Ružići su sinoć bili središte dobre atmosfere, ali i mjesto najljepših sjećanja na velike ljude našeg vremena koji su nas prerano napustili, ali i dalje itekako žive u našim srcima. Radi se o Mirku Marijanoviću Mirkasu i Ivici Mikuliću Rudiću, u čiju su čast odigrane memorijalne utakmice.
Prva utakmica igrala se u sjećanje na legendarnog Rudića, a sastali su se veterani HNK Bekija Grude i Caffe Rudić. Počelo je dobro za veterane koji su prezentirali seniorski nogomet. Na gol veterana stao je prekaljeni Mario Marić Abba, i to je bio pogođen recept veterana. Abba je branio, asistirao, a nisu mu odmogli ni šutevi Ivana Iličića (2 puta jako iznad gola u ogradu) i Drage Bandića (dva puta sam na drugoj isto u ogradu). Hrvoje Marić Hrto doveo je veterane u vodstvo, a unatoč činjenici da je malo mlađi od Kazuyoshija Miure, golgetersku formu iz 90-ih i početka 2000-ih godina nije izgubio. Udarna igla veterana bio je Petar Šimić Perija koji je radio pritisak na suca, voditelje, zapisničara i voditelja ekipe Caffe Rudić Ivicu Marića Šicka, pa je to najviše doprinijelo dobroj igri veterana, a dodatno ga je ražestila činjenica da mu je Toni Iličić donio sok da se osvježi nakon dvominutne igre, visokog intenziteta. I kad se činilo da će utakmica otići na stranu Bekije, čini se da je i Rudić pogurao svoju ekipu pa je golman, a u posljednje vrijeme sjajni igrač, Brane Ćorluka opalio jednu loptu s polovine terena precizno i neobranjivo za konačnih 1:1.
Za veterane su na memorijalu zaigrali Perija Šimić, Tomo Šanjić, Buco Miloš (odradio zagrijavanje na tribinama), Hrto Marić, Abba, Keka Palac, Ćoba Vukoja, Vinko Primorac kao predsjednik veterana, Šiša Zorić (dao doprinos, ali čuvao se za profesionalne turnire ovog ljeta), Tomo Sesar, Pipija Boban, Toni Bagarić i Davor Markota. S druge strane, nastupili su Nikola Žulj (jednom nesebično opalio po golu, umjesto da je dodao Iki koji je bio u gol prilici na drugoj), Ivan Iličić, Ivan Bura Spajić, Miljenko Alpeza, Brane Ćorluka, Ivan Iko Zucić (jedan od najpoznatijih grudskih Hajdukovaca, igrao u plavom dresu, na ponos Rudićeve ekipe), Drago Bandić i trener Ivica Marić Šicko.
Utakmici je nazočila obitelj našeg Rudića, supruga Nana, sin Marko koji je izveo početni udarac, i kćer Ivana, izuzetno talentirana mlada rukometašica, koja je uručila pehar najboljem igraču utakmice, a tko bi drugi bio nego Mario Marić Abba (najstariji član sportske obitelji). Nogometni lisac je primao čestitke brojnih, a mlađi naraštaji su oduševljeno čekali u redu da se uslikaju s tvorcem ovog velikog uspjeha na memorijalu.
Nakon revijalne za Rudića, uslijedila je revijalna utakmica za Mirka Marijanovića Mirkasa. Voditelji programa, Franka Bračić i Željko Andrijanić, kako su bili emotivni u prvoj utakmici, nastavili su i u drugoj pa su istaknuli još jedno ime koje je bilo redoviti posjetitelj memorijala, a to je Nikola Pokrivač koji nas je nažalost prerano napustio, ali ostat će upamćen kao prijatelj memorijala te Mirkasove obitelji, supruge Mile, nećaka Jerka Leke i svih ostalih. A u utakmici ekipa Mirkas i Podrum bilo je baš kako bi Mirkas želio, atraktivno i zanimljivo.
Početni udarac izvela je upravo Franka, prijateljica Mile i Mirkasa, a let štikle malonogometnim terenom nešto je neprocjenjivo na ovogodišnjem turniru.
U ranoj fazi ekipa Mirkas vodila je 4:0, a Marko Šimić Čiks kao da se htio iskupiti publici zbog ispadanja Selina, pa je trpao kao na traci. Jerko Leko se vjerojatno zapitao vrijedi li Čiks za Dinamo B, ali i on je čuo za ispadanje Selina pa ga je odlučio ostaviti još neko vrijeme kod svog imenjaka Jerke Miloša u HNK Grude. (Da vas ne zbuni, u Zagrebu su akuzativ i genitiv imena Jerko Jerka, a u Hercegovini Jerko Jerke). A onda se Podrum vraća. Drago Galić, Mate Vukoja, Damir Brkić i Toni Pralas prvo donose smanjenje rezultata na 4:2 do poluvremena, a onda u drugom izjednačenje i potpuni preokret na 4:5. E tada se profesionalci uozbiljuju. Ivan Krstanović postaje svjestan da je treći najbolji strijelac u povijesti HNL-a, Lucho Ibanez da je mlađi od Modrića i da bi i dalje trebao ozbiljno igrati, Jerko Leko da je on ipak buduća trenerska zvijezda u Hrvata, Marko Šimić Čiks je od početka ionako bio ozbiljan pa je morao samo nastaviti tako, diže se i Luka Brkić koji je htio dokazati Damiru s druge strane da je i dalje on najbolji u kući, a Goran Marijanović drži zadnji red pod kontrolom, dok Mika Marijanović daje upute kako igrati i obećaje igračima da ih neće častiti svu noć kavom, nego pivom, što je bilo ključno za konačni preokret. I tako do kraja utakmice Ljubo Marijanović je primio dva gola, možda je onaj Ibanezu pustio jer je nekad jednom rukom branio onakve bombe u rašlje, te se još s druge strane golčinom s centra proslavio Toni Pralas, i završilo je 7:6 za Mirkasa.
Jasno, da su Miro Slišković, Gile Mikulić i Mario Pezer odlučili izaći na teren ili pružiti nešto više na terenu, legende nogometa ne bi znale što ih je snašlo, a Čiks bi bio brzo prizemljen s dva, tri gruba starta, ali ovo je ipak bila revijalna utakmica i sve je završilo u duhu prijateljstva i ljubavi.
Na kraju je Mirkasova Mila uručila pehar za najboljeg igrača Čiksu Junioru, kumu, te još tri prijateljska pehara za Jerka Leka, Lucha Ibaneza i Ivana Krstanovića koji su istinski prijatelji ovog memorijala od samog početka.
Nakon utakmice, više se nije pričalo o nogometu, već o ljepoti Ivanjdanskog turnira koji zadržava i ovu tradiciju memorijala za dvojicu velikih ljudi na koje sjećanje ne blijedi. Naprotiv, kako godine prolaze, sve više vidimo koliko su društvu značili ljudi poput Mirkasa i Rudića, a koji danas s legendarnim Nikolom Pokrivačem pozdravljaju ovu smotru i zahvaljuju onima koji pronose njihova djela na ovakav, sportski način.
| Vaše ime | |
| Komentar | |
