Vjernici su oduševljeni izlazili s ispovijedi, pozdravljali ga. - Neka naših fratara, ispovijedaju nas, slušaju nam probleme, tješe nas u ovom strahu, fra Ante pričešćuje i predvodi molitvu tako pedantno i ne zadržava nas dugo da ne bi nekome, ne daj Bože, nešto bilo. Dok je njih i nas će biti - govori jedna ponizna starica izlazeći iz crkve.
Pozdravlja i fra Milu i pita ga je li se umorio. Kao da je i ona nešto primijetila. Mile, uvijek nasmijan okrenut će priču u pozitivnijem smjeru, pričat će joj o lijepom danu, o najljepšoj crkvi, o Gospodinu koji stvori ovaj svijet i koji nas poziva da budemo Njegovi i da radosna srca dočekamo njegovo rođenje.
Neumoran je taj franjevački mučenik, kao što su neumorne i njegove kolege svećenici iz Čapljine, Gruda, Mostara, Širokog Brijega, Čitluka... koji kao da su uz Božju pomoć zaustavili svoj biološki sat i poručili početkom ovog milenija svom Kristu, svom stvoritelju i otkupitelju: Ti svoj križ dovoljno nosiš Oče, na nama je red da ti pomognemo. Među njima je i fra Leonardo Hrkać koji i u devetom desetljeću neumorno korača nesebično dajući sebe za druge.
I nose svoj križ fratri, nosi svoj križ narod, a ptice nebeske najljepšom simfonijom krijepe im dušu na fra Bernardovoj grudi, na humskoj zemlji tog velikana čiji glas i nakon što je duša poletjela Gospodinu i dalje itekako odjekuje. A veliki fra Vendelin se pita dokad će u njoj, "u Crkvi mojoj zavičajnoj sve biti pod brojem, sve biti pod slovom, ukleto i kruto, sve u odredbama, sve u propisima i u otpisima, u ime kojih moćnici dižu ruku..." i priprema se napisati neku ljepšu pjesmu kad svjetlo istine i pravde obasja zemlju Hercegovu.
I nisu fratri umorni, jer kad osjeti da im je teže nego inače, Krist još čvršće prigrli njihov križ i sve postane jednostavnije, a srcu i duši ugodnije. I dok je njih, kako starica reče, bit će i nas.
| Vaše ime | |
| Komentar | |
