Svoju jedinicu Ivanu zauvijek je izgubila 6. listopada 2008. godine. Mlada odvjetnička pripravnica i sudska vještakinja za grafologiju hladnokrvno je ubijena ispred kućnog praga u zagrebačkoj Ulici Pavla Hatza. Bešćutni ubojica u nju je ispalio dva hica. Izdahnula je majci na rukama.
- Dan kad sam je zauvijek izgubila najgori je i najteži dan mog života. A počeo je sasvim normalno. Išla sam uplatiti kumstva za djecu iz Afrike. Baš kad sam se vratila kući, to se desilo. Bila sam toliko šokirana da se prvo vrijeme uopće nisam mogla priviknuti na činjenicu da joj se to dogodilo, da je više nema. Ali kad sam je mrtvu držala na rukama, kao da mi se ukazala slika Majke Božje kako ispod križa na rukama drži Isusa. Prošaptala sam joj: ‘Majko, evo predajem ti je, nadam se da ćeš je ti nadalje čuvati umjesto mene’ - poluzatvorenih očiju prisjeća se Ljerka.
Priznaje da joj je taj trenutak najteži i najbolniji u životu. Dugo je tugovala. Dugo joj je bilo teško naviknuti se na činjenicu da je više nema i da mora živjeti bez nje. Bez one koja joj je bila sve. Koju je voljela više od života i za koju je bila spremna dati život.
Nakon njezine smrti zarekla sam se da nikome više nikad neću reći da ga volim najviše na svijetu. To sam rekla samo njoj. Bila sam slomljena, ali moraš nastaviti živjeti. Ne možeš leći u grob i čekati smrt. Vjera mi je dala puno snage i uspjela sam se othrvati sažaljenju i samosažaljenju. S vremenom sam nekako spoznala da je Ivana i dalje živa, ali u nekoj drugoj dimenziji i da ćemo se jednog dana ponovno sresti. I to mi je dalo snage da nastavim živjeti s njom kao da je svaki dan uz mene. I doista je. Osvijestila sam i odlučila da je moram održavati na životu sjećanjem, humanitarnim djelovanjem, istupima u javnosti da ljudi ne zaborave da je postojala, da je činila dobro i da je imala svoju svrhu u životu. I zato sam odlučila osnovati zakladu koja nosi njezino ime. Da pomažemo djeci da se školuju. Živim da bih održala sjećanje na nju, kao i da ona preko mene nekako doprinosi svijetu - objašnjava Ljerka dodajući da je gubitak djeteta, posebice jedinca, nešto najgore što čovjek može doživjeti.
- Kad sam prve dane dolazila na njezin grob, stalno su letjeli avioni. Imala sam dojam da mi se tako javlja. I svakodnevno, kad leti bilo koji aviončić, pošaljem joj jedan poljubac. Oni koji me ne znaju čudno me gledaju. Prije sam objašnjavala, ali sad više nikome ništa ne objašnjavam. To je naša mala komunikacija. A i tijekom dana vrlo često je se sjetim i pomolim za nju. Ubijena je s 27 godina, a danas bi imala 39 - niže Ljerka dok razgledava Ivanine fotografije. A ima ih mnoštvo. Sve ih čuva u Ivaninoj bivšoj sobi, koju je šest godina nakon tragedije otvorila i počela koristiti.
- Dok je Ivana bila živa, ovu sobu smo pregradili knaufom i odvojili od moje sobe. Šest godina nakon njezina ubojstva osjećala sam kao da mi kaže: ‘Pa daj, mama, to je bezveze. Što ne koristiš tu sobu? Bedasto je da zjapi prazna’. Otvorila sam je, počela koristiti, jer na taj način imam osjećaj da soba u kojoj je ona bila živi. Ima tu jako puno njezinih stvari koje nisam micala. Ulazila sam u njezinu sobu i odmah nakon tragedije. Zašto ne bih? Tu unutra bile su njezine stvari, njezin život, dio mog života s njom. Bilo mi je teško i drago gledati slike koje je ona slikala, čitati neke njezine bilješke s faksa, dnevnik... To me sve s njom povezivalo - otvoreno priča. Raduje se, kaže, svakom danu. Shvaća ga kao dar, posebice dok još može mnogo toga napraviti. Njezina sjećanja na Ivanu i danas su toliko jasna, toliko živa, toliko dragocjena. Sjeća se rituala pijenja kava, kupnje, putovanja, razgovora....
- Bile smo vrlo bliske. Ivana je meni bila najbolja na svijetu i voljela sam je najviše na svijetu. Baš takvu kakva je bila. A bila je empatična. Staložena. Marljiva. Čvrstoga karaktera, znala što hoće u životu, imala vrlo jasna načela ponašanja i djelovanja. Tata ju je uvijek usmjeravao prema pravu, ali imala je puno interesa. Bavila se i grafologijom. Položila je ispit za grafologa, zanimali su je jezici. Ona je jako voljela i tatu i mene. Bila je vrlo lukava i nikad nije upadala u zamku pitanja ‘Voliš li više mamu ili tatu?’. Uvijek bi odgovarala da voli i mamu i tatu. I moj muž u Ivanu je bio naprosto beskrajno zaljubljen, iako je isprva želio sina. Izabrao je ime Hrvoje i čak mi kupio neku knjigu o majčinstvu u kojoj je pisalo: ‘Mom dragom Hrvoju’. A onda se rodila Ivana i ja sam imala pravo izabrati ime za curicu - sa smiješkom se prisjeća. Kći često sanja. I voli te snove. Kako objašnjava, Ivana je u njima tako živa, aktivna, kao da je uistinu tu.
- Sanjam je često i nekad u snovima osjećam da je stvarno tu. I sama sebe uvjeravam: ‘Pa vidiš, Ljerka, da je ona živa, nije mrtva!’ To je zanimljiv osjećaj koji imaš negdje u podsvijesti - znaš da je nema, ali odahneš kad si s njom u snovima. To je taj fantastičan osjećaj dok spavaš. A onda se probudiš, nije ugodno taj trenutak, ali me brzo preplavi spoznaja da je živa, u nekoj drugoj dimenziji i da mi se kroz san javila da je tu - niže Ljerka i spušta pogled. I danas joj tijelom zna proći jeza kad prođe stubištem na kojem je njezina jedinica izdahnula.
- Danas mi je mnogo manje strašno proći tim stubištem nego onda. Ali svaki put kad sam na stubištu pazim ide li netko za mnom i tko. Nevjerojatno kako čovjeku te neke stvari ostanu kao uvjetni refleks. Taj koji je uhićen vjerojatno ju je ubio, ali bitno je tko je njezino ubojstvo naručio. To je bilo klasično ubojstvo stila eliminacije. Nikad se to nije saznalo niti će se ikad saznati. Nisam inzistirala na traženju pravog naručitelja tog ubojstva jer mislim da to ne bi ništa promijenilo. Bio to ovaj ili onaj, Ivane nema. A taj tko je to naručio ionako će jednog dana odgovarati na vječnom sudu. Neka njezino ubojstvo nosi na vlastitoj savjesti - zaključila je Ljerka dok su joj se u očima miješali nemoć, gnjev, tuga.
Zakladu “Ivana Hodak” osnovali su godinu dana nakon ubojstva za stipendiranje djece iz domova, udomiteljskih i siromašnih obitelji.
- Željeli smo da iz cijelog tog zla proizađe nešto dobro i što bi joj bilo drago. Već smo odškolovali 50-ak djece koja su završila četverogodišnji studij.
Dali su ukupno 120 stipendija.
Ljerka Mintas Hodak je na dan ubojstva kćeri te na dan uhićenja Ivanina ubojice uplatila novac za siročad u Kongu i Keniji, a nekoliko mjeseci nakon njene smrti dva tjedna je provela kod hrvatskog misionara u Ruandi, fra Ivice Perića. Pripremajući se za pokretanje velikih humanitarnih akcija u Hrvatskoj u korist afričke djece, Mintas Hodak je u društvu fra Ivice Perića obišla i okolne zemlje: Burundi, Kongo i Ugandu, u kojima djeluju časne sestre iz Hrvatske.
“Unatoč siromaštvu tamošnji ljudi imaju smirenost i optimizam koji plijeni. Gledajući ih kako mukotrpno, ali s povjerenjem u život podnose sve tegobe, može se reći da se u njima Krist i danas penje na Kalvariju”, piše na internetskoj stranici Centra “Otac Vjeko”. Osobito su je oduševili naši misionari.
“Oni ljude u Africi školovanjem osposobljavaju da sami zarađuju za život. Na taj način Crkva pomaže ne samo da se ti ljudi obrazovanjem izvuku iz siromaštva nego i da sačuvaju dostojanstvo”, napisala je Ljerka Mintas Hodak, koja već dulje vrijeme sudjeluje u akcijama za pomoć djeci Afrike.
Na tom je putu upoznala i fra Miru Babića, svećenika koji živi u misiji u Subukiji, mjestu dvjestotinjak kilometara udaljenom od Nairobija, i brine se o napuštenoj djeci i siromašnim ljudima. Fra Miro Babić bio je domaćin u Keniji njoj i njezinoj prijateljici Andreji Ribarić.
– U Subukiju dolaze volonteri iz cijelog svijeta i na svaki način pomažu toj misiji u sklopu koje je škola te dom za djecu. Mene je zapalo pranje suđa, ali sam pomagala i u domu i školi. Uglavnom smo se igrali s djecom koja su vrlo draga i komunikativna, a i dovoljno dobro govore engleski jezik pa nismo imali problema u sporazumijevanju. Ta su djeca čista, žive u urednoj kući, svatko ima svoj krevetić i tri obroka u danu, što su puno bolji uvjeti od onih u kojima žive mnoga tamošnja djeca koja imaju roditelje. Nerijetko obitelji s petero i više djece žive u kućicama od zemlje ne većima od dva četvorna metra, spavaju na zemlji i jedu samo jedanput dnevno – ispričala je Ljerka Mintas Hodak koja je u misiju odnijela mnogo igračaka, pomagala za učenje, lijekova i puno bombona, čemu se mališani tamo uvijek najviše razvesele. Uz to je darovala i 200 eura da se jednoj obitelji sagradi nova kuća, jer stara samo što se nije urušila.
I na dan ubojstva svoje kćeri Ivane, 6. listopada 2008., uplatila je novac za siročad iz Konga, brata i sestru Mapendo (8) i Anaclet (11) Mushagalusa. Htjela je o tome obavijestiti i kćer, ali na Ivanin telefon nije se više nitko javljao. Na dan uhićenja Ivanina ubojice uplatila je pomoć za dvije curice u Keniji.
| Vaše ime | |
| Komentar | |
