PALADINO: Hercegovce sam zavolio u ratu, u Mostaru radim od 7:30 do ponoći!

Datum objave: 09.01.2021   Broj čitanja: 6187
Profesor i doktor Josip Paladino hodajuća je legenda, jedan od najpoznatijih, najomiljenijih i najtraženijih hrvatskih liječnika.
PALADINO: Hercegovce sam zavolio u ratu, u Mostaru radim od 7:30 do ponoći!

 

Zbog njega su na zagrebačko Rebro nastavili dolaziti pacijenti iz čitave Jugoslavije i nakon što se ta država raspala, sve do proljeća 2018. kada ga je Rebro uputilo u mirovinu i odreklo se zlatnih, za mnoge čudotvornih ruku slavnog neurokirurga. Prije tri mjeseca doktor Paladino je proslavio 70. rođendan, a pacijenti mu i dalje hrle sa svih strana, ali sada u Sveučilišnu kliničku bolnicu u Mostaru gdje je nakon odlaska s Rebra prihvatio posao predstojnika Klinike za neurokirurgiju.

O njegovoj izvrsnoj kondiciji govori i to što smo ovaj razgovor obavili prošle nedjelje stojeći dva sata na priličnoj hladnoći na Cvjetnom trgu uz Nescafe vaniliju u papirnatoj čaši i pokoju snježnu pahulju. Susret s tim izuzetnim čovjekom podsjetio me je koliko smo osakaćeni i ljudski i profesionalno zakinuti dok intervjue radimo preko telefona, skajpova, vibera i zoomova. Jer, za moj osobni doživljaj i dojam o doktoru Paladinu najvažniji trenutak dogodio se na početku, kada mi je srdačno i bez ustezanja pružio ruku, i na kraju, kada je moju ruku obuhvatio s oba svoja dlana. Vjerujte mi, te ruke imaju terapeutski učinak i iz njih struji sve ono što je nedohvatno riječima. Bez tog rukovanja ja se ne bih usudio reći da sam zaista upoznao doktora Paladina. U uvodnom neobaveznom ćaskanju spomenuo sam kako upravo čitam knjigu “Faktologija” švedskog liječnika i statističara Hansa Roslinga koja čitatelja, uz preporuku i pohvale Billa Gatesa i Baracka Obame na koricama, želi uvjeriti da je današnji svijet puno bolji nego što većina nas misli i vjeruje. Počevši od ekonomskih prilika u kojima većina od preko sedam milijardi ljudi živi.

Svatko želi čuti što mu godi, jer nekome tko je bogat uvijek je u uhu ipak jedan blagi osjećaj ne krivice, ali razlike prema onom tko je siromašan. Takve ekonomske studije su dobre u tom kontekstu jer govore da postoje trendovi i globalni pomaci. Ali zapravo, kad gledate ukupno sve zajedno što smo napravili, napravili smo jako loše. Nikada nisu bile toliko velike i drastične socijalne razlike kao danas. To je socijalna nepravda koja generira posljedice za ovo vrijeme i za ovaj planet. Fascinantno je da je na Zemlji 1950-ih živjelo tri milijarde ljudi, a danas nas je sedam i pol. Malo je utješno da se taj rast donekle ipak zaustavlja, ali ja tu vidim u prvom redu problem odnosa sedam milijardi i onih najviše sedam milijuna koji izvlače najveću korist i profit i čijim je interesima sve ostalo podređeno – bio je uvodni komentar dr. Paladina.

Ovo su rijetki slobodni dani u vašem životu. Živite li jednakim tempom kao i prije, na Rebru?

Da, i još napornijem, jer sam već evo treću godinu tjedan dana u Hrvatskoj, a tjedan dana u Mostaru i svaki tjedan na autocesti.

Vozite li sami?

Ne, šalju vozača po mene, inače bih već poginuo. Često krenem u noć, umoran iza operacije. Vozači su profesionalci i ja stignem za tih pet-šest sati vožnje još mnogo toga i obaviti. Čitam ili telefoniram. A dan mi u Mostaru počinje ujutro u 7.30 kada imam kolegij, u 8 vizitu i u pola devet sam već na operaciji. Izađem navečer iz bolnice obično između deset i ponoći.

Je li vam to tamo lakše kad ne žurite kući obitelji?

Nije samo to, nego su tamo ljudi već nakon prvih nekoliko mjeseci shvatili što im se pruža. Bosna i Hercegovina je velika država sa samo tri relevantne neurokirurgije, u Tuzli, Mostaru i Sarajevu. Tako da mi dolaze ljudi iz cijele države, od Bihaća, Cazina, Žepča, do Zvornika, Ploča i Nevesinja. A između svake operacije me čekaju pacijenti koje moram pregledati. Ne mogu ljudima koji su četiri-pet sati vozili da mi dovedu svoje dijete reći da sam umoran. I tako idem doma tek kad sve obavim. Držim taj tempo već tri godine i za sada je sve u redu, zdravlje me još služi.

Dolaze li sada tamo, kao i prije na Rebro, i pacijenti iz susjednih država?

Da, naravno, od Slovenije do Makedonije. Dok nije krenula korona, imali smo 25 do 30 posto pacijenata iz drugih država, uključujući i one iz Hrvatske, osobito iz Dalmacije kojima je ionako bliže Mostar nego Zagreb. To je nešto što čovjeka veseli, jer to je smisao mog posla, učiniti nekome nešto dobro.

Imali ste i drugih ponuda. Zašto ste odabrali Mostar?

Zato što sam još za vrijeme rata upoznao ljude u Hercegovini i sprijateljio se s njima i onog trena kad su poželjeli od rekao bih rudimentarnih elemenata jedne struke napraviti jednu pravu kliniku uz Sveučilišnu bolnicu i Medicinski fakultet za mene je to bio prirodan potez i izbor. Ratna prijateljstva su najčvršća i najveća.

Kad bi vas pitali zašto niste već davno otišli u svijet, vi se, koliko znam, niste nikada razbacivali velikim pojmovima kao što je domovina i domoljublje, nego biste samo rekli da volite ljude oko sebe i svoj posao...

Ideja odlaska meni je oduvijek na neki način značila izdaju, u prvom redu ljudi koji su ovdje u mene vjerovali samo zato što bi meni osobno tako više odgovaralo. Pitanje odgovornosti u svakom poslu je jako važno, ali i životne odgovornosti, obaveze prema onima koji u vas u nečemu vjeruju. U banku, u crkvu i u bolnicu, a osobito u kirurgiju, idete s vjerovanjem. Morate imati povjerenje prema onome kome dolazite u svakoj od te tri institucije. A povjerenje je bilateralna kategorija. Kao što su pacijenti dali povjerenje meni, ja im moram s punim srcem vraćati ono što su mi poklonili. To je velika stvar kada netko baš vama želi doći, leći i dopustiti da ga uspavate i da mu napravite nešto što može biti ireparabilno. Tu nema povratka. Kad vadite nekome tumor iz jetre, morate voditi računa o mnogim stvarima i to je vrlo kompleksno. Ali, između ostalog morate kalkulirati koliko pacijentu ostaje zdrave jetre. Svi hepatociti u jetri imaju jednaku funkciju i jetra se obično dobro regenerira. U mozgu nije tako. Svaki neuron je specifičan po svojoj funkciji, unikatan i jedinstven. Ako ga na bilo koji način izgubite, nema popravka. Toga morate biti jako svjesni u ovom poslu kojim se ja bavim i to je jedna od odrednica s kojom ulazim u kontakt s pacijentom, analizu njegova slučaja i ono što mu mogu pružiti. I tu se mora biti jako pošten i iskren.

Često je to pitanje života i smrti. Općenito je mišljenje da se liječnici poput vas moraju emocionalno distancirati da bi to izdržali. Čini mi se da to kod vas ne vrijedi.

Ne. Upravo obrnuto. Emocija je užasno moćna pokretačka sila u svemu. Ako znate koga operirate, ako znate ime njegove žene i vidite slike njegove djece, onda je vaša odgovornost prema njemu umnožena na kvadrat. Onda imate sasvim drukčiju relaciju spram njega. Meni je najveće veselje kada me bivši pacijenti pozdrave ili mi mahnu s druge strane ulice. To je cijena svih ovih, ne bih čak rekao napora, nego pokretanja samog sebe da izdržiš i napraviš i više od prosjeka ako si svjestan za koga i zašto to radiš.

A kako se nosite s onom drugom stranom, s nužnim gubicima?

Često mi se znalo dogoditi da, operirajući neko dijete, za koje znam da ima tumor toliko zloćudan da ćemo ga izgubiti ma što mi napravili, počnem u sebi razgovarati s nekim tko je iznad nas i kažem Bože, pusti njega, uzmi mene. Ja sam to iskreno osjećao u sebi i ne mislim da je to grijeh i to sam svaki put pošteno nudio onom tko bi to možda, ako me čuje, mogao prihvatiti, ako me čuje. To je jednostavno moj osobni stav. Nikada mi nije teško ostati na poslu koliko god treba i zato što jednostavno mislim da je to moja obaveza, poslanje i smisao mog postojanja na Zemlji.

Tko je i kako izgradio takav vaš svjetonazor i stav?

Ja sam iz liječničke obitelji, tako da sam od majke, očuha i svih oko sebe stalno gledao što to medicina znači i kako joj se moraš posvetiti ako želiš biti zaista dobar liječnik. Zadovoljni pacijenti su jedini meritum i jedino mjerilo uspješnosti liječnika. Osim toga, mene sretnim čine osobito još dvije stvari. Prva je ono što sam mogao pružiti kao liječnik i kirurg u Domovinskom ratu, a druga je Rebro, projekt gradnje nove bolnice koji sam započeo 2004. godine. Ideja da napravimo novo Rebro nakon što je ono stajalo pedesetak godina na istoj razini i da Hrvatska dobije jednu takvu bolnicu koja će svojom kompleksnošću i veličinom izroditi nove kvalitete, domete i iskorake, to smatram svojim najvećim doprinosom generalno medicini u Hrvatskoj.

Rano ste izgubili oca. Koliko se njega sjećate?

Sjećam se kao u nekom isprekidanom filmu kako smo se igrali i zajedno bojili figurice olovnih vojnika koje je on sam izrađivao. Imao sam pet godina kada je umro kao apsolvent medicine i zaista mi je cijeli život nedostajao, koliko god sam obožavao svog očuha i imao sreću što sam imao uz sebe osobu koja me voljela kao da mi je otac.

I dalje vrijedi ono vaše da je Rebro vaš dom protiv kojeg ništa loše nikada nećete reći?

Apsolutno.

I premda nisu fer postupili prema vama?

Postupak je bio zakonit, korektan i fer prema svim važećim zakonskim odrednicama. A koliko je bio razložan, razuman i pametan, to je druga kategorija. Ja nisam otišao ni s kakvom gorčinom, Rebro je i dalje moj dom u kojem sam proveo praktički cijeli svoj dosadašnji stručni život i još i danas, kada pacijente upućujem na Rebro, ja im kažem morate ići kod nas. Druga je stvar što mi imamo propise i zakone koji su takvi kakvi jesu. Pokazalo se i sada u ovoj situaciji s koronom da dobrih liječnika nema baš previše i da mi kao mali narod moramo iskoristiti sve resurse koji postoje. Možda će to danas-sutra potaknuti neke promjene u organizacijskom pogledu jer naši mladi kolege završavaju fakultet s, nažalost, dosta skromnim praktičnim znanjem u kliničkoj medicini i mislim da tu treba očekivati u budućnosti i prilagodbu samog kurikuluma medicinskog studija današnjem vremenu. Mislim da je on, nažalost, s tradicijom kao osnovicom, postao preopterećen novim predmetima, strukama i spoznajama koje je trebalo utrpati u tih šest godina studija i da je to limitiralo onaj dio kliničke prakse koji liječnik mora proći tijekom studija da bi počeo svoj samostalni život.

Doktor Nogalo je ovih dana dobio prvostupanjsku presudu u svoju korist nakon što je smijenjen s mjesta ravnatelja Dječje bolnice Srebrnjak. I vi ste bili tužili Rebro zbog načina na koji ste svojedobno bili smijenjeni s mjesta ravnatelja, ali pravomoćnu presudu na Vrhovnom sudu dobili ste tek osam godina poslije. Mislite li da isto čeka i dr. Nogala?

Nažalost, bojim se da je vrlo vjerojatno da će on doživjeti vrijeme za mirovinu prije nego što će dočekati pravomoćnu presudu i kraj te priče.

Je li vama presuda u vašu korist na kraju uopće bila od ikakve koristi?

Koristila mi je utoliko što sam svojim prijateljima mogao pokazati da sam govorio istinu i da nisam bio u krivu. Ničem drugom nije služila.

Ova pandemija je ispit za zdravstvene sustave, ali i za države i politike. Kako gledate na opći odgovor i na zatvaranja sredina u vlastite granice?

Glavna poruka koju moramo izvući je da se svijet mora početi ponašati globalno i zajednički ujedinjeno rješavati neke stvari. Vidite koliko ima raznovrsnih i raznorodnih koncepcija o primjeni cijepljenja, o ponašanju s pacijentima, izolacijom da ili ne, mjerama ovakvim i onakvim, kolike razlike postoje među regijama, a kamoli među državama ili kontinentima. Svijet kao jedan mali plavi planet u crnom prostoru svemira mora početi globalno upravljati za njega vitalnim procesima, a jedan od njih je i zdravlje stanovništva. Svjetska zdravstvena organizacija mora operativno dobiti potpuno drukčiju ulogu od one koju je imala do sada kao jedna konzultativno-kontemplativna institucija. Zatvaranje granica dokaz je da još nismo dosegli razinu kooperativnosti. Homo sapiens kao vrsta nije još shvatio koliko je zapravo ugrožen, osobito ako nastavi raditi u malim grupama i malim organizacijskim sustavima kao što su pojedine države. Ovakva pandemija zahtijeva globalni pristup utemeljen na činjenicama, medicinu zasnovanu na dokazima i na efikasnom djelovanju. Mnogo je još nepoznanica i baš zato mislim da je u ovom času ekstremno bitno da se populacija prokuži na način da se provede cijepljenje koje je u ovom času jedini medicinski razložan odgovor. Sve ostale ideje samo nas usporavaju u dostizanju cilja, a to je stavljanje pandemije pod kontrolu.

Kako biste vi pristupili ljudima koji su jednostavno sumnjičavi jer nemaju dovoljno informacija?

Kada izgradiš kuću pa ti se sruši jedan zid, nisu krive cigle, nego najčešće ti sam jer nisi poduzeo sve što treba da taj zid bude čvrst. Mislim da smo dosta promašili što nismo puno prije počeli ne propagandnu pozitivnu kampanju, nego kampanju objektivnog informiranja. Vjerujem da bi tada broj skeptika bio puno manji. I još nije prekasno da se krene na prihvatljiv način.

A u svjetlu one priče s početka našeg razgovora o profitu koji svime vlada, vi vjerujete da su Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji etika i profesionalno poštenje i dalje na prvom mjestu?

Na to bih pitanje odgovorio protupitanjem. Evo sad su kraj nas malo prije projurila troja vatrogasna kola pod sirenama. Idu gasiti neki požar. Mislite li da sada treba analizirati tko će profitirati na potrošenoj vodi i na novim ciglama za obnovu te kuće? Ja bih se sada koncentrirao na to da vatrogasce treba pustiti da ugase tu vatru. A poslije možemo analizirati može li se voda platiti jeftinije i može li se materijal za obnovu izraditi na pošteniji način.

Kako gledate na izolaciju u kojoj ljudi umiru bez ikog svog do sebe?

Nažalost, tako je umro i naš veliki prijatelj, moj i moje supruge, poznati arhitekt Nikola Filipović. Da se to dogodilo u normalnim okolnostima, barem bi prijatelji i struka bili kraj njega. To se može gledati i kao atavizam, ali mi kao vrsta se rađamo, živimo, bolujemo, slavimo i tugujemo zajedno, a nama je ukradena prilika da prijatelja ispratimo svi zajedno. To je grozna posljedica pandemije. Smisao života je da se probudiš kraj nekoga koga voliš i tko te voli. I da, kad odlaziš, da te za ruku drži ta osoba koju voliš, koja te voli i u koju imaš povjerenja. Taj zadnji trenutak kad mi dođe, ja želim da moja tri sina budu oko mene, a ne stranci u bolnici obučeni u skafandere od kojih im i ne vidim lice. Zato mislim da je ovo jedna psihopatologija koju nam je nametnula korona i jednako teška posljedica kao i broj umrlih. Korona nas pogađa i u dušu, a ne samo u tijelo.

Vodi li itko računa o tim posljedicama?

To nas pitanje opet vodi na priču o vatrogascima. Ali, ta zgrada koja sada gori jednog dana mora biti opet uklopljena među druge zgrade. Činjenica je da mi koji preživimo moramo nastaviti živjeti dalje s netaknutim emocijama, a ne kao ljudi s oštećenjima na duši. To će biti jako teško ako se budemo prepuštali stihiji. I naravno da bi netko o tome morao organizirano povesti računa.

Znači da ne smijemo prihvatiti izraz “novo normalno”?

To “novo normalno” zadire u same korijene psihe naše vrste. Mi smo kolektivna bića i imamo i jednu vrstu kolektivne svijesti. Nismo mravi, ali smo na razini grupe jači. U tom kontekstu bi novo normalno značilo da se odreknemo svega što nas je do sada izgradilo i što nam otvara nove mogućnosti, jer mi možemo puno napraviti kao vrsta, ali zajedno. Pojedinac, nažalost, ne može izvesti poteze koje može kolektiv. U svemu ovom mislim da bi bilo strašno važno taj izraz “novo normalno” zamijeniti s “privremeno normalno” i poslije ga se odreći, zakopati u povijest i što prije zaboraviti.

Niste uspjeli sami izgraditi novu privatnu bolnicu, ali u jednoj takvoj radite.

Da, to je Poliklinika Radiochirurgia u Svetoj Nedelji. Tamo radim onaj tjedan kad nisam u Mostaru. I moram reći da je to dokaz koliko jedna dobra ideja i kvalitetna organizacija i dobri i sposobni vrhunski ljudi na jednom mjestu mogu napraviti uspješnih i dobrih stvari u jednoj struci. Ove godine tamo je načinjeno oko 1300 radio-kirurških intervencija uz jedan opsežan kirurških program. Ja sam prvi gama-nož u ovom dijelu Europe prije šesnaest godina kupio za Rebro, gdje danas imamo nov, potpuno moderan uređaj iste švedske marke. Preko četiristo operacija se godišnje napravi na njemu. Ali on služi samo za operacije na mozgu. A u Radiochirurgiji imamo američki uređaj koji se zove Edge i kojim možemo raditi procedure na cijelom tijelu i to daje novu dimenziju liječenju jer se može staviti pod kontrolu bolest koja je inače bila kirurški nedohvatna. A osobito mi je drago što mogu, ako mi dopustite, najaviti da je sada u tijeku nabavka i instaliranje uređaja koji se zove Cyberknife. To je robotički sistem za zračenje koji će se nadopunjavati s postojećim uređajem. To je ogroman iskorak jer u Hrvatskoj dobivamo centar koji ima dva uređaja za radio-kirurške zahvate na cijelom ljudskom tijelu. Kombinaciju takva dva uređaja trenutačno u Europi imate još samo u Münchenu i Istanbulu. To je i dokaz da se može i treba uspostaviti simbioza državnog sustava velikih bolnica i ovakvih specijaliziranih institucija.

Jesu li one također dostupne svim pacijentima?

Da, radi se na uputnicu kao i svaki drugi postupak u bilo kojoj drugoj instituciji. A strašno je važno da to dovodi i do novih spoznaja i koncepcija liječenja i da se u Hrvatskoj rade takvi pomaci. Ja sam počeo specijalizaciju iz neurokirurgije u vremenu u kojem se tek uvodio CT kao nešto novo, a još se radila pneumoencefalografija i ventrikulografija kao dijagnostička metoda. A mi danas primjenjujemo nanotehnologiju i submikroskopske dijagnostičke procedure. Ja sam presretan što sam sve to doživio u svom profesionalnom životu i uvijek me veseli otkrivati novo. Prošle smo godine uveli hibridnu kirurgiju u kojoj se kombinira robotika, klasična i radio-kirurgija. To je silno važno i za čitavu Hrvatsku, jer ako to ne pratite i ako niste na čelu tog vlaka, onda s njega možete slobodno sići i s perona samo promatrati kako vlak prolazi.

Hoće li doći vrijeme kada će se moći bez zlatnih ruku kirurga?

Već danas je robotika strašno napredovala u medicini. Kod nas se neke intervencije čak rade uz pomoć robotičkih uređaja koji su i proizvedeni u Hrvatskoj. Već smo zakoračili u eru u kojoj će strojna kirurgija imati itekako važnu ulogu. Međutim, to ni najmanje ne umanjuje ulogu čovjeka i natjecanje među nama. To nas samo činim boljima i nadograđuje nas.

Za kraj sam ostavio dvije stvari za koje već svi znaju da su vam najvažnije. Prva je obitelj. Zasnovali ste je kasno. Jeste li se kao samac u početku mogli više posvetiti karijeri?

Nipošto. Taj dugi samački period svog života ja bih najradije izbrisao jer mi je žao što i tada nisam imao ono što imam danas. Da se prije 22 godine nisam vjenčao sa svojom suprugom Zrinkom i da nema naša tri sina, ja danas sigurno više ne bih bio čovjek i kirurg kakav jesam. Supruga je arhitektica, ima svoj posao, svoje izazove i borbe. A meni je najveće veselje u životu kad dođem kući i vidim njih četvero na okupu. Oni su mi također i najveća motivacija da funkcioniram kao osoba, čovjek i profesionalac.


Vecernji.ba

TAGOVI:
Vaše ime
Komentar
 
Hvala na komentaru.
Vaš komentar će biti pregledan od strane administratora.
  • Mario11.01.2021 20:48 sati
    Bog vas nagradio svakim dobrom, a i jest , jer ste veliki covjek i humanista
  • Mila10.01.2021 17:10 sati
    Taj čovjek ANĐEO ,prije 2 god mi je spasio život.... Poštovanje vrhunskom lijecniku a velikom čovjeku prije svega !!!
  • Maša10.01.2021 16:58 sati
    Živa legendan💪
  • Nena Rendulić10.01.2021 16:11 sati
    Imala sam čast upoznati prof.Paladina Samo riječi zahvale ,nažalost moj suprug nije dobio borbu s zloćudnim tumorom glioblastome,uz sve napore prof.Paladina ,
  • Ivka10.01.2021 12:09 sati
    Svaka cast doktore. Moje postovanje i cestitke za vas trud znanje i rad . Zivili💓
  • Ero10.01.2021 11:18 sati
    Velik čovjek!
  • Ina majić10.01.2021 10:31 sati
    Svaka
  • Živko10.01.2021 06:39 sati
    Hvala Vam gospodine Paladino ! Takvog čovjeka teško je naći. Hercegovina će Vam vječito biti zahvalna.
Sva prava pridržana  ©  GRUDE.COM  2007-2021
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Dizajn i programiranje: AVE-Studio