Pogibija ljubuških komunista: Upali su u rupu u koju su zatrpali kosti ubijenih Hrvata

Datum objave: 17.05.2020   Broj čitanja: 1082
Tek što su se Ustaše i Nijemci povukli, a partizani ušli u Ljubuški, komunisti su putem Ozne i raznih „udarnih grupa“ počeli s ubojstvima i konfiskacijom imovine „narodnih neprijatelja“. Ustaški dužnosnici, kao i svi oni koji su „okrvavili ruke“ ili su se na bilo koji način bojali osvete povukli su se s masom nedužna svijeta prema Austriji.
Pogibija ljubuških komunista: Upali su u rupu u koju su zatrpali kosti ubijenih Hrvata

 

Većina ih je tamo poubijana, a rijetki su se uspjeli domoći europskih ili južnoameričkih zemalja. Ostali su oni koji se nisu osjećali krivima, ne znajući da se Partija ne obračunava samo sa stvarnim nego i s potencijalnim neprijateljem. Osim toga, imovina je bila dostatan razlog za ubojstvo, zatim i osudu te klevetu kao opravdanje. Tako su ubijeni i mjesni fotograf, stolar, obućar, trgovci i ugostitelji. Poubijani su gotovo svi Hrvati koji su živjeli u gradu. Ostalo ih je manje nego što ima prstiju na dvije mrtve ruke.
U novinama i razgovorima između svjetskih ratova često su se spominjala imena Antuke Gavrana, Periše Kovača, Frane Vasilja, Huse Ćerimovića, Frane Gadže i drugih utjecajnih i uglednih Ljubušaka koji su bili angažirani na svim društvenim poljima, uvijek s idejom da grad učine boljim, ljepšim, kulturnijim i humanijim. Poubijala ih je čaršijska fukara što se priklonila komunistima koji su im obećali radikalnu promjenu društvenih odnosa, ili kako se u tom kraju kaže „kruha bez motike". Najveći neradnici postali su „avangarda radničke klase“.


Jedna manja grupa ubijenih Ljubušaka pokopana je, zapravo ubačena u rovove protuzračne obrane koji su se nalazili neposredno uz zgradu općinske uprave, u njezinu sjeverozapadnom dvorištu. Rovovi s mrtvima prekriveni su drvenim gredama koje su se tu nalazile, a zatim zatrpani zemljom.

 

Desetak godina poslije, u tom je istom dvorištu izgrađen montažni objekt (baraka), postavljeni su stolovi i stolice i otvorena je gostionica Park. Tu se spremao roštilj, pilo i zabavljalo. Bilo je nešto dijabolično u tome što su se u temeljima mjesta užitka i zabave nove komunističke elite nalazile ljudske kosti, ostaci donedavno najuglednijih građana, nositelja „staroga režima“ i simbola uništenoga svijeta.


Jednom prilikom, tu je organizirana i proslava „dana oslobođenja“. Jelo se i pilo, sviralo i igralo kolo, sve u čast „slobodi“ i „osloboditeljima“. Na vrhuncu slavlja, kada se kolo razigralo, a plesači u revolucionarnom zanosu oduševljeni „današnjicom“ i zagrijani rakijom, žustro udarali opancima o tlo, zemlja se propuntala. Trule su se grede prolomile, a nekolicina ushićenih i znojnih slavljenika propala je u zemlju, među kosti strijeljanih.
Neočekivani susret dva svijeta mnoge je od njih užasnuo, suočio sa stvarnošću, podsjetio na zločin i prolaznost. Slavlje je prekinuto, slavljenici se razišli, a kosti su tijekom noći „za svaki slučaj“ uklonjene. Rupa je zatrpana, a cijeli je događaj prekriven šutnjom i gurnut u prisilni zaborav.


Avangarda je već sutra nastavila, uz jelo i piće, graditi „bolju budućnost“, a ubrzo su organizirali i tombolu. Umjesto obećanoga blagostanja i stvarne sreće, „radničkoj klasi“ pružili su iluziju sreće, bizarnu igru s beznačajnim dobitkom.
Rijetki su primijetili da tijekom slijedećih godina neki gosti s opisane zabave nikada više nisu kročili u gostionu Park.

 

Napisano po istinitom događaju, a potaknuto kampanjom za zabranu misnoga slavlja u Sarajevu. (Ivo Lučić)

TAGOVI:
Vaše ime
Komentar
 
Hvala na komentaru.
Vaš komentar će biti pregledan od strane administratora.
    Sva prava pridržana  ©  GRUDE.COM  2007-2020
    Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

    Dizajn i programiranje: AVE-Studio