Sadašnji dani ni kod nas u Hrvatskoj nisu svagdašnji, jer i mi smo pritvoreni u svoje domove, mnogi u skučene stanove, a neki su "izolirani" u karantene, pa uglavnom se brine i zbori o brigama koje cijelom svijetu nameće ubojiti, još uvijek medicini slabo poznati korona virus. Valjda da nevolja bude potpuna nas u Zagrebu podobrano je protreslo, a u Donjeg gradu potres je štošta uništio.
Ipak stiglo nam je i toplo proljeće i prva travanjska nedjelja i blagdan Cvjetnice, a domovinu je priroda već prekrila cvjetovima svih boja.
Ujutro na Cvjetnicu javljam se na poziv Marinka Sose Zvijezde iz Gruda. Znam da Sosa ne zove bez ozbiljnog razloga, a tek pokadkad s kakvom razbribrigom, pa bi u ovoj sadašnjoj mori moglo biti to.
Međutim, nakon pozdrava reče kako se javlja i podsjeća, pa da prenesem prijateljima, da se na ovu Cvjetnicu sjetimo junaka Rade Stojića Raće, koji je preminuo 5. travnja prošle godine, i pomolimo se za njegovu dušu. Usto, pripomenuo je Sosa, da bi bilo vrijedno o njemu objaviti tekst i u Hrvatskom vjesniku u Australiji, koji on rado čita, a odkud je Raća u prvom desetljeću druge polovice prošlog stoljeća krenuo, među prvima, u borbu za dom, piše australijski Hrvatski vijesnik.
"Valjda ga se dolje bar neki sjećaju, naočitog Hercegovca, Raće!'', reče tako Sosa, hrvatski časnik u mirovini, dragovoljac Domovinskog obrambenog rata, zapovjednik brigade HVO-a "Vitez Ranko Boban" iz Gruda. Riječ je o hrvatskom ratniku koji je predvodio obrambenu crtu kod sela Vrdi na planini Čabulji, čime su razbijeni planovi muslimanske armije "Vrdi 93" i "Neretva 93", njihovog vodstva i zapovjednika, bivšeg jugooficira Sefera Halilovića (tada još nije bilo nacije Bošnjak, bio je samo veći broj Hrvata katolika s prezmenom Bošnjak). Dakako, jesmo se mnogi spomenuli i pomolili za junaka Radu Raću Stojića.
Dakle, Rade je preminuo 5. travnja prošle godine. Može se reći bez bolesti, zapravo je tijekom odmora nakon obavljenog zadatka zaspao.
Bio je petak, vratio se Raća doma sa sastanka u čitlučkoj Općini, gdje je kao član Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta Drugog svjetskog rata i poraća na području općine Čitluk usklađivao svoje spoznaje s podacima drugih djelatnika. Prilegao je kazavši svojima da ga zovnu kad oni budu spremni za polazak u crkvu na korizmenu molitvu Križnog puta. Nažalost, junak Rade nije se probudio.
Tada su mnoga sredstva informiranja u Hercegovini javljala da je preminuo Rade Stojić Raća, rođen 27. listopada 1939. godine u selu Dragićina u župi Čerin te da je bio hrvatski revolucionar, domoljub, uznik, branitelj. U nedjelju na ispraćaju junaka Stojića na lokalno groblje bilo je više od tisuću nazočnih. Došli su branitelji u stotinama i nisu krili suze za svojim omiljenim suborcem, koji im je bio uzor, koji ih je hrabrio, i premda od njih stariji, u svim naporima sudjelovao. Zapravo, Raćin ozbiljni život, prijelomnica, počinje u 21. godini kada se među prvima učlanjuje u Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), organizaciju koja je osnovana u Australiji (Sydney) krajem 1961. godine. Također, među prvima se javio kao dragovoljac
za domovinsku akciju. Izabran je među prvih devet koji su se iz sigurne Australije uputili u Europu. Nedugo potom odlazi u oružani revolucionarni pothvat u domovinu u akciju stvaranje preduvjeta za podizanje ustanka.
Vrijednost toga revolucionarnog pothvata će prije ili kasnije, hrvatska povijest prosuditi. No, Povjerenstvo br. 4 u Australiji izdalo je tada priopćenje koje puno govori, a završava ovom porukom: "Od svršetka do sada (ako izuzmemo idaelistički, ali neuspjeli pothvat Bože Kavrana i drugova) nitko iz emigracije nije pošao u borbu za Hrvatsku. Nitko nije krenuo u domovinu. Mi smo prvi i jedini koji smo sebi to postavili za zadaću, pa budimo dostojni tog velikog poslanja, budimo doista vjesnici nadolazeće hrvatske revolucije i graditelji buduće države Hrvatske,' Stojić Rade Raća jest bio dostojan toga poslanja!
Prošla je koja godina od prigode kad smo Ante (Sydney) i ja (Zagreb) pohodili Zdenka (Geelong) u Čitluku, a potom smo sva trojica od popodneva do kasno u noć proveli u razgo-voru s Račom u njegovom domu.
U tom dugom razgovoru Raća je rado slušao i ispitivao o radu i napretku hrvatskih zajednica u Australiji, posebno nakon odlaska "prve devetorke" '63. godine, u čemu je osobno sudjelovao. Jednako tako i o burnim događajima nakon Bugojanske akcije, odnosno upada u Jugoslaviju 19 revolucionaraca HRB-a '72. godine, što je ustvari bio nastavak početka hrvatske revolucionarne borbe iz hrvatske emigracije.
Nas je od Raće, "iz prve ruke", zanimalo njegovo sjećanje na prvu revolucionarnu akciju, njegovo mišljenje i spoznaje nakon dugogodišnjeg odmaka, kao pripadnika "trojke" Tolić, Oblak, Raća, te o 12- godišnjem njegovom uzništvu u zloglasnim jugoslavenskim robijašnicama.
U dugom razgovoru Raća je u nekoliko navrata naglasio kako njemu najviše smetaju "stručnjaci", "sveznadari" (tako ih nazva) kad mu kažu kako je on, a i ostali, izdan od vodstva, pa i nakon što to kategorički opovrgne i kaže im da je i sam bio "vodsvo", da je bio u "trojci" s Ilijom Tolićem i Josipom Oblakom. Tijekom razgovora jedan od nas ga upita, koliko je u 12 godina robije proveo u zloglasnim samicama. "Koliko dugo, čega?", upita Rade, pa uz njemu svojstveni osmijeh nastavi: "Nisam brojio ni mjesece, a kamoli dane". Pri našem odlasku nakon što se srdačno pozdravismo s Raćom i sinom mu Jurom, koji je cijelu večer s nama bio i sve pozorno slušao, k tomu nas i dvorio, Zdenko reče kako je sve što se reklo te večeri tema za ozbiljnu knjigu, i šteta što sve nismo tonski snimili. Ante je nadodao - tema za dokumentarac, u Hollywoodu za izvrstan film. Nažalost, samo je rečeno.
Znano je da je Rade Stojić Raća 1963. u Rijeci osuđen na 12 godina stroge zatvorske kazne, te da je to odrobijao bez ikakvog pomilovanja, do zadnjeg dana. Devet godina u Staroj Gradišci, od toga mjesec dulje od dvije godine u "izolaciji", tamnici ili samici, potom tri godine u Zenici. Raća nam je kazao kako to nisu bile tek neke skučene ćelije, nego rupetine duboko u podrumu pod zemljom.
Bože Vukušić, kao djelatnik Saborske komisije za ratne i poratne žrtve u Hrvatskoj, to je potvrdio, jer su članovi Komisije u pregledu jugoslavenskih robijašnica ustanovili da je u te zapuštene podrumske prostore, takozvane samice, ulazila, "izvirala iz podova" voda kad bi rijeka Sava ujesen i na proljeće imala visoki vodostaj. Sve je to Rade Stojić preživio, vidljivo je. A sada bar ukratko što je nakon svega učinio. Nakon svega imao je dovoljno odlučnosti i šarma da osvoji i zaprosi lokalnu djevojku Marijanu. E, ma koju je tek odlučnost imala Marijana pa da prigrli mladića koji je 12 godina proveo u zatvorima s "ološem i kriminalcima".
Živjeli su u skladu do zadnjeg dana. Odgojili su tri kćerke, fakultetski školovane: Mariju, Ivanu i Josipu, te sina Juru, koji je istaknuti student medicine na Mostarskom sveučilištu u zadnjem terminu. Svi kažu duhom isti Raća, kao čovjek i kao domoljub. Jednom prigodom tijekom razgovora nasamo s Račom u Trnbusima, nakon komemoracije posvećene "feniksovcima" Pavi Vegaru i Ambrozu Andriću, pitao sam ga što mu je kroz sve te godine davalo volju i snagu, što ga je sačuvalo i štitilo, rekao je: "Ma nikad nisam posumnjao da nisam u istini, nikad nisam porekao prisegu domovini i organizaciji, a čuvali su me vjera i ideali".
Uspoređivati Radu Stojića Raću s bilo kim, bilo s kakvim značajem, bio bi promašaj, jer velika djela i junaci se ne uspoređuju.
| Vaše ime | |
| Komentar | |
