Đilas o Bleiburgu: Tu smo pobili čestite ljude, seljake, jedini grijeh im je bio strah od komunizma

Datum objave: 22.05.2020   Broj čitanja: 717
Milovan Đilas, vjerojatno jedan od najpoznatijih jugoslavenskih i svjetskih disidenata, sjeo je 1979. godine s novinarom i piscem Georgeom Urbanom i u dugom razgovoru za britanski magazin Encounter...
Đilas o Bleiburgu: Tu smo pobili čestite ljude, seljake, jedini grijeh im je bio strah od komunizma

 

...dotakao se – između ostalog – i “repatrijacija” – dugo prešućivanu činjenicu da su britanske snage nakon rata izručile Jugoslaviji i SSSR-u do 40 tisuća ljudi koji su bježali iz zemlje te da su ih jugoslavenske vlasti poubijale. – Većina ljudi koje su britanske snage prisilno vratile iz Austrije bili su obični seljaci. Nisu počinili ubojstva. Nisu bili ni ustaše niti slovenski domobrani. Jedini njihov zločin bio je strah pred komunizmom i reputacijom komunista – kazao je Đilas.

 

Njegova kritika jednako ide prema Britaniji, koja je mogla znati kakva će sudbina snaći te ljude, kao i prema Jugoslaviji koja je “arbitrarno zatvarala i ubijala ljude”, i koja je u Koruškoj pobila vraćene u “odvratnom masovnom načinu svođenja računa”.

 

Taj crnogorski i jugoslavenski političar, publicist i književnik, za kojega se često ističe da je bio nositelj partijske knjižice broj 4, iza Tita, Aleksandra Rankovića i Edvarda Kardelja, od jednog od najbližih suradnika Tita, pada u nemilost vlasti kad je 1953. u partijskom glasilu Borbi i teorijskom časopisu Nova misao objavio niz članaka s liberalističkih pozicija. U siječnju sljedeće godine isključuju ga iz partije, oduzimaju Orden narodnog heroja i čin rezervnoga generala i zatvaraju ga. Kad mu 1968. vraćaju putovnicu, jedno vrijeme boravi u SAD-u, da bi se vratio u Jugoslaviju i krajem 80-ih godina prošlog stoljeća počinje ponovno objavljivati svoja djela.

 

 

Smatrate li i da je nasilna repatrijacija 20.000 do 40,000 Jugoslavena bila ispravna?

Ne, nije! Većina ljudi koje su britanske snage prisilno vratile iz Austrije bili su obični seljaci. Nisu počinili ubojstva. Nisu bili ni ustaše niti slovenski domobrani. Jedini njihov zločin bio je strah pred komunizmom i reputacijom komunista. Njihova jedina motivacija da napuste zemlju bila je panika. Da su nam Britanci predali “kvislinške” vođe poput Nedića i policijske agente koji su s nacistima mučili i ubijali ljude, ili su to sami radili, ne bi se postavljalo pitanje moralnosti britanskog postupka. Ali to nisu učinili. Silom su ih vratili i to je bilo duboko pogrešno.

(…)

 

Britanci su, tako tvrde, imali određene razloge za to što su učinili. Strah da ne naruše već nategnute odnose s Moskvom. Bojazan da bi Rusi mogli odbiti povratak britanskih snaga koje su pale u njihove ruke ako Britanci ne vrate Ruse. I sovjetska vlada koja je odbijala priznati da se ijedan njihov državljanin borio protiv komunizma i da je “oklijevao” vratiti se u domovinu.

Spreman sam složiti se i priznati da su Britanci imali određeni raison d’être (razlog) na svojoj strani, Sovjetski savez bio je hvaljeni saveznik čiju su vladu Britanci godinama smatrali ne toliko različitom od svoje. Ali ono što Britanci nisu shvatili, ili što u svakom slučaju nisu javno spomenuli, jest to da Sovjetski savez nije bilo normalna, da tako kažemo, nije bila legitimna država po bilo kakvim prihvaćenim standardima. Britanci nisu vidjeli da Sovjeti nisu imali neovisno sudstvo, da su MVD i NKVD (Ministarstvo unutarnjih poslova) bili jedina vlast u državi i da vraćanje ljudi u zemlju predstavlja izručivanje teroru. Začuđujuće je da su Britanci, s tako finim osjećajem za pravo i zakone, mogli biti tako nemarni u istraživanju pravde koja će biti vjerojatno stići te ljude.

 

Iznenađuje me kad kažete da SSSR – lojalni saveznik vaše vlade i Zapada u ratu protiv nacističke Njemačke – nije imao legitimiteta u 1945. Je li vaša (jugoslavenska) vlada bila legitimna?

Još manje! Mi smo bili jedna posve nova, sirova revolucionarna snaga bez pravo izabranog vodstva, bez sudova i svega ostaloga. U stvari, mi smo još u 1945. godini arbitrarno zatvarali i ubijali ljude, iz političkih razloga ili zbog toga što smo zaključili da su krivi. Osnova naše legitimnosti bila je tanja od one SSSR-a.

 

Razumijem da tako osjećate danas, dok razgovaramo u 1979.. Ali, je li takvo bilo vaše mišljenje i 1945., da su Britanci bili zavedeni u vezi povratka vaših bjegunaca?

Bit ću sasvim otvoren – mi uopće nismo razumjeli zašto su Britanci inzistirali da vrate te ljude. Vjerovali smo, gledano u ideološkom kontekstu koji je prevladavao u to vrijeme, da će Britanci imati razumijevanja za te izbjeglice, budući da su pobjegli od komunizma. Računali smo da će Britanci pokazati “klasnu solidarnost“” s njima, a neki od nas smo se pribojavali da bi ih mogli unovačiti za buduću borbu protiv komunističkih vlada, posebno protiv naše. Ali na naše veliko iznenađenje, nisu ništa od toga napravili, nego su ih nama predali u ruke. Sve je to bilo još više začuđujuće jer smo znali da mnogim Jugoslavenima (Hrvatima i drugima) koji su se našli u Britaniji kao ratni zarobljenici nije prijetila opasnost od repatrijacije.

(…)

 

Kažete li da je krivica britanske vlade mješavine indiferentnosti, nedostataka političke imaginacije i jednostavne imbecilnosti?

Prije svega imbecilnosti – trebali su pogledati karakter naše vlade kakva je bila tada i izvući zaključke. Da, Britanci su pogriješili kad su te ljude poslali preko granice, kao što smo i mi pogriješili kad smo ih sve pobili. U knjizi Wartime nisam skrivao svoje gledište da su ta ubijanja bila čin bijesne osvete.

 

Jeste li tako mislili i 1945.?

Bio sam u Crnoj Gori kad sam čuo vijest o masovnim ubojstvima. Čak i tada sam mislio kako je riječ o odvratnom masovnom načinu svođenja računa.

 

Jesu li se masovna ubojstvo desetaka tisuća mogla dogoditi osim ako Tito nije dao naredbu?

Nitko ne zna je li Tito dao izravnu naredbu ili nije, ali je sigurno da je bio za radikalno rješenje iz pragmatičnih razloga, isto kao što su Britanci imali pragmatične razloge da vrate izbjeglice. Jugoslavija je bila u stanju kaosa i destrukcije. Gotovo da nije bilo civilne administracije. Nije bilo sudova. Nije bilo načina da se nad 20.000 do 30.000 ljudi provede istraga. Pa je jednostavan izlaz bio da ih se poubija i tako riješi problem.

 

Vecernji.hr

Vaše ime
Komentar
 
Hvala na komentaru.
Vaš komentar će biti pregledan od strane administratora.
    Sva prava pridržana  ©  GRUDE.COM  2007-2020
    Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

    Dizajn i programiranje: AVE-Studio