Legendarni Anđelko Mikulić: I biskup i obična baba žele se predstaviti u najljepšem svjetlu

Datum objave: 08.09.2020   Broj čitanja: 1033
Ljeto, sunce, cvrčci, rijeka Lištica, hladovina Borka… nije slučajno ovo hercegovačko podneblje iznjedrilo plejadu velikih slikara, pomislio sam.
Legendarni Anđelko Mikulić: I biskup i obična baba žele se predstaviti u najljepšem svjetlu

 

U takvom ozračju novinar Večernjeg lista razgovarao je s jednim od naših najvećih živućih likovnih umjetnika Anđelkom Mikulićem. Ponikao je u obitelji s trinaestero djece, otac je bio dnevničar, prodavao duhan i nije se imalo Bog zna koliko. Ni sanjao nije da će jednoga dana upisati fakultet u Splitu ili pak Akademiju likovnih umjetnosti u dalekom Zagrebu. Ali sudbina je tako htjela, kao što ga je odredila da stane uz goloruki narod i zaustavi tenkove moćne JNA koja je krenula u osvajačke pohode po Hrvatskoj i BiH svibnja 1991. Slikar, kipar, političar i filozof - sve to u jednoj rečenici je Anđelko Mikulić. Spontan i iskren u razgovoru Anđelko spremno odgovara na sva pitanja bilo da je riječ o politici, umjetnosti ili o pandemiji.

- Ja se zapravo nikada nisam spremao za intervjue. Da ste mi i mjesec dana unaprijed poslali pitanja, ne bih ni tada spremio odgovore. U mene je to ad hoc, možda na neka pitanja imam odgovore, ali na sva sigurno nikad neću imati.

 

Nisam ni ja načisto zbog čega, ali vas poistovjećujem s vašim kolegom kiparom i dekanom Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu Stjepanom Skokom?

- Da, Stipe i ja smo generacija, s tim da je on po zvanju kipar, a ja slikar. Iako i on slika, a i ja kiparim pomalo. On je završio u Sarajevu primijenjenu umjetnost, a ja u Splitu, a upoznali smo se u Zagrebu. Za vrijeme studiranja često sam navraćao u Medulića na kavu, gdje su znali biti Stipe Sikirica i Kruno Bošnjak, profesori s Akademije, oba kipara. U njihovu društvu bio je i Stipe Skoko, koji je stanovao u Sikiričinu ateljeu. Jednom prilikom zatekao se i on tu i tako smo se upoznali.

 

Kolege za vas kažu da ste jedan od najvećih živućih slikara u Hercegovini?

- Ah, ljudi imaju, kao i u svemu, nekakve svoje afinitete i sklonosti i različite osjećaje. Ne kažu uzalud da je sva ljepota u različitosti. Drago mi je čuti da ljudi tako misle i govore o meni. Iako, ja sam imao prijatelja slikara Zvonka Perku koji nije imao dlake na jeziku pa bi on, nemajući namjeru kritizirati, svoja zapažanja o likovnosti iskreno iskazivao. On je bio takav, ako mu se slika ne bi svidjela, u svome bi stilu odbrusio: “Roga mi, to ti ništa ne valja”. Tako da je Đona, kako smo ga zvali, bio jedan vrlo prijateljski i iskren ocjenjivač s posebnim doživljajem umjetnosti. I ja sam tu osobinu kod ljudi cijenio. Jer ljudi vole promišljati je li dobro ili nije dovoljno dobro. Nema tu “ili - ili”. Ili je dobro ili nije. Volio sam kad mi Đona kaže: “Ova slika ti ne valja”.

 

Još kažu da ste “najveći frajer među slikarima i najveći slikar među frajerima”?

- Ne znam što bi to trebalo značiti, ali možda zato što nikad nisam volio uniformiranost. I ne mislim tu samo na Kinu i u kojoj ta uniformiranost popušta, nego na kapitalizam koji, svjedočimo tomu, sve više teži uniformiranosti. I to ne samo kad je u pitanju stil odijevanja nego i kod hrane, rajčice, krastavca... Sve stavljaju u kalup, svaki krastavac ili kruška moraju biti istoga oblik. Što je to drugo nego uniformiranost. A svima im puna usta različitosti. Ili stalno se govori protiv plastike, a plastike svuda oko nas. Ne volim kalupe, više volim i pogrešku vidjeti i čuti nego da je sve pod konac.

 

Kako ste se odlučili baš za slikarstvo?

- Meni je likovno predavao naš profesor i slikar Ivica Zovko koji je bio specifičan senzibilac akvarelist. Tako sam zavolio slikarstvo. A kao trinaesto dijete u obitelji nije bilo ni pomisli da bih mogao ići na doškolovanje igdje izvan Širokog Brijega. Tata je bio dnevničar, prodavao je duhan i nije se moglo. Bila je 1974. godina kada sam završio osmi razred. Međutim, nagovarali su me da idem u Split u školu primjenjenih umjetnosti, gdje sam vrlo lako položio prijamni ispit. I ostao sam u Splitu.

 

Kako je bilo tada školovati se u Splitu?

- Učili smo od puno dobrih i poznatih slikara i profesora poput Jakelića, Budeše, Midžora, nešto kasnije mi je Škare bio profesor. Pet godina trajala je ta škola koja se zvala Škola za dekorativne umjetnosti i industrijsko oblikovanje. Ona je bila, kako to i sam naziv sugerira, više industrijski nastrojena, mada je moj Odjel zadirao u umjetnost, crtanje, likovnost pa i dizajn. Primjerice, za razliku od splitske, sarajevska škola primijenjenih umjetnosti bila je više umjetnički nastrojena.

 

Po završetku srednje škole, upisali ste Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Kako se to dogodilo?

- Slučajno sam polagao prijamni i primili su me. Još nisam bio ni završio školovanje.

 

Je li vaša želja bila studirati na ALU u Zagrebu?

- Namjeravao sam to, ali se uvijek govorilo da bez velike veze nema šanse upasti na Akademiju, tako da sam bio skeptičan. Imao sam pri sebi nešto malo novaca i, rekoh si, odoh malo prošetati do Zagreba jer sam čuo da je u tijeku prijamni. Pokušat ću pa što bude. Došao sam gore misleći da će sve biti gotovo za jedan dan, ali nije, pa sam prenoćio na kolodvoru. Imao sam novca samo za jedan dan. Ručak i kartu za vlak. I položio sam prijamni. I tada sam vidio da baš za sve nije bila potrebna veza. U Zagrebu sam upoznao jednog dobrog prijatelja Antu Jerkovića iz Tuzle. On je bio jako dobar slikar, a završio je primijenjenu u Sarajevu. Na ALU u Zagreb stigao je kao formiran slikar, pa ga neki nisu htjeli ni primiti jer je već bio gotov umjetnik. Međutim, profesor Zlatko Kauzlarić Atač kazao je da ga se primi. Jerković je bio izvanredan slikar, nažalost, umro je iznenada, a o njegovoj smrti doznao sam u novinama. Bili smo jako dobri on, Darko Šoša s Hvara i ja.

 

Zasigurno je uzbudljivo bilo studirati u Zagrebu osamdesetih godina?

- Naravno, nama koji smo sa strane došli u Zagreb i bili podstanari to je bio doživljaj. Uglavnom smo vrijeme provodili na Akademiji. Nas je domar, praktički, tjerao s Akademije, a mi bismo znali upasti unutra kad on spava. Tu smo se družili i puno radili. Jerković je, primjerice, radio konceptualne izložbe. Bio je neoavangarda. Radio bi izložbu plavih slika i molio da svi dođu u plavom. Uoči univerzijade skupa smo radili u crkvi sv. Marka, gdje smo popravljali Kljakovićeve freske. U međuvremenu sam otišao u Irsku, da bih se ponovno vratio u Zagreb, a potom u Široki Brijeg.

Kako ste živjeli u to vrijeme?

- Likovnjaci su primorani raditi sve da bi preživjeli. Samo nekolicina slobodnih umjetnika uspijeva živjeti lagodno od svoje vlastite umjetnosti, poput Ede Murtića i sličnih slikara. Ako umjetnik nije radio u školi ili na fakultetu, teško bi spajao kraj s krajem od prodaje vlastitih slika. Poput glumaca koji ako uhvate dobru ulogu ili pjevača, pa i novinara. Ljudi misle ako su stalno na televiziji, našminkani i lijepo obučeni, njima je dobro. Ma, ljudi se bore da prežive. Poglavito sad u vrijeme pandemije korone.

 

Ipak, bili ste na “lošem glasu”, niste bili podobni za tadašnje vlasti. Zbog čega?

- Nisam ja puno držao do politike i slobodnije sam pristupao svemu. Ne znam. Možda što sam išao u crkvu, a drago mi je bilo i zapjevati poneku nepoćudnu pjesmu. Bio sam malo i u Ćelovini zbog toga. Ali nisam ja to radio zbog politike, ni inata, ni prosvjeda, pjevao sam zato što mi se pjevalo. I to nisam krio. Redovito bih se odazivao na pozive policije i zaokruživao bih im pjesme koje smo pjevali, a koje nismo.

 

Nisu vam dali izlagati?

- Ma bilo je nekih koji su mi skidali slike, ali nisam im zamjerao.

 

Niste se bojali?

- Ma, nisam ja to smatrao nikakvim junaštvom. Samo sam malo zezao ove naše policajce i udbaše... pa i oni su morali zaraditi svoju plaću. Neke policajce bilo je stid što nas moraju privoditi i oduzimati nam putovnice. Znao bih im reći da nema razloga jer rade samo svoj posao.

 

Prilično banalizirate stvari?

- Nisam. Uvijek sam se trudio biti discipliniran i cijenio svakoga tko radi pošteno svoj posao. Pa ja sam bio najbolji vojnik dok sam služio u JNA. Zato što sam ispunjavao svoje zadaće pošteno.

 

Jesu li ta gorka iskustva bila razlog zbog čega ste se aktivno uključili u politiku početkom devedesetih?

- Politiku nikad nisam smatrao nekom mudrolijom, nego jednim normalnim zanimanjem. Kao glavni u obitelji moram imati i odgovornost glavnog. Moram biti odgovoran i za kravu, magarca i djecu. Mislim da bi takav trebao biti svaki političar. U prvom redu odgovoran. Upleo sam se u politiku čisto smatrajući da je primjereno kazati i svoje mišljenje. Drugi su ljudi pritom procijenili da bih mogao nešto pružiti, a ja nisam odbijao. A istina je da nisam htio biti političar i da je splet okolnosti učinio da to budem. Pa, ja sam od svojih kolega u Zagrebu krio da sam političar jer smo se mi zgražali politike. Mi koji smo se zezali s političarima i ismijavali ih najednom smo postali političari. A bilo je komesara i na Akademiji, a ja ih nisam baš cijenio, kao što ne cijenim ni ove danas, bilo da su iz HDZ-a ili neke druge stranke.

 

Bile su to prijelomne godine?

- Događaji su se nizali. Nismo mi išli u rat, rat je došao kod nas, što bi rekao jedan crnoputi glazbenik iz Vrgorca. Ljudi su radili probleme, ali ih i rješavali. Ja sam to shvaćao kao biološki instinkt, kao kad mušica poleti čovjeku u oko, naravno da će on reagirati.

 

Jeste li tako spontano reagirali i kada je trebalo stati pred tenkove u Pologu 1991. godine?

- To je, također, bila refleksna reakcija. Riskirali smo, ali nije bila sekunda za razmišljanje. Nismo mogli dopustiti prolazak tenkovima u trenutku kad je Kijevo okupirano, kada su balvani po Hrvatskoj bili posvuda. Morali smo im dati do znanja da to što namjeravaju, neće proći.

 

Tada je protiv vas i, koliko znam, Jage Lasića podignuta optužnica zbog podrivanja sustava i zlouporabe ovlasti. Je li ta optužnica još aktualna ili je prestala s raspadom Jugoslavije?

- Bila je podignuta optužnica protiv cijeloga Vijeća za obranu općine. Ne znam je li još na snazi. Neke su privodili u Srbiji zbog sličnih stvari i kad sam se jednom spremao posjetiti brata u Vojvodini, kazali su mi da ne idem. Pa sam odustao. Jer, po tom zakonu, za ono što su nas teretili najmanja kazna bila je osam godina zatvora. Mi smo tada preko odvjetnika Josipa Muselimovića i Milana Vukovića poslali dopis da ne bježimo, a oni su raspisali tjeralicu za nama. Bilo je to uzbudljivo vrijeme, scene su se redale kao na filmu. Nisi mogao predvidjeti ni jednu novu situaciju. I sam ulazak u rat bio je brutalan. Široki Brijeg tada je raketiran, izginuli su civili. Bilo je nezamislivo da se tako nešto može dogoditi. Ali se dogodilo. Pa i na samom kraju rata, nakon Oluje, padale su granate na Široki Brijeg i usmrtile ženu. Tako da je ovdje rat počeo i završio raketiranjem i s ljudskim žrtvama.

 

Nedavno je u znak sjećanja na događaj zaustavljanja tenkova u Pologu postavljen spomenik u obliku tenka? Kako vam se čini?

- Tenk je, sam po sebi, ružna stvar da ne može biti ružnija. E, sada da ljudi nešto ružno gledaju... s psihološke strane možda i treba, iako ne bih volio da izazove neki lančani sudar. Radi se o čistom realizmu, gdje su prikazani tenk kao simbol sile i jež kao simbol otpora, odnosno zaustavljanja. Jer ovdje tenkovi nisu zaustavljani tenkovima, nego ježevima koji imaju oblik našeg svjetonazora - križa i nacionalnog identiteta - pletera.

 

Kako gledate na aktualnu političku situaciju. Jeste li prije trideset godina mogli zamisliti da će se situacija ovako rasplesti, odnosno da se još nije rasplela?

- Dalo se naslutiti već poslije Washingtonskog i Daytonskog sporazuma. Ja sam donekle mogao razumjeti predsjednika Franju Tuđmana koji je nas Hrvate u BiH pokušavao umiriti nekim budućim rješenjem našega pitanja, možebitnom konfederacijom s Hrvatskom, ali on je u prvom redu bio presretan činjenicom da je Hrvatska oslobođena, zašto smo mi dobrim dijelom bili moneta za potkusurivanje. Konfederacija između Hrvatske i Federacije BiH nemoguća je iz jednostavnog razloga što ni Hrvatski sabor ne bi dopustio takvo nešto. Ionako problematično usvaja zakone, još kada bi im “upala” nekakva konfederacija... tko bi skupio dovoljno ruku. Ja sam se znao šaliti dosta mi je ovoga naroda, treba ga smijeniti. Mi se nismo imali prilike podučiti političkom odgoju niti smo imali tu mogućnost da se definiramo kao politički narod. I danas, nakon trideset godina demokracije, i dalje tražimo točke gdje se ne slažemo umjesto da gledamo gdje nam je nešto zajedničko. I to je osnovna mana svega i posvuda, ne samo u BiH. Jedan moj profesor govorio nam je kada smo završili Akademiju: “E, sad ste osuđeni na slobodu”. A sloboda je nešto drugo od onoga kako je ljudi zamišljaju. I ja bih bio spreman živjeti i u anarhiji, ali ne bih među divljacima. Dakle, vjerovao sam da će nas novo vrijeme edukacijom dovesti do jedne više razine svijesti, ali nije. I ja bih za sebe volio reći da sam građanin svijeta, što lijepo zvuči, ali svejedno moraš svojoj kući doći.

 

Dobili smo to što smo dobili. Činjenica je da su mnogi nezadovoljni otišli ili namjeravaju otići odavde. Mogu li Hrvati u BiH opstati bez Herceg Bosne?

- Ma nema potrebe razmišljati mogu li ili ne mogu. Ona je nužna i potrebna i BiH ne može drukčija postojati.

 

Ali neki se u BiH ne slažu s time, a bez dogovora se kuća ne gradi?

- Ja, recimo, nemam primjedbu što se muslimani izjašnjavaju kao Bošnjaci. Hoće biti Bošnjaci i neka budu. Meni to apsolutno ne smeta. Ali isto njima ne treba smetati što smo mi Hrvati i što mi imamo svoje težnje. Nismo ni mi pali s Marsa.

 

Što biste poručili današnjim političarima?

- Političar najprije mora stvoriti ozračje u kojem će se određene ideje realizirati. Bilo da su one uljudbene, kulturne, gospodarstvene i slično. Politici je zadatak napraviti ozračje u kojem će ljudi biti raspoloženi da nešto svom svojom snagom, energijom i idejom pokušaju napraviti. A nikako praviti letargiju u društvu. A opet moguće je da svako zašto ima svoje zato.

 

Živimo u vremenu pandemije i migracija. Kako vi gledate na te pojave?

- Problem se uvijek rješava na repu, a nitko se, pa ni struka, nažalost, ne bavi preventivom. Tako je i kod ove pandemije koronavirusa. A glede migracija, pa migracija i emigracija uvijek je bilo. Običnim ljudima nikad nitko nije smetao. Imam osjećaj da ovi migranti najviše smetaju tzv. kozmopolitima. Njima svatko smeta. Pa takvi frku dižu po Zagrebu zbog Hercegovaca. Predstavlja se kozmopolitom, a u biti je slika i prilika šovinista.

 

Da se vratimo malo na umjetnost. Široki je posljednjih desetljeća doživio gospodarski procvat, međutim, on je i grad umjetnika, u prvom redu likovnih, ali i glazbenih. On je grad Mikulića, ali i Perke, Sofije Naletilić, poznatije kao Babe Penavuše, i mnogih drugih. Tu su glasovita Franjevačka galerija i muzej, ali i Akademija likovnih umjetnosti?

- Osamdesetih godina u Hercegovini, a poglavito u Širokom Brijegu, jedan od najznačajnijih događaja bio je Hodočašće mladeži na Širokom Brijegu. O ozračju i dekoru brinuli smo se Zvonko Perko i ja. Recimo, prva izložba Marina Topića bila je u Širokom Brijegu gdje se on predstavio sa svojim hiperrealizmom, kasnije smo imali izložbe fra Blage Karačića i Babe Penavuše... Svake godine bila bi pokoja izložba, tako da se polako stvarala ta likovna scena. Kasnije su tu fratri napravili čudo. Prilikom ulaska u Franjevačku galeriju i muzej na pročelju vidimo stigmatizaciju sv. Franje od Ivana Meštrovića, a unutar galerije i muzeja djela su vrlo značajnih domaćih i svjetskih autora poput Delacroixa. Tako da je Široki Brijeg i prije Akademije imao vrlo intenzivan likovni život. Kada sam se vratio iz Zagreba, tu sam živio i radio kao profesor u školama u Mostaru i Širokom Brijegu. A Baba Penavuša prva je probila led kada se govori o medijima i javnosti kao neko svojevrsno čudo, što je i bila.

 

Ljubitelji likovne umjetnosti najviše vas prepoznaju po motivima konja, ali i portretima, no okušali ste se i u drugim slikarskim stilovima?

- Radio sam portrete jer ljudi to vole. Meni je zanimljivo raditi portrete i kroz to proučavati psihologiju ljudi. Jer raditi portret je kao da probijate čovjekovu opnu. E, sad, ja sam tu uvijek radio kompromise, da se slika svidi i onome koga portretiram. Nisam baš uljepšavao, ali nisam ni poružnjivao. A samo crtanje i slikanje išlo mi je od ruke. Radio sam i pejzaže, pa i sakralne motive.

 

Portretirali ste sebi bliske osobe, ali i mnoge poznate?

- Tako sam slikao i biskupa Pavla Žanića. On je prije slikanja izrazio želju da ne bude apatičan, a kada sam slikao biskupa Petra Čulu, on mi je dao crno-bijelu fotografiju iz mlađih dana, starinsku izblijedjelu fotografiju na kojoj se jedva razaznaje. I zadovoljan je bio portretom, ali kada ga je postavio pored portreta Paškala Buconjića na kojoj se ovaj rumeni kao da je tek popio čašu vina, pozivao me da i njega malo zacrvenim, ali gotovo. Ljudi imaju želje, bilo da je on biskup ili obična baba, svatko se želi predstaviti u najljepšem svjetlu.

 

Jeste li imali uzora u slikarstvu?

- Volio sam taj renesansni romantizam i djela El Greca, koji je radio u Veneciji i u Rimu, pa Chagalla i austrijskog impresionista Oscara Kokošku.

 

Odavno niste izlagali?

- Od posljednje izložbe prošlo je pet-šest godina. Znate kako je kod nas. Ljudi bi voljeli imati sliku, ali da za nju ne potroše više nego za babine. I onda je to jako zahtjevno za organizirati, premda bih imao štošta. Vrijeme je za izložbu, ali nedostaje novca, iako se odazivam na likovne kolonije po BiH i Hrvatskoj, ali i to sada rijetko, u ovoj koroni.

 

Odnosi s likovnom kritikom?

- Volim da ljudi istražuju i pišu pa makar i pogrešno. Danas svatko tko izlaže vodi sa sobom svoga pisca koji ga hvali. Volio sam Igora Mandića jer je on znao popljuvati, a ja sam volio da me popljuje pa da vidim gdje sam i što sam. Nisam baš imao puno prigoda me netko pokudi, ali ni pohvali.

 

Kakav je danas položaj slikara?

- Imate umjetnika koji, doslovno, nemaju čime slikati. Umjetnici bi trebali razmišljati da organiziraju likovne kolonije kako bi pomogli svojim kolegama, da imaju atelje jer bez ateljea teško je slikati i stvarati. Mislim, možete vi slikati i ispod mosta, ali to ne može biti prostor za rad i stvaranje. Uvijek je bio težak život umjetnika premda su umjetnici dovitljivi. Meni je žao kad ljudi završe akademiju pa onda prestanu raditi i stvarati. Vodilja bi im svima trebala biti Baba Penavuša koja je imala jednu nevjerojatnu energiju i lakoću stvaranja. Ona nije završila akademiju, ali je imala potrebu nešto raditi. Dovoljno joj je bilo kazati da to što je djeci izdjeljala valja da bi ona nastavila dalje djeljati. Svatko treba ohrabrenje za rad i, naravno, motiv. I država mora dati mladima motiv. Motivom protiv letargije. Motiv nije ni jahta ni bogatstvo. To je nešto što je u zraku, čime se čovjek opije i ne popušta. Svatko treba imati motiv. Ako mladi čovjek ne nađe ovdje motiv, onda će ga poći tražiti u Njemačkoj. I nije istina da je razlog leži samo u plaći. Motiv je važniji. U mene ne prođe dan da ja nešto ne uradim. I kad razgovaram, draže mi je razgovarati crtajući nego mahati rukama.

 

Mnogi će kazati lako je bilo vama, danas su druga vremena?

- Ma, kakva druga vremena. Evo, sad ova pandemija i novo normalno. Joj, što me to živcira. Što to znači. Kažu, od danas trebamo svi nositi maske. U redu, nema problema, nosit ćemo maske, ali ne moraš to zvati novim normalnim. Koje novo normalno?

 

Imate li želju uraditi nešto što već niste?

- U Rasnu sam, po želji Ike Dugandžića, radio skulpturu žene s burilom. Ostalo mi je kamena pa sad od toga radim skulpturu hercegovca švercera koji nosi ruksak duhana. Ne žuri mi se, završit ću ga do proljeća.•

 

Večernji list

Vaše ime
Komentar
 
Hvala na komentaru.
Vaš komentar će biti pregledan od strane administratora.
  • 10.09.2020 20:25 sati
    Šta " kulturnoj" osobi znači izraz " obična baba". Šta je " obična baba"?
Sva prava pridržana  ©  GRUDE.COM  2007-2020
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Dizajn i programiranje: AVE-Studio