U našoj zemlji je nešto više do 344 tisuće nezaposlenih, od toga 275 tisuća u Federaciji, a poslodavci traže više tisuća radnih dozvola za strance.
Stječe se utisak da poslodavci u Bosni i Hercegovini nikako da se pomire sa činjenom da radnicima moraju povećati plaće. U suprotnom, stanovnici čine sve da napuste zemlju i nađu posao tamo gdje će biti adekvatno plaćeni i živjeti dostojanstveno.
Svi bismo dali više novaca radnicima, ali…
Inače, ovih dana može se primijetiti kako manje prodavnice, pekare, ćevabdžinice obavještavaju kupce da zaposlenici koriste kolektivni godišnji odmor, što ranijih godina nije bio slučaj. Na terenu je sve evidentniji nedostatak radne snage ili radnici više ne žele da rade za male plaće.
Vi upotrebljavate riječ “kako poslodavci nisu spremni povećati plaće radnicima”. Kod mene u poduzeću to ne odgovara istini. Svi bismo mi dali više novaca radnicima. Jer, zadovoljan radnik je recept za prosperitet firme. Međutim u mom biznisu imate damping cijene (plasiranje proizvoda na tržište po preniskim cijenama) kroz ovu inflaciju koja traje 1,5 godinu a moji inputi (materijalni troškovi) su porasli za nekih 150 posto.
Imate i konkurenciju koja drži cijene roba na cijeni od prije inflacije i kako onda da se povećaju plaće? Naravno da zaslužuju radnici, ali kako da ih podignem? Govorim iz kuta poslodavaca koji imaju probleme godinama, pandemija, inflacija…Kako pomoći i radnicima i poduzeću od gašenja firme, govori Edin Ibrahimpašić, direktor Bihaćke pivovare za Faktor.
Dodaje kako se ne može ništa generalizirati.
Mi ne želimo da nam džep ostane dovoljno dubok na štetu radnika. Sve je poraslo u cijenama. Nemaju ljudi. Svaki od poslodavaca je građanin koji ide u prodavnicu, nabavlja fasungu, mora naliti goriva u vozilo, ali ne može se iz ove kože, govori Ibrahimpašić.
Kojekakva školovanja
Osvrnuo se na nezaposlene na biroima.
Imate dosta ljudi koji rade na crno ali su na birou, koji su vani koristeći blagodati 90 dana bezviznog režima prema Europskoj uniji. Tako da odu na tri mjeseca i vrate se. Gledaju da što bolje iskoriste taj period ili da dođu do papira koji bi im omogućili ostanak u nekoj zapadnoj zemlji.
U čitavoj masi nezaposlenih postoje određene grupacije sa kompetencijama koje mi trebamo, ali kojima su otvorena vrata u zapadnoj Europi, prije svega u Njemačkoj, Austriji. Njemačka je država koja najviše “guta” naših radno sposobnih ljudi, pri tome mislim na šofere. Tu je i odluka Njemačke da priznaje sve kategorije položene u Bosni i Hercegovini vozačkog ispita, tako da više nije potrebno za teška motorna vozila dodatno polaganje u Njemačkoj, kaže Ibrahimpašić i dodaje:
Kod nas imate kojekakva školovanja ljudi sa kojima ne mogu nigdje raditi, za kojima nema potrebe. Strukovnih škola nema, ne postoje i onda su poslodavci primorani da prave nekakvu prekvalifikaciju da dodatno obuče ljude, ali naposljetku i oni odu vani. Također, kroz kratkoročne mjere pokušavamo zadržati ljude ali nema sluha Vlade Federacije BiH, ne znamo kome da se obratimo, govori Ibrahimpašić.
Iz Faktora su ga upitali kako gleda na šamaranje radnica kada traže da im se isplati zarađena plaća, kao što je uradio vlasnik hotela Jablanica.
Mi smo to osudili. To nije poslodavac. To je… To je užas šta se dogodilo. Imate masu toga gdje se za to ne zna, ali to apsolutno osuđujemo, ali ne znam kako stati ukraj tome. Jednostavno, društvo je toliko zaglibilo u nekakve negativne smjerove i svjedočimo svaki dan da perspektiva nije nimalo lijepa i iz tih razloga ljudi bježe vani. Ali ne želim, ne volim čuti da se generaliziraju stvari , poslodavci ili sindikat, radnici. Anomalije treba promatrati kao izdvojen slučaj, a ne kao pravilo, govori Ibrahimpašić.
