In memoriam dr. Bagarić: Intelektualac, liječnik, domoljub

Datum objave: 10.05.2019   Broj čitanja: 830
Živimo li, dakle, ili umiremo – Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje da Gospodar bude i mrtvima i živima.
In memoriam dr. Bagarić: Intelektualac, liječnik, domoljub

 

U ovim retcima sasvim sigurno neće biti ni blizu dovoljno rečeno sve ono što bi bilo potrebno reći o dr. Ivanu Bagariću čija nas je iznenadna smrt vrlo potresla. Nije mi to ni cilj, a ni u pokušaju ne bih uspjela. Zapravo, ne mislim ni da bi i Ivanu do toga bilo stalo i ne činim ovo iz bilo kakvih razloga osim onih ljudskih i iskrenih, onih u kojem te srca „goni“ da negdje pa i na ovaj način – sjedi i piši izneseš ono što ti je na tomu istom srcu. Bili smo poznanici. Povremeno bi se Ivan javio elektroničkom poštom i odaslao svoje razmišljanje ili sugestiju na određenu temu; (npr. kako možemo pomoći da se izgradi parkralište DZ Tomislavgrad); reakciju na neku objavu (naplata premija zdravstvenoga osiguranja) ili uputio ovakvu sličnu riječ u povodu smrti kolega koji su svojim životom i djelom učinili više za čovjeka i širu zajednicu (dr. Slobodan Lang, prof. dr. Šimun Križanac…).

 

Nikada nije bio nametljiv. Naprotiv, vrlo učtivo bi se ophodio prema „predstavnicima medija“ jer i sam je bio „novinar“. Radeći javni posao redovito je bio izložen sudu javnosti, a ono što bi me osobno uvijek ugodno iznenadilo jest činjenica što u njegovim reakcijama na informacije, ali i one koje to nisu bile, nije bilo prostora za ružne riječi, “prijetnje” isl. Čak ni u neslužbenim.

 

Bog te pomoga – čini mi se da je bila njegova česta uzrečica, ali i pomalo smiješna “zamjenica” kad bi želio burnije reagirati, jer ni tada to nije bilo očitovanje „bijesa“. Takav njegov pristup i ophođenje prema drugomu, u ovim me trenutcima podsjeti na naše stare duvanjske majke i očeve koji bi znali reći ne proklinjite već blagoslivljajte. Na gotovo svaku izgovorenu psovku u njegovoj blizini, reagirao bi.

 

U svojim javnim nastupima malo tko je mogao neprimjetiti vještinu njegova govorništva. Satima bi mogao zboriti i zadržati pažnju slušatelja. Nesumnjivo, bio je intelektualac, liječnik, domoljub, (general HV-a i ratni načelnik Glavnoga stožera ratnoga saniteta HVO-a) političar, ali i čovjek kojega je resila humanost od Duvna do Afrike. Znaju to, između ostalih, u Centru Otac Vjeko.

 

Imao je i smisla za humor, ovaj naš duvanjski i znao ga lijepo prezentirati. Tako na nedavnoj promociji jedne knjige u Tomislavgradu parafrazira svoga zemljaka koji mu je rekao da spomenik gastarbajteru u Tomislavgradu, kojega su obgrlile ruke žene i djece, ne pokazuje pravo stanje, jer nisu Duvnjaci plakali kad bi otac odlazio u tuđinu – “plakali su kad bi mu pobjegao autobus.”Po našim mjerilima, “Ivanov autobus“ je prerano naišao, ali se nadamo da je putnik ipak bio spreman. Stoga mi koji smo kršćani nećemo plakati, vjerujemo da se on samo preselio u „krilo Abrahamovo“ i da već sada odmara od svih ovozemnih briga i tegoba.

 

I da. Tako je. O mrtvima se govori sve najbolje. (De mortuis nihil nisi bene). Za sve nas žive i dalje vrijede riječi sv. Augustina: “Ja sam čovjek, ništa što je ljudsko strano meni nije.” (Homo sum, humani nihil a me alienum puto“.

 

I Ivan je bio čovjek. I mi smo još živi.

 

Zora Stanić/Tomislavcity

Vaše ime
Komentar
 
Hvala na komentaru.
Vaš komentar će biti pregledan od strane administratora.
    Sva prava pridržana  ©  GRUDE.COM  2007-2019
    Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

    Dizajn i programiranje: AVE-Studio