Filipini su mnogima sinonim za rajske plaže, tirkizno more i bezbrižne dane pod palmama. No, stvarnost tog otočja često je daleko složenija i nepredvidiva, sirova i ponekad nemilosrdna.
Upravo takvo iskustvo donosi putopis Mije Zorića, koji je sredinom jeseni, u drugoj polovici listopada, krenuo na putovanje koje se vrlo brzo prestalo uklapati u klasične turističke okvire. Umjesto razglednica, njegovi zapisi donose stvarne situacije s terena; bez uljepšavanja, često kaotične, ali upravo zato iskrene.
Prije nego što je započela ova filipinska priča koju pričamo iz dana u dan, vrijedi ukratko pogledati cijeli put koji je stajao iza nje.
Mijo Zorić iz Hercegovine na ovo putovanje nije krenuo direktno u rajske krajeve. Put ga je prvo odveo do Beča, zatim preko Singapura sve do Filipina, destinacije na kojoj su planirali ostati 17 dana. No planovi su se, kao i mnogo puta kasnije, promijenili.
Na Filipinima su ostali pet dana duže nego što su planirali. Razlog nije bio uživanje, nego situacija koja se brzo pretvorila u borbu sa stvarnošću, bez vode, bez struje, bez letova i s tajfunom koji ih je doslovno zatvorio na otoku.
Nakon što su se napokon uspjeli izvući, putovanje se nastavilo u Vijetnamu, gdje su proveli pet dana. Tamo ih dočekuje potpuno drugačiji svijet, kaotične tržnice, jeftina odjeća i prizori koji nisu za svakoga, uključujući i pse na ražnju.
Sljedeća stanica bila je Malezija, gdje su ostali dva dana. Uređena, bogata i mirna, ali kako sam Mijo kaže, bez duše.
Potpuna suprotnost dočekala ih je u Seulu. Južna Koreja ostavila je najjači dojam, uređena, moderna i gotovo savršena. Toliko da, kako Mijo kaže, bez razmišljanja bi se tamo mogao preseliti.
Povratak kući vodio je preko Abu Dhabija do Beča, a zatim natrag u Hercegovinu, zatvarajući krug jednog putovanja koje je krenulo kao avantura, a pretvorilo se u iskustvo koje se ne zaboravlja.
A sve je počelo ovako.
Dan prvi
Stižemo na Filipine i vrućina je ogromna, a promet potpuni kaos. Nema pravih pravila, nema zebri ni nogostupa, cesta se prelazi trčeći između vozila. Smješteni smo u siromašnijem dijelu Manile, ali ono što odmah primjećujemo su ljudi; gledaju nas, mašu, zovu i pokazuju na nas. Vrlo su otvoreni i prijateljski.
Dan drugi
Napustili smo Manilu i stigli u Puerto Princesu. Četiri sata vožnje do smještaja prolaze uz prizore koji podsjećaju na scene iz serija, pista usred šume i kuće koje su u velikoj većini napravljene od lima.
Dan treći
Uzimamo skutere i vozimo se prema špiljama. Gorivo kupujemo u bocama, na litre, u malim kućama uz cestu. Vožnja brodom i ulazak u špilje donose zanimljivo iskustvo – majmuni, šišmiši, plaže. Šetamo i kroz prašumu, a dan završava igrom košarke s lokalcima.
Na povratku nas pogađa tajfun. Dobivamo upozorenje na mobitel, ali ga ne razumijemo. Ostajemo bez goriva, skuter se gasi i počinje dimiti. Mokri do kože, nekako se uspijevamo izvući. Navečer se opuštamo u bazenu i planiramo dalje.
Dan četvrti
Rano ujutro krećemo prema El Nidu. Vožnja traje više od pet sati u malom busu punom lokalaca. Vruće je i iscrpljujuće, a jedna beba nas cijelim putem promatra jer očito nisu navikli na turiste.
Dan peti
Cijeli dan provodimo na brodu; plivanje, ronjenje, kokos i upoznavanje ljudi, uključujući i dvoje Hrvata.
Navečer nastaje problem, nemamo smještaj i moramo na aerodrom. Tamo saznajemo da je let otkazan i da ne možemo ni ući unutra. Krećemo pješke kroz šumu do hotela, ali nas ne primaju i zovu policiju. Nakon razgovora šalju nas dalje kroz šumu.
Dolazimo do nečega što izgleda kao autobusna stanica usred ničega. Tamo provodimo noć s policajcima, bez ikakvog objašnjenja. U jednom trenutku iza nas se pojavljuje i tvor.
Dan šesti
Ujutro se vraćamo na aerodrom i konačno uspijevamo otići. Letimo za Cebu, a zatim autobusom idemo za Moal Boal. Navečer slučajno završavamo na rođendanu vlasnice hotela u kojem smo odsjeli.
Dan sedmi
Napokon se naspavamo. Odlazimo na plažu, vraćamo se u grad, kupujemo sitnice i večer provodimo uz društvene igre ispred smještaja.
Dan osmi
Dan počinje doručkom i odlaskom na ronjenje. Ronimo sa sardinama i morskim kornjačama uz vodiča. Navečer sjedimo u kafiću uz more i slušamo kršćansku glazbu, što je dosta tipično za Filipine. Upoznajemo Engleza i razgovaramo o putovanjima. Kasnije odlazimo u Cebu, grad koji nas ne oduševljava... prljav je i neorganiziran.
Dan deveti
U ranim jutarnjim satima krećemo na katamaran za Bohol. Dan provodimo odmarajući na plaži.
Dan deseti
Iznajmljujemo skutere i istražujemo otok. Odlazimo u šumu vidjeti tarsiere i šetamo kroz prirodu koja izgleda nestvarno. Kasnije se ušuljamo u luksuzni resort i provodimo vrijeme na njihovoj plaži uz koktele i tradicionalni ples.
Dan jedanaesti
Budimo se usred noći i idemo na Alicia brda kako bismo dočekali izlazak sunca. Zbog magle ne vidimo puno, ali iskustvo je posebno. Posjećujemo i Chocolate Hills prije povratka i dugog sna.
Dan dvanaesti
Krećemo dalje prema Siargau. Na putu upoznajemo backpackere iz Londona i Melbournea. Let traje kratko, a večer provodimo u mirnijem tonu.
Dan trinaesti
Bogu hvala potpuno opušten dan, doručak, bazen i odlazak na lokalnu plažu. Navečer perem robu ručno jer nema praonice.
Dan četrnaesti
Iznajmljujemo skutere i obilazimo cijeli otok. Vodopadi, plaže i druženje s djecom s kojom pjevamo i plešemo ostaju kao jedan od najljepših trenutaka.
Dan petnaesti
Surfamo na poznatoj plaži Cloud 9. Fizički zahtjevno, ali odlično iskustvo. Dan završava druženjem uz zalazak sunca među palmama.
Dan šesnaesti
Večer provodimo uz karaoke, koja se spontano pretvara u tulum na ulici. Puštamo balkansku glazbu, okupljaju se ljudi i nastaje prava atmosfera. Plešemo i družimo se s ljudima iz raznih zemalja.
Dan sedamnaesti
Saznajemo da dolazi veliki tajfun. U početku to ne shvaćamo ozbiljno, ali otkazani letovi i informacije o prošlim razaranjima mijenjaju situaciju.
Dan osamnaesti
Pokušavamo pronaći način da napustimo otok, ali bez uspjeha. Opskrbljujemo se hranom i vodom i čekamo. Nestaje struje i vode. Igramo karte i čekamo najgore.
Dan devetnaesti
Tajfun udara najjače. Ostajemo unutra, slušamo vjetar i molimo. Rečeno nam je da zaštitimo stvari u slučaju poplave ili razbijenih stakala.
Dan dvadeseti
Nakon tajfuna izlazimo van. Ulice su pune srušenih stabala i kablova. Nema interneta ni osnovnih uvjeta. Kasnije se selimo u drugi smještaj i navečer izlazimo s lokalcima.
Dan dvadeset prvi
Napokon dolazi dan koji prolazi u mirnom tonu, čitanje, kava i trening.
Dan dvadeset drugi
Konačno dolazi vijest o letu. Pakiramo stvari i napuštamo Siargao, ovaj put s kartom za Vijetnam i iskustvom koje će ostati s nama, iskustvom koje nikada nećemo zaboraviti.
-----
Ovo putovanje nije završilo savršenim planom puta. Završilo je spoznajom koliko se brzo sve može promijeniti.
Između trenutaka bezbrižnosti, smijeha i spontanih susreta s ljudima koje nikada prije nisu poznavali, našla se i ona druga strana putovanja... neizvjesnost, strah i suočavanje s prirodom koja ne pita za planove.
I možda upravo tu leži njegova prava vrijednost.
Jer neka putovanja ne pamtiš po mjestima koja si vidio, nego po trenucima u kojima si shvatio koliko si zapravo mali i koliko toga možeš izdržati.
Miji Zoriću preostaje poželjeti još mnogo ovakvih putovanja. Možda ne uvijek ovako nepredvidivih, ali svakako jednako bogatih iskustvima, pričama i uspomenama koje se ne zaboravljaju.
Mijo Zorić - Grude.com
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
