I žao mi je što se na svaku njezinu obljetnicu sa svake kuće ne vijore hrvatski stjegovi, u spomen na sve poginule branitelje, djecu i 1900 nestalih, preplavljen emocijama govori nam Anri Targuš (45). Ovaj pripadnik 1. hrvatskog gardijskog zdruga, najelitnije postrojbe HV-a, pod direktnim zapovjedništvom tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana, obrani domovine dao je svoju mladost. Velikogoričanin rodom iz Osijeka domovinu se prijavio braniti kao 16-godišnji mladić.
- Bio sam domoljub i poticao iz takve obitelji. Moj Osijek je bio napadnut, mnogi moji stariji prijatelji prijavili su se u ZNG, pa sam se i ja prijavio u Krizni štab MZ-a Knez Branimir. Isprva sam radio kurirske poslove i čuvao stražu. No kad se u srpnju 1991. godine zahuktalo, počeo sam odlaziti na prve linije obrane Osijeka - govori Anri.
Samostalnom izviđačkom vodu 106. brigade priključio se 1. prosinca 1991. godine i s njima prošao razna slavonska ratišta te branio Bosansku Posavinu. Nakon što se rasformirala 106. brigada, Anrija su s još 80-ak mladića poslali na vojnu obuku u Šepurine kraj Zadra.
- Na putu prema Šepurinama situacija se promijenila i preusmjerili su nas u specijalnu postrojbu Glavnog stožera Bojna Zrinski Rakitje. Od nas 80, nakon selekcije ostala su šestorica. S Bojnom Zrinski prošli smo sve bitke, a 1994. godine Bojna je prešla u 1. hrvatski gardijski zdrug. Mi smo do Oluje cijelo vrijeme bili na terenu - od akcije Zima ‘94., preko oslobađanja Kupresa, čišćenja Livanjskog polja, Glamoča i Grahova. Oluju smo dočekali na desnoj strani Livanjskog polja. Tu noć nismo spavali, pripremali smo se za nešto veliko, ali nismo znali za što - prisjeća se Anri te noći kad ih je, obasjane svjetlima farova vozila, zapovjednik postrojio i pročitao im zapovijed predsjednika Franje Tuđmana za vojnu akciju Oluja.
- Bila su tri sata. Grobna tišina. A mi prepuni adrenalina. Ponosni. Sve nas se dojmio dio iz zapovijedi koji je glasio: ‘I pod cijenu života akcija se mora odraditi’. Nema nazad. Helikopterom su nas prebacili u područje Šepurina, potom kamionima u Rovanjsku, gdje smo čekali daljnju zapovijed. Bili smo spremni za zadaću - ući u Obrovac. I ušli smo, neprijatelj nije pružao otpor. Od Obrovca do Gračaca čistili smo teren i nigdje nismo nailazili na veći otpor. Tu i tamo bismo naišli na neprijateljske džepove, no brzo bismo ih rješavali. Nakon Kupresa, Glamoča i Grahova molili smo samo da taj rat prestane, a tijekom Oluje sad je bio tu. I vijest da je oslobođen Knin dočekali smo preplavljeni emocijama, ali i oprezni jer smo znali da nismo do kraja završili zadaću. U Srb smo ušli 8. kolovoza, pregazili Unu i krenuli na uzvisinu prema selu Grbići - kaže Anri.
Odjednom je pred njih iz jedne kuće izašao srpski oficir.
- Pitao nas je: ‘Je li, bre, šta lupate na naše kuće?’. Tek tad smo shvatili da smo uletjeli u njihovu postrojbu. Nastao je fajt i bliske borbe su trajale sat vremena. Razbili smo neprijatelja, pobjegli su, a potom krenuli u kontranapad.
No nisu uspjeli - govori Anri, u to vrijeme zapovjednik voda u padobranskoj bojni, najelitnijeg dijela zdruga.
Nisu imali tenkove, ali su imali najodgovornije i najposebnije zadaće te ulazili u dubinu. U njegovoj postrojbi svi su bili 20-godišnjaci. Svi su ranjavani i po nekoliko puta, a neki su izgubili i živote, i to nakon Oluje.
- U akciji Južni potez 12. rujna 1995. godine poginuli su dozapovjednik Ante Šaškor i Dario Tomašević, moj prijatelj. Tad sam i ja ranjen. Upali smo u zasjedu, aktivirala se mina. Nalazio sam se metar od eksplozije. Bio sam ranjen te mi je stradala kralježnica. Odvezli su me u bolnicu u Livno, a potom me prebacili u Varaždinske toplice. Dijagnosticiran mi je Guillain-Barréov sindrom, autoimuna bolest perifernog živčanog sustava. Liječnici su mi davali male šanse, gotovo nikakve. Nisam htio odustati te sam potajice radio sklekove i zgibove. Oporavio sam se i ni liječnicima nije jasno kako - govori Anri, koji se u postrojbu vratio 1996. godine.
Godinu dana kasnije završio je i Commando tečaj - najtežu obuku u HV-u ikad, “Tovko ’97”, nakon koje postaje komandosom. Kao jedan od desetak odabranih specijalaca, 8. lipnja 1997. bio je u pratnji predsjednika Franje Tuđmana na nenajavljenom sastanku u Vukovaru sa srpskim čelnicima.
- Tijekom sastanka smo cijelo vrijeme bili skriveni u bolničkom helikopteru. U slučaju napada na predsjednika, plan je bio da ga izvlačimo i ostanemo se braniti u Vukovaru dok ne stigne pojačanje. Nakon smrti Gojka Šuška, a potom i Franje Tuđmana, nastala je prava hajka na pripadnike Zdruga. Dolaskom SDP-a na vlast i po zapovijedi tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića, postrojba Zdrug biva ugašena i njezini pripadnici raspoređeni su po raznim postrojbama - mirnim glasom priča Anri, koji je završio u 350. vojno-obavještajnoj bojnoj. Kako nam kaže, u toj bojnoj osjetila se velika netrpeljivost prema pripadnicima Zdruga. Prisilno je umirovljen 1. siječnja 2005. godine.
- Bez obzira na to što sam tad bio apsolvent na Kineziološkom fakultetu, bila mi je uskraćena mogućnost daljnjeg profesionalnog rada i napredovanja te nakon preustroja postrojbe nisam dobio nijedno ustrojbeno radno mjesto, nego mi prisilno otvaraju bolovanje i šalju me u mirovinu. Kad sam odlazio iz postrojbe, navratio sam do zapovjedništva da mi daju orden Domovinske zahvalnosti koji se kod njih nalazio, a nije mi još bio uručen. Jedna je djelatnica u mnoštvu papira razbacanih u ormaru izvukla moju plaketu. Na upit o tome gdje je orden, odvratila je da joj je žao i da su ga negdje zagubili - s mukom se prisjeća Targuš.
Život je posvetio supruzi i kćerima od 17 i 10 godina, s kojima se ponosi. U međuvremenu je diplomirao i otvorio hrvački klub u Velikoj Gorici. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je 2017. godine odlikovala 1. hrvatski gardijski zdrug i Bojnu Zrinski.
| Vaše ime | |
| Komentar | |
