Blagi Zadri u Hercegovačku ulicu došao je Luka Andrijanić

Datum objave: 19.11.2020   Broj čitanja: 1663
''Lipi, slušamo", tražio je Josip Jakobović odgovor od svoga nadređenog Ivice Arbanasa zvanog Lipi, a ovaj je bio jasan: "Rušite!"
Blagi Zadri u Hercegovačku ulicu došao je Luka Andrijanić


Jakobović je pogledao prema Luki Andrijaniću, mladiću s nepunih 20 godina koji je bio za protuavioncem instaliranim na kraju Bosanske ulice, i već sljedećeg trenutka krenula je paljba prema formaciji od četiri Super Galeba JNA koji su se upravo spremali borbeno djelovati prema silosu Đergaj gdje se nalazila postrojba s 25 pripadnika ZNG-a. I dva Galeba su pogođena. Bio je to veliki šok za vojno zrakoplovstvo JNA koje je dotad već u nekoliko navrata borbeno djelovalo na položaje Zbora narodne garde na Principovcu, Starim i Novim Čakovcima te Opatovcu, pri čemu je bilo i nekoliko ubijenih i ranjenih pripadnika ZNG-a, ali nikada im nije bilo uzvraćeno.

No, tog 24. kolovoza 1991. sve se promijenilo. Nešto prije tog datuma na čelo obrane Vukovara došao je mladi Zadranin Ivica Arbanas. Kap koja je prelila njegovu čašu bio je napad aviona JNA na obučno sjedište ZNG-a u Opatovcu te silos Đergaj upravo tog 24. kolovoza. Arbanas je tada odlučio da će im uzvratiti, što je čak i najavio tadašnjem zapovjedniku vukovarske vojarne JNA kapetanu Ćurčinu. No, imali su samo jedan trocijevni protuavionski top, ali imali su i Luku Andrijanića. Mladića iz Velike Brusnice nedaleko od Bosanskog Broda, gdje su Andrijanići doseljavali iz općine Grude, a koji se u lipnju 1991. godine s dvojicom prijatelja iz sela, Josipom i Ilijom Paradžikom, dragovoljno javio na obuku u ZNG na Opatovcu.

Šest mjeseci ranije, u prosincu 1990., Luka se vratio iz Batajnice gdje je odslužio vojni rok u protuzračnoj obrani tadašnje JNA i gdje je proglašen najboljim strijelcem u klasi. Bio je toliko dobar da su mu nudili da ostane u vojsci i dodatno se školuje, ali njega to nije zanimalo. Školu, kako nam je poslije rekla njegova majka Jela, nikad baš nije volio. No, Luka je volio Hrvatsku, iako je rođen u BiH gdje je i živio sve dok ga ratne okolnosti nisu dovele u Vukovar tog lipnja 1991. Nažalost, u Vukovaru je i završen njegov životni put, ali zauvijek ostaje priča o hrabrom mladiću iz Velike Brusnice koji je ušao u povijest obrane i stvaranja Hrvatske.

Dva Super Galeba koje je mladi Posavljak pogodio iznad kukuruznih polja kod silosa Đergaj prva su dva pogođena aviona JNA na vukovarskom ratištu. Dva dana poslije, kod Vodotornja, Luka je skinuo još dva aviona. Nakon toga, iako je htio i bio spreman, više nije ispalio nijedan hitac, a zašto je tako bilo, odgovore bi trebale dati neke druge osobe... Ovo je samo priča o Luki.

- Bila je to pomalo nadrealna slika. Bio je lipanj, prekrasan, sunčan dan, a ja sam stajao na straži na ulazu u našu vojarnu na Opatovcu kada sam iz smjera sela na cesti ugledao trojicu mladića kako poput trojice mušketira s nekim torbacima preko ramena hodaju prema nama. Bili su veseli, razdragani i raspričani, a među njima se isticao onaj koji je bio najviši, ali i najšireg osmijeha. Bio je to Luka. Prišli su i rekli da su došli iz Bosne braniti Hrvatsku. Bili su to Luka Andrijanić te Josip i Ivica Paradžik iz Velike Brusnice - priča nam Josip Jakobović, pripadnik 4. bojne 3. gardijske brigade. Čovjek kojemu su tada bile 33 godine i koji će sljedeća tri mjeseca postati nerazdvojan s Lukom. Od prvog do posljednjeg dana.

Za to vrijeme u Velikoj Brusnici je Lukina majka Jela, žena od 43 godine, živjela uobičajenim seoskim životom kućanice sa suprugom Pejom i starijim sinom Antom. Mlađi, Luka, otišao je u Vukovar. Ali, majci nije rekao istinu kada je odlazio.

- Znao je da bih se ja tome protivila pa mi je rekao da ide raditi. Nekoliko mjeseci ranije vratio se iz JNA i bio je bez posla. Ovdje ga nije mogao naći, a čuo je da u Vukovaru primaju sezonce i meni prodao priču da ide raditi na polja. Nisam imala pojma da je moj dragi sin otišao u Gardu - prisjeća se danas Lukina majka tog ljeta 1991. koje joj je uzelo sina.

Luka je majci pisao da mu je dobro, da radi i da se ništa ne brine, ali ona je sumnjala. I ubrzo je doznala istinu. Primijetila je da joj stariji sin Anto nešto krije, a onda joj je jedan čovjek, ne znajući da ona o tome ništa ne zna, rekao gdje je Luka.

- K'o da me grom pogodio. Zašto ste ga, Anto, dali, upitala sam starijeg sina, a on mi kaže: "Mama, nitko ga nije mogao zaustaviti". Bio je, kazao mi je, pun sreće i života što je tamo - kroz suze kaže gospođa Jela koja je Luku posljednji put živoga vidjela 17. kolovoza.

Došao je na dva dana kući obići roditelje i brata.

- Sklopila sam ruke, molila ga: "Sine dragi, molim te k'o Boga, nemoj ići". Ali, ništa ga nije moglo zaustaviti.

Luka je tada, naime, već dobro znao što se događa. Rat je počeo, samo što ga još nitko nije službeno objavio.

- Luka nas je vrlo brzo sve osvojio. Bio je mladić čija je sama pojava plijenila pozornost i poglede promatrača. Uvijek vedra duha, razdragan, ali samozatajan, bezbrižan... Vrlo brzo formirali su nas u grupe, a on je bio zapovjednik naše koju smo nazvali Plavi 4. Tu su još bili Marijan Balić, Zvonko Hincak i Antun Bekčević. I tako je došao taj povijesni 24. kolovoza kada nam je Lipi rekao da nađemo položaj s kojega ćemo djelovati na avione za koje smo imali informaciju da će napasti naše dečke na silosu Đergaj - govori Jakobović koji je, s obzirom na to da je poznavao teren, bio vođa puta. Našli su poziciju na kraju Bosanske ulice s koje je pucao pogled na slavonske njive i silos. Luka je iznivelirao teren, postavio top i preostalo im je samo čekati.

- Malo prije 17 sati iz smjera Osijeka dolaze četiri Super Galeba. Napravili su krug i Luka sada zna da moraju usporiti na oko 180 km/h kako bi mogli djelovati. Ja sam upalio motor topa, a kada su mu se našli na ciljniku, Luka je počeo pucati. Prvi se zadimio i nestao iza silosa, a onda smo tamo prema Pačetinu vidjeli "gljivu". Odmah je pogodio i drugog, koji odjednom kao da je stao, zadrhtao i nastavio let. Taj je pao negdje u Vojvodini. Druga dva su otišla svaki na svoju stranu, a onda se odjednom pojavio MiG-21 koji je snimao područje ne bi li nas našao, ali nije uspio. Uf, kakvo je to slavlje bilo. Kakav osjećaj! - s ponosom se za Jutarnji list prisjetio Jakobović tog događaja.

Po ranjenog pilota koji je pao kod Pačetina ubrzo je došao helikopter JNA s oznakom Crvenog križa pa naši po njemu nisu bojno djelovali.

- General Ante Roso nas je tijekom obuke na Opatovcu upozorio na Ženevsku konvenciju i mi gardisti smo se toga držali - rekao je Jakobović. Taj podvig dao je krila protuzračnoj obrani u Vukovaru pa Luka Andrijanić dva dana poslije, 26. kolovoza, kod Vodotornja pogađa još dva aviona JNA. Nakon toga dobivaju premještaj u Hercegovačku ulicu u Borovu Naselju kao ispomoć Blagi Zadri. Dvojica heroja čija se povijest veže za općinu Grude, a Blago je rodom s Ledinca, našli su se tako u Hercegovačkoj ulici. Smjestili su se u jednu kuću na raskrižju Hercegovačke i Mostarske ulice, na samom kraju naselja, na prvoj crti obrane prema voćnjaku Orlovača gdje su bile neprijateljske snage. No, protuavionski top više nikad nisu aktivirali. Držali su položaj i pritom su jednom zamalo i poginuli.

- To je na kraju ispala dobra anegdota. Kartali smo belu, a Luka se otišao otuširati. Ma, valjda se još nije niti nakvasio kad je odjednom s Orlovače grunulo u kuću. Sve nas je bacilo, prašina se digla, ali nitko nije bio ranjen. On odjednom izađe iz kupaonice i pita: "Ko je, bolan, ugasio svjetlo?" Nismo umrli od granate, ali jesmo skoro od smijeha. I to je bio Luka - sa sjetom se Jakobović prisjetio jedne od brojnih anegdota sa svojim gotovo mlađim bratom koji mu se uvukao pod kožu.

 

Lukinu pogibiju nikad neće zaboraviti.

 

- Čekali smo danima da mineri dođu postaviti mine na njivu prema Orlovači, ali ti su dečki bili razbacani po cijelom gradu. Nisu ni oni sve stizali. I Luka odluči sam to učiniti, iako smo ga svi odgovarali od toga. Ali, tvrdoglav kakav je bio, uzeo je te mine i krenuo ih postavljati. Kazao je da je gledao u vojsci kako se to radi. Odjednom je iz smjera Dalja počeo djelovati višecijevni raketni bacač.

On nije tukao po nama, ali kako je letjelo tako su iznad nas odjekivale detonacije, vjerojatno od probijanja zvučnog zida. Jedna takva detonacija iznenadila je i Luku, jedan krivi trzaj ruke i mina se aktivirala. Bio je živ do bolnice - s bolom u glasu ispričao nam je Jakobović kako je izgubio svog dragog suborca i prijatelja tri dana prije nego što je napunio 20 godina života. Za to vrijeme Jela Andrijanić sjedila je u svojoj kući, štrikala i mislila na svoga sina. Slušala je Radio Slavonski Brod kada ju je iz misli prenuo glas spikera: "Tko zna nešto o Luki Andrijaniću neka se javi na radio".

- "Joj, majko moja", uhvatila sam se za glavu i sinu Anti kazala: "Luka je poginuo". Odmah sam znala što je. Majka to osjeti. Sjeli smo u auto, ali morali smo ga ostaviti u Bosanskom Brodu i pješice prijeći most. Došli smo na radio, a oni su nas poslali u Županiju. Tamo nas je dočekao Jozo Meter i kada smo se predstavili, on je ustao, zagrlio me i rekao mi: "Majko, nažalost, tvoj je sin poginuo" - i danas plače gospođa Jela kad se sjeti tog dana. Anto je sljedeći dan otišao po bratovo tijelo koje su pokopali u obiteljsku grobnicu u Velikoj Brusnici, a on je nekoliko dana nakon toga otišao k ujaku u Njemačku.

Na Ciglani na kojoj je radio, naime, dobio je otkaz "jer mu je brat poginuo u ustašama". Lukini roditelji Jela i Pejo svoju su rodnu grudu morali napustiti u srpnju 1992. godine.

U Velikoj Brusnici ostalo im je sve, ali najteže im je palo što je tamo ostao i Luka pa su jedva dočekali završetak rata kako bi njegove posmrtne ostatke premjestili u Slavonski Brod gdje i danas žive s vječnim sjećanjem na svoga sina.

- Bio je svojeglav, ali uvijek šaljiv. Završio je za tokara, ali je govorio da mu škola nikad neće trebati. Eto, nije mu ni trebala... Bio je vrijedan, poslušan, ali kad je imao svoj cilj, ništa ga nije moglo zaustaviti da ga ostvari. Bio je duša. Valjda je dragi Bog htio uzeti nam ga kada nam je bio najpotrebniji.

Prošli mjesec je Luka, 29 godina nakon pogibije u Vukovaru, posthumno odlikovan Redom Nikole Šubića Zrinskog, koji je primila njegova majka. Ponosna je na to, kao i njegovi suborci.

- Luka je zaslužio sve medalje koje postoje. Ne samo on. Svi koji su bili u Vukovaru, ali on posebno. Treba se staviti u položaj jednog 20-godišnjaka da mu netko stavi na teret uništenje neprijateljske borbene avijacije. To ne može svatko. No, on je rekao da je s tim ciljem došao ovamo i da će svoju zadaću izvršiti. Konačno, branio je svoje suborce, branio je Hrvatsku. On je veliki heroj - poručio je Jakobović.

Grad Vukovar planira Luki podići spomenik, a za to vrijeme njegov spomenik na groblju u Slavonskom Brodu nalazi se na neprimjerenom mjestu, pokraj same ograde, tako da ljudi hodaju preko njega. Lukini roditelji i suborci kažu nam da su s Gradom Slavonskim Brodom pokušali dogovoriti da se ograda pomakne za 20-30 centimetara, ali nisu naišli na razumijevanje gradske vlasti. Razočarani su time i pitaju se što bi bilo da Luka i brojni drugi Luke nisu razumjeli što se u Hrvatskoj događa 1991.


Grude.com/Jutarnji.hr

Vaše ime
Komentar
 
Hvala na komentaru.
Vaš komentar će biti pregledan od strane administratora.
    Sva prava pridržana  ©  GRUDE.COM  2007-2020
    Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

    Dizajn i programiranje: AVE-Studio