Piše: Ružica Parlain/Grude.com
Od toga kako je i zašto nastao Svemir, što to znači biti čovjek, od čega je sastavljena duša i nije li zrak samo more za demone do mozganja zašto sam popila kavu umjesto čaja. Svi mi imamo svoje istine. A nitko ne zna i nikada neće znati jesu li naše istine zapravo velike zablude. Bile one zablude ili ne, prema njima živimo, radimo i djelujemo, te zauzimaju velik dio u izgradnji naše osobnosti. Vjerujem da je tako. Uvijek imate dva izbora, vjerovati ili ne vjerovati. I to je samo vaše. Nitko vam to ne može nametnuti, niti ući u vašu glavu i pritisnuti povjerenje. Kako odrastamo, kao da postajemo sve nepovjerljiviji. Ali prije toga vi ste, baš kao i ja, najprije bili obična, čista, neiskvarena, iskrena djeca. Rođena u svom domu gdje nas odgajaju roditelji, u školi gdje nas podučavaju učitelji i u svijetu gdje nas uništavaju i oduševljavaju ljudi.
Prirodno je da volim svoj dom. Svoju kuću. To je toplo i ugodno okruženje ispunjeno obiteljskom radošću i brojnim radosnim epizodama. Moju obitelj čine roditelji i nas četvero djece, tako da nije bilo teško svakodnevno osjećati istinsko bogatstvo u ljudima koji vas nikada neće napustiti. Naravno, kao dijete nisam razumjela što znače krvlju i genima povezani ljudi, koliki oslonac i utjeha oni mogu biti i koliki su oni zapravo dar. Kuća nam je smještena u blizini šume, prozor moje sobe gleda u gustu i misterioznu hrpu visokog zelenila. Kad bi padao mrak, moje oči bile bi uprte u tu šumu i bilo bi mi drago što sam u tom trenutku na sigurnom i toplom mjestu, a ne negdje vani uplašena i sama. Valjda je prirodno i da se dijete boji. Nakon što bih smirila svoj um i strah od velike i guste šume, oči se opet nisu odvajale od prozora. Bilo je tako zanimljivo osjećati takvu bujicu intrige i znatiželje pomiješanu s mirnoćom, ali ne mirnoćom jer sam u svojoj kući, nego predosjećanjem da bi tako bilo i da sam vani. A ondje u daljini vrhovi borova su dodirivali zvijezde. Tu je bilo još strašnije i ljepše. Kako fantastično, kako čarobno, kako lako dijete ostane zadivljeno. Samo kad je padao mrak. A prije mraka uvijek smo bili zauzeti. Preko dana smo se uglavnom igrali ispred kuće, pravili ručak od pijeska, blata i lišća. Brat je jedanput pao s bicikla i zaderao dobar dio kože na nogama, pa je majka to dezinficirala rakijom. Rakija sve liječi.
Došlo je vrijeme za odrastanje. Prvo je naš krug djetinjstva napustila starija sestra, a vremenom i svi mi ostali. Iz moje perspektive najstarija sestra bila je zrela i pametna, predstavljala je nekakav ideal. Ali bila sam ljuta zato što više nismo bili zajedno. Kako to može biti tako, danas smo skupa, sutra si glupa. To je bilo najplodnije razdoblje za uvrede nastale iz rana. Zato što sam bila mala. A njoj zato što je bila prvo dijete. Drugoj sestri zato jer je bila između dvije vatre. Mlađem bratu zato što je najmanje dana proveo u igri s nama. Svi smo bili zbunjeni. A ipak sam ih voljela sve više. Probijali smo se kroz odrastanje. Svakoga od nas je čekao drugačiji put koji je iziskivao drugačije rasporede. Iako su naši razgovori sad bili kraći i rjeđi, vjerovala sam im sve što bi rekle. Upijala kao spužva vodu. Ponavljala njihove riječi kasnije u svom društvu, kako bi bila pametna kao one. Radila sve što one rade. Oblačila se poput njih, hodala isto tako. Kad nisam išla u školu, išla sam im na živce.
Nastavnici su mi bili strah i trepet, imala sam poštovanja prema njima. Bilo je situacija kad se ne bih složila s njihovim postupcima, ali nisam imala hrabrosti išta reći. Prepirke su se odvijale samo u glavi. Ne postoji idealan djelatnik, tako da sam na svakom nalazila zamjerku koju zapazim tek kad ošteti mene. Nije to bila sebičnost, samo sam bila dijete. Tek sam počela otvarati oči. Uviđati gdje zapravo živim, kakav je mentalitet ljudi u mom kraju, koja prokletstva jedu ljudske duše.
Kad su sestre otišle na fakultet , ja sam imala prvi nalet naglog sazrijevanja. Tad su počele bitke koje ni danas neću poreći, kojih se jasno sjećam. To je ono razdoblje kad ništa više ne znate i ništa vam nije jasno. To je idealno vrijeme za vjetrove koji vas nose ako se prepustite. A svakoga povedu na malu turneju, kako bi izbliza i na svojoj koži osjetili ljude koje žive pod istim nebom s nama. Nastojala sam biti što bolja. Svima dobra. Bila sam uvjerena da je moguće sa svima biti u dobrim odnosima, svima pričati što oni žele čuti. Lomiti se na djeliće kako bih ih mogla podijeliti ljudima. Tad počinje zabava. Ukratko, razbiju se iluzije o dobroti. Opet zbunjena. Osjete li svi toplinu kad upute lijepu riječ, urade dobro djelo, imaju bilo kakvu naznaku kulture? Naravno da ne. Zar je jednostavnije klevetati i rasprostirati svoju gorčinu s drugima nego ju sam zakopati? Pa, imamo izvrsne predispozicije za utjelovljenje malograđanina. Nisam ja zlato, i ja sam rođena i odrasla u istom gradu kao i ljudi o kojima govorim. Pa zar bi pisala o njima da mogu gledati samo sebe? Kamo sreće da mogu, u mjestu punom zlih jezika najbolje je biti gluh, a u smetlištu punom blještavila i mode slijep. Svejedno je sve umjetno. U svijetu i ovdje. Kad upadnete u jamu punu ljudoždera, jedino vam mogu zaželjeti sreću. Puno pričam sama sebi. Puno ljudi je škrto za visine, draža im je njihova rupa. Pa te kritiziraju, gađaju, pametuju, vrijeđaju. Pravi podzemni svijet. Naučili su valjda tako. Opasno je podcjenjivati moć glupih ljudi u velikim skupinama. A malo boljih ljudi za veliku skupinu nema dovoljno. Lutaju sami dok ih ovi drugi ne pojedu ili se izoliraju da ih ni prstom ne mogu pipnuti. Eto tu je moj dom. Prepuno je zapreka i rupa na putu. Kad se to gomila svaki dan, pomalo ta borba gubi smisao. Gubim i volju. I nadu. I snagu. Najstrašnije mi je što nemam slobodu ni izbor. Nije baš idilično kao u djetinjstvu. Rakija ipak ne liječi sve.
Ne mogu promijeniti mjesto gdje sam odrasla. Zvuči grubo? Tu je moj dom. Nekad me netko gurne, nekad sama poljubim tlo, nekad me tako vjetrovi ponesu. Nije li sve to život? Realan svijet. I opet je sve u našim rukama. Mi smo tako moćni. Naša perspektiva određuje sve. Vjerujete li mi? Lakše je povjerovati da je sve dobro nego loše, zato što mi želimo da je sve dobro. Zašto jednostavno nisam pisala samo o svojoj kući, da je sve šareno i lijepo i ugodno? To je samo kuća. Dom je mjesto gdje sam svaki dan. Otvorite oči. Proširite vidike. Poletite. Dom mi je i kuća, i škola i ulice su mi dom. Mogu kasnije mijenjati svoje domove, ali u samo jednom sam odrasla. Samo jedan je u meni. Uči me, priprema me za veliki svijet. Bit će i gore i bolje. Nema ništavila. Uvijek se događa nešto s čim se moram izboriti. Trebam vježbati. Radom do rezultata. Samo polako. Strpljen, spašen.
Moj živote, cijelo vrijeme pišem i osjećam se zbunjeno. Cilj mi je bio da se i čitatelji tako osjećaju. Da im pokušam pokazati kako te ja vidim. Koliko si dao besmislica koje sam morala povezati. Otkriti smisao. Na početku sam napisala da nitko ne zna što osjećam. Sad znaju. Možda mi sad i vjeruju. Hoće li mi vjerovati i kad ti kažem da sam zahvalna što si me donio baš ovdje? Ovdje na više od devetsto metara nadmorske visine. Popela sam ih na planinu, a možda se boje visine. Ja se više ne bojim kao dijete koje gleda kroz prozor. Zar nije ljepše uživati u trenutku ne postavljajući sebi bespotrebna pitanja? Živote, ti si ipak dobar kapetan i još bolji umjetnik. Moja kuća, obitelj, škola, ljudi koje sam ikad srela i upoznala, svi su dio tvog mozaika. Svi, od crne do bijele. Možda je teško zamisliti boje kad je sve što vidimo bijela podloga i crna slova. Manje teško ako vjerujete i prepustite se. Ja svom životu vjerujem. Neka me vodi, neka slaže kockice od svega što dotakne moju kožu i pronađe put do moje nutrine. Tko zna gdje će me njegov put odvesti. Znate zašto mu vjerujem? Dao mi je mjesto kojemu se uvijek mogu vratiti. Mjesto u kojemu sam i ja dio mozaika. Ima još jedan razlog. Volim umjetnost. Mislim da taj mozaik ne bi bio isti bez mene. Za mene je to istina. Dio mene, ja dio njega – moj dom.
Ružica Parlain/Grude.com
| Vaše ime | |
| Komentar | |
