Ali i ti snovi i stvarnost čine nam život. Jednako tako i vjera u Boga, mislima se uvjeravati u to što nazivamo vjera, a ne živjeti je životom, ona ostaje neupotpunjena.
Pojam vjere je duhovne prirode, ali život čovjeku daje priliku da oživi tu vjeru. Čovjek koji je vjernik svakim životnim iskustvom ili događajem ima priliku upoznat i približit se Bogu.
Bog je prisutan u svakoj stvari i događaju onom koji je voljan da ga traži. Čovjek koji živi vjeru u svom životnom iskustvu dobiva objavu živoga Boga. Njegova vjera u postojanost Boga, tada prerasta u znanje. On zna da Bog postoji, a vjera u Njega se tada ne odnosi na postojanost, već na ono što nas čeka sutra, tj. taj čovjek vjeruje u Boga po pitanju svoga života i u potpunosti mu se predaje. Tu objavu ili iskustvo ljudi često očekuju kao neku paranormalnu pojavu ili kao nešto što nazivamo čudo.
Međutim time upravo gušimo i zatvaramo sebe za Božanske objave kroz male stvari i svakodnevne događaje kojima nam Bog poručuje da je prisutan.
Gledamo u nebo a ne vidimo što se oko nas događa. Svakodnevni događaji koje često nazivamo slučajnim kriju jasnu pouku. Baš kao i čovjek, sačinjen od manjih i većih dijelova, ali upravo takav cjelovit.
Zar ikada možemo reći da nam je pojedini dio tijela beskoristan ili slučajno dat. Iako na oči djeluje manji ima svoju svrhu i zajedno sa ostalim čini našu cjelinu. Jednako tako i naša svakodnevica, sastavljena od većih i manjih događaja čini naš život cjelovitim.
Tim znanjem čovjek razumije da mali događaji nisu slučajnost, već mudrost. Oni postaju zbir koji na kraju rezultira nečim velikim. Bog je jednako prisutan i u malim i na oko velikim događajima, jer On je početak i kraj svega postojanog i Njegovu objavu možemo vidjeti u svemu.
O tome nas puno uče zapisi i djela svetog Josemaria Escriva, a i organizacija koju je osnovao Opus Dei, da nam i nakon njegove smrti prenosi tu istinu. To je organizacija priznata od Svete Stolice i pitanje njene istinitosti čovjek ne mora provjeravati. Ako Crkvu prihvaćamo kao istinu, onda za nas i njena djela postaju istina. Zašto da ja svoj um teretim sa pitanjima o njenoj istini kad je to za mene obavilo vrijeme. Vrijeme je test koji svaku laž otkrije, a istinu pusti da traje. Jednako tako i naša Crkva, kroz vrijeme je prolazila svakakve napade i teže nego danas, ali ona i dalje traje.
Čuva je istina koju nam prenosi, tu istinu ne može uništit nikakva laž ili napad bilo kakve zlobe.
To je vrijeme provjerilo umjesto nas, na nama je samo da to prihvatimo ili da u svom umu smišljamo laži kojima samo štetimo sebi. Crkva nam prenosi istinu kroz Sveto pismo. Ono je djelo koje nam Bog da za život. Djelo koje čovjeka uči istinitom putu za život. Objavljeno tek u obliku knjige da bi nama ljudima bilo razumnije. Samim tim i njegovo učenje se razlikuje od drugih knjiga. Njegovu istinu učimo uočavanjem onog pročitanoga u životu. Tada uviđamo da su svi naši događaji na neki način već zapisani u tom pismu. Točno je da to pismo uči čovjeka za put u vječnost, onu vječnost koja nas čeka nakon ovog života. Ali ta vječnost se zaslužuje upravo ovim životom koji živimo. Ljudi često zbog toga zanemaruju to pismo, jer misle da je ono dano tek za taj život nakon ovoga. Ali zar opet da kažemo da nam je to pismo dano slučajno u ovom životu. Ono je sa razlogom, mudro objavljeno nama u ovozemaljskom životu. Jednako kao i gore navedeno, to pismo tada za čovjeka postaje znanje, a njegova vjera se odnosi na one događaje upisane u tom pismu za ono što se odnosi na život nakon smrti.
Tu se između ostalog nalazi i naše uskrsnuće.
Ono čime nas korizma i naš najveći blagdan Uskrs uče. Odricanjem bilo čega u korizmi čovjek ne čini ništa pogrešno, ukoliko to odricanje vodi tog čovjeka osviještenju. Odricanjem malog poroka kao što su npr. Slatkiši, imamo priliku da osvijestimo svoju duhovnu stranu. Da spoznamo kako smo svojom voljom i snagom ovladali tim porokom, dokazali sebi da mi vladamo njime, a ne ono nama. Tako se učimo odricanju i onih duhovnih poroka, koji nas svakodnevno ubijaju i guše u svim poljima života. Naš dan može bit težak ili razočaravajući, ali taj osjećaj u nama moramo prihvatit jednako kao i onaj porok kojega smo se u korizmi odrekli. Čovjek koji je tako prihvatio značenje odricanja u korizmi on će i nakon takvog dana pristupit molitvi, bez obzira na teškoću ovladat će tim porokom i ponizno pred Bogom ustrajat. Isto se javlja i kod odnosa prema ljudima. Ljutnja i bijes su poroci koji štete upravo nama samima a ne onima za koje smatramo da su nam ih prouzrokovali. Nećemo ih zatrpavat u sebi, ali radit na tom da se čistimo od njih. U samoći pustit misli da se riješe tih poroka, dozvolit im da izađu iz nas dok smo sami sa Bogom. Tada ćemo osjetit olakšanje i znat da je te brige Bog uzeo sebi. Mi ćemo opet nastavit u dobrim djelima i u svakodnevnom životu izražavat ljubaznost i milosrđe prema drugima. To je plemenitost koja nas same jača i ukazuje na moć življenja tog pisma. Ono tada postaje naš stalni pratitelj na putu ovozemaljskoga života. Tek ponekad kad zastanemo u trenutcima našega mira, proizvede radost iščekivanja onog iskustva koje nas čeka nakon ovoga života, ta radost je vjera osviještena ovim životom.
Svako osviještenje čovjeku prikazuje jedan mali životni Uskrs. Osviještenje nas uči razumijevanju onoga do tad nepoznatoga. Baš kao što će nam i uskrsnuće nakon smrti pokazat nešto još nepoznato. Onaj put koji čovjek prelazi do tog osviještenja je put koji nam prikazuje korizma. Put je to koji od čovjeka traži razumijevanje i ovladavanje svojim strahovima, poniznost koja nas vodi učenju i daje snagu da pitamo ono nejasno. Ulaganje truda na tom putu kao što nas Isus uči kroz svoj križni put. On je znao da će na njemu biti razapet, ali vjerom u uskrsnuće je imao snagu za nosit križ. Dokaz te vjere je upravo njegovo uskrsnuće. Neka nas to podsjeti da se isplati trudit na putu sa kojega često izgubimo naš cilj iz vida. Neka nam ta vjera da snage da kročimo putem naše ljubavi iako misli često kažu da je taj put neisplativ. Dajmo sve ono što čovjek može dat, a završni ishod, neka bude volja Njegova. On zna najbolje šta je dobro za nas. Usudimo se prepustit mu naš cilj u koji smo dali sve od sebe, uz sav naš trud neka bude po volji Njegovoj. Tada ćemo doživjet to uskrsnuće našeg truda, jer samo od Boga za ništa nećemo ostat uskraćeni. Tada ćemo znati zašto je Uskrs naš najveći blagdan.
Svaki uspon na planinu me podsjeti da je trud i muka tu, tek prikaz truda kojeg čovjek daje na putu života. Putu koji vodi do najveće visine ovog života, a to je biti i ostati čovjek. To je najveći i najplemenitiji cilj čovjeka. Mislim da je to zadaća svih nas, zadaća u koju moramo ulagat naša znanja i trud. Neka nas i ova korizma uči ovladavanjem i uništenjem svega onoga što hrani naš ego, koji nas iz dana u dan uništava i prekriva prave vrline koje ima svako od nas. Prekriva nam i zatvara prostor u nama koji je ispunjen ljubavi Božjom. Ta ljubav uskrsne iz čovjeka za ovog života, skloni montirani društveni osmjeh i ispuni ga čistom radosti.
Ivan Pejić/Grude.com
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
