Voditelji Dnevnika Nove TV: Idemo na kavu nakon svetih misa tako da se družimo i privatno

Datum objave: 31.05.2020   Broj čitanja: 2259
Prošlo je točno 20 godina otkako je pokrenuta NovaTV, prva domaća komercijalna televizija. Jedno od zaštitnih znakova svakako su Marija Miholjek i Petar Pereža, voditelji Dnevnika koji na tom projektu surađuju već 15 godina.
Voditelji Dnevnika Nove TV: Idemo na kavu nakon svetih misa tako da se družimo i privatno

 

U mnogima omiljenoj informativnoj emisiji odradili su brojne teme iz Hrvatske i iz svijeta, a za to vrijeme uspjeli su postati i bliski prijatelji. Tim povodom odlučili smo porazgovarati s njima o poslu, trenutačnoj situaciji s koronavirusom, a dotakli smo se i privatnog života i nekih trenutaka koje su zajedno proživjeli u posljednjih 15 godina.

 

Ove godine slavite 15 godina rada na Dnevniku Nove TV, sjećate li se svojih početaka? Što je tada bilo najstresnije?

Pereža: Naravno da se sjećam, to je nešto što se ne zaboravlja. Najstresniji je možda bio taj prvi trenutak, pamtim vožnju kamere prema nama i tu prvu rečenicu koju smo trebali izgovoriti: "Dobra večer u Dnevniku Nove TV"... U tom trenutku imao sam osjećaj kao da prema meni ide šleper u prvoj brzini. Svemu tome jasno je prethodila temeljita priprema i dani prepuni iščekivanja, a uzbuđenje drugog dana bilo je možda čak i veće od tog prvog, nakon što smo uistinu osvijestili da smo krenuli s emisijom.

Miholjek: Kako da ne! To su dani koji će zauvijek ostati u sjećanju, i to jako lijepom. Nekad mi se čini kao da je bilo jučer, ali kad vidim moju djecu i djecu mojih kolegica i kolega, oni su najbolji podsjetnik koliko je godina prošlo. Bila sam i sretna i prestrašena istodobno. A najstresnije je bilo hoću li opravdati povjerenje, kako ću se snaći, jesam li donijela dobru odluku... mnogo pitanja na koja zapravo ne možeš znati odgovor ako ne pokušaš. Odlučila sam da neću biti ziheraš, pokušat ću, dati najbolje od sebe pa kako bude. U tim počecima nisam ni bila dovoljno svjesna koliko će mi se promijeniti život.

 

Kako ste se priviknuli na novonastalu situaciju i što vam je bilo najteže tijekom najveće krize s koronavirusom?

Pereža: Nije velika razlika u mom životu prije i sada jer moj stil života je takav da sam orijentiran na obitelj, uz uži krug prijatelja te što više boravka u prirodi. Također, cijelo sam vrijeme i radio, dva su se tima izmjenjivala u našoj redakciji i to je sve nekako dovelo u balans cijelu situaciju u kojoj smo se našli. Najteži je vrijeme krize bio potres jer je unio najveći nemir u našu dotadašnju svakodnevicu.

Miholjek: Sve nas je zatekla cijela ta situacija tako da nije ni bilo mnogo vremena za razmišljanje. Moja svakodnevica nije se, vjerujem, puno razlikovala od većine. Svi smo se mi zajedno našli u istim mislima i brigama. U hodu rješavaš posao, školu na daljinu i sve ostalo. Išli smo dan po dan. Zlata je prvašić i imat će, nadam se, prilike sa svojim prijateljima iz razreda i učiteljicama Alenom i Majom nadoknaditi puno toga. Bono ide u 4. razred i zbog njega i njegova razreda žao mi je što se od svoje učiteljice Nine opraštaju u ovim okolnostima, što nisu imali više vremena. A mi smo u svakom danu pronašli nešto dobro i to je bila motivacija za dalje. Bilo je i zabavnih i kreativnih trenutaka. Plesali smo, puno crtali, stvarali zajedno, vježbali, kuhali, pekli kolače...

 

A potres? Prošlo je dva mjeseca, no neki ljudi još uvijek osjećaju posljedice i trzaju se na zvukove. Kako se vi nosite s tim?

Pereža: I dalje pogledavam na aplikaciju za potrese i svaki put kad čujem zujanje kamiona koji prazni otpad u kvartu pomislim je li možda potres. Još je sjećanje prisutno i mislim da će proći još neko vrijeme dok ne postanemo imuni na kojekakva podrhtavanja i zvukove.

Miholjek: U tjednu nakon potresa na trenutke sam i zaboravila na koronu, samo je potres bio u mislima. Nije bilo ugodno odlaziti od kuće na posao dok tlo stalno podrhtava. Svakakvi strahovi ti prođu kroz glavu i samo su mi djeca bila u mislima.

 

Družite li se izvan posla? Imate li neke slične interese?

Pereža: Da, ponekad znamo popiti kavu uz dječje igralište dok se naši klinci zajedno igraju jer čak i živimo u blizini, viđamo se na nedjeljnim misama nakon kojih također znamo otići na kavu ili čaj - idu djeca i u istu školu. Družili bismo se i češće, no sada se razilazimo u smjenama - kad Marija radi, ja sam slobodan i obrnuto.

Miholjek: Pero je rođen na Badnjak, ja na Božić. Njegova je mama rodom iz okolice mog rodnog grada Đakova, a moj je pokojni otac Dalmatinac. Od glazbenog repertoara oboje znamo sve - i slavonske i dalmatinske. Djeca nam idu u istu školu pa se srećemo i tamo. Kad god je prilika s njim, s Moranom i njihovim dečkima sjednemo na kavu. Baš kao i sa Sašom i Renatom i njihovom djecom. Nas dvije redovito se čujemo, a i ljetujemo jako blizu tako da se vidimo i na moru daleko od posla, obveza i gradskih gužvi.

 

Koju ste najveću promjenu na sebi primijetili od početka rada na Dnevniku do danas?

Pereža: Nekoliko tisuća sijedih vlasi, pet kilograma više, iskustvo je definitivno donijelo više samopouzdanja i lakoće snalaženja u nepredviđenim situacijama.

Miholjek: Odakle da počnem? Godine, naravno, nose svoje, ali nosimo se nekako i mi s njima. Fotografije i stare snimke najbolji su svjedok vremena i uvijek se nasmijemo kad ih na poslu gledamo. U osobnom smislu, ono što je promijenilo mene, moje prioritete i cijeli moj život su djeca. Koliko god mi dan bio težak, stresan, koliko god umorna bila, Bono i Zlata daju mi radost, ljubav i elan za dalje u svakom pogledu.

 

Sjećate li se nekih posebnih trenutaka, možete li izdvojiti neke od njih?

Pereža: Bilo je sjajnih trenutaka, ali i onih teških o kojima smo informirali naše gledatelje. Svima njima svjedočio sam i s dubokim emocijama, ali profesionalno sve to odrađivao. Od kornatske tragedije, odlaska Nore Šitum, Olivera Dragojevića, puknuća nasipa u Rajevu Selu i Gunji, poplava u Lici, potresa u Italiji, pada dvaju MiG-ova... Tu su, naravno, i oni lijepi trenuci koje ću zauvijek pamtiti, a to je kada su nam svima srca bila puna ponosa, poput velikih uspjeha naših sportaša, njihovih dočeka u gradovima u Hrvatskoj, ulaska Hrvatske u EU, oslobađanje generala u Haagu, osobnih priča pojedinaca koji čine bolju Hrvatsku....

Miholjek: Trenutak koji ću uvijek pamtiti je kad sam, kao i cijela Hrvatska, pročitala pismo Ane Rukavine, mlade novinarke koja moli za pomoć, a potom i njezin prerani odlazak. Anu sam poznavala s fakulteta. Bile smo ista generacija. Ostavila nam je veliko nasljeđe i nadu. Toliko toga lijepoga u sjećanju ostavili su nam i naš profesor Milan Sijerković i Tatjana Krajač, naša Tajči. Kad smo slavili 10 godina Dnevnika, sjećam se da je profesor s osmijehom rekao: „Stvarno nisam mislio da će me toliko zadržati".

 

Kakvi ste privatno? Što vas inspirira, a što rastužuje?

Pereža: Privatno sam prosječan obiteljski čovjek, ništa glamurozno me ne okružuje. Inspiriraju me neke dobre ideje, zamisli, pozitivni ljudi i priče, a neizmjerno vesele obiteljski izleti, poneki dobar recept i slične sitnice. Rastuže me tuđa nevolja, nesreća i ljudska patnja. I u poslu, kad se susrećemo s takvim vijestima, kad je netko u patnji, to me baš zna pogoditi i rastužiti.

Miholjek: Svi koji me osobno poznaju znaju da me tamo gdje je dobro društvo i pjesma ne moraju dva puta zvati. Pogotovo kad je Pero vođa benda. Kad smo kod inspiracije, uvijek mi je moja mama na prvom mjestu, što znači biti borac u životu. Morala je biti i otac i majka od svoje 24. godine. Nadahnjuju me ljudi koje život nije mazio, a smognu snage krenuti dalje i pomoći drugima.

 

U posljednje vrijeme često se govori o "burnout sindromu", jeste li ikada osjetili nešto takvo?

Pereža: Mislim da je potrebno na vrijeme prepoznati da je čovjek preopterećen i da na vrijeme pronađe nešto što će mu pomoći - bila to promjena posla ili odlazak na godišnji, na vrijeme treba samo uvidjeti da je potrebno stati na gas, usporiti, smanjiti tempo. Osobno nisam osjetio tu vrstu velikog opterećenja, uvijek nastojim naći ravnotežu u poslu, između radnih zadataka i opuštanja, a kad bih i primijetio nekakve naznake koje bi me vodile takvoj premorenosti, sigurno bih na vrijeme poduzeo neke korake, razmislio kako da stanem na loptu da se to ipak ne dogodi.

Miholjek: Ponekad se čini kao da ljudi ne žive život, nego doslovno trče za njim. Moram ovo, moram ono... Tempo je danas nemilosrdan, ali nije neukrotiv. Taj balans između dinamičnog posla, obveza i vremena za moju obitelj jako mi je važan. Nadam se da će iza cijele ove situacije s koronom ostati i nešto dobro, barem podsjetnik na spoznaju i iskustvo koje smo prošli, da doslovno sve može preko noći stati, a onda se prioriteti drukčije slažu.

 

Kakvi su vam planovi za godišnji odmor? Čemu se najviše veselite?

Pereža: Nadam se da ću i ove godine u Split i Šibenik, i izdvojiti neko vrijeme na našoj obali. Veselim se ronjenju, ribolovu, gradelama, gitari i dobrom društvu.

Miholjek: Veselim se našem moru, predivnom šibenskom kraju, druženju s našim prijateljima. Svim onim malim svakodnevnim ritualima, sitnicama koje život znače, a posljednjih tjedana su nam tako nedostajale.

 

Večernji list

TAGOVI:
Vaše ime
Komentar
 
Hvala na komentaru.
Vaš komentar će biti pregledan od strane administratora.
    Sva prava pridržana  ©  GRUDE.COM  2007-2020
    Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

    Dizajn i programiranje: AVE-Studio