Kao najveći pjesnik hrvatske književnosti 20. stoljeća, Ujević je bio jedan od rijetkih koji su se svojim stilom pisanja uspjeli približiti velikim europskim pjesnicima poput Charlesa Baudelairea i Théophilea Gautiera, a njegove pjesme vrhunski su primjeri soneta i slobodnoga stiha. Zahvaljujući njegovom izvrsno poznavanju hrvatske književne povijesti, ali i hrvatskoga jezika, Ujevićeve pjesme sve do danas ostaju primjeri ne samo izvrsnog književnog nego i jezičnog dostignuća.
Na grobu su mu uklesani sljedeći stihovi iz njegove pjesme „Igračka vjetrova“:
Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
O Tinu Ujeviću u Zagrebu su kružile brojne anegdote kao o boemu. Tako je ‘kolala’ anegdota kako se nakon što ga je konobar otpilio da ga, nažalost, ovako odjevenog u prnje ne smiju poslužiti, pojavio u svom najboljem izdanju, te zatim šalicu kave izlio u džep uz primjedbu: “Kad poslužujete odijelo, a ne čovjeka!”
No, da bi vas što bolje upoznali s Tinom kao čovjekom, a ne samo pjesnikom, nabrojat ćemo sljedeće anegdote:
Tin nije volio sudjelovati u razgovorima za vrijeme brijanja u brijačnici.
Svejedno, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima.
Jednom ga brijač upita: “Kako hoćete da vas obrijem?”.
“Bez riječi”, odgovori mu mirno Tin.
—————
Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac.
No, čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se žurno ispričavati.
“Ma ne morate mi se ispričavati”, rekao je Tin,
“iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara”, aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom.
—————
Jedan veseljak iz njegovog društva, vidjevši ga kako s praznom čašom stoji u gostionici, prišao mu je i rekao:
“Slaži nešto na brzinu i platit ću ti špricer.”
Tin ga i ne pogleda već mu preko ramena dobaci: “Ne, prijatelju, rekao si dva!”.
Kako je upravo trenutačno slagao, ovaj šaljivdžija mu je morao platiti piće.
—————
Ujevića, koji je ostao neženja do kraja života, neki prijatelji upitaše zašto se ne ženi.
“Ljudi se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju”, odgovori im Ujević.
—————
Jednoga dana Krleža ulazi u kavanu u kojoj je sjedio Ujević.
Krleža pozdravi
“Dobar dan ljudi, a i tebi pijani pjesniče”,
a Tin mu na to odgovori
“Dobar dan i tebi zastavo svih boja”.
—————
Jednu večer došao je Tin Ujević u prestižnu i finu zagrebačku kavanu, sjeo za stol i naručio kavu.
Međutim, konobar odbije njegovu narudžbu jer Tin nije bio prikladno odjeven za tako “otmjeno” mjesto.
Bez ljutnje Tin otiđe i vrati se u svom jedinom i najboljem odjelu te naruči kavu.
Nakon što mu ju konobar donese, on ustane, rastegne džepić od sakoa i polije kavu te kaže:
“To sam učinio zato jer ste Vi ovu kavu donijeli mom odjelu, a ne meni”.
—————
A za kraj ćemo samo dodati pjesmu zapis na pragu.
ZAPIS NA PRAGU
Ove pjesme to nisam ja, iako sam ih ja napisao
Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao.
Moj pravi život, ja sam samo disao.
Jer ja živim i kad pjesma umre. Ja živim i kad patnja mine.
Ima u meni nemira dragog, a ima i moje širine.
Ja puštam i drugog da govori za me.
A i sam govorim druge same.
Ja ne marim čovjek biti ako sam umio ljude bogovski reći.
O, ja. Ja sam od sebe i manji i veći.
O, ja. Moj drugi i moj treći.
Ja ne sanjam o sreći. No ne sumnjam o sreći.
Gle ovog dvojstva i trojstva moga:
ima u meni tmine,
no ima u meni i vedrine,
i moja divna sloga.
Tin Ujević
Izvori: Srednja.hr/Narod.hr
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
