Njegov govor prenosimo u cijelosti:
Sestre i braćo:
Najprije: Članovi obitelji iz koje je naš fra Bernard potekao: tu je sestra Marica, brat Ivan i sestrična Klaudija kao predstavnici uže obitelji… potom
Bratstvo hercegovačkih franjevaca kojem je fra Bernard cijelim svojim bićem pripadao; potom
Živa Crkvo Kristova u kojoj je fra Bernard 85 godina, počev od dana svoga krštenja, pa do svoje smrti, aktivnim članom bio;
Vjernička zajednice sv. Kate iz Gruda u kojoj je fra Bernard punih 38 godina stožerom bio, i vi svi ostali koji ste pristigli iz drugih vjerničkih zajednica gdje je sve fra Bernard služio i časni trag i biljeg ostavio, te
Cijeli tužni, ali i ponosni zbore, sabran i okupljen - danas, na ukopni dan našega fra Bernarda, oko njegova lijesa i otvorenog groba njegova…
Lijepi pozdrav svima i iskrena sućut svima…
U djetinjoj vjeri i nadi, a nakon obećavajućih nastupnih govora i izjava čelnog čovjeka Crkve u Hercegovini, želio sam se ponadati i zaključiti i očekivati, da će ovom misom danas predsjedati čelni čovjek naše pokrajinske Crkve, tim više što se opraštamo od fratra koji je 85 godina kao svećenik u ovoj biskupiji Bogu služio… Nažalost, to se nije dogodilo…
Na ukopima ove vrste, kao završna besjeda bude kratki sažetak života i rada pokojnika. Tu besjedu redovito izreknu gvardijani ili župnici ili od njih delegirani… To što je danas drugačije, već će se naći opravdanje, ali riječ, će se izreći…
Svoju riječ, fra Bernardu danas, upućujem u ime brojnih nekadašnjih ministranata iz naše franjevačke crkve u Mostaru za koje je, na svom prvom radnom mjestu kao svećenik, fra Bernard imao zaduženje, a potom i kao delegirani od mjesnog bratstva…
Dragi fra Bernarde, kad bismo mi mlađi fratri dolazili tebi na župu ili ovdje u Grude i štošta ti znali govoriti, kao tobože 'teološko' ili mudro, ti nisi baš previše tome pridavao važnosti, ali si uvijek sve komentirao, vagao, mjerio i svemu izrečenomu gledao svoj prikladni i često s humorom pomiješanim komentarom uzvratiti. I to je bio jedan od razloga što smo rado tebi dolazili i štošta ti govorili, očekujući uvijek uzvraćenu i pravu riječ i pravi odgovor.
Nažalost, danas ćemo u tome ostati uskraćeni. Ti ćeš nas sve strpljivo otslušati, i kao da vidimo, kako za sebe govoriš: 'PA DA, I TO SE JEDNOM, BERNARDE, tebi DOGODITI MORALO!'
Smrti su obično teške i gorke, ali neke smrti iza sebe ostavljaju spokoj i mir. Upravo je tvoja smrt, fra Bernarde, danas, takva smrt. Život si živio, punim plućima si ga živio, aktivno si ga živio i nisi se štedio. Na koncu, možemo slobodno kazati kako je tvoj ŽIVOT OSTVAREN i ISPUNJEN, i kako odlaziš Onomu koji ti je život dao i podario, i kao da čujemo riječi: 'UĐI, DOBRI I VJERNI SLUGO, U MALOME SI, ali u VELIKOM STILU, bio vjeran, stoga uđi u radost gospodara svoga'.
+++++++++++++++++++++++++++
U svibnju '36. godine ugledao si svjetlo dana u obitelji Marka i Lucije Marić u Dobriču, župa Mostarski Gradac, na obalama Blata Mostarskoga i na krštenju si dobio ime Žarko.
Kako je domalo bilo ratno-poratno vrijeme, s obala Blata Mostarskoga zaputio si se u svijet, i svoj mali svijet zamijenio si temeljnim školovanjem u Klobuku, gdje si završio Osnovnu školu (1947.). Potom je uslijedila Srednja škola u Ljubuškom, pa Splitu i Visokom. Filozofski studij otpočeo si u Visokom i završio u Sarajevu.
Franjevački habit preuzeo si i obukao '55. godine u Kraljevskom gradu, Kraljevoj Sutjesci Bosne ponosne o kojoj si uvijek rado i s poštovanjem pričao. Tu si, kako je to bio tada običaj, preuzeo fratarsko ime fra BERNARD. Svoje Vječne zavjete dao si u ruke provincijalu fra Borisu Ilovači, u Sarajevu, '59. godine.
A onda si se uspinjao korak po korak do svećeništva preko redova Subđakonata i Đakonata, a svećenikom si postao koncem srpnja '63. godine u Mostaru, zajedno sa svojim sukolegama: fra Jozom Pejićem, fra Zrinkom Čuvalom i fra Bonifacijem Barbarićem, koji je danas pored tvoga odra predmolio krunicu i Bogu te preporučivao.
Odmah iza ređenja za svećenika izišao si na njivu Gospodnju. Tvoje prvo radno mjesto bila je naša samostanska franjevačka crkva u Mostaru. I tu smo te i upoznali. Ti mladi fratar, a mi djeca, ministranti, koji smo bili tvoje zaduženje. Dvije godine si u Mostaru ostao, ali dovoljno da ostaneš upamćen i po dobromu i lijepom pamćen. Mi, tadašnja djeca, ministranti, tomu smo i danas svjedoci.
Nama je djeci sv. Petra i Pavla iz grada i prigradskih naselja i sa sjevera i juga, istoka i zapada Samostan s crkvom u Mostaru bila oaza kamo smo uvijek svraćali. Svaki dan. Od 5 i pol izjutra, kad su počinjale prve mise pa sve do kave u samostanu. Tu su nas fratri, svi izreda, rado primali, rado se s nama družili. Pa i onda kad smo znali biti živahni i pogani. Fra Franjo-Franc je bio najbliže s nama, jer je bio sakristan, a od fratara svima nam se u sjećanje usjekao fra Bernard Marić.
Bio je jako mlad, visok, simpatičan i svi smo govorili: Lijep. Posebno je bio zanimljiv kad bi se s nama upustio u razgovor. Držao nas je sebi ravnima. Pitao nas neke stvari, hineći da ih on ne zna ili ne razumije. Tek smo kasnije shvatili da nam je davao na važnosti, da je on i te kako sve znao, samo nam je htio uzdići značaj. Usjekao se mnogima od nas u sjećanje. Nezaboravno. Sjećanje koje se nosi kroz cijeli život i s kojim se putuje u vječnost. Znali smo točno što mu sve u sakristiji trebamo uraditi. Gdje se nalazi njegova ladica s humeralom, purifikatorijem, znali smo na kojem od oltara voli slaviti misu. Znali smo da će nam i te kako pomoći ako se u latinskim odgovorima kod služenja mise zbunimo. Znali smo da će nam na diskretan način dati do znanja kad treba prenijeti misal-knjigu na drugu stranu oltara, kad treba dodati vodu i vino, kad treba zvoniti. I uvijek bi nas znao pohvaliti kako znamo lijepo služiti misu. Posebno onda kad smo i sami znali da smo griješili. Njegov osmijeh, neponovljiv, nije nam dao da klonemo, da budemo zbog nečega nesretni.
Znao je predivno pričati na našim sastancima. Evanđelje je iznosio na način kao da se to dogodilo, eto tu pred našom crkvom, u našem gradu, na Bijelom Brijegu, na Cimu, u Ilićima, Rodoču, Miljkovićima, Orlacu, Jasenici ili drugdje … gdje smo živjeli. Isusa nam je opisivao na živ i neponovljiv način, da taj opis i danas u dušama nosamo.
Poslije kad smo neki od ministranata postali fratri i svećenici, fra Bernard nas je nastavio pratiti i uvijek bi na svoj način komentirao naše uzrastanje, naše djelovanje, ono što smo u Provinciji radili. I to uvijek na svoj i neponovljiv način.
Iz Mostara je otišao u Crnač gdje ostaje dvije godine. Iz Crnča premješten u Ružiće, odakle je već bio na raspolaganju župljanima Gruda, da bi '71. godine i došao u Grude i ostao do '88. godine. Potom je prešao u susjednu župu Gorica-Sovići, do početka Domovinskog rata, kad preuzima župu Rakitno i ondje ostaje do 2000. godine. Tada opet dolazi u bratstvo fratara i župno zajedništvo sv. Kate u Grudama, gdje ostaje sve do svoje smrti. U franjevačkom bratstvu skromno i Bogu zahvalno proslavio je i svoju Zlatnu misu zajedno sa živućim sukolegama.
Kako je vrijeme dalje odmicalo, sve se više zamjećivalo na fra Bernardu da, spremajući svoje papire na radnome stolu, polako priprema i svoj odlazak u vječnost.
Kroničari će sve i potanko bilježiti i kronike slagati. Ali ono što u svojim komentarima, a bezbroj je tih komentara ovih dana, koje su Gruđani i drugi dragi ljudi poslali kao svoj komentar na život i smrt fra Bernardovu, jest najbolji pokazatelj kako smo u fra Bernardu imali prijatelja i fratra, Božjeg čovjeka i svećenika. Bio je uvijek dostupan i njegovo radno vrijeme nije imalo ograničenja. BIO JE STUP I STOŽER, VERTIKALA, VJERNOSTI BOGU I LJUBAVI PREMA SVOMU I NAŠEM HERCEGOVAČKOM VJERNIČKOM PUKU. U tome teško da će ga netko nadmašiti.
Dragi fra Bernarde, hvala ti za sve dobro tvojega života, koje si s ljubavlju činio i učinio. Predajemo te i izručujemo milosrđu Oca nebeskoga koji će ti, jamačno, udijeliti časno mjesto u društvu svojih svetih i vjernih. Pokoj vječni daruj mu Gospodine…
Grude, 21.9.2020.
Fra Luka Marić
Foto: Ante Boras
Povezane vijesti:
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
