SANDRA PERKOVIĆ: Otac me napustio u 5. godini, a 2008. sam gledala smrti u oči

Datum objave: 04.10.2020   Broj čitanja: 429
Sandra Perković, dvostruka olimpijska pobjednica u bacanju diska i aktualna europska prvakinja posljednjih deset godina, ove godine bila je tek na dva natjecanja, na početku godine u Splitu te sredinom rujna u Zagrebu.
SANDRA PERKOVIĆ: Otac me napustio u 5. godini, a 2008. sam gledala smrti u oči


I to bi bilo sve. Koronavirus zaustavio je sport, a ponajviše atletiku. A imala je Sandra velike planove. Jedan do najvećih treći put zaredom osvojiti olimpijsko zlato u Tokiju. Sad će morati pričekati još jednu godinu.

– Tko zna što bi bilo da me nije pratila sreća od ranog djetinjstva. Možda ne bih bacala disk. Zapravo, ne bih sigurno da sam, primjerice, porezala prst desne, bacačke ruke. Da, priznajem, bila sam nestašno dijete. Imam dva velika ožiljka, a da ne govorim da sam za Božić 2008. mislila da je sve gotovo, da će se ugasiti jedan mladi život. No, da krenem od prvog ožiljka. U jednom sukobu sa starijim bratom počeli smo se naguravati. On je gurao vrata na jednu, ja na drugu stranu. A vrata su bila staklena i odjednom su moje ruke prošle kroz to staklo. Stradao je prst. Operacija je trajala nekoliko sati, jedva su ga spasili. Bila sam tri tjedna u bolnici. Eto, ožiljak je tu i nekad, kad se mijenja vrijeme, taj prst jednostavno utrne. Nije baš lijep osjećaj. I sad zamislite da je to ruka kojom bacam disk. Drugi ožiljak je na bradi. Ljuljala sam se na ljuljački sve dok nisam pala na bradu.

Možda bi bilo bolje da ste se igrali lutkicama i autićima?

– Igrala sam se, ali jednostavno nisam mogla biti mirna, na jednom mjestu.

Ubrzo su i tete u vrtiću saznale što je to tortura male šefice. Toliko da su bez problema mogle otići na kavu, a “šefica” bi čuvala svoje prijatelje klince. Stala bi na vrata pa da vidimo tko će izaći! Ne, nije se tukla, ali zato je grlo od starta počela pripremati za ono što joj je život kasnije donio.

– U vrtiću sam s pet godina krenula u sportsku grupu. Tu sam zavoljela sport. Upoznala sam sve moguće sportove. U goste su nam dolazili poznati sportaši, poput klizačice Idore Hegel. Kada sam krenula u osnovnu školu, trenirala sam košarku, odbojku i atletiku. Sa školom sam četiri puta bila prvak Zagreba u košarci. Igrala sam, naravno, na poziciji centra. Uvijek sam bila malo jača, viša od ostalih djevojčica. Uglavnom, nikad nisam bila mršava, ha ha.

U osnovnoj školi imali ste prijatelja Dominika.

– Rođena sam 21. lipnja 1990., a on 22. srpnja iste godine. Bili smo susjedi i nerazdvojni cijelu osnovnu školu, zajedno smo trenirali razne sportove, vikendom smo išli na Sljeme, išli smo zajedno na skijanje. U današnje vrijeme mislim da takvih prijateljstava nema puno.

U atletiku vas je uveo Igor Čordaš, danas uspješan atletski trener.

– Da, došao je u školu i birao buduće atletičarke. Kada bi te tako jedan trener izabrao među mnoštvom djece, to je bila velika čast. Od nas 32 u razredu odabrao je samo četvero. Znam da smo trčali na 60 metara i bila sam druga. Zato me uzeo. Bila su uz mene još dva dečka i jedna Maja. Nakon nekog vremena počela sam odlaziti na treninge. Sjećam se da sam se, kad sam prvi put išla na Svetice, mami Vesni hvalila: “Idem na stadion trenirati”. E, na pravi, pravcati stadion. Bila su to lijepa vremena. Kao klinci svaki vikend išli smo na neka natjecanja po Hrvatskoj. Bilo mi je fora putovati, družiti se. Mama bi mi spremila ruksak sa sokovima i sendvičima jer smo na natjecanjima bili cijeli dan. Znam da je na kraju iz moje škole nas 15 išlo na trening. Jasno, išli smo tramvajem na treninge jer mi je stadion bio 40 minuta od kuće. U početku sam trenirala gotovo sve discipline, trčala sam kratke staze, skakala u dalj, u vis, bacala lopticu, bacala disk, kuglu. Jedino nisam trčala na duže staze.

Jeste li u to vrijeme imali uzora?

– O, da. Ivanu Brkljačić. Kad sam je upoznala u šestom razredu osnovne škole, za mene je to bio san snova. Bila je dvostruka svjetska juniorska prvakinja u bacanju kladiva.

Otac me napustio u 5. godini

Ivan Ivančić dvije godine nagovarao vas je da dođete trenirati kod njega?

– Istina. Nisam htjela doći k njemu jer su mi svi govorili da je čudak, da je strog. No onda sam vidjela da njegovi bacači idu na velika natjecanja, da osvajaju medalje, a ja niti sam nekamo išla niti sam osvajala medalje. Pa članovi Dinama dobiju treninge, a mi iz Zagreba ništa. Zatim su me njegove cure Jeličić i Habazin nagovarale da dođem k njima u grupu. One su mi rekle da Ivančić nije takav kako se okolo priča. I tako sam jedno ljeto popustila. U Zagrebu nije bilo treninga od 1. srpnja do 1. rujna, a u to vrijeme imala sam praksu kod mame u tvornici. Lijepila sam etikete na proizvode i tako sam jednom poslije posla otišla na trening Dinama, jer mi je bilo dosadno bez sporta. I tako sam prošla kod njega. No kad je došla jesen, iz Zagreba su mi javili da ne mogu prijeći u drugi klub. Plakala sam cijelu večer. Shvatila sam da sam pogriješila što sam napustila trenera Hrvoja Cika, koji je u tom trenutku bio najbolji trener na svijetu. Drugi dan otišla sam do Ivančića i vratila mu bacačke tenisice koje mi je poklonio kad sam počela trenirati kod njega. No Ivančić je baš zapeo da dođem k njemu. To su bili svakodnevni pozivi mojoj mami. I na kraju sam odlučila popustiti, a mama je sredila prelazak iz kluba u klub. Imala sam tada 13 godina. Ivančić je pod svoje uzeo Marina Premerua i mene. Mi smo mu bili zamjena za Ivanu Brkljačić i Edisa Elkasevića, koji je tada otišao trenirati u Ameriku. Edisa sam upoznala u 15. godini. Tko bi tada rekao da ćemo danas biti cura i dečko i da će mi biti trener. Upoznala sam ga na Hanžeku 2005.

U cijeloj ovoj ranoj fazi života spominjete samo majku Vesnu, a otac?

– Tata Damir napustio nas je kad sam imala pet godina. Prekinuo je s nama svaki kontakt bez obzira na to što smo živjeli u istom naselju. Nakon razvoda mama je upoznala mog očuha Dragana Nikolića, mehaničara u Zagrebačkim cestama. S njima, bakom Ružom i pet godina starijim bratom Markom, diplomiranim inženjerom strojarstva, odrastala sam u kući u Trnovčici.

Kakvi su bili počeci suradnje s Ivančićem?

– Na prvom treningu bacila sam disk 32 metra, a on mi je rekao da ću sljedeće godine bacati 50 metara. I zaista, njegove su se riječi ostvarile, jer sam sljedeće godine na otvaranju sezone bacila disk 50,11 metara. Imao je neke svoje metode. Tako mi je, primjerice, rekao da je norma za odlazak na svjetsko juniorsko u Peking 45 metara. Kada sam bacila tu daljinu, rekao mi je da je greška i da su mu iz Saveza javili da je norma 46 metara. Bacim ja preko 46, a evo njega opet: “Čuj, norma je ipak 47 metara”. Tako me zapravo motivirao da na svakom idućem natjecanju bacim što dalje.

Nakon dva srebra 2007., na mlađem juniorskom SP-u u Ostravi i europskom juniorskom u Hengelou dogodila se tragedija uoči Božića 2008.

– Prvi problemi pojavili su se 19. prosinca. Pamtim taj datum jer sam bila prezenterica na dodjeli nagrada najboljim sportašima u izboru Sportskih novosti. Bilo mi je jako muka to jutro, otišla sam u bolnicu, a oni su mi dali neke tablete i poslali me kući. Nakon tableta osjećala sam se bolje i otišla sam na taj izbor. Sedam dana sam trenirala, a bolovi u trbuhu bili su sve jači. Ivančić k’o Ivančić, samo je ponavljao: “Nije ti ništa, treniraj!” Na Božić 2008. temperatura mi je skočila na 42 stupnja, u krvi 18.000 leukocita... dr. Lacković tada je rekao: “Ostaješ u bolnici”. Operirana sam, ali bolovi nisu prestajali, dok nakon šest-sedam dana nisam pukla od muke, doslovno sam pozelenjela. Stalno sam povraćala, sve se upalilo. Hitno sam operirana, drugi put. Samo je Ivan Ivančić znao istinu dok sve nije završilo. A istina je bila da sam dobila sepsu, da sam doslovno visjela o koncu. Liječnikove riječi na ispraćaju bile su: “Bila si blizu smrti, takve stvari 90 posto pacijenata ne preživi”. Oporavak je trajao četiri mjeseca – rekla je.

Potom je osvojila zlato na Europskom juniorskom prvenstvu u Novom Sadu 2009. godine, iste godine zakoračila je na seniorsku scenu. Kada je 2010. osvojila europsko zlato u Barceloni, krenula je nevjerojatna serija njezinih uspjeha – pet puta europska prvakinja, dvaput svjetska prvakinja, jednom druga i jednom treća, dvaput olimpijska pobjednica. Sve to u deset godina.

Zašto ste poslije olimpijskog zlata 2012. prekinuli suradnju s Ivančićem?

– Ivančić je bio strog, volio je red, rad i disciplinu. Izvan atletike bio je drag, topao, brinuo se o puno toga, pratio je školske ocjene svih svojih atletičara. Kada bi netko imao slabije ocjene, znao je otići u školu na pregovore s učiteljima. Na stadionu je bio prije svih, a odlazio je kada bi posljednji atletičar otišao doma. Netko će reći – pasji život. Što se tiče prekida suradnje, mogla sam prvo otići 2009. godine, ali ne zbog njega, nego zato što sam dobila sjajnu ponudu iz Amerike. No kada sam ušla u finale Svjetskog prvenstva te godine u Berlinu, odustala sam. Kao da sam znala da prave stvari tek dolaze. Kada me je Ivančić, a znao je za tu ponudu, vidio na treningu, pitao me: “Stvarno nisi otišla? E, kad nisi otišla, onda idemo u London po olimpijsko zlato”. Kad je riječ o prekidu, da sam ga upoznala 15 godina ranije, vjerojatno nikad ne bih otišla od njega. Ovako, imala sam 22, a on 75 godina i dolazilo je sve češće do smetnji u komunikacijama. Imala sam kao mlada neke svoje prioritete s kojima se on nikako nije mogao složiti. Da me je samo malo pustio da radim po svome... Njemu je na živce išao Facebook i ostala nova tehnička dostignuća. Jednostavno više nismo mogli trpjeti jedno drugo. Pa mi uopće nismo razgovarali dva dana prije nastupa u finalu Olimpijskih igara u Londonu...

Je li okidač bio i suspenzija na šest mjeseci zbog dopinga?

– Ne znam, možda. Te, 2011. godine, kada sam saznala da sam dopingirana, bilo mi je užasno teško. Kada mi je trener rekao da su pozitivni nalazi iz Šangaja, cijeli svijet se srušio. Odmah mi je kroz glavu prošlo – dvije godine bez natjecanja. Znala sam da to nije namjerno napravio. Nisam mu to tada toliko zamjerila. Zamjerila sam mu što nije provjerio ima li ili nema u napitku koji mi je dao zabranjenih supstancija. Da je samo pitao stručnjake, do suspenzije nikad ne bi došlo. Ovako, ostala sam uskraćena vjerojatno za zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u Daeguu. Žao mi je što nije malo jače stao iza mene kada se to dogodilo. Novinari su se jako raspisali o meni, a imala sam tek 21 godinu. To mi je bila najgora faza u životu. Na vrhu si, a nisi. Srećom, dobila sam samo šest mjeseci.

Nakon osvajanja olimpijskog zlata u Londonu, na dočeku u rodnoj Trnovčici pjevač Prljavog kazališta Mladen Bodalec otpjevao je svoju uspješnicu “Mojoj majci” (Ruža Hrvatska) u čast Sandrinoj baki Ruži. Tada je susjed Josip Sesvečan za Večernji list ispričao anegdotu kako je Sandra pomaknula deset vreća cementa da ih voda ne smoči i da ne otvrdnu nakon što je u garaži prsnulo crijevo za polijevanje vrta.

Poslije Londona nastavili ste treninge s Ivančićem, ali nije to više bilo to?

– Bacim na treningu 68 metara, a Ivančić kaže: “Loše je to”. Onda me tjerao da treniram s ozljedom ramena. Ja kažem da me boli, a on mi odgovara: “Uskoro će ti i lišće biti teško da ga podigneš”. Onda mi je govorio da mu je bilo dosta polutreninga i znatnog smanjenja intenziteta treninga... Na kraju je rekao da mu je bolje da radi nešto drugo nego da na pripremama gubi vrijeme sa mnom. Odem u Zagreb na snimanje ramena i dijagnoza je – napuknuće tetiva. Nakon toga bilo bi glupo da sam nastavila dalje s njim.

Je li Edis bio prvi izbor za novog trenera?

– Kada sam otišla, najprije sam trenirala sama. Deset dana. U međuvremenu je mama pokušala nekoliko puta razgovarati s Ivančićem, ali nije išlo. Onda mi je klub nudio Rolanda Vargu. Nisam prihvatila trenera koji kao atletičar nikad nije bio u finalu velikih natjecanja. Edis mi je u to vrijeme postao dečko i jednog dana samo sam ga pitala hoće li me trenirati. Najprije je rekao da ne može prihvatiti tu odgovornost. Onda sam rekla: “Ili ćeš me trenirati ili ću trenirati sama!” Pristao je i sve ostalo je povijest.

Suradnja traje već sedmu godinu?

– Imali smo krizu, ali nikad trenersku. Jedno kratko vrijeme privatno smo se razišli, ali u poslu smo ostali veliki profesionalci – zaključila je Sandra Perković za Večernji list.

SANDRA PERKOVIĆ: Otac me napustio u 5. godini, a 2008. sam gledala smrti u oči
Vaše ime
Komentar
 
Hvala na komentaru.
Vaš komentar će biti pregledan od strane administratora.
    Sva prava pridržana  ©  GRUDE.COM  2007-2020
    Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

    Dizajn i programiranje: AVE-Studio