Ima dana kada se cijeli svijet svede na jedno prazno mjesto za stolom i na jeku koraka kojih više nema. Svijet oko nas žuri, kalendari okreću stranice, a u duši kao da sve stane na spomen onih bez kojih nam je život ostao nekako tiši i prazniji.
Samo kad bi mogli birati jednu minutu na ovom svijetu, dali bi sve dane koji su nam preostali da ih samo još jednom pogledamo u oči, dotaknemo njihove ruke i čujemo kako izgovaraju naša imena.
Boli ta praznina i ta nemoć što ne možeš pružiti ruku, čuti glas ili podijeliti običan trenutak.
Ali, u toj boli, dok čovjek stoji pred Bogom i prebire po uspomenama, dogodi se tiha preobrazba. Shvatiš da suze ne teku zato što si slab, nego zato što je ta ljubav ostala tu, čista i netaknuta, a nema više ruku da je prime.
Tuga je, zapravo, samo ljubav koja više nema gdje otići.
Nisu oni nestali. Oni nas i dalje prate s Onoga svijeta, tiho i strpljivo, čekajući dan kada će se ova tuga napokon vratiti ondje kamo i pripada - u zagrljaj iz kojeg je sve počelo.
Anđela Pejić/Grude.com
Komentari