mu, 88.

 

- Onda imam još tri godine uvrh glave...

 

Baš u tom trenutku prišao mu je jedan prijatelj kazavši Ćiri da izgleda zdravo i moćno.

 

- Jest, mo’š mislit. U Bosni kažu: prdn’o sam u fenjer, hahaha... Nego, Kirk Douglas ​je dakle doživio 103? Ma gdje ću ja to, kakav sam ja sirotinjski život imao. Kunem se na naše prijateljstvo da sam kao mladić bio gladan. A kad sam otišao u Švicarsku, bio sam smetlar dok se nisam dokazao, naganjali su me ti Švicarci. Došao sam s diplomom trenera, a oni me pitaju govorim li francuski. Ja kažem - ne. Pa govorim li talijanski? Ja opet isto. Evo ti metla, kažu! Ali poslije sam ih sve pomeo.

 

Dok smo sjedili kod Charlieja, praktički nije prošao nitko tko nije pozdravio Ćiru. Znani su i neznani prolazili, rukovali se, pitali ga za zdravlje. On je svakome odzdravio, mahao, smješkao se. Stigao je i vaterpolski izbornik Ivica Tucak.

 

- Eto, postoji samo jedan trener koji je bolji od mene. Tucak, on je najbolji.

 

Smijao se Ivica, porazgovarao sa slavljenikom. A Ćiro se vratio na Švicarce koji su mu na početku karijere u ruke gurnuli metlu.

 

- Ali puno su me toga naučili. Recimo, da papir ne bacim na cestu, da ne pljujem, da nikad ne lažem. Jedan mi je profesor tamo rekao da je laž osobina budala. Nikad u životu nisam slagao. Na to sam alergičan. Ta laž je otrov naše nacije. Jezik je opasniji od handžara. Ali kod nas je stalno tako... Eto, kako se napada Milana Bandića. Kažu, vilu napravio, ima bazen. Ja bio kod njega, nema vile ni bazena... Samo je renovirao kuću.

 

Tako je to s Ćirom; trener svih trenera u razgovoru preskače teme, voli on o svemu pomalo.

 

- Nego, dobro se ti držiš. Vidim, imaš lijepe zube. Koliko imaš? 58? Ha, to su lijepe godine, nemoj si utvarati da si mlad. Vidiš, ja se, kad hodam, trudim da ne šepam. Koljeno me boli da ti ne mogu kazati... Ma, ja ti lagano odlazim. Svi su moji već otišli. Hvala Bogu da je Otto još živ. Baš si mislim, ja odlazim, a država propada. A onda dođe Dalić sa svojom ekipom i vidim milijun hrvatske mladosti. Ne, Hrvatska ne propada, i to samo zbog nogometa i sporta! Mi smo tu. Samo nogomet i sport, to nas jedino drži. Dalić je sa svojim dečkima dao impuls kompletnoj državi.

 

Probali smo, naravno, priču ipak nekako usmjeriti na nogomet. Ali kad god Ćiro nešto počne pričati, netko stigne za naš stol, grli ga, porazgovara. Nije bilo lako. Velimo mu da je, eto, napunio 85 godina, a još nije rekao da prestaje s trenerskom karijerom.

 

- Ja sam još uvijek trener. Trener u sebi. Gledam kako kolege griješe, kako vuku genijalne poteze. Pa sam nekad jako tužan, nekad jako sretan. Eto, čitam nekidan da je jedan vaš kolega zeznuo našeg Bjelicu, stavio je u naslov da je on trener od milijun eura. Ne može mu gore napisati. Kad je Šuker mene htio zeznuti, onda je gurnuo da sam ja od HNS-a uzeo dva milijuna eura. Kunem se na djecu da nisam uzeo dva milijuna. Tko će onda uzeti dva milijuna!? Stari (Tuđman, nap. a.) potjerao bi me u tri znate već čega. Kazao bi mi, majku ti bosansku, ti bi dva milijuna, a ja ovdje sirotinju ne mogu nahraniti!

 

Onda se sjetio svog omiljenog lika.

 

- Bio sam najbolji trener prije deset godina. Najbolji na svijetu. Međutim, Zdravko Mamić komandirao je hrvatskim nogometom i meni su sva vrata bila zatvorena duplom bravom! Ali što da mu kažem? Je*iga, svima uvijek kažem da je od Dinama napravio Juventus! To mu nitko ne može uzeti. Ali je*eš tada tu instituciju HNS-a kad je sve on odlučivao. U autobusu je Čačića proglasio izbornikom, a mi moramo biti prvaci Europe u Francuskoj. Htio sam skočiti kroz prozor. Morao je Čačić tada povući samo jedan potez, ubaciti na vrijeme u igru Marka Pjacu. Da je to napravio, odoše Portugalci kvragu, a i mi bismo bili prvaci Europe. No, velim, Mamić je od siromašnog Dinama napravio Juventus, to svakako napiši da sam rekao! Ne samo to, napravio je čak i kapelicu! I hotel...

 

Pitamo ga zovu li ga danas neki mlađi treneri, pitaju li ga za savjet?

 

- Zlatko Dalić ne pita, ali mu nikad nisam ništa rekao. Što da mu ja kažem? On je sada u tome, a znam kako je nadaren. Zna bolje od mene. Ja bih mogao samo pokvariti. Pitao je jednom Dalić, šefe, što da napravim da budem kao vi? Odgovorio sam mu, napravi sve, samo nemoj biti kao ja. Ova generacija treba nešto drugo. Treba Dalića! Pravog trenera, pedagoga i razumnog čovjeka. Ne galamdžiju kakav sam bio ja.

 

Onda se dosjetio jedne zgode.

 

- Znaš li ti zašto mene zovu “trener svih trenera”? Pa nikad to nitko nije objasnio. Na jednom sastanku u Frankfurtu održavao se sastanak svih trenera, izbornika i direktora u organizaciji FIFA-e nakon SP-a u Francuskoj. Tajnim se glasanjem birao najbolji trener Svjetskog prvenstva 1998. Sedamdeset pet posto svih glasova bilo je za mene. Nije bio prvak svijeta Aime Jacquet. Znate koje je bilo objašnjenje mog izbora? Trenerova se ruka najviše vidjela kod hrvatske reprezentacije. E, tako sam postao trener svih trenera. Dobio sam diplomu i sat od FIFA-e.

 

Koja su mu, izuzevši njega, tri najbolja hrvatska trenera?

 

- Hrvati su najbolji treneri na svijetu! Imaju najbolju trenersku tehnologiju, a imaju i maštu. Eto, pa vidite, Dragan Skočić sad je postao izbornik Irana, zar ne? No nemoguće je odgovoriti na ovo pitanje. Samo mogu nabrojiti velikane poput Zebeca, Ivića, Barića... O Daliću sad neću pričati, to je drugo vrijeme. Dalić je najbolji trener na svijetu, ja sam onda drugi... Da, da ga ne zaboravim. Cico Kranjčar izvanredan je trener. Uuuuu, izvanredan... Utvaram si da sam ga ja stvorio jer sam u to vrijeme bio predsjednik Dinama. Uzeo sam Cicu i čovjek je uzeo prvenstvo i Kup.

 

Kako vidi Nenada Bjelicu, trenera koji se upisao u povijest Dinama, čovjeka koji je nakon 49 godina Dinamo uveo u europsko proljeće?

 

- Ja sam malo konzervativan. Bjelicu cijenim, nitko ne može osporavati njegove kvalitete. Ali ne sviđa mi se što nema potrebu napraviti udarnu momčad. Nisam pobornik tih stalnih rotacija. No dobro, možda on ima veća saznanja o tome kad treba odmoriti igrače. Ja ne priznajem odmor. Odmor ne postoji. Što više trčiš, više možeš trčati.

 

Kad ga pitamo što mu je draže, osvojeno prvenstvo s Dinamom 1982. godine ili francuska bronca, ispaljuje kao iz topa:

 

- Titula s Dinamom 1982.! Sve drugo što sam napravio u karijeri bilo je sport, ali ta je titula bila više od sporta. Svaka čast bronci u Francuskoj, ona je umnogome pomogla da tada anonimna Hrvatska postane poznata, ali titula ‘82., to se ni s čim ne može usporediti.

 

Za čime najviše žali u trenerskoj karijeri?

 

- Ima nekih utakmica. Peče me ona utakmica kad smo s Jugoslavijom odigrali neodlučeno, tamo nas je sudac uzeo na pik i nismo se plasirali na Euro. Kroz moju su karijeru prodeflirali veliki igrači, ali Alen Bokšić... Da nije morao izaći zbog ozljede, pobijedili bismo ih unatoč sucu. Da je bio u Francuskoj, bili bismo prvaci svijeta! To mi je bilo najteže u karijeri.

 

Onda je nastavio.

 

- Zamjeram si i ovo: morao sam izbaciti iz reprezentacije Igora Cvitanovića, usprkos intervenciji Franje Tuđmana. Cvitanović me sam prisilio da ga izbacim prije SP-a u Francuskoj. A prije, na Euru 1996., kazao sam Ottu Bariću da trenira jednu skupinu igrača. Tada mi je jedan moj suradnik kazao da je Cvita potjerao Barića u onu stvar. Htio sam ga potjerati, ali mi je stigla skupina igrača i kazala da ga ostavim. Poslušao sam ih. Dvije godine kasnije prije SP-a napravio se test na kojem se ustanovilo da neki igrači imaju deficit aerobnih kapaciteta. To su bili Vlaović, Prosinečki i Cvitanović. Trojcu sam rekao da ostane nakon treninga. Cvita mi je rekao da ne vjeruje u te testove. Rekao sam mu da ne vjerujem ni ja, znao sam da Cvita ima sjajne aerobne kapacitete, bio sam mu trener dvije godine. Rekao sam mu, molim te, ipak pravi društvo Vlaoviću i Prosinečkom. On kaže - neću! Uzeo je svoju torbu i otišao! Na ručku nakon toga kazao sam mu, diži se od stola, kupi svoje stvari i da te ne vidim. Nitko mi od igrača ništa nije rekao jer su ispucali kredit od prije dvije godine na Euru. Da je Cvita igrao, sam bi zabio u onom polufinalu Francuzima dva-tri pogotka. Ali najveći je moj grijeh na SP-u bio u tom okršaju s Francuzima kad je Boban rekao da želi izaći jer je ozlijeđen, nakon one pogreške. A znao sam da nije ozlijeđen. Samo da sam mu tada rekao, sine, mi ne možemo bez tebe... Međutim, tada nisam reagirao i - popušili smo. Da je tada bio Cvita i da sam adekvatno reagirao s Bobanom, pobijedili bismo Francuze.

 

Što će Hrvatska uraditi na Euru ove godine? Može li se ponoviti Rusija?

 

- Hrvatsko podneblje rađa nove talente, a rekao sam da su naši treneri najbolji na svijetu. Ali imamo problem što smo s Balkana, pa se u novije doba probio jedino Slaven Bilić. Dalić je afirmirao puno igrača, tu mu treba skinuti kapu. U promjeni generacije napravio je rezultat, otišao je na Euro. To ne može svatko; ja to recimo nisam uspio. I znate što će biti na Euru? Bit ćemo prvaci Europe! Svi se boje Hrvatske.

 

Ćiro je često bio povezan s politikom, to je također bila jedna od tema na kavi u Charlieju.

 

- Zbog toga se vikalo “Ćiro, pederu”. Ali nisam mogao drukčije. Mi nikad ne bismo bili treći u Francuskoj da nije bilo Tuđmana. On je kao poglavar bio na svakoj utakmici. Kad sam kazao svojim dečkima da je došao Tuđman, onda je to bio još veći motiv. Kapa do poda i Kolindi Grabar-Kitarović. Rekao sam jednom da je njezin ulazak u svlačionicu bio neprimjeren. Sad se zbog toga osjećam šugavo. Odmah sam se ispričao. Svi su ljudi prepoznali tu spontanost i neposrednost. A idiot kao ja, a bilo je još takvih idiota, to su zamjerili. Hoće li Zoran Milanović dolaziti na utakmice? Ne vjerujem. On će ići onom logikom - kad je bila Kolinda, neću ja.

 

Sportske novosti

Vaše ime
Komentar
 
Hvala na komentaru.
Vaš komentar će biti pregledan od strane administratora.
    Sva prava pridržana  ©  GRUDE.COM  2007-2020
    Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

    Dizajn i programiranje: AVE-Studio