Ružica Parlain: Umjetnost i bol

A umjetnost je zastrašujuć i apsolutno predivan prostor koji pruža slobodu. Prostor u kojem i zlokobna smrt, životnim jadima izgrižen čovjek, običan hladnokrvan mrtvac može slobodno biti prekrasan.

Bol. Antun Barac je u svom djelu „Umjetnost i bol“ napisao jednu veliku istinu koja od pamtivijeka kroji čovjeka, umjetnika, a glasi ovako: „Bez jakoga bola nema velike umjetnosti.“ Pisanje umjetničkog djela mukotrpan je proces. Za slaganje riječi na papir potrebno je više od obične olovke. Potreban je poticaj, inspiracija. Više od inspiracije, potrebna je želja. Više od želje, neki poseban osjećaj. Zadovoljstvo. Radost. Adrenalin. Jače od svega, ona prva stanica od koje idu svi vlakovi svijeta, ona usamljena noć koja zbližava ljude, ono protiv čega se borimo a ipak je naš najljepši ukras – bol. Baš tako se ona osjeća. Zadaje muku, udara, grebe, kuca na uzburkalo srce i provocira. Ne možeš biti radostan ako ne znaš što je tuga. Ali bol nije samo tuga, bol je i ta sreća, taj najljepši trenutak u našem životu. Zato što sve prolazi. Ne mogu u isto vrijeme biti i da sam bila. Sve prolazi. Bol je uvijek tu da pokušamo uzvratiti udarac. Nikad nećemo biti jači, ali to i nije bit. Ona nas ojačava. Kad tu muku umjetnik istrpi, uzme običnu i olovku i zapiše svoju bol na papir.

Umjetnost. Ruka na ramenu, vjetar u leđa, vječni tješitelj i izbavitelj. Prihvaća sve. Ne osuđuje. Ne prigovara. Dom je svakoj emociji, svakom čovjeku i u njoj ima bezbroj ljudskih srdaca. Ona samo voli. Zar je moguće ne voljeti nju?

Ružica Parlain/Grude.com