Mijo (94) preživio strijeljanje pa i koronu! 'Sve jedite i pijte, ali s mjerom, i radite'

Datum objave: 10.01.2021   Broj čitanja: 849
Nemam snage, ustanem se, a noge me ne slušaju. Nikad se ovako nisam osjećao, ne znam. Jednostavno nisam jak, započeo je priču Mijo Juhar (94), najstariji stanovnik Velikog Trgovišća, koji je uspješno prebolio korona virus.
Mijo (94) preživio strijeljanje pa i koronu! 'Sve jedite i pijte, ali s mjerom, i radite'

 

- Imao sam temperaturu danima, to mi je bilo najteže. Ne znam gdje sam se zarazio, ali tko će to i znati. Opasnost svugdje vreba. Pazim se dosta, a i nemam gdje izlaziti kad je sve zatvoreno. Bio sam na rehabilitaciji u toplicama, a onda malo i na Krk da se oporavim. Sad sam dobro, ali još uvijek imam problema s disanjem, a nagore od svega mi je umor. Nisam navikao da se umaram - govori nam Mijo, koji iako je u poznim godinama vrlo je vitalan te nas je kao pravi domaćin dočekao u svojoj kući.

Rođen je 1927. godine u Družilovcu, a priženio se u obitelj Miška Capara i sa suprugom Jagicom imao je kćer koja je, nažalost, poginula u prometnoj nesreći u Novim Dvorima. Iza nje ostala su dva sina te unuka koji su sad djedu Mišku pomoć i podrška u vođenju gospodarstva.

- Djetinjstvo je bilo teško, ali gladni nismo bili. Meso smo jeli jednom tjedno, nedjeljom, a nekad nismo ni tad. Znao se red u kući i bili smo sretniji nego vi danas. Bavili smo se poljoprivredom, a nisam ni neke škole završio, ali sam magistrirao životnu školu, meni je to bilo dovoljno - govori nam Mijo kroz smijeh. Pitali smo ga i je li poznavao Franju Tuđmana.

- Znao je dolaziti kod nas, tamo prije rata kad su osnivali pokrete otpora, dolazio je i u našu kuću pojesti i popiti. Već je tada bio neka faca - rekao je Mijo, koji se prisjetio Drugog svjetskog rata i kako je za dlaku izbjegao streljanje.

- Kad su već Nijemci bili na našem području znalo je biti sukoba između njih i partizana. Jednom prilikom su nedaleko od našeg mjesta partizani iz zasjede ubili nekoliko njemačkih vojnika, i tako su nas seljane odveli iz kuća jer su mislili da surađujemo s njima. Poredali su nas i mislili smo da je gotovo, ali desio se obrat. Moj otac je bio u austrougarskoj vojsci u onom prvom ratu pa je znao njemački. Kad je progovorio, jedan od njemačkih oficira je rekao: “Ove pusti, to su naši”. I tako smo spasili živu glavu - ispričao je Mijo i nadodao kako rat nikome ništa dobro nije donio.

- Nisam sudjelovao u niti jednom ratu, nikad nisam uzeo pušku u ruke, a kamoli nekog upucao. Rat je zlo, unesrećuje ljude - kazao je Mijo. Htjeli smo se maknuti od crnila pa smo ga upitali kako je upoznao i čime je osvojio svoju suprugu.

- Ha-ha. Radio sam u općini u Velikom Trgovišću i tu smo se upoznali. Ona je bila velika vjernica i nije bilo puno priče već odmah u Crkvu. A ja vam nisam jedan od velikih vjernika, ali žena je tako tražila i tako je moralo i biti. Zbog crkvenog vjenčanja sam dobio i otkaz, ali ne žalim. Bilo nam je lijepo u braku. Treba znati slušati, a što je najbitnije treba znati i pretrpjeti, ali i prešutjeti nekad. To vam je ključ za uspješan i skladan brak - govori nam Mijo.

Punih 35 godina nakon toga je radio u ''Centralnoj opremi'' u Zagrebu gdje su se na 12 traka pakirali lijekovi. Njegov je posao bio pakiranje sokova. Tu je radilo i dvadesetak žena, pa mu kaže, nikad nije bilo dosadno. Vlakom se vraćao iz Zagreba i nastavio do mraka rad na zemlji.

- To je bilo normalno tada. Probudio bi se u zoru i krenuo na posao, a tad nije bilo ovih cesta i puteva kao danas. Tad se išlo dužim putevima, a kad smo putovali kočijama znalo je biti i razbojnika koji su nas pljačkali pa je znalo biti i tučnjava. Kad smo se vraćali s posla, čekala nas je poljoprivreda. To smo obrađivali, sredili sve što smo morali pa smo tek onda išli na spavanje, to je bila rutina života - prepričava nam Mijo, koji niti danas u 94. ne odmara.

- Prije nego sam dobio koronu išao sam u šumu napraviti drva, to radim svake godine. Imao sam i zemlju koju obrađujem, a u vrtu imam koke, purane i purice, ali tu mi pomaze i moj unuk. Imam svoj traktor s kojim sve to obavljam, ali sad ne znam kako ću s tim. Nemam snage, a srce hoće - kaže Mijo, koji još uvijek vozi i auto. Vozačku ima od 1968.

- Imam svoju crvenu Corsu i dobro me služi. Auto mi treba kad idem u grad nešto obavljati i nikad nisam napravio niti jedan prekršaja. U životu sam imao četiri prometne, ali nikad nisam bio ja kriv - rekao je Mijo, koji je opisao kako provodi slobodno vrijeme.

- Išao sam u kafić, popio bih kavu, a znao sam i s društvom otići na kartanje, ali toga sad nema. Moramo pričekati da sve ovo završi, pa da se vratimo u normalu - rekao je Mijo i pojasnio recept dugog i zdravog života.

- Umjerenost! U svemu imajte mjeru, ni u čemu nemojte pretjerivati. Sve jedite i pijte, ali s mjerom i radite. To vam je spas - zaključio je Mijo.


24sata.hr

TAGOVI:
Vaše ime
Komentar
 
Hvala na komentaru.
Vaš komentar će biti pregledan od strane administratora.
    Sva prava pridržana  ©  GRUDE.COM  2007-2021
    Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

    Dizajn i programiranje: AVE-Studio