Prijepodne od jutra do 13.30 sati... (U knjizi '10 dana u travnju')
(...) Vladko Maček prošle je noći usnuo kao najmoćniji hrvatski političar.
„Dne 10. IV. prije podne došao sam opet iz Kupinca u Zagreb, gdje mi je Šubašić saopćio da su Nijemci prešli Dravu i da ih možemo najkasnije za 24 sata očekivati u Zagrebu. On da će s nekim činovnicima banovine oko 12 sati napustiti Zagreb i povlačiti se do najjužnije granice Banovine Hrvatske. Oprostio sam se od njega i njegove supruge i otišao u svoj zagrebački stan. Šubašić je sa svojom pratnjom otputovao oko 1 sat“, piše u autobiografiji Vladko Maček. Zbog rata tjedni sajam u Zagrebu bio je slab. Bilo je malo stoke i krmiva, a nije dovezen ni ogrjev, kolja i grahovinje. Ono malo stoke iz okolnih sela bilo je loše kvalitete, a cijene su bile visoke – osim jednog dobrog para volova. Telad je, i to čitav dogon od 31 komada, odmah uz veliku jagmu rasprodana. Sajmu su se jedino u većem broju odazvali prodavači stare robe.
Josip Horvat u redakciju je (novinarski uspavano; tada se novine uglavnom rade kasno popodne i noću) došao malo iza podneva.
„Po ustaljenom dnevnom redu rada”, piše Horvat, „našao sam se iza pola prve ure u redakciji. Štimung mrtvačnice. Tehnički redaktor Miroslav Golik mehanički sređuje telegrame. Malen ih je broj. I ništa ne govore. Sve stare vijesti. Otvoreni radio pucketa. Ni njega nitko više ne sluša. Po gradu se govori da su Nijemci ili kod Sesveta ili kod Ivanića. Kod informacione štampe bijaše važan 'glavni naslov'. Davao je političku intonaciju dana. Sad je i glavni naslov nevažan. Nepročitani leže bürstenabzugi „Obzora“. U parteru je konferencija. Navodno već od jutra“, piše Horvat u „Zapisima iz nepovrata“.
HNK je zatvoren zbog Velikog četvrtka. Malo kazalište u Frankopanskoj također, a u kinu Astoria (Ilica 10) premijera je „glazbenog superšlagera 'Melodija čežnje'". U kinu Croatia (Ilica 51) igra "najveći i najljepši film o Isusu Kristu 'Kralj kraljeva', sudjeluje 40.000 statista, velebna režija, uzvišena glazba.“
Građansko kino je zatvoreno.
Nakon što je ujutro isprobao uniformu, poglavnik, još uvijek wannabe, putuje u Pistoju, gdje treba izvršiti smotru ustaša. Svi su nervozni jer nemaju pojma što se točno u Hrvatskoj zbiva. I još važnije, kako će se to odraziti njih.
- Poslije objeda, Pavelić je obukao ustašku uniformu i sa sinom Velimirom, potpukovnikom Sangiorgiom i Mijom Bzikom u autu otputovao iz Firence u Pistoju. Vilko Pečnikar i Dido Kvaternik putovali su vlakom jer je Kvaternik htio da pretrese s Pečnikarom za vrijeme vožnje talijanski prijedlog o prebacivanju cijele ustaške skupine iz Italije na jedan od kvarnerskih otoka.
Nalazili su se na kolodvoru u Firenci kad ih je iznenadila vika prodavača novina. 'Posebno izdanje!' Odmah su kupili novine i pročitali vijest kako je jedna njemačka oklopljena grupa probila frontu u Makedoniji, dolinom Vardara prodrla do Egejskog mora i da je Solun, 9. travnja navečer, pao u njemačke ruke. Iz druge su vijesti razabrali kako druga njemačka udarna grupa brzo napreduje prema albanskoj granici i da se svakog časa može očekivati njeno spajanje s talijanskim snagama u Albaniji.
Kvaternik se požurio kad je s Pečnikarom stigao u taj 'logor' u Pistoju da to sve odmah ispriča Paveliću. Potpukovnik Sangiorgio bio je tom prilikom prilično nervozan i rekao je: – I mi moramo sada nešto učiniti.
- O ulasku ustaša u Hrvatsku preko kvarnerskih otoka više nije bilo riječi - piše u memoarima Eugen Dido Kvaternik.
A u Hrvatskoj se za to vrijeme upravo odvija događaj koji će im svima odrediti sudbinu. Slavko Kvaternik maršira prema Banskim dvorima koje je ban Šubašić prije nekih pola sata-sat napustio pa s oficirima jugoslavenske vojske odjurio u nepoznatom smjeru.
- Prvo proglašenje NDH uslijedilo je ispred hrvatske zastave u Banskoj palači, u prisutnosti svijeta u zgradi i na Radićevom trgu, u 1 sat poslije podne. To je proglašenje imalo isti sadržaj kao i ono na radiostanici, što ću ga kasnije doslovce navesti i dati tumač tekstu. Proglas nije čitan nego govoren iz glave, kako sam ga sastavio i održao u pamćenju za vrijeme moga skrivanja. Prisutni su primili proglas s velikim zanosom. Tom sam zgodom prvi put sreo dr. Veesenmayera nakon sigurno tri ili četiri dana. Svoje je držanje promijenio sto posto. Odjedanput je bio veliki prijatelj hrvatske državnosti - prisjetio se Kvaternik.
- Pitao me kada namjeravam proglasiti NDH na radiostanici. Odgovorio sam: Odmah. Ali prije želim otići do dr. Mačeka i od njega zamoliti jednu izjavu za radio radi očuvanja sloge, reda i mira. Rekao je da je on to meni htio sugerirati, ali zašto, to nije rekao. Zatim smo se odvezli na Prilaz, u stan dr. Mačeka. Promijenjeni stav dr. Veesenmayera jako me ohrabrio jer sam si tu činjenicu tumačio time da su propale sve kombinacije s dr. Mačekom i Jugoslavijom i da je moj račun ispravan, da će Reich primiti takvu stvorenu državu na ustuk apsolutnom političkom prvenstvu Italije - piše u memoarima (političkoj ispovjedi i molbi za pomilovanje) Slavko Kvaternik.
Službenik Josip Romich ustrijelio se rano ujutro toga prijepodneva „zbog nesretne ljubavi“, javljaju novine 10. travnja, pa dodaju da se nesretni ljubavnik ustrijelio „na stubištu u Boškovićevoj ulici.“
Kao da je tim pucnjem najavio krvavi teror samokresa i kama koji dolazi…
Proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. Ali to još nitko ne zna, osim Slavka Kvaternika i njegovih najbližih pouzdanika. Treba dobiti nekakav legitimitet. A gospodar legitimnosti u tom je trenutku samo jedan i zove se Vladko Maček.
„Razgovarao sam”, prisjetio se kupinečki mačak, „poslije objeda u svom radnom kabinetu s Košutićem što bismo imali učiniti za vrijeme njemačke okupacije sa stranačkim novinama, jednim dnevnikom i jednim tjednikom. Složili smo se u tome da je najpametnije jedno i drugo odmah obustaviti, radije nego pisati po diktatu okupatora. Spremio sam se da odmah odem u Kupinec, kad su došla u sobu dva Nijemca. Jedan je bio već otprije mi poznati ing. Dorfler, industrijalac, koji je vršio za neku austrijsku firmu istraživanja o iskorištavanju vodenih snaga u gorovitim dijelovima Hrvatske. Drugom sam zaboravio ime. Oni su mi rekli da je njemačka vojna snaga predala u Hrvatskoj vlast u ruke bivšem austro-ugarskom pukovniku Slavku Kvaterniku, koji da je u skladu s intencijama njemačkog Reicha proglasio „Nezavisnu Državu Hrvatsku“. Tražili su od mene da mu predam i „vodstvo“ Hrvatske seljačke stranke i hrvatskog naroda. Ja sam im odgovorio da Nijemci pod okupacijom mogu predati vlast kome hoće; Hrvatska pak seljačka stranka i hrvatski narod nisu moje vlasništvo, koje bih mogao nekome predavati ili ne predavati. Hrvatski narod i Hrvatska seljačka stranka ne pripadaju meni – nego ja pripadam njima. Od dužnosti koju mi je hrvatski narod nakon smrti Stjepana Radića povjerio, može me samo narod osloboditi. Nakon duljeg natezanja sporazumjeli smo se tako da ću narod obavijestiti o tome da je njemačka vojska zauzela Zagreb i veći dio Hrvatske i predala vlast pukovniku Kvaterniku, pa narodu ne preostaje ništa drugo nego da se tom faktu pokori. Nakon toga pozvali su telefonski pukovnika Kvaternika, komu sam predao u tom smislu vlastoručno pisanu izjavu“, piše Maček.
| Vaše ime | |
| Komentar | |
