Vojnika koji nije ostvario niti jednu relevantnu pobjedu protiv bilo koje donekle ravnopravne vojske, koji je tri godine uživao u najstrašnijoj moći, prava na određivanje tko će živjeti, a tko umrijeti. Za razliku od sličnih, njega nije promijenila ta moć, on je to želio oduvijek.
Rođen je u selu Božanovići kod Kalinovika, 12. ožujka 1943. godine. Britannica navodi da su mu oca, partizana Neđu, dok su njemu bile samo dvije godine, 1945. godine, ubili ustaše. Mladić se s petnaest godina iz sela zaputio u Sarajevo da nađe posao ali je pročitao oglas i otišao u Zemun gdje je upisao Vojno-industrijsku školu. Zatim je pošao u beogradsku Vojnu akademiju kopnene vojske i završio je kao najbolji pitomac u svojoj klasi, s prosjekom ocjena od 9,57. Kasnije je završio i Komandno-štabnu akademiju.
Jednom je rekao da mu je neizbrisivo ostao u pamćenju 4. studenog 1965. kad mu je u Skoplju počeo teći oficirski staž: u tamošnjem puku postao je komandir voda. Zatim godinama službuje u Makedoniji: kao komandant bataljuna u Kumanovu, komandant brigade u Štipu i načelnik Odjeljenja za nastavu Treće armije u Skoplju. Uslijedio je premještaj, u siječnju 1991., na Kosovo, u Prištinu, gdje je pomoćnik komandanta za pozadinu Prištinskog korpusa. Što je više nego jasan signal da je već tada bio definiran kao oficir za “posebne zadatke”. Stoga ne čudi da je u lipnju 1991. godine, kao potpukovnik, poslan u Knin gdje je trebao pružiti punu podršku započeloj “balvan revoluciji” koja je bila preludij u napad na Hrvatsku i pokušaj stvaranja linije Virovitica, Karlovac, Karlobag. Kako je to stalno, pa i na Sudu u Haagu, tumačio Vojislav Šešelj kojeg je Haag pustio na slobodu zbog terminalne bolesti, a on i danas mirno živi.
Postavljen je za načelnika Odjeljenja za operativno-nastavne poslove u Kninu. S početkom pobune Srba u takozvanoj Republici Srpskoj Krajini, uspinje se i ambiciozni potpukovnik koji postaje komandant Kninskog korpusa. I potom, tada već s ekspresno stečenim činom pukovnika, izvanredno je unaprijeđen u generala, 4. listopada. Izdvaja, kako ih je nazvao u nekom od svojih brojnih intervjua, "zdrave snage" i obučava ih ratnim vještinama. Napada hrvatsko selo Kijevo i zatim Vrliku, a umilnu slast popularnosti i blještavila reflektora i bliceva, kojima će od tada nimfomanski robovati, najprije je kušao tijekom zadarske i kupreške operacije.
Među zločinima pod njegovom komandom posebno se ističe pokolj koji su pobunjeni Srbi, uz podršku tzv. JNA, izveli u Škabrnji 18. studenog. U rujnu je poslao 50 tenkova u napad na Šibenik, a zapovijedao je i napadima na Zadar i Sinj. Iako su ga njegovi mentori na Vojnoj akademiji definirali najboljim od najboljih, u svakoj od tih akcija je poražen. Unatoč nesrazmjeru u tehnici. Uspio je zauzeti branu Peruča koju će kasnije, tijekom akcije oslobađanja 1993. godine, lokalni Srbi pokušati dići u zrak.
Međunarodna zajednica nije smatrala potrebnim podebljati optužnicu protiv Ratka Mladića, koji je idejni začetnik jednog puno većeg genocida u pokušaju, miniranja brane Peruća, zlodjela koje je bilo izravna prijetnja životima najmanje 20 tisuća civilnih građana u nizvodnom porječju Cetine.
Kao pukovnik JNA na dužnosti načelnika štaba Kninskog korpusa, Mladić je 25. kolovoza 1991. godine, u ranim jutarnjim satima, pokrenuo ratni stroj iz Knina i napao Kijevo i cijeli vrlički kraj. Dan poslije zaustavio se na granici sela Otišića, u kojemu je bio centar velikosrpske pobune u cetinskom kraju, i susjednog Maljkova, nastanjenog Hrvatima.
Dvadesetak dana nakon toga, 16. rujna, Mladić je ponovno pokrenuo tenkove i drugo topništvo i dan poslije okupirao sva sjeverozapadna naselja bivše općine Sinj, uključujući veći dio Hrvaca na desnoj i Rumina na lijevoj obali rijeke Cetine, obuhvaćajući i branu Peruću i istoimenu hidroelektranu.
"Ako mi bude nešto zatrebalo, ja ću vama narediti. Ja vas neću moliti. Vi morate moliti mene jer ja diktiram uvjete, držim Dalmaciju u blokadi", kazao je bahati Mladić predstavnicima hrvatskih vlasti na pregovorima u Hrvacama 26. rujna 1991. godine. Na tim pregovorima Mladić je, izražavajući patološku zluradost, zaprijetio miniranjem brane Peruća.
U kameru je izjavio: "Ja sam vam rekao da je brana minirana. A vi znate da sam ja vojnik. Ja kad vučem poteze, vučem poteze koji nešto znače, da matiraju protivnika. Vi znate da je miniran i Maslenički most. I to vi znate da sam ja lično uradio sa svojim ljudima i proverio. Što ja uradim, znate da je efikasno i kvalitetno. I u to ne treba sumnjati. Da su potezi vrhunski izvedeni, energično i odlučno, i da ja zato diktiram situaciju u Dalmaciji. Kninski korpus, a ne ja. A ja u ime Kninskog korpusa."
Prijetnja zločinca Mladića ostvarena je 28. siječnja 1993. godine. Toga dana, u 10.52, velikosrpski agresori aktivirali su 30 tona TNT eksploziva postavljenog u kontrolnu galeriju brane u namjeri da je sruše i nizvodno izazovu nezabilježeni ekocid, odnosno vodni val od 500 milijuna kubika vode, od kojega bi smrtno stradalo najmanje 20 tisuća civilnih stanovnika.
Samo zahvaljujući činjenici da je u trenutku srpskog aktiviranja eksploziva visina vodostaja u jezeru bila oko pet metara niža od maksimalne, te brzoj reakciji hrvatske strane u spašavanju teško oštećene brane, do planiranog ekocida i genocida nije došlo.
Za “zasluge” u Hrvatskoj nagrađen je prekomandom za zapovjednika Druge vojne oblasti takozvane JNA u Sarajevu 9. svibnja. Što je bila samo krinka za stvarni cilj, njegovo imenovanje za zapovjednika Vrhovnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) i to samo tri dana kasnije, 12. svibnja. VRS je, kako donosi Britannica, preuzela, uz nekoliko promjena u personalu i nomenklaturi, snage Druge vojne oblasti tzv. JNA. “U tom svojstvu”, piše Britannica, “Mladić je odigrao glavnu ulogu u troipogodišnjoj opsadi Sarajeva, tijekom koje su snage bosanskih Srba zasipale topništvom, minobacačima, mitraljezima i puškama terorizirano građanstvo, neselektivno ubijajući i ranjavajući tisuće.” Enciklopedijski suh, ali bolno precizan opis zločina nad ljudima i gradom. S okolnih brda. Ne mogu na ovom mjestu zaboraviti prljavu ulogu koju je odigrao bivši francuski predsjednik François Mitterrand koji je krajem lipnja 1992. sletio u Sarajevo i tako razbio planove deblokade grada.
Mladić je bio uvjeren u svoju nedodirljivost, siguran da mu se ništa ne može dogoditi pa pred medijima nije skrivao aroganciju pokazujući novinarima kako je naređivao topništvu: "Sprži" i "Raspameti ih". Pohranjena je jeziva snimka s njegovom telefonskom zapovijedi kad je hladno dao naredbu za pogrom bosanskog sela blizu Sarajeva zato što u njemu "nema Srba".
Vrhunac njegovih zločina bio je genocid u Srebrenici koji počinje 11. srpnja. Iako je taj grad bio zaštićena zona UN-a, “bosanski mesar” je tada na vrhuncu moći, uvjeren da ga nitko i ništa ne može zaustaviti i naređuje napad. Nakon kojeg je počelo sustavno ubijanje u kojem je provedena egzekucija nad najmanje 8000 ljudi. Teško je i spominjati grozote koje su Srbi činili ženama, načine na koje su ubijali muškarce. Starce i djecu, neselektivno. I danas postoje povjesničari pod snažnim srpskim utjecajem koji tvrde, unatoč presudi Tribunala u Haagu, da to nije bio genocid jer je “velik broj žena preživio”.
Srebrenica je bila prekretnica u ratu u BiH jer su ubrzo Amerikanci satelitskim snimkama detektirali masovne grobnice i počinje kreiranje stvarne slike o najstrašnijem zločinu na tlu Europe od Drugog svjetskog rata. Međunarodna zajednica nakon predočenih američkih dokaza nije imala izlaza nego odobriti vojni završetak rata u BiH u kojem je ključnu ulogu odigrala Hrvatska vojska. Još da državni tajnik Warren Christopher i predsjednik Bill Clinton nisu bili pretjerano u strahu od ulaska Hrvatske vojske u Banja Luku …
Vojni i politički vrh Srba u BiH počinje shvaćati posljedice Srebrenice, dolazi do unutarnjih sukoba, a vrhunac je optužnica koju je Haag 26. srpnja 1995. godine podigao protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Godinu dana kasnije stiže nova u kojoj se navodi i Srebrenica. Mladić i Karadžić bježe, skrivaju se. Mladiću je donekle lakše jer u njegove veze u srpskoj vojsci stvaraju mrežu podrške pa se on čak dade snimiti.
Bilo je pokušaja da se njegovo ponašanje opiše šokom koji je izazvalo samoubojstvo kćeri Ane 1994. godine, navodno jer je bila depresivna kad se suočila s istinom o očevom vojevanju. Nije slučajno da se ubila pištoljem koji je on dobio nakon završetka Vojne akademije. Ali, Mladić je i prije toga već pokazao zločinačku narav.
Mladić je u bijegu sve do proljeća 2011. godine kad je uhićen i odmah predan Sudu u Haagu Šest godina kasnije je na prvostupanjskoj razini osuđen na doživotni zatvor ali samo zbog zlodjela u BiH, ne i Hrvatskoj. A i u BiH ne zbog genocida u gradovima Foča, Kotor-Varoš, Prijedor, Sanski Most te Vlasenica u ljeto 1992. godine.
“Ostao je kukavica do kraja, nije stajao pred sudom da čuje presudu. To vam je Ratko Mladić. Glumi heroja, glumi kao da je od čelika, a na kraju pobjegne,” ako je bosanskog mesara opisala Christiane Amanpour, poznata novinarka CNN-a. “Od svih ratnih zločinaca i masovnih ubojica koje sam susretao u 40 godina izvještavanja iz ratnih zona, Ratko Mladić je najužasniji, pisao je Paul Martin, bivši ratni izvjestitelj BBC-a.
"Presuda vraća sjećanja koja čak i očvrsnuli ratni reporter teško može izbrisati. Grobovi mrtve djece - izdvaja se jedan s ugraviranom nogometnom loptom, grob 10-godišnjeg dječaka kojeg je pogodila granata u Sarajevu. Dječak se igrao s dva prijatelja u automobilskoj olupini kad je granata izbrisala njihove živote - upoznao sam njegovog tugujućeg oca, sestru i papigu koju je držao za kućnog ljubimca. No, Mladić se izdvajao od većine drugih ratnih zločinaca koje sam susreo svojim potpunim nedostatkom osjećaja ili empatije. Vidio sam to u njegovim hladnim bezizražajno plavim očima, i u njegovoj opsesiji pojmom žrtve. Bio je arhetipski psihopat, osim što su, pretpostavljam, neki psihopati relativno zanimljivi”, piše Martin.
Slobodna Dalmacija
Božo Vukičević/Cropix
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
