JEDAN OD NAJUSPJEŠNIJIH HRVATA POKRENUO INICIJATIVU ZA ULICU FRA BERNARDA MARIĆA

Datum objave: 03.01.2021   Broj čitanja: 2472
Čovjek za krizne situacije! Tako bismo mogli opisati Damira Zorića, desetljećima jednog od najuspješnijih Hrvata, nekoć istaknutog političkog dužnosnika, desetljećima jednog od vodećih ljudi u koncernu Agram, gospodarskog tajnika Matice hrvatske, profesora, književnika...
JEDAN OD NAJUSPJEŠNIJIH HRVATA POKRENUO INICIJATIVU ZA ULICU FRA BERNARDA MARIĆA

...koji je od ljeta predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca. Radi danonoćno u doba najveće zdravstvene i gospodarske krize, stoga i ne iznenađuje što nije u rodne Grude mogao dolaziti onoliko koliko je želio. Međutim, nekoliko dana prije Nove godine uhvatio je vremena za intervju u Večernjem listu BiH. Prije potresa u Hrvatskoj i tragedije u Hercegovini, međutim njegova poruka iz naslova kao da je predosjećala da hrvatski narod treba ohrabriti da ne klone u teškim trenucima. Intervju vam danas prenosimo u cijelosti:

 


Večernji list: Za početak, kao prvi čovjek poslodavaca u Hrvatskoj, koliko je teško biti poslodavac u današnjem vremenu?

Biti poslodavac, odnosno poduzetnik, nikada nije jednostavno. Danas, zbog pandemijske krize, osobito je zahtjevno. Poslodavac uvijek mora biti čvrsto uporište u svakom poslu, poduzeću, pothvatu. Kad poslodavac popusti, onda pada i posao, ugrožena je egzistencija zaposlenika. Stoga je na poslodavcima i poduzetnicima velika odgovornost.

 

Večernji list: Kakve vam se čine mjere koje se donose u cilju usporavanja pandemije koronavirusa?

Ovo je kriza s tisuću lica. Ne ugrožava samo zdravlje ljudi nego prijeti razaranjem svih sustava gospodarstva i društva u cjelini. Sve do jučer normalno danas je izvrnuto naopako. Iako traje dugo, o svemu još uvijek znamo malo. Kad god pomisliš da kriza ide svom kraju, ona se još više rasplamsa. Mjere su nužne, u okvirima su mogućega. No od mjera koje su usmjerene na kratkoročno preživljavanje ne mogu se očekivati dugoročni oporavci. Prave mjere, po prestanku krize, tek moraju uslijediti. Kada kriza prođe, tek tada nas čeka borba za oporavak. Gospodarstvo će biti iscrpljeno, osiromašeno, državni i lokalni proračuni bit će znantno iscrpljeni, čitavo društvo bit će dodatno opterećeno. Zato se već danas moraju planirati mjere za oporavak, već danas odgovorni, uključujući poslodavce, moraju pred društvenu zajednicu izići s jasnim planovima i okvirom oporavka. Čovjeku se mora jamčiti siguran pogled u budućnost. U protivnom ostat ćemo svedeni na niže vrste, lišeni svojih temeljnih svojstava – planiranja, predviđanja, očekivanja, optimizma. To nas čini različitim od svih drugih živih bića. Taj zdrav pogled u budućnost ne smijemo izgubiti. Ogromna je odgovornost države koja ne bi smjela dopustiti da nam se zamagle pogledi u budućnost. Hrvatska je u tom pogledu u relativno boljem položaju od Bosne i Hercegovine budući da se dobrim dijelom može nasloniti na europske mehanizme pomoći i oporavka.

 

Večernji list: Ljetos ste preuzeli nimalo zahvalnu funkciju u nimalo zahvalnim vremenima. Nekako se čini i od predratnih, preko ratnih vremena, a evo i današnjih pandemijskih, da je Damir Zorić čovjek za krizne situacije?

Tako nekako ispada, iako ne vidim ništa dramatično u tim poslovima ni nekada ni danas. Nemam straha pred izazovima.

 

Večernji list: Jeste li optimist, hoće li se svijet vratiti na staro?

Uvijek sam optimist. Nema boljeg goriva nego što je optimizam. Pesimisti su unaprijed izgubili. Kada se predaš, sasvim sigurno si izgubio. Ako si optimist, još uvijek ne mora značiti da ćeš uspjeti, ali priliku imaš, stvaraš je sam. Još nešto, veoma važno.

Optimizmom se, naime, stvara pozitivno motivacijsko ozračje, na neki način optimizam je zarazan, prenosi se i na druge. Tako se širi krug aktivnih ljudi i tako se brže i lakše dolazi do rješenja. Zato i u najtežim prilikama čovjek mora biti optimist jer je optimizam kao svjetlo koje i meni i ljudima oko mene omogućuje da vidimo izlaz. Što nas više ide prema istome rješenju, prije ćemo riješiti problem. I obrnuto. Ako ostajemo u mraku optimizma, onda oko sebe ne vidimo ništa, ostajemo izgubljeni. Ne vjerujem da ćemo se baš u svemu vratiti na staro. Ovo je tako krupna i korjenita promjena našega osobnog i društvenog života da jednostavno nećemo moći natrag baš u svemu. Mnogo toga za čime čeznemo danas jer nam nedostaje, s prolaskom krize oživjet će još i više nego što je nekada bilo. Ali neke stvari nepovratno će se promijeniti.

Možda svih promjena još i nismo svjesni i teško ih možemo predvidjeti. Pogledamo li unatrag petnaestak, dvadeset godina, lako ćemo uočiti ogromne promjene u komunikaciji koje i bez pandemije dominiraju društvom. Koliko je samo tehnoloških novotarija koje su prije dvadesetak, tridesetak godina bile preplavile svijet, a danas su već izumrle i malo tko ih koristi. Sjetimo se videorekordera, CD-playera i sličnih stvari koje su danas zastarjele, praktički se više i ni proizvode jer su ih zamijenila tehnološki daleko naprednija rješenja.

 

Večernji list: Dugo godina jedan ste od najvažnijih ljudi Matice hrvatske, pa koliko je ovo vrijeme utjecalo na kulturu? U svemu lošem, neki ljudi koji dosad nisu bili “zagrijani” za kulturu kažu da su u vremenu “lockdowna” čitali knjige i gledali predstave online.

Kriza može biti poticajna, osobito za kulturno stvaranje. Krize nas tjeraju da dublje i temeljitije promislimo o nekim stvarima koje nas okružuju i pitanjima s kojima živimo. U tzv. normalno vrijeme odgovori su se činili samorazumljivima pa na neki način i banalnima. Ali suočeni s novim prilikama ili, bolje rečeno, neprilikama, ljudi se okreću traženju odgovora. Važnost kreativne snage kulture u tom smislu nezamjenjiva je. Matica ima svoju trajnu ulogu, ali u ovakvim vremenima dobiva i dodatnu važnost i smisao. Upravo o umješnosti kreativnih ljudi i stvaratelja ovisi i novi smjer društva, iskorak prema novim vrijednostima. Bez stvaranja novoga, bez inoviranja kulture i društvene zajednice, u svim njezinim segmentima nećemo postizati nove vrijednosti na kojima se gradi budućnost. Možda se može činiti paradoksalnim, ali bez te inovativnosti kulture nema ni čuvanja staroga nasljeđa. To je misija Matice hrvatske i svake druge kulturne ustanove.

 

Večernji list: Da vas vratimo malo do rodne Hercegovine. Jeste li imali vremena navratiti do Gruda ovog ljeta?

Nažalost samo dan, dva. Nedovoljno.

 

Večernji list: U posljednjem intervjuu govorili ste nam kako se čini da još uvijek čujete vrisku one vaše dječačke družine iz Gruda i kako nigdje nemate taj osjećaj da susrećete babu i dida, a umrli su i prije nego ste vi rođeni, kao u Grudama. Je li s godinama sjećanje sve jače?

Što je čovjek stariji, barem u mojem slučaju je tako, te veze postaju čvršće, potreba sve izraženija. Ne znam može li se nakon pedeset godina govoriti o sjećanjima. Jer sjećanje podrazumijeva pojedine događaje, mjesta, vrijeme, ljude i ono što su činili. Takvog, dokumentarnog sjećanja sve je manje, ako ga uopće više i ima. Ostale su slike, nestvarni svijet, imaginarij krajolika, doživljaja, lica i imena, potreba za pripadanjem. Na toj pozornici mnogo je likova, riječi, slika. I sam sve češće vidim da to nisu tek ljudska sjećanja na prošlost, nego je to jedan moj osobni svijet koji ne nalazim, a niti tražim igdje drugdje. Da, ja znam da su te stare zidine zarasle i sablasno puste. Ali čim pomislim na njih, sve oživi i kao da ništa od onoga starog života nije nestalo i izgubljeno. Volim se vraćati u taj svijet.

 

Večernji list: A u tom svijetu moramo spomenuti i fra Bernarda Marića koji nas je napustio ovog ljeta. Jako se ponosio vama...

S fra Bernardom me vezalo prijateljstvo još od prvoga vjeronauka koji nam je držao u Vrućicama u kući Ikana Miloša. Sjećam ga se, dolazio je na nekakvu ogromnom motociklu, davao nam je one svetačke sličice, poučavao nas molitvama. S njim sam ostao trajno povezan iako, kako to obično bude, nisam se dovoljno sastajao. Bio je rijetko nadaren da razumije ljude. Uvijek je jednostavno odgovarao kakvim primjerom ili zgodom. Nije se razmetao velikim mudrostima i znanjima, iako mu ni to nije bilo strano, jer bio je načitan i dobro informiran, nego je radije iznosio poučne riječi ljudi iz svoje okoline, osoba koje svi znamo, mještana. On je bio prava riznica pameti tog našega običnoga svijeta. Prepoznavao je pametne riječi i domišljate zgode pojedinaca i time im isticao općenitu važnost. Mislim da bi mu se Grude trebale odužiti tako da se neku ulicu ili možda one skaline koje od ceste vode gore prema župnoj crkvi, ili koji dugi prilaz, nazovu po njemu. Ako već nije pokrenuta takva inicijativa, onda molim one u čijem je to djelokrugu ovlasti da to pokrenu. Ako se na tome već radi, onda to mogu samo pozdraviti i poduprijeti. Čovjek je toliko volio Grude da je to najmanje koliko mu se Grude i župa sv. Kate mogu odužiti.

 

Večernji list: Ove Svete Kate u vašim Grudama nije bilo gange i zbog pandemije i zbog smrti fra Bernarda, ali ona se nije ugasila trajno. Naprotiv, čini se da je zahvaljujući ljudima poput vas pa Gorana Marića, radijskog voditelja Tome Matkovića, onda i drugih istaknutih ljubitelja haikua s kamena još više dobila na važnosti sa znanstvene strane?

Nema tu posebnih zasluga. Tradicija i baština prošlih vremena i danas su žive i imaju budućnost. Prije koju godinu, sasvim slučajno, razgovarajući s Antom Kraljevićem, možda i najboljim poznavateljem gange, zateklo nas je pitanje o stihovima jedne gange ne tako davno zabilježene u Lovreću. Riječ je o nekoj vrsti hiperbole neizrecivosti koja, u različitim inačicama govori da se jadi ne bi mogli opisati ni na papiru veličine neba, kad bi tinte bilo koliko je mora. Kada sam počeo istraživati podrijetlo te neobične hiperbole, otkrio se nevjerojatan povijesni put širenja toga motiva od stare orijentalne književnosti, uključujući i biblijsku i islamsku književnost, preko obrednog pjesništva srednjovjekovnih europskih rabina, kršćanskih preporoditelja, na jugu fra Matije Divkovića, a na hrvatskome sjeveru isusovca Jurja Habdelića, koji su ih prenijeli u pučku baštinu.

 

Večernji list: Velikim slovom uvijek pišete riječ Zavičaj. Što on danas za vas predstavlja?

Upravo to – mjesto, ljude i baštinu koja se uvijek piše velikim slovom.

 

Večernji list: Jesu li u pripremi neke nove knjige ili znanstveni radovi iz pera Damira Zorića?

Zamisli, da. Nacrti nekih novih priloga su zgotovljeni. No, trenutačno nema vremena za ozbiljnije pisanje. Kad bude – bit će.

 

Večernji list: Živjeti nam je i u ovom vremenu pa kao čovjek koji je prošao i sito i rešeto, kako se kaže, što možete poručiti ljudima u svojim domovinama BiH i Hrvatskoj?

Naš je narod uvijek bio ustrajan i uporan. Takvi trebamo i ostati, samo tako možemo opstati.•

Vaše ime
Komentar
 
Hvala na komentaru.
Vaš komentar će biti pregledan od strane administratora.
  • Zagreb05.01.2021 08:02 sati
    Opraštao je i izdajicama i licemjerima i pružao im ruku pomirenja. Šibale ga bure i oluje, a nisu ga slomile! Velikan!
  • Župa04.01.2021 23:54 sati
    Ako postoji blažen čovjek u našem narodu onda je to naš fra Bernard! Legendarni svećenik! Redovito kad se molim u mislima mi je i molim ga da zagovara za nas!
  • Ero04.01.2021 23:28 sati
    Zasluženo!
  • Ero03.01.2021 12:35 sati
    Ideja postoji od dana smrti, trebalo je pustiti da se malo slegnu emocije i Damir Zorić je pogodio termin, a boljeg čovjek da pokrene inicijativu Grude nemaju. Ako netko u svakom trenutku može biti načelnik općine Grude to je Damir Zorić, čovjek koji je prošao sve i kojem su sva vrata svugdje otvorena. To je čovjek kojeg slušaju i u Crkvi u Hrvatskoj i kad takav netko ovo izgovori za našeg fra Bernarda onda inicijativa još više dobiva na težini. Čestitke zemljače, velik si! A i ostatak intervjua, izvrstan!
  • Josko03.01.2021 11:41 sati
    Zar uvijek neko sa strane treba nešto da nam predlaže. Odlična ideja koja će biti po držana, mogla je doći i od domaćih. tj. Onih koji žive u Grudama.
Sva prava pridržana  ©  GRUDE.COM  2007-2021
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Dizajn i programiranje: AVE-Studio