Svanuo je sunčan dan, život se vraća u naš mali grad

Danima smo vjerovali, čekali, nadali se i molili u crkvi koja nijednog dana nije bila bez svete mise, otkad se u njoj pojaviše trojica svećenika prije dva desetljeća, da će konačno narod slobodnije prošetati svojim ulicama, onima koje su njihovi pretci stoljećima gazili dajući im hrvatski identitet i poučavavši ih katoličkoj vjeri i ljubavi prema Bogu i čovjeku. I evo, taj dan je došao. Ublažene su mjere življenja u doba pandemije, a postupno, kako bude padao broj zaraženih u našoj Hercegovini, a ne budu se pojavljivali novi, tako će i mjere nestajati.

I dalje je na nama odgovornost, prije svega prema sebi, a samim time i prema drugima. Možemo mi graditi razmišljanje na teorijama zavjere, ali ako se zarazimo, opet nam ostaju naši liječnici, medicinske sestre i dragi Bog jer bez Njega, uzaludni su nam svi pokušaju ostanka na zemlji. Ne želimo ponavljanje španjolice koja je u skoro svakoj hercegovačkoj kući prije sto godina uzela barem po jednog člana, a fra Gabro Grubišić pisao: Ne dao Bog više ovakve godine. Stoga, život nastavljamo, ali s odgovornošću i prema tom darovanom životu i, kao što smo gore naveli, prema sebi i drugima.

Međutim život postaje opušteniji, bez stegovnih mjera kakve su nas pratile u najtežim danima pandemije koronavirusa. S prijateljima konačno možemo popiti kavu, pivo...

Jutros se u grudske kafiće ponovno ide, preciznije na njihove terase. Kavana je uvijek bila u duhu hercegovačkog čovjeka, tu su se stvarale najljepše priče, tu su umjetnici dobivali inspiraciju, tu su stvarani pokreti, tu su Hrvati snivali slobodu izvojevanu u Domovinskom ratu, tu se i danas sanja. U rukama je polustoljetni Večernjak. Stvari se polako vraćaju na mjesto.

Bilo je i vrijeme.

Grude.com