Zastupnici u Europskom parlamentu ovaj su mjesec pozvali na povećanje proizvodnje biljnih proteina u Europskoj uniji. Naime, više od dvije trećine stočne hrane s visokim sadržajem proteina koja se koristi u EU - uvozi se.
Pandemija COVID-19, a nakon toga i ruska invazija na Ukrajinu pokazali su da EU treba diversificirati svoje lance opskrbe kako stočnom, tako i hranom za ljude, da bi smanjila ovisnost o uvozu, pojasnili su u Odboru za poljoprivredu i ruralni razvoj prilikom usvajanja nacrta rezolucije Europske strategije za promicanje proteinskih usjeva.
Osim toga, od proizvodnje biljnih proteina koristi ima i klima zbog čega bi države članice, poručuju zastupnici, trebale razmotriti uvođenje eko programa za mahunarke i travnjake te osigurati namjenske fondove, piše Agro klub.
A da po novom programskom razdoblju od 2023. do 2027. sve leguminoze imaju dodatne potpore kroz nove sheme, jer se njihov uzgoj potiče prvenstveno zbog mogućnosti besplatne asimilacije dušika iz zraka, zna proizvođač Siniša Hrgović, dipl.ing.agr koji kaže da kada je riječ o uzgoju biljnih proteina, najčešće se radi o kulturama kao što su leguminoze koje imaju povećan sadržaj proteinskog dijela bjelančevina u svom zrnu. Na našim je prostorima to uglavnom soja.
"Poticanje ovog uzgoja je interesantno proizvođačima koji ovakve kulture neće uzgajati samo kao postrne, za zelenu gnojidbu ili kakav drugi segment, nego i kao glavnu kulturu čiji je cilj sjeme koje se može izuzetno dobro iskoristiti u proteinskom dijelu. Naša soja je veoma tražena na europskom tržištu jer je GMO free, može se dobro plasirati i prodati te je takva i puno interesantnija kao izvor proteina za ljudsku prehranu", naglasio je Hrgović.
Također kao važnu činjenicu ističe kako u našoj zemlji sve više raste proizvodnja boba, kojega i on uzgaja, a nakon što je s radom krenula tvornica Nutris u Novom Senkovcu. "Bob ima nešto veći udio proteina od soje, nutritivno je kvalitetniji i zahvalniji od nje. Njegova je proizvodnja kod nas u velikoj ekspanziji, samim tim što proizvođači imaju zagarantiranu proizvodnu cijenu koja im je ove godine bila relativno profitabilna u odnosu na druge kulture, a to će sigruno utjecati na povećanje hektara pod njom", komentira te kaže kako bob omogućava i dodatne prihode u okviru eko shema jer se radi i o leguminozi i o povrću.
Ova je godina za tu kulturu bila dobra, što po prinosima, što po cijeni pa ovaj ratar očekuje da bi se proizvodnja nagodinu čak mogla s 2.000 ha udvostručiti na 4.000 ha. Otkriva da bi bob čak mogao postati sedma, osma kultura u ukupnoj proizvodnji u Hrvatskoj, a što se uklapa u EU cilj povećanja proizvodnje ovakvih biljnih vrsta. Kaže kako u njima leži i veliki potencijal kada jer riječ o humanoj prehrani tim više što su veganski prehrambeni proizvodi sve traženiji, a oni se većinom temelje na leguminozama.
Dokaz tome je Vegefino, brend veganskih proizvoda u kojima se, primjerice, koristi isključivo hrvatska soja. Direktor tvrtke, Tin Pažur, otkriva nam da ju već godinama kupuju u Slavoniji, u Divoševcima. "Godišnje kupimo tonu, tonu i pol. Nisu to velike količine, ali postoje drugi proizvođači u Hrvatskoj koji više rade sa sojom jer su bazirani na tofuu dok mi za naše proizvode kombiniramo više toga. Ječam nam je također baza za dio proizvoda. I njega uglavnom kupujemo od domaćih proizvođača, a dio u Mađarskoj", kazuje dodavši da je glutensko brašno (koje se pravi od pšenice, op.a.) jedina sirovina koju u cijelosti kupuju van Hrvatske, budući da ju kod nas nitko ne pravi u zadovoljavajućim količinama i na pravi način.
Pažur koji prati ovo tržište godinama, ističe kako su osim soje, sve više dominantni proteini graška i graha. "Riječ je o trendu koji dolazi iz inozemstva, a vidjet ćemo kako će se lokalni proizvođači kojih stvarno nema puno, prilagođavati jer svaka nova sirovina uzrokuje određenu promjenu u tehnološkim procesima proizvodnje", kometira te pojašnjava da je do ovog momenta došlo jer je industrija primjetila da dio potrošača izbjegava gluten. Dodaje da bi se moglo diskutirati o tome koliko je to opravdano.
No, potražnja za ovom vrstom proizvoda sve više raste. "Mi smo mali proizvođači. Imamo recepturu za 20 proizvoda, a trenutno ih proizvodimo 13 jer više ne stižemo. Posebno ljeti kada veća količina ide na Jadran."
Kaže da se najviše traže njihovi ćevapi, burgeri, faširanci, kulen i češnjovka te za blagdan šunkica. "Mogli bismo udeseterostručiti proizvodnju i opet bi sve prodali prije Uskrsa i Božića", naglašava te dodaje kako oni u prozvodnji ne koriste nikakve egzotične namirnice niti začine.
"Želimo poznate okuse lokalne kuhinje na koje su naši ljudi navikli. Od začina koristimo sol, papar, papriku, češnjak, luk i to je to. Nema kardamona, ili nečeg iz dalekog istoka. Smatramo da su osim teksture, drugi dio ključa začini." To znači da u češnjovku u kojoj je gluten dominantan, idu začini kao i u običnu verziju dok je kulen jedan od najkompleksnijih njihovih proizvoda. "On je kombinacija glutena, tofua svježeg i dimljenog, u njega dosta ulažemo. Jedino kod šunke osim glutena i soli za mariniranje koristimo soja sos jer za njega ne postoji zamjena", zaključio je.
U današnjoj poljoprivrednoj proizvodnji jedan od najznačajnijih faktora su klimatske promjene koje imaju velik utjecaj na uzgoj kultura s većim udjelom biljnih proteina. Soja i bob imaju dug period cvatnje te su ugroženi tijekom ljetnih mjeseci kada ih znaju pogoditi i suša, i velika količina oborina i oluje što onemogućava njihovu oplodnju.
"Kod boba su se vremenske prilike izuzetno dobro poklopile pa su prinosi čak i nešto veći od prinosa soje. Klimatske promjene koje idu prema povišenju temperature za kontinentalnim područjima možda će čak i pogodovati ozimim formama boba jer su zime blage, a on je dosta osjetljiv na surovu zimu kakve kod nas već godinama nije bilo", kaže nam Hrgović te dodaje da je i bobu, naravno, potrebna voda, ali puno manje od soje.
Ističe da se uz dobar izbor sorata te oplemenjivanje, može doći do onih koje će biti najkompatibilnije za kontinentalni dio Hrvatske budući da je bob mediteranska biljka. Također, voda je faktor koji može značajno osigurati stabilnost, povišenje i kvalitetu prinosa. "Pokusima koje smo provodili vidjeli smo da voda u jarim formama dala potencijale prinosa koji su značajno veći od soje, između pet i šest tona. Ove godine imamo nekoliko proizvođača koji su u normalnoj proizvodnji, bez navodnjavanja jer je proljeće bilo dosta kišno, dosegnuli tu količinu", otkriva.
Dodaje i da je za bob izuzetno bitno vrijeme cvatnje te oprašivanje jer je stranooplodan te su mu potrebne pčele, bumbari i drugi insekti, a ako su klimatski uvjeti loši, tada se to značajno odrazi na prinos. S druge strane, soja je samooplodna, ali ovisna o vodi pa je u velikoj prednosti onaj tko ju može navodnjavati.
Hrgović kazuje kako je trend u modernoj ratarskoj proizvodnji takav da sve više proizvođača imaju rane ozime kulture, ječma i druge, za "skidanje" u zelenu silažu, nakon čega siju rane sorte soje, obično s tri nule vegetacijske zriobe. "Nju koriste za proizvodnju zrna što znači da u jednoj godini imaju dvije kulture. Naravno da je tu navodnjavanje faktor broj jedan, ali u godinama kada se poklopi, da u osmom i devetom imamo dovoljno kiše, ti prinosi ne da su ekonomski opravdani nego su čak i bolji od prinosa u konvencionalnoj proizvodnji", poručuje te ponavlja da ovu mogućnost posebno koriste oni koji imaju navodnjavanje.
Budući da će se u Europskoj uniji još više poticati ovakva proizvodnja, možemo očekivati da će takva struktura sjetve biti sve uobičajenija.
Naime, u nacrtu strategije se ističe kako poljoprivrednici moraju biti u njezinu središtu, a da im Komisija treba pomoći da pretvore svoje usjeve u atraktivne proizvode za hranu i stočnu hranu povećanjem otpornosti usjeva, prinosa i kvalitete proteina. Poručili su i da se moraju smanjiti nepotrebna regulatorna opterećenja, a kako bi se poboljšala održivost, potrebne su mjere EU-a kao primjerice, da se proizvodi stajskog gnoja i otpad prehrambene industrije kvalificiraju kao zamjena za kemijska gnojiva.
TAGOVI: |
| Vaše ime | |
| Komentar | |
