Tako se ovih dana dijele poruke nekih od njih koji ne biraju riječi kojima žele zastrašiti vjernike, međutim represije je bilo dosta, a sigurno i šutnje prema takvima, osobito zbog činjenice da su se godinama ti isti vješto skrivali iza ranijeg biskupa i sami muteći vodu gdje god stignu, s osmijehom na licu i mržnjom na srcu.
Međutim, i franjevci sve manje šute iako su neki od njih "naivno" potpisivali predaje svojih stoljetnih župa i tako izdali ideale za koje su živjeli i umrli franjevci Hercegovine u teškim vremenima. Vremena za kajanje i ispravljanje pogreški, iako je i tog vremena sve manje, još uvijek ima. Osobito zbog doprinosa istini kojeg je dijelom u svojoj posljednjoj knjizi dao i fra Ivan Dugandžić: Nakon što je biskup Žanić 1980. podijelio dotadašnju Franjevačku župu Sv. Petra i Pavla u Mostaru, na temelju nepostojećeg dogovora, Žanić je kaznio dvojicu kapelana fra Ivana Prusinu i fra Ivicu Vegu.
Upravo je nepostojeći dogovor temelj i dekreta Romanis Pontificibus koji je dokumentirana laž napisana na temelju nepostojećeg dogovora između petrovaca, franjevaca i naroda.
Prenosimo, s web stranice Miljenko.info osvrt fra Miljenka Mike Stojića o knjizi fra Ivana Dugandžića.
Prikaz knjige: fra Ivan Dugandžić, Međugorje u očima mjesnih biskupa Žanića i Perića, ICMM, Međugorje, 2020.
»Stoga, da bi se donio pravilan sud o važnosti privatne objave, nije dosta samo biti uvjeren da je subjekt te objave duševno zdrava osoba i da je njegova poruka dogmatski ispravna i da ne proturječi službenoj objavi i crkvenoj tradiciji. Potrebno je tu objavu također promatrati u njezinu povijesnom kontekstu, što znači pitati se, može li se ta privatna objava smatrati odgovorom Neba na tjeskobna pitanja stanovitog povijesnog trenutka Crkve i svijeta.« (str. 18.) Ovako fra Ivan Dugandžić progovara u Uvodnom razmišljanju pa malo dalje nastavlja misleći na ono što se odvijalo u župi Međugorje. »Ukazanja se događaju u svijetu koji je duboko zahvaćen materijalističkim hedonizmom i moralnim relativizmom i u Crkvi u kojoj je vjera dobrim dijelom degradirana na nekakav kršćanski svjetonazor u kojemu je sve manje mjesta za slavljenje otajstva i molitvu, gdje se gubi svaki osjećaj i smisao za žrtvu i nesebično služenje.« (str. 20.) Svemu ovomu treba pridodati i tzv. Hercegovački slučaj za kojega Dugandžić drži da mu nikako nije mjesto u društvu s ukazanjima Kraljice Mira, kako god ih netko shvaćao. I to je pozornica za ovo djelo, postavljena »na temelju dostupnih dokumenata«, kako se kaže u njegovu podnaslovu.
Dr. fra Ivan Dugandžić bio je član dviju biskupskih Komisija koje su proučavale, ili su to trebale, fenomen ukazanja Kraljice Mira u župi Međugorje. Stoga iznutra poznaje rad tih Komisija te posjeduje određenu dokumentaciju do koje je došao za to vrijeme. Vadeći glavne dijelove iz nje ili je priloživši čitavu, zajedno sa svojim tumačenjem ili razmišljanjem stvara štivo koje će zacijelo čitati mnogi. Namjera mu je izbjeći polemiku, ali teško je to s ovakvom građom.
Jedan od najvećih misterija u svom ovom događanju jest promjena stava mjesnog biskupa Žanića glede vjerodostojnosti spomenutih ukazanja. Vrlo kratko nakon što su počela izjasnio se za njihovu vjerodostojnost. Čak ga je kočio i fra Jozo Zovko koji je tada bio župnik u župi Međugorje. Pa se onda ubrzo sve preokrenulo. Biskup Žanić počeo je postajati gorljivi zagovornik nijekanja ukazanja, a fra Jozo Zovko njihov gorljivi zagovaratelj. Što se dogodilo? Dugandžić na dosta mjesta pokušava odgovoriti na to pitanje, ali uvijek priznaje da mu je to nejasno.
Kao najznačajnije motive zbog čega je uopće krenuo u pisanje ovoga djela, autor najprije navodi veličanje biskupa Perića njegova predšasnika biskupa Žanića, poglavito njegova odnosa prema ukazanjima Kraljice Mira, što nam jasno kaže da je i sam nastavio njegovim putem. S druge strane, autor je svjestan i svojih poodmaklih godina pa se osjeća pozvanim iznijeti na vidjelo dana dokumentaciju koju ima da bi svi ti događaji bili jasniji.
A jesu li? Očito će trebati još vremena da se sve pročisti. Mudro je učinio Vatikan kada je u posljednje vrijeme obznanio da bi se prvih 7 dana ukazanja moglo priznati vjerodostojnima, a kasnije dane treba dalje proučavati. Razlog je jasan. Nakon njih puno toga se uplelo u događanja te treba razlučiti što s koje strane dolazi. Uzmimo samo taj tzv. Hercegovački slučaj. Nakon što je biskup Žanić 1980. podijelio dotadašnju Franjevačku župu Sv. Petra i Pavla u Mostaru, na temelju nepostojećeg dogovora, kako navodi Dugandžić (str. 56.), Žanić je kaznio dvojicu kapelana fra Ivana Prusinu i fra Ivicu Vegu. Na upit, Kraljica Mira je, navodno, preko vidioca odgovorila »da se prenaglio«. Za Žanića to je predstavljalo jedan od važnijih kamenčića u nevjerodostojnosti ukazanja. No, vrhovno crkveno sudište u Rimu tu je kaznu 1993. poništilo. »Autoru ovih redaka nije poznato da je itko u ime Biskupskog ordinarijata, bivše Uprave Franjevačke provincije ili Komisije tim ljudima uputio neku riječ isprike. A što je sve o njima izrečeno i napisano!« (str. 214.)
Kada se sve ovo sagleda, ostaje nam za zaključiti, što je naznačeno u tekstu knjige, da se Kraljica Mira sama brani svojim djelovanjem, odnosno prepoznaje se po plodovima svoga djelovanja, kako nas i Sveto pismo uči. Zbog toga je jedna stvar njezina ukazanja, druga stvar tzv. Hercegovački slučaj, treća stvar miješanje raznih tajnih službi, četvrta stvar... Kad se sve stavi na svoje mjesto, slika će odjedanput postati jasnija.
| Vaše ime | |
| Komentar | |
